Jezik je jedan od stubova kulturnog, ne samo identiteta već i kulturne samobitnosti pojedinca, zajednice i ostalih nivoa kolektiviteta. Zato tema jezika nije obična tema i ne može joj se prići samo sa običnog dnevno-političkog aspekta.
Osnov svake kulture je vjera. Suštinski osnov svake kulture je vjera. Metodološki osnov svake kulture je jezik. Dakle, vjera je ta, ili vjerovanje u širem smislu te reči, koja definiše osnovne principe ljudskog ili čovjekovog svetonazora, odnosno temeljne principe ethosa – etičkog sistema svakog čovjeka koji, zapravo, predstavlja onaj tvrdi temelj kulture pojedinca i zajednice tog pojedinca.
Metodološki osnov kulture je jezik. Dakle, jezik je taj metodološki sistem koji zapravo predstavlja jedini ili ključni način izražaja kulturnih dubina, kapaciteta i potencijala pojedinca i zajednice.
Najčešće se jezik definiše kao sredstvo komunikacije. To je najsiromašniji način definisanja jezika u smislu uloge, ali i u smislu značenja. Jezik jeste osnovno sredstvo komunikacije. Međutim, i druga živa bića, posebno životinje, imaju svoje jezike, i to je nesporno. Oni su jednostavni i oni služe komunikaciji, ali jezik životinja je ograničen vrstom, čak vrstom unutar same vrste, tako da je jezik jednog jata ptica ograničen samo za to jato ptica i on perfektno funkcioniše. To možemo vidjeti kada iznad nas, prema nebu, vidimo jata ptica koja se tako perfektno kreću, gradeći određene figure kroz to svoje kretanje i vidimo, sigurni smo, zapravo da nije moguće da se kreću bez nekog sredstva komunikacije. To isto čine jata riba, ostalih životinja u sopstvenim kolektivitetima.
Prema tome, životinje imaju svoj jezik. On jeste sredstvo komunikacije sa određenim osobenostima i ograničenjima, ali nije izvor kulture, jer životinje nemaju kulturu.
Samo je čovjek počašćen sposobnostima kulture. Naravno, kao što rekoh, kultura se bazira na kultu, na onome u šta se vjeruje, bilo da je taj kult definiran nekom nebeskom vjerom ili religijom kao što judejstvo, islam, hrišćanstvo u svojim verzijama, ili da je taj kult definiran nekim drugim izvorištem, pa makar se radilo o kultovima sa tradicijom ili, pak, savremenim kultovima koji svakodnevno nastaju – bilo da su zvanično proglašeni kultovima ili nisu zvanično, kao što su savremene materijalističko-hedonističke ideologije koje imaju neku vrstu, skoro religijskog utjecaja, iako se tako zvanično ne zovu, iako su čak antireligijski postavljeni.
Duhovnost, to jest kultura svake zajednice bazira se na ta dva osnova, na suštinskom koji se zove vjera, vjerovanje ili uvjerenje, i na drugom metodološkom koji se zove jezik. Poznata izreka kod nas, veoma jednostavna, ali sa dubokom porukom jeste: „Progovori da vidim ko si.“ Površno gledano, to zvuči kao progovori da se predstaviš, kaži ko si. Ne, to znači mnogo više, to znači mnogo više od onoga što će taj koji progovori kazati o sebi, pogotovo namjerno.
Kada progovorite, odnosno kada upotrebite vaš jezik, vi kažete sve o sebi, svako kaže sve o sebi. Htio ili ne htiom kaže i ono što želi i ono što ne želi. Jezik je taj koji neskriveno, tako nadmoćno odrazi i izrazi ono što je duh čovjeka, bilo da on to želi ili ne želi.
Vrlo ćete jasno na osnovu jedne rečenice, kada neko progovori, shvatiti ko je on; prvo kojim jezikom govori formalno, a potom kakvim jezikom govori. Da li je to visoko profilirani, kultivirani, književni, standardni jezik ili neki oblik primitivnog jezika koji dolazi od neobrazovane osobe. U toj disperziji je također mnogo nijansi, pa ćete vrlo jasno, kada čujete nekoga kada progovori, vidjeti da li u svom vokabularu sadrži vulgarnosti i prostakluk ili govori probranim riječima, kultiviranim, elegantnim, bez vulgarnosti i prostakluka.
Vulgarnost i prostakluk nisu samo pitanja, tzv. „balkanskog muškog imidža“, gde je postalo standardizovano da ukoliko ne psujete vi ste nikakav muškarac. Obično kada dječak prelazi u odraslog muškarca, prva stvar kojom dokazuje svoju muškost koja ga ne mora biološki pratiti, jeste psovka, vulgarnost. Uz to, ako zapali cigaretu ili popije neko alkoholno piće, on time dokazuje prelazak u višu vrstu iz statusa dečaka u status muškarca na veoma degutantan način, na žalost, na našim kulturnim prostorima.
