IV
U to dvije stigle serhatlije.
Sa sokaka konje ućeraše, 4410
U sadatu, vezirsku avliju,
Što tu niko ni peške ne ide,
U avliju paši bez izuna.
A ti momci izun ne čekaju,
Do pod dvorac konje doćeraše, 4415
Pa s’ obadva jedanak skidoše,
Dvije uzde na unkaš vrnuše.
Nastavi čitati AVDO MEĐEDOVIĆ “ŽENIDBA SMAILAGIĆ MEHA” – ČETVRTO PJEVANJE
Pored tri knjige uglavnom kratkih priča: Neviđena zemlja (1972.), Trpija (1984.) i Vjetar sa Prokletija (1985.), Bašić je objavio i dvet knjiga stihova: Od sunca ogrlica (1970.), Bestražje (1972.), Prošle oči (1947.), Utra (1979.), Jato u nevidjelu (1980.), Breme (1986.), Uzma (1986.), Glasovi s vode (1987.) i Sjutradan (1987.).
Uporedo sa radom na poeziji i prozi Husein Bašić pokazuje živo interesovanje za narodno stvaralaštvo plavsko-gusinjskog kraja i šire o čemu svjedoče njegovi izbori iz lirske narodne poezije ovoga podneblja: Crni dukati (1970.), Ispod zlatnih streha (1972.) i Može li biti što bit’ ne može (1988.) izbor lirskih narodnih pjesama iz Sandžaka i okoline koje su, kako primjećuje autor, “Motivski, sociološki, običajno i leksički najbliže i najsličnije muslimanskim narodnim pjesmama iz Bosne i Hercegovine”.[1]
Nastavi čitati FATMA HASANBEGOVIĆ „KNJIŽEVNO DJELO HUSEINA BAŠIĆA“
III
Vazdan cijel danak do akšama,
Zemlje gazi, planine prolazi,
Ka i taka dva zmaja ognjena,
A pod njima dva ata vilena.
Koliko su za dan ufatili? 2150
Kolko drugi dobri za dva dana.
Đe li hi je akšam zateknuo?
Nastavi čitati AVDO MEĐEDOVIĆ “ŽENIDBA SMAILAGIĆ MEHA” – TREĆE PJEVANJE
Šta da radimo? Navadio se orao u našu avliju, pa ne da oka otvorit. Prvo je – proljetos je to bilo – odnio, za nepun sahat, troje žutokljunih piladi, pa umjesto dvanaestoro, koliko se bilo ispililo, sad za Ćanom (Ćana je, da se zna, naša kvočka) ide osmoro. Troje je ponio orao, a ono jedno – crklo. Niko ne zna zbog čega, ali – crklo. Mijun ga iznio iza avlije postavio na granu kao da je živo, ne bi li ga orao spazio i ponio – kad je već mrtvo halal mu bilo, ali jok – on ga samo preleti i sruči se u avliju tražeći žive.
II
Ondar, moja skupljena gospodo, 25
Sad velimo pesmu da brojimo,
I s tom pesmom da se veselimo.
Ta je pesma od starog zemana,
Što su stare radile gazije
I junaci u svakojoj stranci 30
Za sjajnoga Sulejmana carstvo.
Nastavi čitati AVDO MEĐEDOVIĆ “ŽENIDBA SMAILAGIĆ MEHA” – DRUGO PJEVANJE
Prva riječ, „Bože nam pomozi!“
Evo druga: „Hoće, ako Bog da.“
Samo da ga pominjemo često,
Pa će nama dobro pomagati
I od svake muke zaklanjati, 5
Nastavi čitati AVDO MEĐEDOVIĆ “ŽENIDBA SMAILAGIĆ MEHA” – PRVO PJEVANJE
Zadovoljstvo je čitati njegova djela, ali i emotivno i bolno, prije svega je i obaveza svakog Bošnjaka da se potsjeti, da zapamti poruku i pouku. Književni opus svrstava ga u deset najznačajnijih bošnjačkih pisaca, što njemu nije od prvostepene važnosti, ono što ga motivira je da ga čitaju i vole. Bošnjak iz Bihora i Sandžaka, iz Makedonije, muhadžir, profesor, poeta i romansijer, roditelj, komšija i prijatelj, veliki čovjek – Šefkija Borančić.
