U to doba Tutin je bio sasvim drugačiji. Bilo je samo destak kuća Hamzagića. Od Srba su bili samo neki činovnici koji su poslani na rad u Sresko načelstvo i opštinu. Malo docnije počeli su se doseljavati i neki Srbi iz okoline. Bila je još samo Ciganska mahala u kojoj su bili nastanjeni Romi-kovači. Među prvim Srbima koji su se doselili u Tutin bio je Nikodin Pantović iz Mojstira.
Sve kuće u Tutinu su bile pod šindrom i uglavnom brvnare. Tek negdje oko 1930. sagradio je Rakić zgradu za hotel. Prije toga podignuta je zgrada Sreskog načelstva. Bila je to prva zgrada od tvrdog materijala i pokrivena crijepom. Ta zgrada još postoji, u njoj je jedan dio opštinske administracije, a ranije je bio srez Štavički. Poslije hotela, podigao je prizemnu zgradu od cigle i pod crijepom Arif Torbić u kojoj je bila njegova trgovinska radnja. Arif je bio ortak sa Aćifom Hadžiahmetovića. Poslije toga su još neki doseljenici podigli zgrade od tvrdog materijala, među njima i Nikodin Pantović.
Postojala je samo jedna mala džamija, sa malim drvenim munaretom. Oko džamije bilo je groblje na kojem su se sahranjivali mejti sve do skora. Negdje sedamdesetih godina podignuta je na mjestu stare džamije ova sadašnja, koja ima visoko munare sa dva šerefeta. Oko podizanja te džamije bilo je dosta frke od strane pojedinih nacionalističkih elemenata. Tako je tadašnji okružni javni tužilac Brank Glođović pisao da se u Tutinu podiže najveća džamija na Balkanu.
Nije bilo nikakve industrije, sem nešto zanatlija i to uglavnom kovača. Bila je jedna pekara i nekoliko trgovinskih radnji od kojih su dvije bile jevrejske. Brat Vehbo je imao trgovinsku radnju i monopol na prodaju duhana i soli. U Tutinu nije bilo električne struje sve do poslije Drugog svjetskog rata. Uglavnom se u gradu upotrjebljavala petrolejska lampa a na selu tzv.”gašče” ( Gašče je jedna plehana okrugla posuda koja je imala malu cjevčicu kroz koju se proturi fitilj.) ili jednostavno se sjedelo pored ognjišta dok se večera pa se ide na spavanje. Stanovništva je 98% bilo poljoprivredno. Uglavnom je bilo stočarstvo a u nižim dijelovima Sreza bilo je i nešto voća i ratarstva. Dosta seljaka je držalo ovce ortački sa trgovcima iz Novog Pazara. Trgovci kupe ovce, daju ih seljacima koji ih za vrijeme ljeta čuvaju, skupljaju sir, gaje jagnjad, strižu vunu i onda dijele dobit sa trgovcima finfti-finfti.
Sem doline Ibra do Ribarića i dijela do Kovačkih strana koji su nešto pitomiji i u kojima uspijeva voće, a može da se gaji i povrće, ostali dijelovi Opštine su sa veoma oštrom zimom, velikim padavinama snijega i dosta jakim mrazevima, tako da od usjeva može da se gaji samo rani ječam i ovas. Livade su bogate travom i nakosi se dosta sijena. Zbog jakih mrazeva, oskudice puteva i saobraćajnica, nedostatka zdravstvenih ustanova i niskog zdravstvenog prosvjećivanja bila je veoma visoka stopa smrtnosti novorođenčadi. I ne samo njih. Veoma često su bivale epidemije zaraznih bolesti: tifusa, žutice, crevnih bolesti, a tuberkuloza i sifilis su harali cijelijem krajem.
Iako je Tutin bio sresko mjesto i stočarski kraj, u vremenu prije Drugog svjetskog rata nije imao ni stočne ni smočne ili druge pijace. Uglavnom su stanovnici sreza Štavičkog prodavali svoje proizvode na novopazarskoj i drugim pijacama. Trebalo je prevaliti desetine kilometara da bi se došlo do pijace u Novom Pazaru. Pazarni dan u Novom Pazaru je bio , a i sada je utorak. Još u ponedjeljak uveče se kretalo da bi se stiglo na vrijeme. Kolone seljaka iz sela kretale su se starim austrijskim putem preko Hajrata za Pazar. Prve dućane u Tutinu otvorili su Hamzagići.
