JASNA ŠAMIĆ “ĆAMIL SIJARIĆ I ANEGDOTE”

Pazite se onih koji okreću leđa ljubavi, ambiciji i društvu. Oni se svete što su od toga odustali.
Cioran

Ćamil Sijarić je poznat pisac. Bio je to vrlo visok čovjek – tako mi se barem činilo kao djevojčici -, pa smo možda zato za njega svi mi, djeca iz nebodera, bili nezamjetljivi. Hodajući pomalo povijen u pasu, gledao je ispred sebe, i ne pozdravljajući nas. A ako bi se meni slučajno obratio iz tko zna kojeg razloga, nisam razumjela što mi kaže, ili me pita. U stvari, Ćamil Sijarić je govorio naš jezik s toliko čudnim naglaskom, da ga, mi djeca, ne samo nismo razumjeli, nego smo mu se i rugali, naravno kad nas roditelji ne bi vidjeli. Naknadno će mi neko reći da je ovaj pisac crnogorskog porijekla, ili iz Sandžaka s juga Srbije, ili između ta dva regiona -, bilo mi je potpuno svejedno -, i da zato ima takav naglasak koji je nas, djecu iz nebodera, zabavljao.


U to vrijeme o Ćamilu Sijariću su kolale mnoge anegdote ; u sjećanju mi se zadržala samo jedna koju mi je ispričala tetka, Bahra Engel koja je radila s piscem na Radiju u ulici Danijela Ozme, i gdje je moja tetka bila direktor kulturnog programa (iako mislim da je zna cijela Jugoslavija, ipak je zapisujem): svaki put kada bi kucajući na mašini došao do kraja reda, i mašina zazvonila, Ćamil bi digao telefonsku slušalicu i povikao : “Halo, tko je?” To bi se nastavilo sve dok njegov tekst, koji je pisao, ne bi bio gotov. Ništa nije uznemiravalo pisca, najmanje smijeh njegovih kolega, novinara.
Osim što sam voljela naše predstave na terasi zgrade, voljela sam tamo i sama odlaziti kao djevojčica i gledati brda koja su mijenjala boju zavisno od doba dana. Posebno mi je drago bilo voziti se liftom u kuli, popeti se na “prvu terasu”, a potom na “gornju” i s nje promatrati zalaske sunca. Nekad sam s drugom djecom prelazila preko ograde te gornje terase na obližnje strme krovove i hodala po njima. Sve dok me nije vidjela sa svojih prozora tetka Masa koja je stanovala preko puta naše zgrade, i tužila me roditeljima. Kazne koje su uslijedile naravno su isto toliko nezaboravne kao i šetnje po krovovima i usamljeni odlasci na terasu.
Jedne večeri, ugledala sam tu našeg pisca, čika-Ćamila. Bio je naprosto nadvijen nad jednom vrlo lijepom i vrlo mladom ženom. Zagrlivši je, pokušavao je da je ljubi. Ili ji je ljubio ? Ne znam više. U sjećanju mi je ostala njegova visoka figura nalik na neku ogromnu pticu raširenih krila, koja su obgrlila svoj mladi plijen. Prošla sam pored njih, ali se ni on ni ona nisu osvrnuli na mene. Ušla sam u stubište, a za mnom su pošli i pisac i mlada dama, nešto šapućući, ni malo zbunjeni prisustvom mene, tada vrlo male djevojčice, ni ne sluteći da ću se toliko godina kasnije sjećati ove epizode, vjerojatno nevažne za pisca, ali vrlo uznemiravajuće u tom času za mene. Ovo je moje jedino sjećanje na ovog autora, koji se smatra jednim od najvećih na našim prostorima, čiju ni jednu knjigu nisam nikad pročitala, iako je barem jedna, « Bihorci », bila u biblioteci moga oca. Rečeno mi je da tu opisuje daleke i zabite krajeve naše zemlje, prikazujući živote seljaka u unutrašnjosti Jugoslavije. Ta atmosfera bila mi je savršeno neprivlačna, pogotovo u vrijeme kada sam, kao i većina mojih drugova, sanjala jedino o „trulom Zapadu“, čitajući samo „dekadentne autore“. Ali ova sjećanja su prilika da upoznam svog nekadašnjeg susjeda i kao pisca, pa ću to svakako uskoro i učiniti.
