SULEJMAN MURATOVIĆ IZ ŽITNIĆA „SVJEDOČENJE O PREBIJANJU 1994. GODINE“

Dana 21. juna 1994. godine, šćerka mi je bila na porođaju, te sam je poveo u bolnicu da se pregleda. Kući su me tražili Karličić i Nedić i još dvojica policajaca. Našli su me i poveli u SUP, odveli me Radoslavu Stefanoviću, načelniku kriminalističke službe. On me je pozvao i pitao jesi li ti Muratović? Pitao me je zašto se ti teretiš?

– Ne znam, odgovorio sam.

– Ti si komandant za celu Pešter, rekao je.

– Ti si gori nego Sulejman Ugljanin.

Ja sam mu odgovorio:

– Čega komandant, kod nas nema vojske?

Rekao mi je:

– Ti nisi dao da se glasa za Miloševića.

Psovao me je:

– Majku ti balijsku, što nisi glasao za Šešelja!

Nastavi čitati SULEJMAN MURATOVIĆ IZ ŽITNIĆA „SVJEDOČENJE O PREBIJANJU 1994. GODINE“

SONJA BISERKO “SANDŽAK: POLITIČKO-SOCIJALNI KONTEKST – ŽRTVA ISLAMOFOBIJE?”

Sandžak je pogranična i prekogranična oblast Srbije i Crne Gore koji se oslanja na sever Kosova i Republiku Srpsku,  odnosno Bosnu i Hercegovinu. Prostire se na 8409 kvadratnih kilometara od čega se u Srbiji nalazi 4504 a u Crnoj Gori 3905. [i]

Tokom procesa raspada Jugoslavije i nastanka veoma fragilnih novih državnih tvo­revina sa tendencijom ka etnonacionalnim državama,  i Sandžak je težio autonomiji. U oktobru 1991. godine održan je nezvanični referendum,  koga je podržalo više od 90 odsto izašlih,  ali ga je Srbija proglasila neustavnim i zbog toga je podigla optužnice protiv njegovih organizatora. Sulejman Ugljanin,  kao glavni organizator je zbog toga otišao u Tursku gde je bio sve do 1996. Optužnica više nije bila pominjana.

Sandžačko pitanje se aktuelizuje u procesu raspada Jugoslavije i vezuje se isključivo za Bošnjake,  odnosno muslimane. Režim u Srbiji je tokom tih godina vodio hajku protiv Bošnjaka,  između ostalog zastrašivanjem stanovništva koje je vršeno stal­nim pretragama kuća u potrazi za navodnim oružjem,  kao i policijskom torturom i vojnim granatiranjem sela. To je period represije u Sandžaku i masovnih iseljavanja u evropske zemlje (Nemačka,  Skandinavija…). Oko 70. 000 ljudi se iselilo,  bežeći od terora. [ii]

Nastavi čitati SONJA BISERKO “SANDŽAK: POLITIČKO-SOCIJALNI KONTEKST – ŽRTVA ISLAMOFOBIJE?”

PROJEKT PRUGE ROŽAJE-KURŠUMLIJA IZ 1907. GODINE

Vjerovatno da nema pitanja o kojem je više pisano u Crnoj Gori između dva rata od pitanja izgradnje Jadranske željeznice. Skoro da nije bilo boljeg znalca privrednih prilika, a da ovo pitanje nije razmatrao, niti je bilo stranke i političara koji „željeznicom“ nijesu mahali kao predizbornom parolom. Ovo je, istovremeno, bilo i značajno jugoslovensko pitanje na kojem su se prelamali različiti ekonomski, politički i nacionalni interesi.

Nas prije svega zanima ovo pitanje kao dio „crnogorskog ekonomskog sna“, izvjesnosti „ekonomskog blagostanja“, izborne obmane, sukoba interesa i objektivnih odnosa i uticaja. I ovo pitanje je „unijeto“ u novu državu, naravno u novom pravnom, političkom i teritorijalnom okviru. Ono je već 1918. godine imalo svoju „istoriju“. Do tada se ono uglavnom posmatralo kao pitanje „izlaska Srbije na more“ a od tada se može posmatrati, pored navedenog, i kao „ulazak Crne Gore u Jugoslaviju“.