Nastavi čitati ZEĆIR RAMČILOVIĆ „NEKOLIKO NAPOMENA O STVARALAŠTVU ŠEFKIJE BORANČIĆA“
Sa svega dvije riječi treba napisati više od dvije misli, više od dva značenja, a da su pri tome riječi jedna uz drugu. Ko umije neka mi se javi za čelenku, glavom meni Taibu, piscu. Ne samo: grije sunce ili sunce grije, na primjer. Sad svi pitate, vjerujem, šta ovaj hoće? A slutite, znam. Ovo ima isto značenje kao kad osuđenik hoda od jednog zida do drugog u zatvorskoj ćeliji, naprijed i nazad, mi se čudimo što li – a čovjek harči, ili nekako drugačije osmišljava izrečenu mu kaznu. Učini mu se da su zidovi svaki put različito udaljeni. Nekad, ihaaa – vijek hodanja, na svega dva metra. To gricka kaznu. A pri pisanju curi ili buja unutarnji poriv stvaranja i u dobra i loša pisca, ali nije samo to. One dvije riječi kod dobra pisca, kako ih god napisao, sunce grije ili grije sunce – griju toplije. I smisla je više.
Otišao je u vječiti smiraj Zaim Azemović, jedan, veoma značajan sandžački i bošnjački pisac i još značajniji Čovjek, veliki humanista i prijatelj Univerziteta u Novom Pazaru. Sasvim sam siguran, da poruku izabranog motoa ovog rada ste shvatili. Jer, kroz pjesmu ovaj stvaralac govori o nama samima i sebi, sa namjerom da shvatimo kako si bi se međusobno sobraćali.
Nastavi čitati ŠEFKET KRCIĆ “OMAŽ KNJIŽEVNIKU ZAIMU AZEMOVIĆU”
Vraćam se sa kosidbe. Košulja mi miriše na momački znoj i hajdučku travu. U ušima mi stružu pitomi glasovi zrikavaca. Šarov pokraj klade jedva drži napola otvorene oči, mirne i tople kao ljetnje veče.
Ovo mjesto na kojem sada sjedimo, moj prijatelju, možda nikom nije tako značilo kao meni, donijelo mi je toliko nemira. Običan kamen uzdignut iznad ostalog dijela limske otoke, kada je ljetnje vrijeme, a kada je Lim u svom pomahnitalom zanosu i silini, on se krije u mutnoj dubini. Ispred njega par vrba kao da ga čuvaju od julskih žega da se ne raspadne. Slučajno tada ovdje, sada ne poslije dvadeset i pet godina. Tada su se ispred mene javljale siluete, pred mojim očima žive, a sada naviru sjećanja i brišu granicu između onda i sada. Dvadeset i pet godina između. Sve isto i sve drugačije. Lim malo utanjio, stidan preda mnom, nismo se dugo sretali. Plašio sam se Lima, lukav je bio, nepredvidiv, uzimao najbolje plivače, baš, kad su mislili da su ga savladali. Mogu ga sam sad preskočiti u par skokova, jedino vode se nakupilo po virovima i tu pdsjeća na neku veličinu. U tim virovima voda se odmarala i mamila zagrijane kupače da se ohlade od ljetnjih vrućina, gdje sam i ja često isto radio ili slušao vodene sinfonije uz čitanje školske lektire.
Misao: Naučavaj sviet Knjizi (Kur-an a. š.), koja Ti je upućena i izvršuj molitvu, jer ona brani od zla i poroka; spoznaja Boga najviša je stvar, a On zna što vi ljudi činite. (Vječna Knjiga Mudrosti).
Proučavajući islamske znanosti, veliki je njemački pjesnik Goethe uztvrdio da, ako je Islam predanost čovjeka Bogu, onda se mi svi u njemu rađamo i umiremo. Jer predanost odista daje i smisao i zanos volji posljednjeg Božijeg odkrivenja. Ne samo duboke misli Kur-ana a. š., već i rieči i život Muhameda a. s. kao i njegovih drugova iz cvjetnog uzpona Islama, moral su pokreta, koji je i svojim zamahom i učinkom žudio da čovjeka svoga doba prosvietli i uzdigne putem čiste duhovne obnove u vječnom božanskom načelu. Salat (molitva) je jedan od najboljih putova vjernika uzponu uljudbe, svoje i zajedničke.
Nepregledni kamenjar po Ostronoši, gdje izgonimo ljeti sa stanova stoku na pašu, prepun je rupa i pukotina u stijenju, tako da ovci počesto zapadne noga, a ponekad govečetu. Životinja trgne i noga se ozlijedi, iščaši, nekad čak i slomi. Nijesu rijetki slučajevi da se nekome hajvan vrati na tri noge. A desi se i da ostane uhvaćen, zarobljen u kršu. Dogodilo se i nama da nam ovca iščaši članak.