Za razliku od Ćamila Sijarića, Meša Selimović je bio veoma ljubazan prema nama, djeci, a posebno prema meni. Uvijek mi je govorio stvari vrlo ugodne za čuti, na primjer, da sam lijepa i „slatka“, čak slatka i mila, a ponekad me je nazivao i vunderkindom. Odlazila sam u posjetu njegovim kćerima vrlo često. Crtale smo zajedno, sjedeći za velikim stolom u trpezariji, ili pisale naše male literarne sastave, takmičile se čiji će biti ljepši, a zatim ih čitale naglas i piscu. Sve se to dešavalo prije nego što smo pošle u školu, rjeđe kasnije. Naučila sam da čitam prije drugih mojih vršnjaka. Uz to sam kao vrlo mala znala napamet sve knjige za djecu koje se u Jugoslaviji mogle naći na našem jeziku; imala sam jedva četiri godine – možda čak i manje – kad sam se pretvarala da ih čitam pred piscem, njegovom suprugom i nekim komšijama, koji će se tamo zadesiti, i koji će me slušati s čuđenjem, čak i s divljenjem, uvjereni da čitam brzinom munje stranice knjige, koju bi oni odabrali. Znala sam, da, na kojoj se strani tačno nalazi tekst koji odgovarao određenom sadržaju.
Imala sam osjećaj da je pisac « Tišine » uvijek bio dobro raspoložen. On nikad nije zaboravio da mi napomene, kad bih krenula kući : “Dođi opet”. To što mi njegova supruga nikad nije rekla. Usprkos njenim «ispadima smijeha », tom legendarnom kikotu, u mojim dječjim očima, majka mojim prijateljica činila se rezervisanom, pa čak i samoživom i narcisoidnom osobom, iako kao dijete to naravno nisam znala imenovati. Bila sam, međutim, uvjerena da joj se ne dopadam, iako nisam znala zašto. Razumjeću kasnije, da ona zapravo nije voljela “Turke”, kako su često Hrišćani Jugoslavije, najviše u Beogradu, nazivali muslimane. (I njene kćerke, kao i unuke našeg susjeda sa sprata, otvoreno su ismijavale balije koje “iz džuguma peru dupe”. ) Vjerujem da supruga našeg pisca nije u stvari nikoga voljela, osim svojih kćeri, i muža kome se uvijek obraćala cvrkutom, poput ptičice, ili još bolje, cijukom poput miša. Još i danas je vidim kako nudi usne svom visokom i vitkom ljubavniku, koji se, da bi poljubio svoje obožavane usne, morao toliko sagnuti da je izgledao kao prepolovljen. Dans mi se čini i nalik na žalosnu vrbu.
Ono što smo mi djeca iz zgrade najviše voljeli, bilo je da se skupljamo kod naših prijateljica subotom ujutro, kada su se zaljubljeni par, pisac i njegova supruga, zajedno kupali. Virili smo kroz ključaonicu kupatila, svako strpljivo čekajući na svoj red, ali jedva da smo išta vidjeli. Pa ipak, djeca su ispredala duge priče o tom kupanju subotom, koje uistinu jeste trajalo dugo. Sva djeca koja bi se tu zadesila, gušila su se sigurno od emocija, gledajući roditelje naših prijateljica kako se ljube « filmski » pred nama ; za mene će to ostati zauvijek nešto senzacionalno, i nezaboravno, naročito zato što se moji roditelji nikad nisu javno ljubakali, a još manje se kupali zajedno. Naprotiv, svađali su se prilično često zbog različitih političkih i ideoloških pitanja : moja se majka uvijek bunila protiv komunista, nazivajući ih bagrom, a moj otac je pokušavao da je ušutka. Što se tiče politike, činilo se da to budućeg poznatog autora “Derviša i smrti” i njegove mini-supruge nije ticalo.
Iako su, po mom mišljenju, bili svjesni da se mi, djeca zanimamo za njihova zajednička kupanja u kadi subotom ujutro, pisac i njegova supruga nikada nisu izrekli ni najmanju primjedbu u vezi s tim. Slušala sam kasnije priče da je njegova ljubav ostajala kraj pisca do kasno u noći, sve dok je on pisao. Nikad naravno tome nisam bila svjedok. Ali sam ga viđala kako se u to doba, kad sam ja bila dijete a on vrlo mlad čovjek, zatvara u svoj radni kabinet, gdje me je, povremeno, primao i gdje sam nekada « čitala » pred cijelom porodicom i gostima knjige koje sam znala napamet.