Na žalost, nije to svojstveno samo tinejdžerskom uzrastu koji se bori da pokaže svoju muškost i izrastanje iz dečaka u muškarca vulgarnom psovkom, već je vulgarna psovka postala sastavni dio vokabulara, i to ne samo nekakvog, da kažemo, običnog svijeta koga ne zanima kulturni status, pogotovo koji nema obrazovanje, već je psovka nešto što je toliko prisutno, čak, i u krugovima koji sebe smatraju obrazovanim.
Nerijetko sam lično u prilici da čujem ljude koji sebe smatraju vjernicima, koji se krste sa povodom i bez povoda, ne samo da im je psovka uzrečica nego čak im je psovka Boga uzrečica. Onda, kada ih ja upozorim, kažem „Molim te, ja nisam navikao da boravim u blizini nekog ko psuje, a pogotovu, ne daj Bože, u psovci koristi i pojam Boga“ – dobijem najčešće odgovor: „Pa, ja ne psujem.“
Dakle, imate još jednu, skoro pa patološku pojavu da, zapravo, taj koji izgovara psovku Boga zapravo ni ne osjeća da psuje Boga. Znači, to je postalo dublji nivo njegove „duhovnosti“, stanja duha u kojem se on nalazi.
Prema tome, vi ćete kroz vulgarnost zaključiti ne samo da neko ima prljav jezik, što bi se reklo, već je ključno pitanje da li jezik može biti prljav, govorim o pojedincu, bez prljave duše ili bez prljave suštine? Zapravo, vulgarnost je uvijek odraz neke prljavštine unutar sebe, nažalost duha, čak može da bude i duše.
Ovo je samo jedna reflekcija ili implikacija u pogledu značaja jezika, važnosti jezika, da jezik nije samo sredstvo komunikacije, jer danas imamo i mnogo neverbalnih oblika komunikacije, pogotovo kako tehnika napreduje i može se komunicirati i bez jezika, ali hoće li to značiti da ćemo doći do nekog trenutka kada nam jezik neće biti potreban?
Sve ono što se danas zove višim stepenom kulture, poznato kod nas kao umjetnost, dakle ono što je ključni potencijal i konkretno i historijski u pogledu umjetnosti i ono jedino što je nesporno jeste umjetnost ili umijeće kroz jezik. To jeste umijeće riječi. To je jedino u čemu čovjek nema konkurenciju.
Jedino čime je Uzvišeni Bog odlikovao čovjeka, izdvojio ga nad svim drugim živim bićima i bićima uopće jeste jezik, odnosno riječ. Tako da je, zapravo, riječ ono što od prvog čovjeka, pogotovo od prve Božije riječi – bilo u verziji Starog zaveta, Novog zaveta ili u verziji Kur’ana Časnog, svejedno – ono što je zajedničko svima nama. Božija reč, odnosno „Riječ. I bi riječ.“ Riječ je osnovna, temeljna, vertikalna i stožerna vrijednost kulture jednog čovjeka, jedne zajednice.
Imajući sve to u vidu, definitivno jeste i Narodna skupština mjesto u kome se treba tretirati jezik. Naravno, da su i zakoni ono što treba jezik da tretira. Do kraja je razumljivo da svaki narod, svaka nacija i svaka zajednica žele, ukoliko su svjesni i znaju vrjednovati ovu dimenziju kulture, ovaj temelj i stub kulture, žele zaštiti svoj jezik.
Međutim, ono što bi trebalo prije zakona imati na umu do kraja, a to možemo razmotriti ili analizirati kroz historiju jezika posljednjih hiljadu ili hajdemo malo više do dvije hiljade godina, gdje imamo ozbiljne podatke o jeziku – ako to razmotrimo, onda ćemo ipak doći do vrlo važnih i specifičnih podataka, odnosno zaključaka.
Razmatrajući historiju ili prateći određene jezike kroz historiju nesporno ćemo se uvjeriti da su jezici nastajali, razvijali se, rasli, jačali svoj uticaj i potencijal paralelno sa snagom kulture jednog naroda, civilizacije, imperije i paralelno sa jačanjem civilizacije jednog naroda, jedne kulture, jedne civilizacije.
Kroz povijest jezika se uočava da je ključni faktor koji je utjecao na razvoj, snagu, očuvanje jednog jezika upravo kultura, odnosno civilizacija tog naroda ili zajednice.
Jezici su kao i ljudi, kao kultura i kao civilizacija. Imaju svoj početak, liniju uspinjanja, svoj razvoj i na kraju, najčešćem ili uglavnom – neki prije, neki poslije – imaju i svoj kraj. Uglavnom, jezici koji imaju jaku kulturno-civilizacijsku pozadinu, razvijaju se, bogate, jačaju, ali se isto tako i mijenjaju.
Posmatrajte tekst srpskog jezika recimo iz početka 19. vijeka ili s kraja 18. vijeka i sadašnji određeni tekst standardizovanog ili književnog srpskog jezika, skoro da vam treba prevodilac za razumijevanje tog teksta.
