JASNA ŠAMIĆ “ĆAMIL SIJARIĆ I ANEGDOTE”

Pazite se onih koji okreću leđa ljubavi, ambiciji i društvu. Oni se svete što su od toga odustali.
Cioran

Ćamil Sijarić je poznat pisac. Bio je to vrlo visok čovjek – tako mi se barem činilo kao djevojčici -, pa smo možda zato za njega svi mi, djeca iz nebodera, bili nezamjetljivi. Hodajući pomalo povijen u pasu, gledao je ispred sebe, i ne pozdravljajući nas. A ako bi se meni slučajno obratio iz tko zna kojeg razloga, nisam razumjela što mi kaže, ili me pita. U stvari, Ćamil Sijarić je govorio naš jezik s toliko čudnim naglaskom, da ga, mi djeca, ne samo nismo razumjeli, nego smo mu se i rugali, naravno kad nas roditelji ne bi vidjeli. Naknadno će mi neko reći da je ovaj pisac crnogorskog porijekla, ili iz Sandžaka s juga Srbije, ili između ta dva regiona -, bilo mi je potpuno svejedno -, i da zato ima takav naglasak koji je nas, djecu iz nebodera, zabavljao.

Nastavi čitati JASNA ŠAMIĆ “ĆAMIL SIJARIĆ I ANEGDOTE”

REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

Hafiz-Ibrahim ispisa posljednji harf pa odloži trstiku, odmače peštahtu i duboko uzdahnu. Bio je umoran, ali smireno radostan. Kaligrafski ispisani harfovi maštovito razigrani i složeni u pravilne redove, sličili su na niske crnog bisera. To je bio šezdeset i šesti Mushaf koji je on do tad prepisao. „Allahu moj šapnu sjetno – hoću li dospjeti da još koji prepišem… Il’ mi je ovo posljednji…? Ponovo dohvati trstiku, umoči je u murećef pa primače peštahtu i dopisa: „Prepisano rukom siromaha Ibrahima, sina Kasimova. Neka mu Uzvišeni Allah, koji sve sramote prekriva, grijehe oprosti…“ Staračka suza kanu iz napola ugašena oka i pade na svježe ispisanu jaziju pa se razli. Ostade tu kao trajan znak hafiz-Ibrahimove ljubavi prema Riječi Božijoj koja ga je uznosila i kojoj je kroz čitav život smjerno i odano služio. Svi su ga zvali „Carev imam“, po tome što je bio imam i hatib Careve džamije u Sarajevu. A pravo mu je ime bilo hafiz-Ibrahim Šehović. Nekad su ga zvali i slavujem Kur’ana, jer je imao divan glas. Kad bi učio Kur’an, a učio ga je zanosno, osobito kad je bio mlađi, ljudima se činilo da mu glas i ne dopire iz grla već iz biljurne čaše. Džamijski džamovi bi tada podrhtavali, pa se činilo da će svaki čas prsnuti. Poneko bi, slušajući ga, od aška i zaplakao. Bio je već starac. Proljetos je zagazio u osamdeset i četvrtu. Starost je lahko podnosio. Nije se žalio niti je svoje staračke tegobe na bejan iznosio. Davno je obudovio i poslije toga se nije ženio. Poroda nije imao. Živio je u jednom kućerku, u čikmi na Bistriku. Komšiluk ga je pazio i ljudi su ga s poštovanjem susretali.

Nastavi čitati REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

SINAN GUDŽEVIĆ “ULICE ĆAMILA SIJARIĆA”

Ćamila sam upoznao zahvaljujući pjesniku Ismetu Rebronji. Godine 1982. bio sam mjesecima u Grabu na Goliji, kad mi je usred ljeta stiglo od Ismeta pismo, i u njemu je pisalo da će u taj i taj dan iz Sarajeva u Pazar doći Ćamil. Jako sam želio da Ćamila upoznam, ali sam imao i zebnje od susreta s njime.