Ostaću prijatelj s kćerkama Meše Selimovića sve dok se porodica ne preseli na Višnjik. Pisac mi je lično saopćio jednog dana razlog njihovog odlaska: “Idemo tamo gdje ćemo imati baštu, cvijeće i svjež zrak.” (I ove i slične anegdote, koje su mi se duboko usjekle u sjećanje, pomenula sam tu i tamo u svojoj fikciji.)
Tek ću mnogo kasnije saznati da kćerke našeg pisca studiraju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao i ja. Tad su one bile već kćerke slavnog pisca i družile se s djecom slavnih ljudi, kao što su kćerke Rate Dugonjića, naročito najmlađom Bekanom, koja je također studirala na Filozofskom fakultetu. Istovremeno se sjećam slučajnog susreta sa svojim starim drugaricama pred rat 90-ih, ispred Narodne skupštine u Beogradu. Prepoznala sam ih bez problema, ostale su kao i što su bile : jedna prilično visoka i mršava, druga manja i okruglija, obje simpatične, šarmantne, nasmijane. Prošlo je bilo već mnogo godina od kako je porodica napustila Sarajevo, i od kako je ovaj autor odlučio postati srpski pisac koji ne želi da više išta ima s Bosnom, i s balijama. (Ništa osim njegovih knjiga koje govore samo o tome …) Prošlo je bilo i dosta vremena od njegove smrti.
Zahvaljujući romanu « Derviš i smrt », koji je u Jugoslaviji imao brojna izdanja, otac mojih prijateljica iz djetinjstva počeo je bivati poznat i u Evropi. U Francuskoj je prvi put taj roman objavljen kod Gallimarda 1979. godine, a prevela ga je izvrsno Madame Begić.
*
Između 60-ih i 70-ih, u našem neboderu, u blizini čuvenog Vječnog plamena, amblematičnog sarajevskog spomenika posvećenog nepoznatom vojniku, počeli su se naseljavati novi stanari. Iznad plamena Vječne vatre, tik uz našu zgradu, Josip Broz Tito održao je svoje najvažnije govore o pobjedi partizana, pretkazujući dugovječnost naše otadžbine, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ne zaboravljajući da je Bosna bila srce bitke za oslobađanje zemlje. S prozora radnog kabineta mog oca, gledala sam ogromnu gomilu okupljenu da bi slušala druga Tita, koji je s terase banke, s pogledom na glavnu sarajevsku arteriju, ulicu koja i danas, srećom, nosi njegovo ime, govorio cijeloj Jugoslaviji. S naših prozora, bolje nego s terase, mogla sam dobro vidjeti i Tita i Jovanku, njegovu lijepu i kršnu seljanku iz Like, prilično visoku crnku, pozamašnih grudi. Prolazili su u Mercedesu, registracije R 1100, ulicom Vase Miškina, danas Ferhadija. Stajali su u toj svojoj crnoj limuzini s otvorenim krovom, oboje obučeni u bijelo – on u bijelom odijelu i bijeloj košulji, ona u bijelom kostimu, s nekoliko ogrlica od bijelih bisera oko vrata; gomila im je ushićeno klicala, gotovo u mističnom transu, obasipajući ih crvenim karanfilima, simbolom komunizma.
Upravo s istih prozora, moja majka je mogla promatrati, nekoliko decenija kasnije, i francuskog predsjednika, Françoisa Mitterranda 1992. kad je došao da pomogne “Srbima, njegovim Istorijskim saveznicima” da nastave opsadu grada. Podsjetimo se da će dolazak Mitterranda omogućiti ponovno otvaranje aerodroma u Sarajevu, ali će spriječiti vojnu intervenciju, pretvorivši je u humanitarnu. Maja mama, koja je imala uvijek odličnu intuiciju i znala dobro analizirati političke događaje, i kojoj se činilo da vidi istu gomilu koja je nekoć klicala Titu, vikala je s prozora svojim sićušnim, mišjim glasom: “Idioti, plješćete svojim neprijateljima”!