Nastavi čitati PROJEKT PRUGE ROŽAJE-KURŠUMLIJA IZ 1907. GODINE

MEHMED SLEZOVIĆ “ZUKO DŽUMHUR – CRTEŽ KAO PUTOPISNA ZABELEŠKA”

Kada sam nedavno bio u prilici da kupim sabrane putopise Zuka Džumhura i da ponovo pogledam njegove crteže u tim knjigama, nisam se mogao oteti utisku da ovi crteži prosto traže da se nešto o njima kaže kao o posebnom vidu crteža – onom koji nastaje kao putopisna beleška i svojevrsna banka podataka, sakupljena na putovanjima, sabranih utisaka koji potom još dugo mogu hraniti umetnikov duh i biti izvorište brojnih slika koje tek treba naslikati.

 

Nastavi čitati MEHMED SLEZOVIĆ “ZUKO DŽUMHUR – CRTEŽ KAO PUTOPISNA ZABELEŠKA”

JONUZ HAMZAGIĆ “TUTIN MOG DJETINJSTVA, MALA DŽAMIJA, VODENICE, VIDRENJAK, PUTEVI, PIJACE” – TUTIN IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

U to doba Tutin je bio sasvim drugačiji. Bilo je samo  destak kuća Hamzagića. Od Srba su bili samo neki činovnici koji su poslani na rad u Sresko načelstvo i opštinu. Malo docnije počeli su se doseljavati  i neki Srbi iz okoline. Bila je još samo Ciganska mahala u kojoj su bili nastanjeni Romi-kovači. Među prvim Srbima koji su se doselili u Tutin bio je Nikodin Pantović iz Mojstira.

Nastavi čitati JONUZ HAMZAGIĆ “TUTIN MOG DJETINJSTVA, MALA DŽAMIJA, VODENICE, VIDRENJAK, PUTEVI, PIJACE” – TUTIN IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

JASNA ŠAMIĆ “ĆAMIL SIJARIĆ I ANEGDOTE”

Pazite se onih koji okreću leđa ljubavi, ambiciji i društvu. Oni se svete što su od toga odustali.
Cioran

Ćamil Sijarić je poznat pisac. Bio je to vrlo visok čovjek – tako mi se barem činilo kao djevojčici -, pa smo možda zato za njega svi mi, djeca iz nebodera, bili nezamjetljivi. Hodajući pomalo povijen u pasu, gledao je ispred sebe, i ne pozdravljajući nas. A ako bi se meni slučajno obratio iz tko zna kojeg razloga, nisam razumjela što mi kaže, ili me pita. U stvari, Ćamil Sijarić je govorio naš jezik s toliko čudnim naglaskom, da ga, mi djeca, ne samo nismo razumjeli, nego smo mu se i rugali, naravno kad nas roditelji ne bi vidjeli. Naknadno će mi neko reći da je ovaj pisac crnogorskog porijekla, ili iz Sandžaka s juga Srbije, ili između ta dva regiona -, bilo mi je potpuno svejedno -, i da zato ima takav naglasak koji je nas, djecu iz nebodera, zabavljao.

Nastavi čitati JASNA ŠAMIĆ “ĆAMIL SIJARIĆ I ANEGDOTE”

JASMIN AGIĆ “MUFTIJA MURAT ŠEĆERAGIĆ: SPOJIO AHMEDIJU I CRVENU PETOKRAKU”

U vrijeme kad historijska istina o zbivanjima tokom Drugog svjetskog rata postaje složenija i manje jasna, ali ne zbog novih naučnih otkrića, koja bacaju bitno drugačije svjetlo na događaje iz tog perioda, nego zbog namjernih ideoloških manipulacija, sudbine poput one muftije Murat-efendije Šećeragića ogledan su primjer da je antifašizam bio ideja duboko ukorijenjena u prostoru na kojem se odvijala Narodnooslobodilačka borba.

Iz sudbine tog imama rođenog u Prijepolju, njegovih životnih i političkih odluka, političkih ideja i nepokolebljivih svjetonazora moguće je tumačiti dileme i izazove pred kojima se našao cijeli jedan kolektiv suočen s mogućnošću potpunog uništenja. I on nije bio izoliran slučaj, kako se uvriježeno misli, jer su mnogi imami iz istočne Bosne i Sandžaka spremno pristupili otvorenoj političkoj agitaciji pozivajući bošnjački živalj tih prostora da se priključi partizanskom pokretu.