Nastavi čitati SINAN GUDŽEVIĆ “ULICE ĆAMILA SIJARIĆA”

SANJIN KODRIĆ “PREPOROD PRIJE PREPORODA? (PJESMA POZDRAV ‘GOSPODINA HODŽE MEHMED-EMIN-EFENDIJE’ I POČECI NOVIJE BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI)”

Predmet rada jeste pjesma Pozdrav autora “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije”, objavljena 1866. godine u prvom broju lista Bosna, jednog od prvih novinskih listova štampanih u Bosanskom vilajetu. Riječ je o prvoj, a danas gotovo potpuno zaboravljenoj pjesmi na bosanskom jeziku i nekom od zapadnih pisama u bošnjačkoj književnosti, odnosno o pjesmi koja predstavlja prvi, iako nedovoljno vrednovani tekst novije bošnjačke književne prakse uopće. S ovim u vezi, u radu se razmatraju književnohistorijski problemi začetaka novije bošnjačke književnosti, a posebno problem njezina razgraničenja u odnosu na stariju bošnjačku književnost. Pritom, a za razliku od uvriježene periodizacije i sistematizacije bošnjačke književnosti, uvodi se koncept “pretpreporoda” kao prijelazne povijesnorazvojne faze između starije i novije bošnjačke književnosti u vremenu posljednjeg desetljeća osmanske vlasti u Bosni.[i]

Nastavi čitati SANJIN KODRIĆ “PREPOROD PRIJE PREPORODA? (PJESMA POZDRAV ‘GOSPODINA HODŽE MEHMED-EMIN-EFENDIJE’ I POČECI NOVIJE BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI)”

ĆAMIL SIJARIĆ „TOP ZA FEJZAGU“

Kad god bi u sarajevskoj tvrđavi nekog zadavili, a činili su to obično noću, ili na Baščaršiji objesili, što su takođe činili noću, na tabiji bi ispalili top! Koliko bi grla stegli konopcem, toliko bi i topova puklo. Pro­buđeni mogli su da broje te topove i ponekad ih, u jed­noj noći – sve jedan za drugim, nabrajali po četiri pet. Prestravljeni, i sna razbijena, ljudi su zoru dočekivali sjedeći na dušeku – s molitvama za duše zadavljenih pa bili krivi ili pravi, prav je svaki za kim top ispale jer više nije među živima…!

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „TOP ZA FEJZAGU“

Misera Suljić-Sijarić “Krv za mlijeko”

(Inspirisano istinitim slučajem pravednice Ivanke iz Hrasnice kod Sarajeva)

 

            Ivanka naprosto nije znala koje su joj se sve misli rojile po glavi kad je granata odvalila, toliko blizu i tako silno kao da je pola Hrasnice trebala pretvoriti u prah.

            – Mama! Ma-maaaa!!! – trže je vrisak djeteta kad je shvatila da leži opružena na pločniku, pokraj nekog davno opustošenog izloga. Kanisteri s vodom su joj bili poizvrtani, a iz jednog je šikljalo. Plač djeteta je podsjeti da bi mogla biti njena Matea. Srce je stisnu… Ovo zlo ne dolazi samo – sad će druga, pa treća. Nikada nije znala pouzdano da li odmah pada i četvrta, peta, ali je za ove dvije-tri nekako bila sigurna.

            – Mama! Ma-maaaa!!! – ponovo se začu vrisak. – Ma…!

            Žena se oduze.

            – Matea, sineeee!!!

            Ničim nije mogla pomjeriti… Napokon podiže glavu i pogledom potraži svoju djevojčicu, ne objašnavajući sebi otkuda bi se ona mogla naći tu. Pogled joj je bio zamagljen i ništa nije mogla razaznati, dok joj nekakvo malehno nije, držeći flašicu u ruci, prišlo.

Nastavi čitati Misera Suljić-Sijarić “Krv za mlijeko”

ALIJA BEJTIĆ: „STARI TRGOVAČKI PUTEVI U DONJEM POLIMLJU“

  1. OPĆA RAZMATRANJA

Dosta veliku oblast donjeg Polimlja u jugoistočnoj Bosni, koja je teritorijalno, uglavnom, istovetna sa prostranstvom današnje opštine Rudo, u naše vrijeme, povezuju interno i prema vani tri javne saobraćajnice
– kolski put Višegrad-Uvac-Priboj kroz istočni dio oblasti,

– kolski put Rudo-Uvac, kao priključak na prvi put,

– željeznička uskotračna pruga, što se odvaja od pruge Sarajevo-Višegrad na mostu na Drini pri ušću Lima i vodi uza sami Lim preko Rudog do Priboja u dužini od ravno 50 km.