Nakon što su se Selimovići odselili, u njihov se stan će useliti još jedna porodica intelektualaca, čije ime mi izmiče. Međutim, uvijek ću pamtiti njihovog mlađeg sina, vrlo mršavog i vrlo visokog momka. Imala sam osjećaj da je imao jako duge čačkalice umjesto nogu. Kao tinejdžer je otputovao u London, gdje je izgleda bio butler nekom lordu, koji mu je, kako sam čula, ostavio u naslijeđe svoje veliko bogatstvo. Bila sam još djevojčica kad mi je počeo pjevati serenade pod prozorima; ponekad se penjao i na « donju terasu » s koje mi je slao „leteće poljupce“. S terase naše zgrade jasno se vidjela moja sobica. Jednog popodneva, samo što se nisam onesvijestila kad sam ugledala desetak dječaka, isto toliko « starih » kao i moj komšija, da, puno starijih od mene, kako stoje na terasi i gledaju me kako “sanjarim, gola”. Tako mi je barem više godina kasnije objasnio moj susjed.
Moj otac je igrao svako jutro „Hulla-hop“ polugol, ispred otvorenih prozora svoje radne sobe, ni malo uznemiren glasnim smijehom uposlenika iz banke preko puta naše zgrade, koji su se svaki dan skupljali na prozorima svojih kancelarija, očarani smiješnim spektaklom koji se svakodnevno davao u isto vrijeme. Za mog tatu je bilo sramota gledati nekoga, a ne biti polugol pred nekim.
A ipak, ja nikada nisam bila gola pred tim “starim” dječacima koji su dolazili da me gledaju s terase. Samo sam se pred njima u tom času presvlačila, kad sam se vratila iz škole, ostavši u donjem rublju, što je u to doba izazvalo u meni veliki osjećaj srama.
I ja bih, poput Ciorana, voljela kad bih mogla dati sve krajolike svijeta za svoje djetinjstvo, mada u to doba nisam mislila kako je ono predivno.
*
Azra, kći “privatnika”, kako su govorili neki stanari, čini mi se vlasnika automehaničarske radnje, kasnije će postati vrlo lijepa glumica, s velikim plavo-tirkiznim očima. Biće i prilično poznata u cijeloj Jugoslaviji. (Jedan od posljednjih filmova u kome je igrala bio je “Bure baruta”, Gorana Paskaljevića, 1998.) Ja sam bila jedna od rijetkih koja se jedno vrijeme družila s njom kad je stigla u našu zgradu. Ostala su djeca bila i dalje tužna zbog Brankičinog odlaska s roditeljima, tko zna kamo. Kao da je Azra bila kriva za to …
Imala sam osam ili devet godina (možda manje ili više, zaboravila sam). Azra je bila nešto starija od mene. Jednog dana mi je ponudila da pođem s njom na selo. Prihvatila sam to s radošću i, na moje veliko iznenađenje, moji roditelji su mi dozvolili da vikend provedem na selu kod njene nane. Proljeće je, vrijeme lijepo, ali prilično svježe, pogotovo u velikom voćnjaku na padini, nedaleko od Sarajeva, gdje živi Azrina nana, okružena kravama, ovcama i pilićima. Odmah sam se oduševila prirodom i baštom koja kao da je tekla niz padinu. Kuća je bila jednostavna i nije bila jako velika. Ovo je moje prvo putovanje bez roditelja i prvi kontakt sa seoskim životom, iako se to može činiti paradoksalnim, s obzirom na to da je priroda oko Sarajeva na dohvat ruke. Ovo imanje je bilo drukčije od onog koje je imala moja nana, gdje smo otišli nekoliko puta kao djeca, prije nego što je ona svoju ogromnu kuću i voćnjak, jedino što joj komunisti nisu oduzeli, prodala. Pravilnije je reći, poklonila svojim kmetovima. Ostalo, ogromno imanje, prvo su načeli Austrijanci, potom su oduzimali Jugoslaveni nakon Prvog svjetskog rata, najzad komunisti, poslije Drugog svjetskog rata, pošto je moja nana “iskorištavala radničku klasu”. Ta kuća i bašta nisu imali nikakve veze sa seoskim životom. Pa ni imanje u Semizovcu, gdje smo također povremeno odlazili u vikendicu kod tatine tetke, Nafije Sarajlić (sestre tatine majke), koja se smatra prvom ženom koja je pisala na bosanskom jeziku. Sjećam se njenog velikog voćnjaka, i te vesele osobe, koja nije imala nokat na kažiprstu, i stalno nama, djeci, pokazivala nešto čudno zašiljeno na tom mjestu, poput kandže grabljivice, sve vrijeme se smijući. Bila je vrlo duhovita žena. Niko od njih, međutim, nije imao ono što je imala Azrina nana.
