ĆAMIL SIJARIĆ „RIMSKI PRSTEN“

Govorili smo mu, i govorili, i govorili, i ne Azize, i ne Azize i on nas ne posluša, nego se diže da raskopa grob nekakvog starog Rimljanina. Veli nam da hoće da vidi šta je unutra.

Vas koji ste na zemlji ja vidim. Ali hajde vidi kroza zemlju, i dolje ima ljudi – veli nam.

Uzalud smo mu govorili da su dolje samo kosti; kosti davno umrlih Rimljana i Grka, i još nekih drugih: niko ne zna ko je u davnim vremnima živio u ovim našim Bačevinama; živio i otišao pod zemlju. Rekli smo mu:

Kud će na drugu stranu, nego podzemlju. Pod nebo ne može.

Odgovorio nam je da on to zna, i da zna što mi i ne znamo: da je hiljadu puta više ljudi pod zemljom nego na zemlji: veli nam da će ih od sada dolje biti manje za jednog čovjeka, jer će jednog Rimljanina da izvadi gore. Rekli smo mu da će izvaditi samo kosti, a one će biti kao i svake druge.

Šta će ti kosti, Azize? Razgrnućeš ih pred sobom i u njih gledati: tu ruka, tu noga, tu glava, a ta noga ne hodi, niti glava zbori; ne preturaj, Azize mrtve kosti.

Hoću onoga Rimljanina – odgovorio nam je, za druge veli da ih neće dirati.

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „RIMSKI PRSTEN“

REDŽEP NUROVIĆ “PRIČA O BIHORU I JOŠ PO NEČEMU”

Sjednem da napišem priču, horan, čini mi se. Hartija preda me kao zima sibirska, široka i hladna. Svaka mi riječ u bjelinu tone i zebe. Uzalud mi samouvjerenje da sam to radio i znao raditi. U topla njedra vasvijek priču imao. Ali, problem kao da nije u meni, niti u sadržaju o kom želim pisati, nego u sumnji u one koji će čitati – hoće li priču begenisati ako im po bilo čemu odudara od pripovijedanja omiljenih govorčara.

Nastavi čitati REDŽEP NUROVIĆ “PRIČA O BIHORU I JOŠ PO NEČEMU”

SINAN GUDŽEVIĆ „NISAM NEKO KO VOLI DA OBJAVLJUJE VLASTITE STIHOVE“

Sinan Gudžević je rođen 1953. godine u Grabu, podno Golije. Objavio knjige poezije Građa za pripovetke (1978) i Rimski epigrami (2001). Bavi se prevođenjem sa grčkog, latinskog, italijanskog i njemačkog jezika. Sada živi u Zagrebu.

Dvije decenije, uslovno rečeno, ćutanja je između vaših knjiga Građa za pripovetke i Rimski epigrami. Kako vam danas izgleda to vrijeme provedeno u neobjavljivanju svojih stihova? Da li bi ste nešto promijenili?

Jeste, dvije decenije i tri godine, od 1978. do 2001. prošlo je od izlaska moje prve do izlaska druge knjige stihova. No nije baš da sam ja dvadeset i tri godine mukom mučao. Objavljivao sam cijelo to vrijeme i stihove i prevode, po raznim časopisima, po koju knjigu prevoda sam objavio, samo nisam objavio knjigu stihova.

Nisam neko ko voli da objavljuje vlastite stihove. Nisam nikad takav bio, ni kad sam prvu knjižicu stihova objavljivao nisam baš nosio krilate sandale što je objavljujem. Meni je pisanje stihova jedna privatna, da kažemo intimna radinost. Ja se i sad iskreno pitam, a šta je to pa toliko važno u onome što sam napisao da je baš moralo biti objavljeno e da drugi to čitaju. Svaki dan ponešto napišem, pa od toga nešto odbacim, nešto zadržim, a od zadržanoga opet nešto odbacim, nešto zakrpim, nešto rašijem, tu zašijem, tamo otšijem.

Za tih dvadeset i tri godine dogodilo se mnogo nečega što me je uvrijedilo, pa i ucvijelilo, sve se srozalo, vratili se četnici, ustaše, najgori se proglasili najboljima i bogme se podobro drže.

U svome stavu o objavljivanju stihova ne bih promijenio ništa, on je moje uvjerenje i, ako pri ovoj pameti ostanem, neće me lako napustiti.

Nastavi čitati SINAN GUDŽEVIĆ „NISAM NEKO KO VOLI DA OBJAVLJUJE VLASTITE STIHOVE“

NUSRET IDRIZOVIĆ „SVATKO BJEŽI NA SVOJ NAČIN“

Glavnom zmijaru dvora zapovijeđeno je da iz kraljeva rezervata pokupi sve zmije i da ih što prije pobaca u rijeku Bosnu.

