Mjesec: Juni 2017.

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ŠESTO POGLAVLJE

VI

Svak je proveo taj dan u nekoj neizvjesnosti. Činovnici i medžlisi šutili ko zaliveni, a građanstvo bilo nekako sumnjivo, zamišljeno. Nešto se načulo, vidi se da se nešto kuha, narod predviđao nekakav događaj. Ljudi se po čaršiji pošaptavali, a u sudu kao da se ništa i ne zna. Primicao se mrak. Po večeri bijahu sve tri kahve u gornjoj čaršiji pune. Ljudi se po običaju sastali na razgovor, ali ovaj put sve nekako zabrinuto, sve šutilo. Dok se u jednoj javi Sefer, čovjek potanak onako, ali znatiželjan u svačem:

– Ljudi, prodani smo, neka znate!

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ŠESTO POGLAVLJE

JAHJA FEHRATOVIĆ “SAVREMENI PRISTUP DREVNOJ HISTORIJI” (Muamer Zukorlić: “Drevna Bosna”)

Knjiga Drevna Bosna akademika Muamera Zukorlića po prvi puta nastoji otkloniti pobrojane manjkavosti u sagledavanju fenomena Bosne i Bošnjaka, ispraviti neka uvriježena pogrešna shvatanja i dati jasnu sliku najmanje poznatog dijela naše povijesti kroz one segmente koji čine temelj identiteta današnjih Bošnjaka, ali i drugih balkanskih naroda. Sveobuhvatan i nepristrasan kulturno-historijski pristup najzatamnjenijim dijelovima naše prošlosti, bez libljenja da se pozove na svu dostupnu literaturu i dostignuća istraživača koji su na bilo koji način tretirali predmetnu tematiku, uz autentična promišljanja i logičke zaključke, daju ovoj knjizi status kanonskog štiva kakav mogu imati samo originalna djela čija je sudbina da promijene opća shvatanja i pokrenu razmišljanja na revidiranje onoga što je važilo za aksiomatičnu datost, a da pritom ne ostave prostora ‘uznemirenim i povrijeđenim duhovima’, kojih će, sigurni smo, biti jako puno nakon obznane ove knjige, za bilo kakvo podgrijavanje međunacionalnih i međukulturalnih netrpeljivosti. Drevna Bosna zrači pravednošću, uvažavanjem i težnjom za spoznajom istine, što je moguće samo ukoliko pravilno poredamo parčiće istrgane povijesti i, vođeni intuicijom, konačno pronađemo izlaz iz labirinta iz koga niko hiljadama godina nije uspio izaći.

Nastavi čitati JAHJA FEHRATOVIĆ “SAVREMENI PRISTUP DREVNOJ HISTORIJI” (Muamer Zukorlić: “Drevna Bosna”)

ULVIJA MUŠOVIĆ “CIKLUS ANTIRATNE POEZIJE ISMETA REBRONJE”

Najznačajnija djela u sferi književnosti i umjetnosti uopšte, nastala su poslije velikih i burnih istorijskih događaja, najčešće ratova praćenih masovnim stradanjima ljudi. Bolno, surovo i tačno. Devedeste godine Dvadesetog vijeka, po istom tom pravilu usmjerile su mnoge procese na jugoslovenskom prostoru. Stradanja ljudi, najsvirepiji zločini, razrušeni gradovi i kolone obezdomljenih. A onda, kad je utihnulo oružje, oglasile su se muze. Čule su se one i u vrijeme detonacija, često ih i nadjačale, ali su sada bile glasnije i jače. Štampana su značajna književna dijela čija je tematika vezana za te procese, opominjuća, antiratna, optužujuća…

Rat legalno ubijanje. Rebronja, pjesnik, bezdomnik, kako je definisao sebe, zarobljen u sopstvenom pamćenju, emociji, sopstvenom biću, suprotstavio se onako kako on jedino umije, poezijom. Gusinjski guslar Abdulah Kuč, u Bašićevoj Kapiji bez ključa,[i] ispeo se na brdo da vidi i opiše Nokšićku bitku. Ne prihvata ponuđeno oružje od vojvode Marka, tražio je samo da ga namjeste na neku glavicu odakle će najbolje vidjeti čitav boj. Tako je i Rebronja exkomunicirao, ispeo se na svoj imaginarni Olimp, otvarajući kapije samo u najnužnijim prilikama. Ako bi uzeo oružje, pjesma mu ne bi valjala, ako zaćuti ni on neće valjati. Ostalo je samo pero i hartija… Tako je nastao taj antiratni ciklus Rebronjine poezije. Bolno svjedočenje o zlu, stradanju i ljudskom, odnosno, moralnom posrnuću.