Te komunikacije nastale su kao saobraćajnica novije tehnike poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine: dva navedena makadamska puta 1897-98, a željeznička pruga izgrađena i puštena u promet od Mosta na Drini do Uvca 4. jula 1906, a od Uvca do Priboja l. januara 1929. Putni priključak Uvac-Rudo vodio je desnom stranom Lima, a poslije izgradnje pruge, koja je djelomično udarila baš trasom toga puta, prebačen je na suprotnu, lijevu obalu i znatno preuređen 1928. godine, kad je nastao i novi most u Ustibru i onaj današnji željezne konstrukcije u samom Rudom. Upravo ovaj priključak je 1971. godine, u povodu proslave 30-godišnjice Prve proleterske brigade, i asfaltiran sa djelomičnim ispravljanjem i proširenjem trase.

Nastavi čitati ALIJA BEJTIĆ: „STARI TRGOVAČKI PUTEVI U DONJEM POLIMLJU“

BRAHO ADROVIĆ “ELEGIJA ZA SUADU”

                 I

Zaboraviti ne mogu

Ustrijeljenu Suadu sa Baščaršije

Oprostiti neću ni narodu ni Bogu

Bog ubio ljude krvopije

Oni strijeljaju moj grad

Ubijaju mu dušu ljudi bez duše

Rakete lete na žive mete i sad

I sada se ideali ruše

Nastavi čitati BRAHO ADROVIĆ “ELEGIJA ZA SUADU”

KASIM HADŽIĆ „MEHMED VEHBI-EFENDIJA ŠEMSEKADIĆ“

Među organizatorima i vođama oružanog otpora austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine godine 1878. veoma istaknuto mjesto zauzima Mehmed Vehbi-efendija Šemsekadić, pljevaljski muftija.

Ovaj naš veliki rodoljub i borac protiv neprijateljske okupacije Bosne i Hercegovine potiče iz veoma ugledne ulemanske porodice koja je dala više istaknutih učenih ljudi.

Mehmed Vehbi-efendija rođen je u Taslidži (turski naziv za Pljevlja) po svoj prilici godine 1827. Školovao se u Đumišića (Drveniji) medresi u Sarajevu, a zatim u Šehzade-medresi u Istanbulu. Još kao student putovao je po prostranom turskom carstvu. Jednog ramazana, boraveći u nekom mjestu na obali Crnog mora, upozna se mladi Mehmed-Vehbi s nekom djevojkom i s njom se vjenča, ali – čini se da brak nije bio duga vijeka.

Nastavi čitati KASIM HADŽIĆ „MEHMED VEHBI-EFENDIJA ŠEMSEKADIĆ“

VEHBO POPARA “SELMA”

Ovo mjesto na kojem sada sjedimo, moj prijatelju, možda nikom nije tako značilo kao meni, donijelo mi je toliko nemira. Običan kamen uzdignut iznad ostalog dijela limske otoke, kada je ljetnje vrijeme, a kada je Lim u svom pomahnitalom zanosu i silini, on se krije u mutnoj dubini. Ispred njega par vrba kao da ga čuvaju od julskih žega da se ne raspadne. Slučajno tada ovdje, sada ne poslije dvadeset i pet godina. Tada su se ispred mene javljale siluete, pred mojim očima žive, a sada naviru sjećanja i brišu granicu između onda i sada. Dvadeset i pet godina između. Sve isto i sve drugačije. Lim malo utanjio, stidan preda mnom, nismo se dugo sretali. Plašio sam se Lima, lukav je bio, nepredvidiv, uzimao najbolje plivače, baš, kad su mislili da su ga savladali. Mogu ga sam sad preskočiti u par skokova, jedino vode se nakupilo po virovima i tu pdsjeća na neku veličinu. U tim virovima voda se odmarala i mamila zagrijane kupače da se ohlade od ljetnjih vrućina, gdje sam i ja često isto radio ili slušao vodene sinfonije uz čitanje školske lektire.

Nastavi čitati VEHBO POPARA “SELMA”