Tako je zapovijeđeno, uzmaka nema, na dvoru se ustoličio običaj da se prigovor plaća glavom, bespogovorna poslušnost bila je glavna vrlina dvorskih zmijara i Zelija, ako želi da sa svojeg imena spere ljagu bogohulništva, ima da se povinuje zapovijedi i da učini ono što od njega traže ne samo kralj, vrhovna kapa, nego i sve one protuhe koje se danomice motljaju dvorom a da ne znaš ni tko su ni što su, odakle su, što traže u kraljevini i kakvo tajno zlo pronose mirnim dubravama Bosne.

Nastavi čitati NUSRET IDRIZOVIĆ „SVATKO BJEŽI NA SVOJ NAČIN“

REMZIJA HAJDARPAŠIĆ “OČEVA KLETVA”

Noć se se spuštala na selo kada dva premorena čovjeka, vodeći dva konja i dvije ovce uđoše u Malu Jablanicu. Jedan nekadar dječak svom snagom vučaše magare koje odbijaše da ide; jedna strana tovara bješe se pospustila, i ono stoji kao ukopano, dok dijete zateže povodac kao praćku. Hasan priđe i jednom rukom pridiže tovar, a drugom zateže konopac. Dječak je grdio magare i, očito, zahvaljivao se, jer Hasan od svega razumede samo “faljiminderit”.

Nastavi čitati REMZIJA HAJDARPAŠIĆ “OČEVA KLETVA”

EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

Crni se i sivi oblaci svili nad kasabicu, a mrak neki stisnuo prije reda. Bijaše tek po ićindiji ljetnog dana, a bi reko: sad će suton. Taj mrak uvećavaše tugu, što se slila oko čaršijske džamije, gdje bijaše pun harem ljudi. Upravo je zagrmilo, zatutnjilo svodom nebeskim, kad džemat u haremu zdade selam i svrši dženazu sijedom mujezinu Mula Muji. Na riječi imamove zabruja iz stotinu debelih grla drhtav glas „Ej, Allah rahmet ejle!”

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

***

Polovina se zvao, a bio je čovjek i pol. Bio je mujezin u džamiji koja stoji na ušču Brke u Savu, lijepa i zvučna glasa, istančana sluha da bi se i drugi a ne samo muslimani zaustavljali kad bi on okuisao. To je uostalom bilo sve što je imao, pored nešto kućice s jednom prostorijom, u kojoj je bila i soba i kuhinja. A plaća njegova, zna se već kakva je bila. Da je primao mjesečno koliko mu je vakuf plaćao godišnje, mogao bi pristojno kao bećar u svojoj kućici živjeti. Da se rodio u drugom kojem narodu, da je školovao glas, možd ne bi bio drugi Caruso, ali bi, za jedan stupanj niži, i opet bio svjetski pjevač. Ovako je bio samo jednostavni mujezin u provinciji, koji se pet puta na dan penjao uz osamdeset i četiri stepenice munare i skladno dozivao prolaznike, koji su onda još vjerovali da ima Bog, i poneki se svraćali na molitvu u džamiju.

Nastavi čitati ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

Hafiz-Ibrahim ispisa posljednji harf pa odloži trstiku, odmače peštahtu i duboko uzdahnu. Bio je umoran, ali smireno radostan. Kaligrafski ispisani harfovi maštovito razigrani i složeni u pravilne redove, sličili su na niske crnog bisera. To je bio šezdeset i šesti Mushaf koji je on do tad prepisao. „Allahu moj šapnu sjetno – hoću li dospjeti da još koji prepišem… Il’ mi je ovo posljednji…? Ponovo dohvati trstiku, umoči je u murećef pa primače peštahtu i dopisa: „Prepisano rukom siromaha Ibrahima, sina Kasimova. Neka mu Uzvišeni Allah, koji sve sramote prekriva, grijehe oprosti…“ Staračka suza kanu iz napola ugašena oka i pade na svježe ispisanu jaziju pa se razli. Ostade tu kao trajan znak hafiz-Ibrahimove ljubavi prema Riječi Božijoj koja ga je uznosila i kojoj je kroz čitav život smjerno i odano služio. Svi su ga zvali „Carev imam“, po tome što je bio imam i hatib Careve džamije u Sarajevu. A pravo mu je ime bilo hafiz-Ibrahim Šehović. Nekad su ga zvali i slavujem Kur’ana, jer je imao divan glas. Kad bi učio Kur’an, a učio ga je zanosno, osobito kad je bio mlađi, ljudima se činilo da mu glas i ne dopire iz grla već iz biljurne čaše. Džamijski džamovi bi tada podrhtavali, pa se činilo da će svaki čas prsnuti. Poneko bi, slušajući ga, od aška i zaplakao. Bio je već starac. Proljetos je zagazio u osamdeset i četvrtu. Starost je lahko podnosio. Nije se žalio niti je svoje staračke tegobe na bejan iznosio. Davno je obudovio i poslije toga se nije ženio. Poroda nije imao. Živio je u jednom kućerku, u čikmi na Bistriku. Komšiluk ga je pazio i ljudi su ga s poštovanjem susretali.

