Činjenica je da je naš narod najljudskiji na svijetu. Reinkarnira se iz pepela, sa merhametom i pjesmom. Historijski događaji su potvrdili da je naš bošnjački narod izabrao pjesmu kao jedan od oblika svog identiteta, da njom zamijeni privremenu smrt. U pjesmu je utkivao svoj život – da uđe u vječnost. Ta nas je pjesma uzdigla do najviših vrhova čovječnosti.
(Izlaganje na književnim susretima u Mušnjikovu kod Prizrena)
Kada sam 1980. godine otišao u Goru, a godinu dana kasnije i u Sredsku Župu, već na prvom koraku bio sam impresioniran ljepotom govora ovih krajeva, izvornošću i fleksibilnošću onomastičkog materijala, narodnim usmjenim pjesništvom, ljepotom i bogatstvom drugih oblika folklora, kao što su muzika i pjevanje, igre, arhaični obredi i običaji, usmena predanja, te originalna i specifična tradicija i kultura.
Sela u oblasti Šar-planine postala su tada privlačna za mnoge naučnike i istraživače, svakako i ranije, čiji su aspekti bili različiti. Tada je u Gori iz Danske dolazila, više puta, Birte Traerup, poznata kao naučnik, muzikolog, sa namjerom da ovdje proučava goransku muziku i pjevanje, da je zapisuje, jer je doznala da su goranski muzički oblici specifični i očuvani u svojoj prvobitnoj formi i sadržajima, za razliku od ostalih krajeva u Evropi.
Moje divljenje ljepoti govora ovih krajeva i ljepoti narodnog pjesništva motivisalo me da na ovim terenima provedem više godina tokom ljetnih mjeseci i da zapišem cjelokupni onomastički materijal, da proučavam dijalektološke specifičnosti govora (njegov fonološki sistem, fonetske procese, morfološke i sintaksičke karakteristike), a uzgred da zapišem i po neki oblik iz usmenog poetskog korpusa naroda ovih krajeva. U Dragašu sam se tada sreo sa Harunom Hasanijem, koji se, pored ljekarskog posla, intenzivno bavio snimanjem i prikupljanjem muzičkog folklora, a zapisivao je i lirske narodne pjesme u kontekstu pjevanja i izvođenja uz razne muzičke instrumente. Rekao sam mu tada da je to dobro i da će biti još bolje ako nastavi da sakuplja sve oblike goranskih narodnih umotvorina. Bio sam takođe oduševljen kada se, poslije nekoliko godina, pojavila knjiga “Goranske narodne pesme”. Moram reći da nisam bio zadovoljan lekturom tekstova, koji su mestimično fonetski prepravljani i neujednačeni, jer osoba koja je to u Prištini obavljala, nije poznavala specifičnosti goranskog fonološkog sistema, pa su neke jezičke karakteristike netipične i neprirodne, što nije trebalo činiti. Međutim, i takva, ova knjiga bila je veliki književni i jezički događaj za Goru, za nauku o narodnom usmenom stvaralaštvu, kao i za dijalektologiju.
Prije godinu dana došao mi je do ruku jedan rukopis goranskih narodnih pjesama sakupljenih u goranskim selima u Albaniji. Taj rukopis sadrži materijal visoke književne vrijednosti, a posebno i jezičke, i valjalo bi ga štampati. Goranska narodna književnost bila bi kompletnija.
Sem ovih zbirki lirskih tvorevina, dobro je poznato da u oblasti Gore i Sredske Župe postoji i bogato prozno stvaralaštvo, pa bi bilo od ogromnog značaja pristupiti njegovom sistematskom prikupljanju i objavljivanju. Svako odlaganje može da bude štetno i zloupotrebljeno.
Na moje veliko zadovoljstvo, prije godinu dana takođe mi je došla do ruku još jedna zbirka narodnih lirskih pjesama izuzetne poetsko-jezičke ljepote i originalnosti. To je knjiga POAENJE čiji je autor-skupljač Miftar Adžemi, porijeklom iz sela Donje Ljubinje više Prizrena. On je ove pjesme više godina zapisivao od svoje majke Ramize, ali i od drugih informatora po selima Sredske Župe. Ističem, takođe, da sam bio impresioniran poetskom ljeporom ovih pjesama. Predložio sam Miftaru Adžemiju da nastavi da sakuplja i druge oblike usmenog narodnog stvaralaštva u oblasti oko gornjeg toka Prizrenske Bistrice. Jer on to može, poseduje znanje i iskustvo.