Kod nas ti je, rođo, sve nekako profušereno. Salomljeno. Umrtvljalo. Okratalo. Evo, i ova klupa podno nas, da izvineš, skrhana. Neki joj se zagno u rebro. Prsla veselica pro srijede. Začadila vjeđe u zemlju. Učinila se stidna ko djevojka pred prosioce. Davnašnja je. Hasim je istesao. Kad je ko dokon, da iziđe ponad rijeke i sjedne. Prošlo Hasimovo – prošla i klupa. Više ga ni djeca ne zarezuju. Bez ijedne zabacuju mreže u čkalje. Klen, ko dlan. Istrijebiše ribu. A šta će Hasimu čkalje bez ribe? I šta čini tu klupa kad ne možeš da sjedneš i osluškuješ bućkanje krkuša i klenova? Po zvuku da ih raspoznaš.
Mnogi su kopali – mašer. Dolazili su iz daljine, kopali danima i danima, odustajali pa se vraćali, snivali zlato i maštali, al još niko nije pronašao zlatni kamen o kojem priča kazuje, a svi, kad se vrate kućama žale što nisu bar još jedan dan kopali – možda bi našli. Selo se izrupčalo od traženja toga zlatnog kemena te se i danas ono zove – Zlatni Kamen.
Daljina je moja jesen.
Ipak,
idem da je vidim.
Kad je prošla velika džada kroz Ribariće, trebalo je napisat naziv mjesta na ulazu. Pozvali su putari nastavnika geografije da se konsultuju kako treba da se napiše natpis. Nastavnik otvori mape i reče da se napiše Ribarići.
S Karađorđevom vojskom kod Bunara pobio se Karajusuf. Poslije bojeva sa bunara vodu zahvatali Bošnjaci, pa Bunari postadoše Karajukića Buiuri.
Od Dubrovnika do Pazara bila carska džada. Od Dohodišta se dohodilo u Pazar, pa se preko Hotkova zamicalo k Stambolu. Od Dohodišta vremenom postalo Dohodiće, pa Dohoviće.
U suton grupa ljudi i jedna žena stigoše u peštersko selo Ravaništa. Seljacima koje su sretali usput nazivahu “Akšamhajrala” i dijeljahu cigare. Stanovnici Ravaništa prepoznaše među njima svoju odivu, Hajriju, koju prijatelji dovode u prviče, prvi obilazak rodbine poslije njene udadbe. Duge su zimske noći, a Pešter ravna i sniježna. Po svunoć mećava briše pustim poljima pa kako preturiti noć lakše nego uz razgovor, gusle, toplu kafu i duvan. U selu kao da jedva čekaju da neko od prijatelja svrati na konak da se iskupe i ispričaju. Posječari se počeše okupljati odmah poslije večere. Žene su zavirivale ulice Hajriji je li na ćeif, je li zadovoljna udadbom, da li je propala i pomršala, šta je obukla i šta na grlo ponizala. Ali najradoznalije su bile da vide zeta, je li gledan, pitom i privitan, stasit i mudar.
Čovjek i ne zna žaliti, sve dok nekoga ili nešto ne izgubi. A kada izgubi, onda ne samo da žali, već i jače i voli i čezne, pa onda duša dođe nekako na katove, filovana i medom i čemerom.
U Novom Pazaru i danas postoje dva hamama iz turskog doba. Jedan od njih, stari hamam, situiran je u centru grada, u neposrednoj blizini Arap-džamije, u ulici 7. j uli, za koji se pouzdano zna da je zadužbina Isa-bega Ishakovića, a kojem prvi spomen nalazimo u turskom katastarskom defteru iz 1489. godine. Po tipu ovo je dvojni „Čifte“ hamam (sa odjelima za muškarce i žene) i predstavlja jedan od najstarijih i najznačajnijih spomenilka islamske arhitekture u Sandžaku.
Nastavi čitati MEHMED MUJEZINOVIĆ “KRONOGRAM NA NOVOPAZARSKOJ BANJI”
E,moj vaktu, u tijesnom nevaktu.
Zakijametili zulumćari.
Zulumom zulum zulume,
Dok hizmete hizmećari.
Niti sam gurbet, niti pirala, niti zijanćer.
Hasul sam vala, plah, i tevećelija.
U takatu k’o pritka, i to žitka.
Varakam se od šejtana i jalijaša.
Topli oblačić duhanskog dima i mrtva prisutnost dvojice ljudi izmamiše jednu krupnu i crnu muhu da, možda posljednji put, oproba svoja sapeta krila i nađe neko zgodnije mjesto za zimu. Kao obezglavljena, iznenada pokrenuta iz svoje prividne smrti, probuđena u nezgodnom času, suludo zuji po praznom dućanu, kola između golih polica, zavlači se u prazne boce, udara u mutna prozorska stakla, uz pojačan zuj i treperenje čitavog tijela. Slijeće čas na jednog čas na drugog čovjeka – brže od svega na svijetu što bi ih moglo za trenutak dotaći i približiti.