Nastavi čitati REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

MARKO VEŠOVIĆ “SLOVO O ĆAMILU”

I usmenog i pisanog Ćamila Sijarića svagda sam doživljavao manje kao našeg savremenika a više kao mitskog pripovjedača koji kazuje nešto starije i dublje, obuhvatnije i važnije, uz to i uzbudljivije, jer stvarnije i snovitije, od svakog ličnog iskustva. Kako drukčije, ako ne mitskim pričaocem zvati čovjeka koji, najčešće, zapravo i nije pripovijedao nego se kroz njega sama kazivala ljudska sudbina kakva je odvajkada?

Nastavi čitati MARKO VEŠOVIĆ “SLOVO O ĆAMILU”

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ŠESTO POGLAVLJE

Svak je proveo taj dan u nekoj neizvjesnosti. Činovnici i medžlisi šutili ko zaliveni, a građanstvo bilo nekako sumnjivo, zamišljeno. Nešto se načulo, vidi se da se nešto kuha, narod predviđao nekakav događaj. Ljudi se po čaršiji pošaptavali, a u sudu kao da se ništa i ne zna. Primicao se mrak. Po večeri bijahu sve tri kahve u gornjoj čaršiji pune. Ljudi se po običaju sastali na razgovor, ali ovaj put sve nekako zabrinuto, sve šutilo. Dok se u jednoj javi Sefer, čovjek potanak onako, ali znatiželjan u svačem:

– Ljudi, prodani smo, neka znate!

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ŠESTO POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PETO POGLAVLJE

Doskora je bila kajmekamova soba puna. Svi memuri i medžlisi kajmekamovi i kadijini, po dva od svake vjere. Niko pravo ne zna zašto je taj skup, a ipak nešto se nazrelo pa se čeka da razgovor otpočne. Pošto zaptiju jednog postaviše pred vrata, otpoče kajmekamov pisar:

– Evo emername iz Tuzle. U Berlinskoj konferenciji, gdje su bili zastupnici sviju sila, zaključeno je da u Bosnu uđe Austrija. Na to je i sam sultan pristao. U ovoj se emernami nama naređuje kako treba da se držimo dok carska austrijska vojska zauzme Bosnu.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PETO POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ČETVRTO POGLAVLJE

Svanulo. Pijetli, pjevali i pjevali i umuknuli kad su već rastjerali noćni mrak i izmamili rujnu zoru. Još neki polumrak i ljudi, koji se rijetko kojasili putem, izgledali kao sjene. Tišina, samo katkad čuješ gdje se neko iskašlje, negdje vrata škrinu, ili čije konjče prokasa kaldrmom, neko se ranim jutrom požurio za poslom. Hladan vjetrić popuhivao, a slap se na Bosni čuo sad jače, sad slabije.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ČETVRTO POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” TREĆE POGLAVLJE

III

Bijaše sparna ljetna noć. U cijeloj varoši grobna tišina, a tek kroz prozirnu tamu vidiš gdje zatitra na nebu po koja zvjezdica. Sa strane Muharemagine kuće pribio se Ahmet uz duvar pa šapće, izljeva boli srca svog onom što je skriveno za mušepkom. Najedanput će on svim žarom svoje duše:

– Ah Ajiša! Da znaš kako je meni teško živjet bez tebe!

