KEMAL MUSIĆ “RAZBIJANJE FORME (O KNJIZI „PROLAZNOST“ EDINA SMAILOVIĆA)”

Književna i estetska forma imaju različita značenja, zavisno od teorijskog pristupa. Zavisno od pristupa, umjetničko djelo se shvata kao sistem ili struktura koja sadrži niz elemenata. Forma je granica ili kontura predmeta i moglo bi se reći da je ona važna za doživljaj, realizaciju stvaralačkih mogućnosti, sklopa dijelova u umjetničkom ostvarenju. Otuda forma u pojedinačnom književnom djelu, zavisno od žanra, može biti metrički oblik, pripovijedna perspektiva ili kompozicija. Izučavanje umjetnosti i književnosti koje počiva na pretpostavci da je djelo uređeni skup segmenata, dominira evropskom estetičkom mišlju, počev od Aristotela. Ovaj sistem odnosa shvatan je i kao harmonija, pri čemu se istovremeno pretpostavljalo da skladan odnos dijelova i cjeline odgovara pojmu lijepog.

Pored svega ovoga knjiga „Prolaznost“ razbija sve ferme. Autor ju je odredio kao knjigu poezije. A mogao je, slobodno, reći da je to knjiga kratkih priča, roman, esej, kako god. Jer, „pjesme“ u ovoj knjizi nemaju pravilan stih, nemaju ritam, nijesu napisane onako kako se uglavnom pjesme pišu. Ali imaju nevjerovatnu snagu, jasnu poruku, oštrinu… Ako bismo upoređivali poeziju Edina Smailovića sa nečijom, onda bismo mogli reći da je najviše uticaja na njega imao jedan od najznačajnijih pjesnika današnjice – Čarls Simić. Ovdje se radi o poređenju u najpozitivnijem smislu.

Smailovićeva poezija je lišena kitnjavosti, frazeologije i uobičajenih književnih postupaka. Ono što posebno raduje, kada je u pitanju poezija ovog autora, jeste to da nije upao u tradicionalnu kolotečinu i već ispričanu priču, već je krenuo u drugom pravcu i stao na mjesto odakle se gleda istini u oči, odakle se realno sagledava svijet i prkosi životu.

MAĐIONIČAR

Za vrijeme izvođenja tačke/ izvlačenja zeca iz šešira/ počela je da prokišnjava/ sala./ Ljudi su ubrzo bili/ mokri i slijepljeni/ za stolice./ Niko se nije pitao zašto kisne/ išćekujući novi trik iz rukava/ mađioničara.

Dakle, poezija Edina Smailovića je angažovana. To je poezija koja upozorava, opominje, ukazuje. Na momente nam se može učiniti kako tekstovi imaju puno humora. Imaju, ali to je crni humor. Smailović gradi pjesmu tako što cijeli tekst, do samog kraja, biva u službi zadnjeg stiha koji udara pravo u glavu, koji nokautira čitaoca. Smailović u svojim tekstovima ruši mitove, razbija stereotipe i ne štedi nikoga.

U našem okruženju, svi su iz dobrog plemena, djedovi im se borili na Kajmakčalanu, ordenje nosili, sablje demirlije i svi su glavni bili gdje god se pojavili. Takvim pričama Smailović se smije, klimne glavom, kao – vjeruje i pjesmu napiše:

 

LAŽI NAŠIH ROĐAKA

 

U pamćenje svakog/ čovjeka na planeti/ usađena je/ priča o slavnom pretku./ Predak svakog od nas/ bio je hrabar/ visoka dva metra/ sam je jurišao na desetoricu/ i bušio snijeg kad piša./ Prava istina je da je naš/ predak obično bio visok/ metar i ćevap/ inteligentan i zao/ ubijao je na kvarno/ i bio dobar u laganju. / S koljena na koljeno/ čovjek laže sebe i svoje/ potomke. / Tako lakše odrobija/ život na koji je osuđen.

Ovako i slično Edin Smailović obrađuje teme kojih se dohvati. Ovaj način pisanja možda najprije možemo okarakterisati kao poetski realizam, gdje je poetsko povezano sa realnim. Gdje se stilizovanim prikazivanjem stvarnosti teži da, pored materijalne, dočara i duhovna strana. S tim što Smailović ne zanemaruje mračno naličje života, koje na svojstven način prikazuje kroz humor. On se u svojim književnim tekstovima istovremeno interesuje i za pojedinca i za kolektiv. Tako daje jednu široku društvenu sliku. Zbog toga i ona konstatacija da Edinova knjiga razbija forme i pravila.

U svakom slučaju, knjiga „Prolaznost“ Edina Smailovića predstavlja interesantan i kvalitetan doprinos crnogorskoj književnosti. I ja mu još jednom čestitam za ovo književno ostvarenje.

 

* Kod, br 18., Podgorica april 2018.,  str. 112-113.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.