Na pijacama u Novom Pazaru najviše se trgovalo na stočnoj pijaci gdje su seljaci prodavali svoju stoku goveda, ovce, koze, jagnjad i jarad, konje , živinu i ostalo. Na gradskoj pijaci se prodavao bijeli smok: sir, kajmak, hurda, puter i ostalo. Negdje sredinom jula bi se počele na pijac donositi one sitne trešnje, a kasnije ostalo voće iz župnijih dijelova: šljive, kruške, jabuke, i drugo. Pošto su uslovi za gajenje krompira u Srerzu bili dobri, to je krompir bio jedan od važnih artikala za prodaju od strane poljoprivrednih proizvođača. Poljoprivreda je bila nerazvijena, ustvari više naturalnog karaktera. Seljacu su iznosili na pijac samo ono što im pretekne kada podmire svoje potrebe, a i za dobijanje novca da bi kupili neke osnovne industrijske proizvode: so, gas, šećer i drugo. Cijene poljoprivrednih proizvoda su bile jasko niske, a prinosi mali. Za kologram šećera trebalo je prodati 70 komada jaja, a za litar petroleuma 45 komada.
Put od Tutina do Novog Pazara vodio je preko Mađara pa na Hajrate i Vučkoviće i izlazio je na Jukovaču i Gornju Jošanicu. Tuda sada prolazi put od Novog Pazara za Ribariće. Docnije, negdje 1931. godine počela je izgradnja puta od Novog Pazara preko Pazarišta i Crkvina za Tutin, pa dalje ka Rožaju i Beranama. Tutin je bio skoro u bespuću. Put za Rožaje nije bio izgrađen, već je to bio stari karavanski put prohodan jedino za seljačka kola i konje. Tek je docnije nastavljena izgradnja makadamskog puta od Tutina za Rožaje preko Vuče i Biševa. Odive su se spremale po nekoliko nedjelja kada su trebale da odu u svoj rod u Rožaje. Putovalo se skoro cijeli Božiji dan, jer do Rožaja ima oko 50 km. Pa se to nije moglo obdanice. Za vrijeme zimskih dana bi se obično noćijevalo u Biševu. Za posjetu svojima u rodu, odive su obično spremale, odnosno mijesile gurabije i tzv. kolače. Odive iz imućnijih pordica nosile su još kahve, šećera i bombona za djecu.
Tutin je zaista bio naselje seoskog karaktera. Sem naše i adžo Šerif-efendijine kuće, od puta pa do na vrh Gradca su bile livade i pašnjaci. S obje strane Vidrenjaka bilo je joše, vrbe i virovi u kojima smo se, mi djeca ljeti, kupali. Malo dalje su kuće: Šemsagina, Mahitagina, našeg amidže Hajrudin-age, a kod Džamije Arslan-agina. Onde gdje je Zvonko podigao kuću bila je vodenica. Pripadala je Hamzinoj porodici ( Hamza je, sin Šerif-efendije, brat od strica Jonuzov, njegovi sinovi su dr. Džavid, Fadilj, Fahir, Najčo, Avdo i Šerif, i kćeri Sabiha i Zenifa.) Vodenica je radila sve do šezdesetih godina kada je srušena. Sva okolina Tutina je mljela u njoj. Bilo je pet vitlova. To je za tadanja vremena bio dobar kapacitet. Na prostoru ispred vodenioce su seljaci, koji su donosili žito za meljavu, vezali konje i, u vodeničarskoj sobici, čekali da se ono samelje, ukoliko nije bilo gužve, ako nije moglo da odmah dođe na red, zakazalo bi se kada će mu biti samljeveno. Žito je obično donošeno u vrećama od kostrijeti, odnosno od kojze dlake. Bile su to jake vreće koje si hvatale oko 60 oka. Obično bi se zašiljčale da se žito ne prosipa. Vlasnici bi obeležili svoje vreće i nije se dešavalo da se pobrkaju vreće i žito. Kada se žito stavi u koš da se melje, vreće se od toga žita stave uz mušnjak, odakle se brašno u njih meće. Kad Kad nema žita da se melje, onda se klepa vodeničko kamenje. Donji kamen je statičan, a gornji se okreće i tako se melje žito. Iz koša nad kamenom pada postepeno u jednakom količinama zrnevlje, što omogućava čeketalo koje polako i ravnomerno udara u otvor koša koz koji pada zrnevlje. Sanduk u kome pada brašno zove se mušnjak. Za ujam se uzimalo 5% od samljevenog žita. Vodeničar u prisustvu vlasnika izmjeri vreće sa samljevenim brašnom i uzme ujam. Ujam se uzimao u Bučuku. Bučuk je jedna okrugla drvena pocuda slišna prepolovljenom buretu, koja sa stane ima drške za koje se kače kantarske kuke kada se meri ujam ili žito.
Sanduk u kome pada brašno zove se mušnjak. Za ujam se uzimalo 5% od samljevenog žita. Vodeničar u prisustvu vlasnika izmjeri vreće sa samljevenim brašnom i uzme ujam. Ujam se uzimao u Bučuku. Bučuk je jedna okrugla drvena posuda slišna prepolovljenom buretu, koja sa stane ima drške za koje se kače kantarske kuke kada se meri ujam ili žito.