Ove su riječi parale srce njeno… Ona je znala koliko nju Ahmet ljubi, al’ je morilo što i ona njega ne može uvjerit o svojoj ljubavi. On je zove već odavna da sama pođe, ali ona bez očine volje prekoračit prag očin, to nije mogla.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” TREĆE POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” DRUGO POGLAVLJE

Kad je Omer-efendinica, mati Ahmetova, saznala za ljubav Ahmetovu s Ajišom, silno se obradovala. Makar da za Ahmeta nije bilo bojazni da bi udario stranputicom kao mnogi drugi, ipak mati je htjela da ga smiri, da doživi i njegovo veselje. Muharemaginu je kuću dobro poznavala, s Muharemaginicom kao dvije sestre, a Ajiša joj već odavna srcu prilegla, i kao da joj je samo srce za nju nešto šaptalo. Zato je ona sad sigurnije navalila na sina da se ženi, a on se nije zatezao kao prije; i začas je sve bilo spremno i sporazumno za Ahmetovu ženidbu.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” DRUGO POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PRVO POGLAVLJE

Bilo je to u petak, u predvečerje divna ljetnog dana. Sunce je istom zašlo, a nad maglajskim kućama hvatao se već suton. Uskim putićima, što vode iz pitome okoline u varoš, svaki čas prolazile hrpe gizdava ženskinja i vesele mladarije, vraćalo se iz obližnjih zaselaka kud je izišlo tog dana da se proveseli. Po kitnim se baščama kola vodila, pjesme orile, cika i vriska momaka razlijegala se na sve strane.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PRVO POGLAVLJE

AHMED MURADBEGOVIĆ “ROBIJAŠ”

Nemojte vi misliti, drugovi, da sam ja uvijek bio ovako mračan i sumoran! Ne! Veseo sam ja bio, veseo! U meni se kršila snaga kao rod na grani. Gorila mladost kao knjiga u plamenu.

A ja!

Eh!

Bio čovjek, drugovi! Kakva rijetko zemlja rodi! Pravi pravcati čovjek! A ne kao sada, po drugi put kažnjenik-robijaš!…

Nastavi čitati AHMED MURADBEGOVIĆ “ROBIJAŠ”

NAFIJA SARAJLIĆ “JEDAN ČAS”

Kod nas je jedan čas, jedna minuta, ništa. Naprimjer:

Mlada djevojka odložila šav, s kojim iz dana u dan po tri seksera zarađuju, da s njima pomogne svojoj porodici. Slomljena joj volja, posao joj dodija i ona se nasloni jedan čas na prozor, da pogleda svijet. Ta i kad bi radila – ne bi joj ništa donio.

Zanatlija, izradio mnogo, a robi mu nema prodaje. Uhvati ga tjeskoba, pa sjedne na ćefenak, da odahne uz cigaru jedan čas. Ta da i radi, – malo bi mu donio.

Mali trgovac, nekad u dobrom stanju, naučen komociji, nasloni se jedan čas da prodrijema i snatri. Ta dan mu je i komad, a kad bi pazarivao, za taj čas je šibica ili papir – ne isplati se.

Nastavi čitati NAFIJA SARAJLIĆ “JEDAN ČAS”

ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

Sjedio sam na terasi kafane »Central«. Ljetna je sparina i rijetki prolaznici su se tiskali uza zidove, da ne pane na njih žarka sunčana zraka. Oni su zakopčani, kako se i pristoji ljudima koji se služe ulicama gradskog središta, imaju tvrde ovratnike i zategnute kravate, a cipele su im uske i duge kao ptičiji kljunovi. Bivlo ih je i s bijelim rukavicama, a one su pekle kao cipele upaljenih žuljeva, ali šta da građanin ne podnese da bi bio elegantniji, da bi na se svratio pažnju, osobito ako je još seljak porijeklom, prva generacija nove građanske porodice koja nipošto ne bi obukla opanke ni hlače od domaćeg sukna. Asfalt, koji su neumorno prali, začas se sušio, samo s jednog kraja, u sjeni hotela »Centrala«, laštio se kao površina rijeke, u kojoj se oglédajû obalske pećine ili drveće. I tako sam se zanio u misli, kako bi to sada bilo lijepo sjedjeti kraj Jasenice, duboke dva ljudska boja i široke za dobar troskok, na mekanoj travi, nad koju su se nagnule grane smokava petrovača, kojima se kroz cvat pomalja ukočena kap meda. Pa izuven spusti noge u vodu, koja se mlako vuče kao i lijeni svalovi kroz nju, a samo joj ponekad dašak vjetra uzbiba površinu nježno i treperavo kao kad se hvata kajmak na sutlijašu.

Nastavi čitati ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

ZIJA DIZDAREVIĆ “MAJKA”

Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.

Da li se sjećam?… Bila je to jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.

Nastavi čitati ZIJA DIZDAREVIĆ “MAJKA”

OSMAN-AZIZ “POGIBIJA I OSVETA SMAIL-AGE ČENGIĆA”

„To je sablja age Čengića,

Što posječe sedam Petrovića

Na Grahovu, polju širokome,

Na sramotu knjazu brđanskome”.