Nastavi čitati ULVIJA MUŠOVIĆ “CIKLUS ANTIRATNE POEZIJE ISMETA REBRONJE”

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PETO POGLAVLJE

V

Doskora je bila kajmekamova soba puna. Svi memuri i medžlisi kajmekamovi i kadijini, po dva od svake vjere. Niko pravo ne zna zašto je taj skup, a ipak nešto se nazrelo pa se čeka da razgovor otpočne. Pošto zaptiju jednog postaviše pred vrata, otpoče kajmekamov pisar:

– Evo emername iz Tuzle. U Berlinskoj konferenciji, gdje su bili zastupnici sviju sila, zaključeno je da u Bosnu uđe Austrija. Na to je i sam sultan pristao. U ovoj se emernami nama naređuje kako treba da se držimo dok carska austrijska vojska zauzme Bosnu.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PETO POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ČETVRTO POGLAVLJE

IV

Svanulo. Pijetli, pjevali i pjevali i umuknuli kad su već rastjerali noćni mrak i izmamili rujnu zoru. Još neki polumrak i ljudi, koji se rijetko kojasili putem, izgledali kao sjene. Tišina, samo katkad čuješ gdje se neko iskašlje, negdje vrata škrinu, ili čije konjče prokasa kaldrmom, neko se ranim jutrom požurio za poslom. Hladan vjetrić popuhivao, a slap se na Bosni čuo sad jače, sad slabije.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ČETVRTO POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” TREĆE POGLAVLJE

III

Bijaše sparna ljetna noć. U cijeloj varoši grobna tišina, a tek kroz prozirnu tamu vidiš gdje zatitra na nebu po koja zvjezdica. Sa strane Muharemagine kuće pribio se Ahmet uz duvar pa šapće, izljeva boli srca svog onom što je skriveno za mušepkom. Najedanput će on svim žarom svoje duše:

– Ah Ajiša! Da znaš kako je meni teško živjet bez tebe!

Ove su riječi parale srce njeno… Ona je znala koliko nju Ahmet ljubi, al’ je morilo što i ona njega ne može uvjerit o svojoj ljubavi. On je zove već odavna da sama pođe, ali ona bez očine volje prekoračit prag očin, to nije mogla.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” TREĆE POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” DRUGO POGLAVLJE

II

Kad je Omer-efendinica, mati Ahmetova, saznala za ljubav Ahmetovu s Ajišom, silno se obradovala. Makar da za Ahmeta nije bilo bojazni da bi udario stranputicom kao mnogi drugi, ipak mati je htjela da ga smiri, da doživi i njegovo veselje. Muharemaginu je kuću dobro poznavala, s Muharemaginicom kao dvije sestre, a Ajiša joj već odavna srcu prilegla, i kao da joj je samo srce za nju nešto šaptalo. Zato je ona sad sigurnije navalila na sina da se ženi, a on se nije zatezao kao prije; i začas je sve bilo spremno i sporazumno za Ahmetovu ženidbu.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” DRUGO POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PRVO POGLAVLJE

Bilo je to u petak, u predvečerje divna ljetnog dana. Sunce je istom zašlo, a nad maglajskim kućama hvatao se već suton. Uskim putićima, što vode iz pitome okoline u varoš, svaki čas prolazile hrpe gizdava ženskinja i vesele mladarije, vraćalo se iz obližnjih zaselaka kud je izišlo tog dana da se proveseli. Po kitnim se baščama kola vodila, pjesme orile, cika i vriska momaka razlijegala se na sve strane.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PRVO POGLAVLJE

Refik Šećibović “Drevna Bosna Muamera Zukorlića”

Knjiga akademika Zukorlića Drevna Bosna, za nas koji živimo i istražujemo na ovim prostorima, ima izuzetan naučni, kulturni i obrazovni značaj. S jedne strane, riječ je o značajnom historijskom istraživanju, a s druge strane, riječ je o naučnoj raspravi koja otvara pitanja o dosadašnjim zabludama o porijeklu Bošnjaka. Knjiga akademika Zukorlića je važno informativno i edukativno djelo koje bi trebalo da bude na policama u stanovima bošnjačkih obitelji, ma gdje živjeli.