Sjedimo ispod šljive, Azra i ja, utonula sam u lektiru, čitam “Kraljević i prosjak” Marca Twaina, dok moja prijateljica ništa ne čita i ne radi. Odjednom me prenu, kao da me “probudi” i otrgnu od mog princa, upita me znam li šta znači riječ “jeb… se”. Naravno da znam, odgovaram s ponosom; to je prva riječ koju nas učenici iz viših razreda nauče čim kročimo u osnovnu školu. Nakon toga me pita znam li kako se djeca rađaju. Još uvijek sam s te strane neupućena, jer niko iz moje okoline ne želi da mi oda tajnu koja me dugo muči. Ali Azra je iskusna djevojka i mirno mi odgovara, sigurnim i nezainteresiranim glasom: “Rađamo se tako što se naši roditelji jebu”.
I danas mi je nemoguće opisati šok koji sam doživjela. Toliko sam uzrujana da sam se gotovo obeznanila. Ne mogu vjerovati da su moji roditelji činili isto ono što rade “samo primitivci i kurve”, kako su nam također objasnili stariji đaci. Azru od tada smatram lažljivicom, i prostakušom. Ona, međutim, ostaje pri svome, dok ja tonem u neraspoloženje, i napuštam čitanje Marca Twaina, bijesna na autora koji ništa ne kaže o ovom važnom pitanju. Ne mogu ni oka sklopiti te noći. Moja velika prijateljica ostaje i mirna i autoritativna, njena ravnodušnost, čak cinizam – a da ni to nisam tada mogla imenovati kao ni mnoge druge stvari -, sve više su me šokirali, pa čak i odvraćali od nje.
Prestajem je viđati, ne znam više iz kojeg razloga.
I ovo sjećanje, zapisala sam, iako ne sasvim na ovaj način, u jednoj svojoj fikciji. A sjećala sam se cijelog života da mi je upravo buduća lijepa glumica i kći «privatnika», otkrila ovu ključnu stvar o nastanku života. Ubrzo nakon našeg putovanja na selo kod njene nane, morala sam se složiti s njom i zahvaliti joj se na ovim dragocjenim informacijama. Ni ovaj put je moje emocije nisu ni okrznule. Kasnije sam je više puta gledala u predstavama u Kamernom Teatru, gdje je bila zaposlena kao glumica.
U svojoj predivnoj knjizi sjećanja, « Jedna mladost », Elias Canetti opisuje svoju snažnu emociju koju je izazvao u njemu njegov školski drug, otkrivši mu istovjetnu tajnu; budući dobitnik Nobelove nagrade, živio je u to vrijeme s majkom i braćom u Cirihu, imao je desetak godina. Pročitavši ovu knjigu, bilo mi je malo lakše, osjetila sam se malo manje stupidnom. Od roditelja sam dobila slično obrazovanje kao i pisac, i ja sam učila strane jezike, svirala klavir, – moj otac je bio izvrstan violinista koji je završio Akademiju u Beogradu – i zanimala se za slikarstvo, kao i moja majka, nadarena za ovu umjetnost. Uz to sam morala, kao i Canetti, poštivati savjete roditelja u vezi s knjigama koje je trebalo čitati u određenom uzrastu, a nadasve u vezi s filmovima koje sam imala pravo da gledam. Zato ne čudi da su tabu teme u mojoj porodici bile gotovo istovjetne onima koje u svojim sjećanjima pominje i veliki Canetti, koji je, podsjetimo se, svoja djela pisao na njemačkom.
Mislim da sam posljednji put srela Arzu osamdesetih godina prošlog vijeka, sasvim slučajno, kraj Narodnog Pozorišta. Odavno više nismo bile susjetke. Zastala je da me pozdravi i zamolila me za savjet : “Misliš li da bih trebala napustiti čovjeka s kojim živim i odem u Beograd radi jednog drugog ?” Šta li sam joj odgovorila, gotovo isto toliko zapanjena i zbunjena kao i one večeri kad mi je otkrila tajnu kako se rađaju djeca ? Nema sumnje, nešto sasvim nevažno. Ona je svakako ubrzo nakon tog našeg munjevitog susreta otišla u Beograd gdje i danas živi.
I druga djeca iz našeg nebodera su postala prilično poznata u našoj zemlji, bilo da su postali novinari, slikari, “plavobradi” ili trgovci.

* Preuzeto:
https://radiogornjigrad.wordpress.com/2020/09/21/jasna-samic-sarajevo-moga-djetinjstva-2/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.