Čitav ovaj postor gdje je sada Autobuska stanica, pijaca, “Jelak”, ova nova naselja sve je to bilo prazno. Bile su to livade, pašnjaci i utrine kroz koje je tekao Vidrenjak. Po Vidrenjaku je bilo riba, obično krkušica i klenova koje smo hvatali. Stariji ljudi pričali su da je nekada u Vidrenjaku bilo mnogo vidri pa je po njima dobio i ime. Kako se naselje razvijalo i povećavalo, ljudi nastanjivali oko rječice, tako su se vidre povlačile i nestalo ih je. Uz Vidrenjak, tamo gdje je sada “Jelak” bila je to takođe poljana, sve do crkve. Oko crkve su održavani sabori za vrijeme crkvenih praznika. Često smo i mi, djeca muslimanske vjeroispovijesti, išli kod crkve da posmatramo kako srpska seoska omladina igra u kolu. Tu oko crkve dolazili su razni prodavci sa bonbonama, kolačima i drugim đakonijama, a ljeti sa osveđavajućim pićima: bozom , limunadom, krakerima i dr.
Dalje niz Vidrenjak , kada se izađe iz klisure, nalaze se česme zvane Promuklice. Ove su česme interesantne po tome što povremeno nestaje voda iz njih pa se ponovi javi. Voda je veoma bistra i hladna te se zbog toga i zovu Promuklice. Kod Promuklica dolaze razni bolesnici, jer vlada uvjerenje da će voda naići, ako je tom bolesniku suđeno da izdravi. Dešava se da poneko danima čeka ali voda ne dođe te se razočaran vrati. Nekome pak odmah ili nakon nekoliko sati voda dođe. Dolazak vode najavi jak žubor vode i česme naglo puste jake mlazeve. Izgleda da voda ponire i kada se neka kaverna isprazni onda ona svu vodu povuče, tako da je nema u česmama, pa kada se kaverna u kamenu napuni ona ide u česme. To je jedna od retkosti koje postoje u okolini Tutina i ona nije proučena da se vide pravi razlozi povremenog nestajanja vode.
Dok je prije Drugog svjetskog rata Tutin imao samo oko hiljadu stanovnika, danas je on već grad sa više od 15 hiljada žitelja. Sada je Tutin povezan sa dva puta sa Novim Pazarom i Crnom Gorom. Preko Crkvina i Pazarišta i preko Špiljana i Ribarića. Izgradnom Ibarske magistrale put za Rožaje i Berane skraćen je za petnaestak kilometara. Dok se ranije do Rožaja putovalo satima pa i duže, danas se stiže za nepun sat vremena. Osim asvaltnog puta za ove pravce i dobar dio seoskih centara povezan je asvaltnim ili makadamskim putevima. Danas se i u najudaljenija sela može doći motornim vozilom što je ranije u moje doba bilo nezamislivo. Vrapče, Rakovo Polje, Čukar i drugi prostori su pokriveni kućama, cijela opština je elektrificirana. Više nema kuća pod slamom ili od pruća oblepljenih blatom i balegama. Veliki broj sela je riješio problem vode, tako da nijesu rijetke kuče koje imaju vodu, kupatila i ostale higijenske uslove života. Sve je to bilo mislena imjenica u moje doba.
Tutin je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio mjesto gdje su se internirali politički protivnici režima i službenici slali po kazni. U Tutinu je bio interniran i Dragoljub Jovanović, Ptedsjednik Zemljoradničke stranke. Kada je došao u Tutin, pričao mi je brat Vehbo, Dragoljub je odmah tražio da se vidi sa njime. Rekao je da je u Beogradu dobio informacije da je u Tutinu najpoznatija familija Hamzagića i da su veoma pošteni i hrabri, da su trpjeli nasilja i šikaniranja od strane režima. Vehbo ga je uvodio u kuću i s njim dugo razgovarao. Pričao mu je o stanju u Tutinu i okolini, o Bošnjacima i njihovom porijeklu. Pokazivao je veliko interesovanje da što više sazna o Bošnjacima. On je Vehba upoznavao sa političkom situacijom u zemlji i svijetu, sa stranačkim prepucavanjima, sa situacijom poslije ubistava u Narodnoj Skupštini koje je izvršio Puniša Račić, o tome kako je to poslužilo Kralju Aleksandru da raspusti političke stranke i zavede svoju diktaturu. Dugo bi ostajali tako pričajući. Vehba je nekoliko puta zvao sreski načelnik da ga pita o čemu je razgovarao sa Dragoljubom, na šta mu je Vehbo odgovarao, da ne pričaju o politici, već se on interesuje za život i običaje Bošnjaka. Načelnik ga je upozorio da se ne šali i da ništa ne muti sa Dragoljubom.
- Iz Knjige “Kazivanja Jonuza Hamzagića” koju je 2007. godine priredio Ramiz Crnišanin