Nastavi čitati Refik Šećibović “Drevna Bosna Muamera Zukorlića”

HAMZA HUMO “HAMZA”

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih beduina,
Crnih građana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćiime,
Biser, nakit, žene.

Nastavi čitati HAMZA HUMO “HAMZA”

MUSA ĆAZIM ĆATIĆ “TEUBEI NESUH”

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

 

Gospode, evo, na sedždu Ti padam,

Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom

I molitve Ti u stihove skladam,

Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!” –

Gospode, evo, na sedždu Ti padam.

Nastavi čitati MUSA ĆAZIM ĆATIĆ “TEUBEI NESUH”

HASAN KIKIĆ “PRIČA O ĐULAGINOM BAJRAMU”

U Kokine je došao Bajram. Bajram dolazi u sva sela, Bajram ide širokim carskim drumovima, puca iz prangija po gradovima, pjeva po sokacima, vihori preko njiva, nove gaće u seljaka, nove čakšire, novi fesovi, novi crveni pasovi. Bajram ide i smije se, Bajram pjeva, Bajram je sit, ljudi su radosni, mirišu pite i rahvanije, miriše pečeno meso. Bajram ide od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Tako je došao u Kokine. Došao je u Aupine, u Braćine, u Keže i u Deze. Bajram dođe do svačije kuće, on prođe sve sokake, zastane na ledinama, procikuje se i kikoće. Bajram je kao obijesno momče, on je mlad, razdragan, sit, pijan, obijestan, on voli pjesmu, voli punu sofru, masnu sofru, nove čakšire, voli piće, veselje. Bajram neće da bude tužan, Bajram neće da bude siromašan, neće da bude gladan ni žedan. On obiđe zemlje, gradove, sela. I ide tako od kuće do kuće, odškrine vrata, priviri, odškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? ima li ovnetine? ima li pečenja? ima li pita? rahvanije ima li? lonac sa šerbetom? Ako ima, Bajram ulazi i gladi pupak, i veseo je, i kako se smije, vidi mu se debeli crveni jezik, i sva je kuća vesela, i sva se čeljad smije. Došao Bajram u kuću. Ženo, sunce te ogrijalo, ovamo se, ovamo, tu, tu, tu; kod mene! – reve domaćin i ćapće, i mljaska masnim gubicama, i trese naherenim brkom, a oči se priklapaju pijano, i sito, i pospano; on zavraća glavom, naređuje da otvore vrata i prozor, baš onaj više njegove glave, njemu se podriguje, bravetina je začepila sve rupe i šupljine po njegovom stomaku, i stomak se napinje i raste, a od toga napinjanja i rastenja pucaju pućenice i trbuh se pomalja dlakav i nabuho, ženo, sunce te nebesko ogrijalo, ovamo se, ovamo, tu, tu, tu…

Nastavi čitati HASAN KIKIĆ “PRIČA O ĐULAGINOM BAJRAMU”

AHMED MURADBEGOVIĆ “ROBIJAŠ”

Nemojte vi misliti, drugovi, da sam ja uvijek bio ovako mračan i sumoran! Ne! Veseo sam ja bio, veseo! U meni se kršila snaga kao rod na grani. Gorila mladost kao knjiga u plamenu.

A ja!

Eh!

Bio čovjek, drugovi! Kakva rijetko zemlja rodi! Pravi pravcati čovjek! A ne kao sada, po drugi put kažnjenik-robijaš!…

Nastavi čitati AHMED MURADBEGOVIĆ “ROBIJAŠ”

NAFIJA SARAJLIĆ “JEDAN ČAS”

Kod nas je jedan čas, jedna minuta, ništa. Naprimjer:

Mlada djevojka odložila šav, s kojim iz dana u dan po tri seksera zarađuju, da s njima pomogne svojoj porodici. Slomljena joj volja, posao joj dodija i ona se nasloni jedan čas na prozor, da pogleda svijet. Ta i kad bi radila – ne bi joj ništa donio.

Zanatlija, izradio mnogo, a robi mu nema prodaje. Uhvati ga tjeskoba, pa sjedne na ćefenak, da odahne uz cigaru jedan čas. Ta da i radi, – malo bi mu donio.

Mali trgovac, nekad u dobrom stanju, naučen komociji, nasloni se jedan čas da prodrijema i snatri. Ta dan mu je i komad, a kad bi pazarivao, za taj čas je šibica ili papir – ne isplati se.