Razlozi zbog kojih su muslimanski vjerski službenici pozivali na pristupanje pokretu koji je sebe definirao kao ateistički i sekularan mnogobrojni su, a historičar iz Bijelog Polja Edin Smailović kaže da je onaj presudni bila potreba da se očuva biološki opstanak naroda, što je partizanski pokret jedini bio u stanju garantirati.

Nastavi čitati JASMIN AGIĆ “MUFTIJA MURAT ŠEĆERAGIĆ: SPOJIO AHMEDIJU I CRVENU PETOKRAKU”

JAHJA FEHRATOVIĆ “U MLAĐEGA POGOVORA NEMA – ILI KAKO SE KROZ EPIKU BRUSIO KARAKTER LIČNOSTI”

Usmena literatura na Balkanu baštini odlike koje je sjedinjuju u jedinstven koegzistencijalan korpus različitih nacionalnih književnosti nastalih na jednoj matrici, ali i razgranatih tematsko-motivskih cjelina karakterističnih za posebne literature i vremenske periode nastanka, intenzivnog življenja i prenošenja s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, prekrajanja, pročišćavanja – sve do postizanja konačnog okamenjenog oblika koji, kao unificirana tvar, postaje trajna kategorija naše duhovne i kulturne baštine. Nisu te zajedničke karakteristike balkanskih oralnih tradicija vezane samo za zajedničko izvorište formativnog oblikovanja i načina pjevanja, naslonjenog na susretu antičkog podteksta i orijentalno-osmanlijskih tehnika pjevanja, već i sa autohtonim obrisima osnovica kulturnih identiteta domicilnih naroda koji baštine određene sastavnice duhovnih vrijednosti nastale iz tih tradicija. Ta osnovica proizilazi iz čvrste povezanosti sa religijskim etičkim kodeksom iz koga se, u suštini, i razvijaju kulturni i nacionalni identiteti balkanskih naroda, bez obzira da li je riječ o islamu, na temelju kog se dominantnije razvijaju bošnjački i alabanski kuturni identiteti, ili hrišćanstvu, iz koga izviru srpski, hrvatski, crnogorski, makedonski, bugarski i slovenački kulturni identiteti koji kasnije, u procesu oblikovanja naciona, prerastaju u nacionalne identitete balkanskih naroda.

Nastavi čitati JAHJA FEHRATOVIĆ “U MLAĐEGA POGOVORA NEMA – ILI KAKO SE KROZ EPIKU BRUSIO KARAKTER LIČNOSTI”

IZET ŠABOTIĆ „BOŠNJAČKE MUHADŽERSKE ENKLAVE U MAKEDONIJI NEKADA I DANAS“

U radu se govori o složenim muhadžerskim pokretima, vezanim za iseljavanje bošnjačkih muhadžira na prostoru Makedonije. Ti procesi su trajali od uspostave austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini (1878) do kasnih 70tih godina XX stoljeća. Riječ je složenim procesima, vezanim za sudbunu stotina hiljada ljudi. Muhadžerski procesi su imali uticaja na ukupne prilike na prostoru Balkana. U početnoj fazi značajan broj muhadžira se iz Bosne i Hercegovine kretao put Osmanskog carstva, odnosno Kosovskog, Bitolskog i Solunskog vilajeta i dalje prema unutrašnjosti Osmanskog carstva. Značajan broj bošnjačkih muhadžira se naselio na prostoru Makedonije, vjerujući da će to biti trajno njihovo prebivalište. Spletom historijskih okolnosti, jednom broju muhadžira Makedonija je poslužila kao privremeno prebivalište, pa su nakon izvjesnog vremena muhadžeri nastavili svoje putovanja dalje prema unutrašnjosti Osmanskog carstva. Migracioni muhadžerski pokreti Bošnjaka bili su izraženi i u vrijeme prve Jugoslavije, kao i nakon Drugog svjetskog rata. U tim procesima, Makedonija je bila važan tranzitni centar. Na desetine hiljada muhadžira, prvobitno bi se doselio u Makedoniju, odakle bi nakon stvaranja uslova odlazio dalje za Tursku. Međutim, značajan broj muhadžira je ostao u Makedoniji stvarajući posebne enklave, koje su se uprkos surovoj stogodišnjoj historiji održali na prostoru Makedonije do danas.