Od Kobilje glave do Suhe u razmaku od devet sahata u širinu prostrlo se široko i zeleno Gatačko polje. Unaokolo i po polju poredalo se do četrdeset sela sa oniskim pločnim i slamnim kućama, dok se gdje i gdje podiže koji čardak.

S jugoistočne strane polju oholo se diže stari Lipik, ogledajući pod sobom onu široku ravan i sela, nadvirujući se nad Rijeku, onu ponornicu, što krivuda Poljem gatačkim.

Nedaleko ispod Lipnika, nešto na lijevu stranu, gleda gorda kula age Čengića. Tvrda je pusta i od kamena građena na tri visoka boja, a na gornjem boju četiri izbočena ćoška na sve četiri strane. Između ćoškova je velika uokrug odaja, pokrivena šimlom, lijepo izrezanom. U toj se odaji, okupljaju i vijećaju buljukbaše, kad ih aga zovne na vijeće. Sama kula je opasana jakim zidom daleko unaokolo, da kula ostaje u sredini. Uza sav zid po avliji iščičkalo se nekoliko zgrada, u kojima stanuje agina straža, junačka družina, pak još nekoliko dućana i jedna džamija. Ispod kule s gornje strane vijuga se mala rječica, koja dijeli kulu i agine dvore od sela Mula, dok je dolje puklo polje u širinu i duljinu, a lijepo i zeleno.

Nastavi čitati OSMAN-AZIZ “POGIBIJA I OSVETA SMAIL-AGE ČENGIĆA”

EDHEM MULABDIĆ “BAJRAM”

Gluho je doba. U dolinici, gdje su se stisnule varoške kućice, bila gusta tama pa bi rekao gledajući ozgor s vite Hridine da tu u toj mračnoj jami nema ni živa stvora. Ali zađi samo kroz tu gustu noć, izmeđ’ onih starih kuća što im šiljke samo prama nebu vidiš, osluhuješ, čuješ kretnje, po koju riječ, žamor, škripu vrata – sve je budno. Noć ti sad nije tako nijema, tama nije više tako gusta; to gluho doba ispunja neki tajanstveni čar – za koji čas sviće Bajram. U svakoj kući vidiš slabo svjetlo, sve ustalo, sprema se da u novu ruhu izađe na Bajram da se u čistu odijelu klanja namaz.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “BAJRAM”

ĆAMIL SIJARIĆ „PUT KROZ JARUT“

Šemso Katanić iz Vardišta imao je sestru Adilu. Bila je Adila udata u selo Djerekar, s druge strane gore i planine Jaruta.

Bile su prošle dvije i po godine kako Šemso nije vidio sestru; vodilo ga je srce da joj ode, ali, selo Djerekar bilo je daleko i moglo se otići samo na konju. A on nije imao konja. Niti je znao put kroz goru Jarut, pa su već dvije i po godine stajale pred njim te dvije nevolje, jedna što nema konja a druga što ne zna za put. Ali ono što je Šemso imao, bilo je njegovo srce i u srcu žudnja da – kad-tad – ode sestri u Djerekar.

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „PUT KROZ JARUT“

ĆAMIL SIJARIĆ „DJEVOJKA“

Bila je još na nogama ta naša stara kuća, ali se činilo da će pasti čim jači vjetrovi dunu. Ličila je na sijedog starca koji je pošao na svoj posljednji put…

Nije više ispred nje pas lajao, nije se iz nje dim dizao, krov od šindre, nekad čađav, bio je ispran kišama i siv kao da je od kosti; otkovane daske visile su i nihale se na vjetru kao šetalica na satu pokazujući nekakvo svoje vrijeme…, ono kojim žive stare kuće. Gore, na vrhu krova, bila je i sada od drveta izdjeljana ljudska ruka sa svih pet prstiju, na koju su nekad slijetale ptice, i bilo je lijepo pogledati gore na kući rog, na rogu ruku, na ruci pticu…

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „DJEVOJKA“

ĆAMIL SIJARIĆ „TOP ZA FEJZAGU“

Kad god bi u sarajevskoj tvrđavi nekog zadavili, a činili su to obično noću, ili na Baščaršiji objesili, što su takođe činili noću, na tabiji bi ispalili top! Koliko bi grla stegli konopcem, toliko bi i topova puklo. Probuđeni mogli su da broje te topove i ponekad ih, u jednoj noći – sve jedan za drugim, nabrajali po četiri pet. Prestravljeni, i sna razbijena, ljudi su zoru dočekivali sjedeći na dušeku – s molitvama za duše zadavljenih pa bili krivi ili pravi, prav je svaki za kim top ispale jer više nije među živima…!

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „TOP ZA FEJZAGU“