Nastavi čitati NAFIJA SARAJLIĆ “JEDAN ČAS”

ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

Sjedio sam na terasi kafane »Central«. Ljetna je sparina i rijetki prolaznici su se tiskali uza zidove, da ne pane na njih žarka sunčana zraka. Oni su zakopčani, kako se i pristoji ljudima koji se služe ulicama gradskog središta, imaju tvrde ovratnike i zategnute kravate, a cipele su im uske i duge kao ptičiji kljunovi. Bivlo ih je i s bijelim rukavicama, a one su pekle kao cipele upaljenih žuljeva, ali šta da građanin ne podnese da bi bio elegantniji, da bi na se svratio pažnju, osobito ako je još seljak porijeklom, prva generacija nove građanske porodice koja nipošto ne bi obukla opanke ni hlače od domaćeg sukna. Asfalt, koji su neumorno prali, začas se sušio, samo s jednog kraja, u sjeni hotela »Centrala«, laštio se kao površina rijeke, u kojoj se oglédajû obalske pećine ili drveće. I tako sam se zanio u misli, kako bi to sada bilo lijepo sjedjeti kraj Jasenice, duboke dva ljudska boja i široke za dobar troskok, na mekanoj travi, nad koju su se nagnule grane smokava petrovača, kojima se kroz cvat pomalja ukočena kap meda. Pa izuven spusti noge u vodu, koja se mlako vuče kao i lijeni svalovi kroz nju, a samo joj ponekad dašak vjetra uzbiba površinu nježno i treperavo kao kad se hvata kajmak na sutlijašu.

Nastavi čitati ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

ZIJA DIZDAREVIĆ “MAJKA”

Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.

Da li se sjećam?… Bila je to jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.

Nastavi čitati ZIJA DIZDAREVIĆ “MAJKA”

OSMAN-AZIZ “POGIBIJA I OSVETA SMAIL-AGE ČENGIĆA”

„To je sablja age Čengića,

Što posječe sedam Petrovića

Na Grahovu, polju širokome,

Na sramotu knjazu brđanskome”.

 

I

 

Od Kobilje glave do Suhe u razmaku od devet sahata u širinu prostrlo se široko i zeleno Gatačko polje. Unaokolo i po polju poredalo se do četrdeset sela sa oniskim pločnim i slamnim kućama, dok se gdje i gdje podiže koji čardak.

S jugoistočne strane polju oholo se diže stari Lipik, ogledajući pod sobom onu široku ravan i sela, nadvirujući se nad Rijeku, onu ponornicu, što krivuda Poljem gatačkim.

Nedaleko ispod Lipnika, nešto na lijevu stranu, gleda gorda kula age Čengića. Tvrda je pusta i od kamena građena na tri visoka boja, a na gornjem boju četiri izbočena ćoška na sve četiri strane. Između ćoškova je velika uokrug odaja, pokrivena šimlom, lijepo izrezanom. U toj se odaji, okupljaju i vijećaju buljukbaše, kad ih aga zovne na vijeće. Sama kula je opasana jakim zidom daleko unaokolo, da kula ostaje u sredini. Uza sav zid po avliji iščičkalo se nekoliko zgrada, u kojima stanuje agina straža, junačka družina, pak još nekoliko dućana i jedna džamija. Ispod kule s gornje strane vijuga se mala rječica, koja dijeli kulu i agine dvore od sela Mula, dok je dolje puklo polje u širinu i duljinu, a lijepo i zeleno.

Nastavi čitati OSMAN-AZIZ “POGIBIJA I OSVETA SMAIL-AGE ČENGIĆA”

EDHEM MULABDIĆ “BAJRAM”

Gluho je doba. U dolinici, gdje su se stisnule varoške kućice, bila gusta tama pa bi rekao gledajući ozgor s vite Hridine da tu u toj mračnoj jami nema ni živa stvora. Ali zađi samo kroz tu gustu noć, izmeđ’ onih starih kuća što im šiljke samo prama nebu vidiš, osluhuješ, čuješ kretnje, po koju riječ, žamor, škripu vrata – sve je budno. Noć ti sad nije tako nijema, tama nije više tako gusta; to gluho doba ispunja neki tajanstveni čar – za koji čas sviće Bajram. U svakoj kući vidiš slabo svjetlo, sve ustalo, sprema se da u novu ruhu izađe na Bajram da se u čistu odijelu klanja namaz.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “BAJRAM”