Za našu bošnjačko-islamsku kulturu od ogromnog je značaja što su ove knjige narodnih umotvorina iz Gore i Sredske Župe, i još neke slične ovima, ugledale svijet i ušle u korpus evropske literature. Trebalo je to da se desi mnogo ranije, ali nije bilo uslova niti korektnog vrjednovanja. Postojala je teza da naš narod nema svoju usmenu tradiciju niti sopstveni jezički sistem. A nije tako. Naši skupljači usmenih narodnih tvorevina, i naši pisci, demantovali su oponentne teorije i potvrdili činjenice da smo sa svojim duhovnim nasljeđem ispred mnogih drugih u susjedstvu i okruženju. Ove činjenice potvrđene su i otkrićem velikog djela sandžačkog Homera Avda Međedovića, pjevača i guslara sa Obrova kod Bijelog Polja. Tako, možemo reći Evropi da i mi imamo svoj Olimp i svoj Parnas. Figurativno rečeno, to su Šara (Monti Skardus), Obrov, Materidža, Karanfili…
Trebalo je da prođe mnogo vremena da se svijet upozna sa genijalnim stvaralaštvom Avda Međedovića, sve do dolaska u Sandžak Milmana Parry i Alberta Lorda. Sve što je Avdo znao oni su zabilježili i snimili na magnetofonske ploče.
Sem Avda Međedovića, Parry i Lord su u Sandžaku otkrili i druge slavne pjevače i guslare Bošnjake, zabilježili veliki broj epskih pjesama, koje su naš narodni poetski korpus uvodile u vrhove svjetske usmjene literature, nastavljajući tradiciju i kulturnu misiju predivne “Hasanaginice”.
Danas se često i tendeciozno potežu pitanja ko je Meša Selimović i čiji je pisac. Kao povod uzimaju se neke usamljene i uzgredne piščeve digresije iz knjige “Sjećanja”. A Meša je bio ono što su mu bili otac i majka, najbosanskiji i najmuslimanskiji pisac, humanista i čovjek univerzalne literarne i socijalne orijentacije i kulture. Po umjetničkim vrijednostima svoga umjetničkog djela on ima počasno mjesto u korpusu najviših svjetskih literarnih ostvarenja, pa prema tome ne pripada samo Bosni već i cijelom čovječanstvu.
Suprotno Andriću, Meša je volio Bosnu. Andrić je bio drugačiji. Cjelokupnim svojim literarnim i neliterarnim fondom, te svojim djelovanjem, proizvodio je nacionalnu mržnju i negirao duhovne i historijske vrijednosti Bošnjačkog naroda, što se može protumačiti kao posljedica kompleksa nasljeđenih iz djetinjstva, u nedefinisanom porodičnom i društvenom identitetu i kasnijim njegovim činovničkim kolebanjima između nekih nacionalnih odrednica i interesa.
Andrić nije volio svoj zavičaj i uvijek ga je slikao tamnim bojama, nasuprot Bori Stankoviću, na primjer, koji je svoje Vranje prikazao u najljepšem svjetlu. Meša je volio Bosnu, tamo su njegov jezik, njegov duhovni svijet, porijeklo i budućnost. Oni koji mu to osporavaju i preinačuju, mogu biti razočarani.
Činjenica je da je naš narod najljudskiji na svijetu. Reinkarnira se iz pepela, sa merhametom i pjesmom. Historijski događaji su potvrdili da je naš bošnjački narod izabrao pjesmu kao jedan od oblika svog identiteta, da njom zamijeni privremenu smrt. U pjesmu je utkivao svoj život – da uđe u vječnost. Ta nas je pjesma uzdigla do najviših vrhova čovječnosti.
U zaključku, izražavam želju da ova današnja književna svečanost bude podsjećanje na sve one koji su anonimni ili znani stvaraoci našeg muslimanskog eposa, usmenog i pisanog. U skladu sa ovim, neka ona bude inspiracija za dalja izučavanja našeg narodnog stvaralaštva, te inspiracija za nove knjige, nove zbirke poezije naših autora.
Danas su ovdje muslimanski pisci iz Prizrena, Gore, Sredske Župe, Prištine, Novog Pazara, Bijelog Polja i drugih gradova. Činjenica je da je naš narod najljudskiji na svijetu. Reinkarnira se iz pepela, sa merhametom i pjesmom. Historijski događaji su potvrdili da je naš bošnjački narod izabrao pjesmu kao jedan od oblika svog identiteta, da njom zamijeni privremenu smrt. U pjesmu je utkivao svoj život – da uđe u vječnost. Ta nas je pjesma uzdigla do najviših vrhova čovječnosti.
Glas islama, april 1997. godine broj 4, str. 20.