The paper deals with complex refugee movements related to the emigration of Bosniak refugees in the territory of Macedonia. These processes lasted from the establishment of the Austro-Hungarian government in Bosnia and Herzegovina (1878) until the late 70s of the 20th century. It is a complex process, linked to the fate of hundreds of thousands of people. Refugee processes had an impact on the overall situation in the Balkans. In the initial phase, a considerable number of refugees from Bosnia and Herzegovina moved the route of the Ottoman Empire, that is, the Kosovo, Bitola and Thessaloniki vilayas, and further towards the interior of the Ottoman Empire. A significant number of Bosniak refugees settled on the territory of Macedonia, believing that this would be their permanent residence. Through a series of historical circumstances, a number of refugees used Macedonia as a temporary residence, and after a while, the refugees continued their journey further towards the interior of the Ottoman Empire. The migration movements of Bosniaks were also expressed in the time of the first Yugoslavia, as well as after the Second World War. In these processes, Macedonia was an important transit center. Tens of thousands of refugees, originally moved to Macedonia, where, after creating the conditions, they would go further to Turkey. However, a significant number of refugees remained in Macedonia creating special enclaves, which despite the ruinous centuries-old history remained in place in Macedonia’s area until today.

Nastavi čitati IZET ŠABOTIĆ „BOŠNJAČKE MUHADŽERSKE ENKLAVE U MAKEDONIJI NEKADA I DANAS“

MEHMED DEDIĆ “RASIM MUMINOVIĆ, FILOZOF PLANETARNOG ETHOSA“

Životni put prof. Rasima Muminovića i originalnost putanje njegove filozofske misli ka uzletima slobode, etike, dostojanstva intelekta, pravde, nisu se mogli naći na stranputici, niti u poziciji pometenosti kakvu stvaraju različite destrukcije čak i razvojnim etapama društva. Njegov pogled na svijet “koji nalikuje svjetiljci koja progoni tmine”, pronicao je na svim poljima filozofske spoznaje i znanja. Rasim Muminović nije opravdavao nikakav vid lijenosti, površnost u promišljanju, rad je smatrao znanstvenim efektom koji doprinosi rasvjetljavanju fenomena. Sadržaj njegovih filozofskih djela ispunile su interpretacije promjena koje su demonstrirale tiraniziranje uma i dostojanstva, ideologije sa nabojem negativne energije (staljinizam, nacizam i dr.) kakva se eksponirala na našem regionu najjačim oblikom mržnje i zarobljene svijesti, nakon ljudske harmonije koja je samo naizgled obilježila socijalizam.

Life pathof prof. Rasim Muminović and originality of the trajectory of his philosophical thought towards the ascension of freedom, ethics, dignity of intellect and justice, could not have gone astray nor be found in the state of confusion created by different destructions, even in developmental stages of the society. His view of the world “resembling a luminary that persecutes darkness” was derived from all fields of philosophical cognition and knowledge. Rasim Muminović did not justify any kind of laziness or superficiality in thinking. He considered work to be a scientific effect that contributes to the clarification of the phenomenon. The content of his philosophical works is filled by interpretations of the changes which demonstrated tyranny overthe mind and dignity, the ideologies chargedwith negative energy (Stalinism, Nazism, etc.) which in our region materialised in the strongest form of hatred and trapped consciousness, all after the period of human harmony that, only seemingly, marked socialism.

