EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

Crni se i sivi oblaci svili nad kasabicu, a mrak neki stisnuo prije reda. Bijaše tek po ićindiji ljetnog dana, a bi reko: sad će suton. Taj mrak uvećavaše tugu, što se slila oko čaršijske džamije, gdje bijaše pun harem ljudi. Upravo je zagrmilo, zatutnjilo svodom nebeskim, kad džemat u haremu zdade selam i svrši dženazu sijedom mujezinu Mula Muji. Na riječi imamove zabruja iz stotinu debelih grla drhtav glas „Ej, Allah rahmet ejle!”

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

***

Polovina se zvao, a bio je čovjek i pol. Bio je mujezin u džamiji koja stoji na ušču Brke u Savu, lijepa i zvučna glasa, istančana sluha da bi se i drugi a ne samo muslimani zaustavljali kad bi on okuisao. To je uostalom bilo sve što je imao, pored nešto kućice s jednom prostorijom, u kojoj je bila i soba i kuhinja. A plaća njegova, zna se već kakva je bila. Da je primao mjesečno koliko mu je vakuf plaćao godišnje, mogao bi pristojno kao bećar u svojoj kućici živjeti. Da se rodio u drugom kojem narodu, da je školovao glas, možd ne bi bio drugi Caruso, ali bi, za jedan stupanj niži, i opet bio svjetski pjevač. Ovako je bio samo jednostavni mujezin u provinciji, koji se pet puta na dan penjao uz osamdeset i četiri stepenice munare i skladno dozivao prolaznike, koji su onda još vjerovali da ima Bog, i poneki se svraćali na molitvu u džamiju.

Nastavi čitati ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

Hafiz-Ibrahim ispisa posljednji harf pa odloži trstiku, odmače peštahtu i duboko uzdahnu. Bio je umoran, ali smireno radostan. Kaligrafski ispisani harfovi maštovito razigrani i složeni u pravilne redove, sličili su na niske crnog bisera. To je bio šezdeset i šesti Mushaf koji je on do tad prepisao. „Allahu moj šapnu sjetno – hoću li dospjeti da još koji prepišem… Il’ mi je ovo posljednji…? Ponovo dohvati trstiku, umoči je u murećef pa primače peštahtu i dopisa: „Prepisano rukom siromaha Ibrahima, sina Kasimova. Neka mu Uzvišeni Allah, koji sve sramote prekriva, grijehe oprosti…“ Staračka suza kanu iz napola ugašena oka i pade na svježe ispisanu jaziju pa se razli. Ostade tu kao trajan znak hafiz-Ibrahimove ljubavi prema Riječi Božijoj koja ga je uznosila i kojoj je kroz čitav život smjerno i odano služio. Svi su ga zvali „Carev imam“, po tome što je bio imam i hatib Careve džamije u Sarajevu. A pravo mu je ime bilo hafiz-Ibrahim Šehović. Nekad su ga zvali i slavujem Kur’ana, jer je imao divan glas. Kad bi učio Kur’an, a učio ga je zanosno, osobito kad je bio mlađi, ljudima se činilo da mu glas i ne dopire iz grla već iz biljurne čaše. Džamijski džamovi bi tada podrhtavali, pa se činilo da će svaki čas prsnuti. Poneko bi, slušajući ga, od aška i zaplakao. Bio je već starac. Proljetos je zagazio u osamdeset i četvrtu. Starost je lahko podnosio. Nije se žalio niti je svoje staračke tegobe na bejan iznosio. Davno je obudovio i poslije toga se nije ženio. Poroda nije imao. Živio je u jednom kućerku, u čikmi na Bistriku. Komšiluk ga je pazio i ljudi su ga s poštovanjem susretali.

Nastavi čitati REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

AHMED MURADBEGOVIĆ “POST”

Srpanj mjesec je već upolovio, i žetve su u najvećem jeku. Posao razigrao sela, obujmio izmučene težačke duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u nekom polusnu, u nekoj poslovnoj groznici, u kojoj se znade samo jedna meta, savladati Božiju snagu, koja se talasa u onim beskrajnim poljanama sazreloga žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao zaslužena kazna.

Ništa je to, što je žega i što sukljaju plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovjeku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz vatru se mora gaziti i kroz vatru pobijediti. Teška je to i užasna borba. Čovjek se preko dana namuči, izlomi i u veče u nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u postelju kao mrtva stvar.

Nastavi čitati AHMED MURADBEGOVIĆ “POST”