Zemljače, kuda? Stani,
Daleka puta se mani,
Prije zore, odmah poslije prvih pijetlova, majka me probudi i veli, a kao da ptica cvrkutnu: hajde, vrijeme je da se spremate, te otac moj predobri i ja ustadosmo ispod toplih jorgana i počesmo teturat po hladnoj i slabo osvijetljenoj sobi. Lampa je, kao na samrti, žmirkala na drvenom stolu u samom ćošku sobe, jer je majka, da ne bi smetala onoj preostaloj usnuloj djeci, bješe skinula sa eksera na zidu iznad naših glava i ponijela na sto. Tiho je koračala, skoro na prstima, i njen korak se nije osjećao, koliko osjeća li se let leptirice koja kruži oko lampe.
Prolazeći koševskom dionicom puta iz pravca Pionirske doline k centru grada, dionicom što se danas provlači kroz sama groblja, čovjek ne može a da ne pogleda oko sebe, koliki su redovi i redovi novih, sasvim novih nišana i nadgrobnih spomenika, koji su zauzeli nekadašnje travnjake i skverove, pa i same sportske terene. Ovuda ćete nerijetko primijetiti kako neko u prolazu, bio to pješak na trotoaru ili putnik u vozilu, podigne ruke i prouči fatihu, ili se pak, ako je hrišćanin, prekrsti. A i drugi se, osim kakve življe grupe mladih, spontano prišute.
Među piscima, po socijalnom sastavu većinom namještenicima i trgovačkim pomoćnicima, koji su se preko Vidovićeva etičko-prosvjetnog pokreta obrazovali, javio se u Novom čovjeku sredinom dvadesetih, međuratnih godina i Rizo Ramić. Jedan dio saradnika ovog lista, koji su se koristili njegovim književnim prostorom, postat će kasnije gorljivi učesnici bosanskohercegovačke književne ljevice.
Nastavi čitati MUHSIN RlZVIĆ: „MEĐURATNI RIZO RAMIĆ ILI KRITIKA NA SOCIJALNO-ESTETSKOM RASKRŠĆU“
Čitavog života
u svojoj raketi
usporenoj
kružim oko zemlje
Lako je njima
u toplim ogrtačima
punačke i lijepo negovane
ko dobro udate žene
Trčao sam za hljebom
krupnim koracima
a on nije prestao da mi izmiče
i da me mami
Iščupao sam srce iz grudi
i stavio ga
i zavio ga
u glinu
i zakopao
Duboko
Šta je to vješanje?
Imamo djelimično
i imamo potpuno vješanje
Jaki prijatelju
Utješi se. U Uglu sam
Pešteri same udnu
na nadgrobnom spomeniku
značajne riječi pronašao:
Jaki prijatelju
video sam čovjeka kako je
dok je držao širok i oštar nož u zubima
povalio ovcu na zemlju
i zaklao je
Do mene je rečeno već sve što je imalo da se kaže
i kako da se kaže
I što bih napisao
znam
ne bi čitao niko
osim ružne djevojke
i vrlo lijepe
1.
Prvo smo mačku dobavili. Bilo je to ustvari mače i kada smo ga donijeli kući otkrili smo da je muško i dali smo mu ime Tufo. Ne sjećam se više zašto smo mu ovo ime odabrali.
1.
U pozni sumrak, kad zraka utamni i dobije boju prezrelih kupina, zasvijetli u polju prvi svitac. Ko ga opazi, taj mu se raduje.
U zemlji prepunoj ruda
Postoje motike kojima se zlato i srebro traži.
O sve bi mogli mi, al pusto,
Ime nas naše oda.
Sve je počelo na tom poluostrvu, i sve
Baš tamo mora da se okonča. Svi ljudi su od jedne zemlje
Nastavi čitati ENES HALILOVIĆ “NA VIJEST DA JE U BAGDADU UKRADEN NAJSTARIJI SRP”
(Kemal Musić, Žig, „K club“, Bijelo Polje, 2012)
Kratki roman Kemala Musića Žig odigrava se na prostorima zatvora, bolnice i ludnice. Zanimljivo okruženje dostojno savremenog romana. Život se ovde vidi kao svojevrsni produkt okolnosti i mitskih klišea. To pokazuje da je Musiću veoma stalo do svojih čitalaca. Upravo zato on ih vešto vodi kroz psihološko-kriminalističku priču, delom ispričanu u tehnici skaza, delom moderno fantazmagorijski oblikovanu. Zlo nastaje ni iz čega i vremenom
Nastavi čitati DOBRIVOJE STANOJEVIĆ: „ŽIG KOJI ĆE NAS NADŽIVETI“
Mapu doma moga gavran kljunom crta.
Vrata i prozore boji u crveno.
Kandžama crnim na šiljak mi stao –
i već stoljećima vreba nerođeno.
Kako si nekada
S vrelom tepsijom na glavi hodila
Putevima uskim između klasja
U ona vremena pasja.
Sine,
sa prvim mrakom
Kako ostaviti kućni prag
I sipca u šašovcima