Nastavi čitati MEHMED DEDIĆ “RASIM MUMINOVIĆ, FILOZOF PLANETARNOG ETHOSA“

ADNAN PREKIĆ „KAMPANJA SKIDANJA ZARA I FEREDŽE NA SJEVERU CRNE GORE TOKOM 1947. GODINE“

U radu se analiziraju najvažniji događaji tokom akcije skidanja zara i feredže sprovedene u drugoj polovini 1947. godine na sjeveru Crne Gore. U članku se opisuje društveni kontekst u kome se akcija sprovodi način na koji Partija tumači potrebu skidanja zara i feredže među muslimanskom populacijom. Posebna pažnja posvećena je ulozi predstavnika Islamske zajednice u cijeloj kampanji kao i konkretne akcije koje Partija uz pomoć masovnih organizacija sprovodi na sjeveru Crne Gore. Nastavi čitati ADNAN PREKIĆ „KAMPANJA SKIDANJA ZARA I FEREDŽE NA SJEVERU CRNE GORE TOKOM 1947. GODINE“

IBRAHIM REKOVIĆ “IZREKE, KLETVE I BLAGOSLOVI PLAVSKO-GUSINJSKOGA KRAJA”

 

U ovome radu date su izreke, fraze, kletve, blagoslovi i poslovice karakterističene za plavsko-gusinjsku govornu oblast.

 

Ako i Dako su najgori ljuđi – ne oslanjati se ni na koga

Ako može na stopu, na nafaku mi ne može – može me išćerati, ali mi nafaku ne može pojesti

Ako mu je babo umro, nije mu læži ponio – on laže stalno

Ako se za kamen ufatio, zlato ti se obrelo – neka ti je koristan bilo koji posao, sreća neka te prati

Ako smiješ, stisni petlju – izazivanje na tuču

Ako te majka rodila! – hajde ako smiješ

Ako vidim, viđeo me jat! – kunem se ne vidim ništa

Ako vri, ne kipi! – nije hitno, nije smak svijeta

Ako znam, znalji me jadi! – zaista ne znam

Akšam ne dočekao! – prvi mrak, veče ne dočekao

Alah kuvetilja! – neka ti Alah da zdravlje

Alah seljametilje! – srećan put

Alah te nagradio! – Bog ti dao sreću

Allah kabulosem! – neka ti Alah nadoknadi, uzvrati dobročinstvo

Aman jarabi! – o Bože

Aman ti činim! – moljim te nemoj, Bogom te kunem nemoj

Ar me od njih! – sramota me, stidim se

Azim mal – ništa naročito, bez vrijednosti

Nastavi čitati IBRAHIM REKOVIĆ “IZREKE, KLETVE I BLAGOSLOVI PLAVSKO-GUSINJSKOGA KRAJA”

FAIZ SOFTIĆ “SJEĆANJE NA ISMETA REBRONJU”

Bio sam, te godine, u drugom razredu Osnovne škole “Šukrija Međedović”. Sipanje, područno odjeljenje Crhalj. Omalena škola sa šiljastim krovom, dvije učionice i zbornicom, nalazila se tik uz put, kojim je traktorista Miraš vozio brašno za udaljena planinska sela u Bihoru.

Tri mlada učitelja i školska druga, rođeni u okolnim selima, započinjali su svoju dugogodišnju učiteljsku službu u bihorsim školama. Ismet Rebronja, rođen u Goduši, Jagoš Kuč u Crhlju, a moj brat Rifat u Vrbama.

Mladi, obrazovani, lijepi….

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “SJEĆANJE NA ISMETA REBRONJU”

BUDO VUKOBRAT “IN MEMORIAM SAFET PLAKALO: PEROM I SRCEM ZA POZORIŠTE”

Sarajevski ratni teatar, jedna od najvitalnijih pozorišnih kuća u regionu, potvrdio je kako je 19-og dana marta, tek desetak dana od kad je napunio 65, otišao Safet Plakalo, jedan od najzaslužnijih ljudi što ova ustanova uopšte postoji.

“Obaviještavamo kolege, publiku i sve prijatelje SARTR-a da je 19. marta 2015. godine preminuo naš Safet Plakalo, jedan od osnivača Sarajevskog ratnog teatra, prvi njegov direktor u tri mandata, dramski pisac, pozorišni kritičar i teatrolog”, saopštili su.

Plakalo je, bez ikakve sumnje, bio jedan od najvažnijih, a k tomu i najuvaženijih, teatarskih poslenika i među rijetkim piscima balkanskih prostora koji su sve stvaralačke potencijale posvetili pozorišnoj sceni.

Rođen je u okolini crnogorskog grada Pljevlja, ali je kao veoma mlad došao u Sarajevo, pohađao i završio prestižnu Drugu gimnaziju i kao veoma mlad posvetio se pozorištu.