Slično vam je, recimo, i sa engleskim jezikom, danas najdominantnijim jezikom u svijetu. Oni ne samo da se razvijaju u pogledu uvećanja potencijala riječi koje se koriste u tom jeziku već se i mijenjaju.
Informacije radi, možda jedini jezik koji se samo uvećava a ne mijenja posljednjih 1.400 godina je arapski jezik, zato što je standardizacija ili standard arapskog jezika vezan za tekst “Kur’ana Časnoga” koji se ne mijenja više od 1.400 godina. Tako da taj jezik, za razliku od ostalih jezika, samo se uvećava a ne mijenja. I potpuno je razumljiv iz vremena sedmog vijeka i današnjeg vremena, ali to je, opet, pokazatelj da je Božija riječ najjači osnov kulta i kulture, tamo gdje je on sačuvan u svojoj autentičnosti.
Ono što je zapravo moja sugestija i nama kao zakonodavcu, ali prije svega intelektualnim elitama koje su definitivno ključni nosioci i Prijedloga ovog zakona jeste da se akcent treba staviti na ono što trebaju biti stvarni potencijali afirmacije i očuvanja jednog jezika.
Pratimo razvoj latinskog jezika. Zašto latinski jezik niko nije uspio sačuvati, a vjerujte da su imali potencijale 300 puta veće nego ova zemlja što ima, u pogledu administrativnih i drugih mehanizama? U posljednjoj verziji pokušaja je, čak, on legalizovan kao jezik medicine, i jedino je tu još ostao, ali opet jedva. Definitivno ga nema.
Dante Algijeri sa svojom “Božanstvenom komedijom” je autor prvog djela renesanse, ako možemo tako reći, ali neko ko je sahranio latinski jezik. Znači, Dante Algijeri je sahranio latinski jezik ne niti jednom administrativnom odlukom, ali onog trenutka kad je on napisao tako visoko vrijedno umetničko književno djelo kao što je “Božanstvena komedija”, to je značilo sahranjivanje latinskog jezika, afirmacija italijanskog i kraj. Poslije toga su samo bili trzaji narednih 700 godina sa raznih strana koji nisu uspjeli.
Šta nam zapravo ovo poručuje? Znači, jezik se čuva. Evo, čuli smo od kolege divan citat od Vuka Karadžića vezan za jezik, gde Vuk Karadžić ne pretenduje ni na jednu administrativnu akciju kako bi se sačuvao jezik, već isključivo na kulturološko emotivnu. To je osnov očuvanja jezika. Jezik se čuva na kulturnoj svijesti i na emociji. I zato je tu bit snage, suština snage očuvanja jednog jezika.
Ukoliko se bude išlo isključivo sa administrativnim mjerama a zapostavi se ovaj aspekt kreativnosti, stvaralaštva jezika, gdje se čuva kulturno-umjetnički i emocionalni potencijal, onda se definitivno neće dobiti ti rezultati.
Naravno, ja sam rezerviran po pitanju ovog prijedloga, prije svega zbog člana 21. Ustava, koji jasno kaže da se svim građanima ove zemlje garantuje jednakost i garantuje im se jednako pravo da od strane mehanizama države budu zaštićeni, parafraziram.
Mi sada ovdje usvajanjem, a to će se vjerovatno desiti, Zakona o zaštiti srpskog jezika i ćiriličnog pisma…Razumijem puno pravo većinskog srpskog naroda da preduzimaju svoje mjere i sa pozicija države, ali želim da podvučem ono što više puta govorim. U ovoj zemlji, prema posljednjem popisu, živi oko 30% pripadnika nacionalnih manjina. Imamo mi zakone od 2005. godine kada je ratifikovana i Evropska povelja o zaštiti regionalnih i manjinskih jezika, koja je obavezujuća za ovu zemlju, kao i brojne druge manjinske zakone, da ih sada zbog vremena koje mi curi ne tretiram, ali imamo i određenu koliziju u tome. Što znači da usvajanje ovog zakona ima smisla ukoliko ćemo mi iza ovoga usvojiti i Zakon o zaštiti manjinskih jezika u ovoj zemlji.
Želim da budem po Ustavu, kako mi Ustav garantuje, član 21, ne samo jednako tretiran, naslovno i simbolički, već da budem jednako tretiran u pogledu upotrebe mehanizama ove zemlje u zaštiti mog jezika.
Drugo, osnov da većinski kapital bude osnov za jedan jezik je veoma problematičan, i principijelno i suštinskimm a i formalno. Ukoliko su u pitanju javna preduzeća gdje su u apsolutnoj većini pripadnici neke manjinske nesrpske zajednice ili nesrpskog naroda, a pri tom i taj kapital je zapravo opet došao od strane građana koji su u ovoj zemlji 30% manjinski.
- Besjeda u Narodnoj skupštini Republike Srbije
Zakon o zaštiti srpskog jezika i ćiriličnog pisma
Trinaesto vanredno zasjedanje, 13. 09. 2021.