Nastavi čitati BUDO VUKOBRAT “IN MEMORIAM SAFET PLAKALO: PEROM I SRCEM ZA POZORIŠTE”

MILOVAN NOVOVIĆ „JUNUS MEĐEDOVIĆ PJESNIK BORBE I OTPORA“

Životna preokupacija Junusa Međedovića bila je sloboda, pravda, humanizam i otadžbina. Pored toga posjedovao je i razvijao među ljudima drugarska i bratska osjećanja. Bio je iskreni drug i prijatelj.

Nastavi čitati MILOVAN NOVOVIĆ „JUNUS MEĐEDOVIĆ PJESNIK BORBE I OTPORA“

BRAHO ADROVIĆ “SUDBINA BOŠNJAKA U KNJIŽEVNOM OGLEDALU”

Safet Hadrović Vrbički: “Sermija“- Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje 2020.

Poslije izuzetno vrijedne antologije antiratne poezije Bošnjaka, Safeta Hadrovića Vrbičkog upravo je u izdanju Udruženja bošnjačkih pisaca Crne Gore, izašla iz štampe još jedna  njegova, takođe veoma vrijedna i značajna antologija, ovoga puta Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore pod nazivom SERMIJA (osnova, srž, osnovni element).U antologiji su zastupljena prozna djela (priče ili odlomci iz romana) 53 autora sa prostora Crne Gore i Sandžka i to kako onog dijela koji sada pripada Crnoj Gori, tako i onog koji pripada Srbiji. Uz to uz priču svakoga od autora objavljen je po jedan osvrt koji čitaocima omogućava potpuniji uvid u prozno stvaralaštvo autora, i naravno, kratka biografija svih pisaca, što je i uobičajeno. Recenzenti antologije su Hamdija Kalač i Enver Muratović, tehničku obradu knjige je izvržio diplomirani inženjer Haris Adrović, a korice Damir Skarep. Antologija je veoma lijepo opremljena i kao takva mogla bi se naći u bilo kojoj knjižari i biblioteci na svijetu. Rješenje korica i štampa su više nego dobri, mada smatram da je i na koricama ove vrijedne knjige trebalo da stoji ime autora, a ne samo na početnim stranicama, jer kada je riječ o ozbiljnom i izuzetno značajnom izdavačkom poduhvatu, za šta je bilo neophodno uložiti mnogo truda i znaja, ne treba iskazivati pretjeranu skromnost, kao u ovom slučaju.

Nastavi čitati BRAHO ADROVIĆ “SUDBINA BOŠNJAKA U KNJIŽEVNOM OGLEDALU”

ADVAN HOZIĆ “ČUDO OD DJETETA”

ADVAN HOZIĆ, pripovjedač, romansijer, dramski pisac i pjesnik, rođen je u Kotor-Varoši 1926. godine. Učestvovao je u antifašističkom ratu od oktobra 1941. godine.

Napisao je sedam radio-igara, a izvođena su mu i dva pozorišna djela: komedija Malinjak i drama Rat.

U njegovom djelu, pored desetak knjiga publicistike, dominantno mjesto zauzimaju romani: Dobroćudni ratnici, Tri Ješina junačka dana, Vrabac s puškom, Dva i po borca, Dječaci iz Ulice Zmaja od Bosne, Glavna snaga, Lopuža i Dječak i balon.

Objavio je i nekoliko zbirki priča: Drugovi, Prava puška, Sumnjivi telećak, Čudo od djeteta, Azrino magare, zbirke pjesama Djedi unuk i Prođimo ispod duge te knjigu igrokaza Stara tajna.

Štampana mu je i zbirka sjećanja na više umrlih bosanskohercegovačkih pisaca Vijenac od slova i sjećanja.

Umro je 2012. godine u Sarajevu.

“Čudo od djeteta” obavezna je lektira u višim razredima osnovne škole.

Nastavi čitati ADVAN HOZIĆ “ČUDO OD DJETETA”

EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

Crni se i sivi oblaci svili nad kasabicu, a mrak neki stisnuo prije reda. Bijaše tek po ićindiji ljetnog dana, a bi reko: sad će suton. Taj mrak uvećavaše tugu, što se slila oko čaršijske džamije, gdje bijaše pun harem ljudi. Upravo je zagrmilo, zatutnjilo svodom nebeskim, kad džemat u haremu zdade selam i svrši dženazu sijedom mujezinu Mula Muji. Na riječi imamove zabruja iz stotinu debelih grla drhtav glas „Ej, Allah rahmet ejle!”

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

***

Polovina se zvao, a bio je čovjek i pol. Bio je mujezin u džamiji koja stoji na ušču Brke u Savu, lijepa i zvučna glasa, istančana sluha da bi se i drugi a ne samo muslimani zaustavljali kad bi on okuisao. To je uostalom bilo sve što je imao, pored nešto kućice s jednom prostorijom, u kojoj je bila i soba i kuhinja. A plaća njegova, zna se već kakva je bila. Da je primao mjesečno koliko mu je vakuf plaćao godišnje, mogao bi pristojno kao bećar u svojoj kućici živjeti. Da se rodio u drugom kojem narodu, da je školovao glas, možd ne bi bio drugi Caruso, ali bi, za jedan stupanj niži, i opet bio svjetski pjevač. Ovako je bio samo jednostavni mujezin u provinciji, koji se pet puta na dan penjao uz osamdeset i četiri stepenice munare i skladno dozivao prolaznike, koji su onda još vjerovali da ima Bog, i poneki se svraćali na molitvu u džamiju.

Nastavi čitati ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

Hafiz-Ibrahim ispisa posljednji harf pa odloži trstiku, odmače peštahtu i duboko uzdahnu. Bio je umoran, ali smireno radostan. Kaligrafski ispisani harfovi maštovito razigrani i složeni u pravilne redove, sličili su na niske crnog bisera. To je bio šezdeset i šesti Mushaf koji je on do tad prepisao. „Allahu moj šapnu sjetno – hoću li dospjeti da još koji prepišem… Il’ mi je ovo posljednji…? Ponovo dohvati trstiku, umoči je u murećef pa primače peštahtu i dopisa: „Prepisano rukom siromaha Ibrahima, sina Kasimova. Neka mu Uzvišeni Allah, koji sve sramote prekriva, grijehe oprosti…“ Staračka suza kanu iz napola ugašena oka i pade na svježe ispisanu jaziju pa se razli. Ostade tu kao trajan znak hafiz-Ibrahimove ljubavi prema Riječi Božijoj koja ga je uznosila i kojoj je kroz čitav život smjerno i odano služio. Svi su ga zvali „Carev imam“, po tome što je bio imam i hatib Careve džamije u Sarajevu. A pravo mu je ime bilo hafiz-Ibrahim Šehović. Nekad su ga zvali i slavujem Kur’ana, jer je imao divan glas. Kad bi učio Kur’an, a učio ga je zanosno, osobito kad je bio mlađi, ljudima se činilo da mu glas i ne dopire iz grla već iz biljurne čaše. Džamijski džamovi bi tada podrhtavali, pa se činilo da će svaki čas prsnuti. Poneko bi, slušajući ga, od aška i zaplakao. Bio je već starac. Proljetos je zagazio u osamdeset i četvrtu. Starost je lahko podnosio. Nije se žalio niti je svoje staračke tegobe na bejan iznosio. Davno je obudovio i poslije toga se nije ženio. Poroda nije imao. Živio je u jednom kućerku, u čikmi na Bistriku. Komšiluk ga je pazio i ljudi su ga s poštovanjem susretali.

Nastavi čitati REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

ALIJA DŽOGOVIĆ „PJESMA NAS JE UZDIGLA DO NAJVIŠIH VRHOVA ČOVJEČANSTVA”

Činjenica je da je naš narod najljudskiji na svijetu. Reinkarnira se iz pepela, sa merhametom i pjesmom. Historijski događaji su potvrdili da je naš bošnjački narod izabrao pjesmu kao jedan od oblika svog identiteta, da njom zamijeni privremenu smrt. U pjesmu je utkivao svoj život – da uđe u vječnost. Ta nas je pjesma uzdigla do najviših vrhova čovječnosti.

Nastavi čitati ALIJA DŽOGOVIĆ „PJESMA NAS JE UZDIGLA DO NAJVIŠIH VRHOVA ČOVJEČANSTVA”