Bremenita vremena, kakvo je ovo u kome danas živimo, uvijek su dovodila do pomijeranja poimanja vrijednosti i nivelisanja životnih prioriteta. U osjećaju ugroženosti, ljudi iskažu vlastitu prirodu i nutrinu bića koje je odjeveno potrebnim i suvišnim slojevima društveno uvjetovanih prikaza sopstvenog sebe, suoče se sa vlastitim utvarama. Taj proces nimalo nije lahak, i vrlo često prijeti da proizvede teške poremećaje uslijed egzistencijalnog straha, naročito u logocentričnim društvima kakvo je današnje koje počiva na iskustvima dvadesetog stoljeća prepunog negativnih događajnosti sa višeznačnim posljedicima po pojedinca i svijet u globalitetu.
Kategorija: kolumna
JAHJA FEHRATOVIĆ “U MLAĐEGA POGOVORA NEMA – ILI KAKO SE KROZ EPIKU BRUSIO KARAKTER LIČNOSTI”
Usmena literatura na Balkanu baštini odlike koje je sjedinjuju u jedinstven koegzistencijalan korpus različitih nacionalnih književnosti nastalih na jednoj matrici, ali i razgranatih tematsko-motivskih cjelina karakterističnih za posebne literature i vremenske periode nastanka, intenzivnog življenja i prenošenja s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, prekrajanja, pročišćavanja – sve do postizanja konačnog okamenjenog oblika koji, kao unificirana tvar, postaje trajna kategorija naše duhovne i kulturne baštine. Nisu te zajedničke karakteristike balkanskih oralnih tradicija vezane samo za zajedničko izvorište formativnog oblikovanja i načina pjevanja, naslonjenog na susretu antičkog podteksta i orijentalno-osmanlijskih tehnika pjevanja, već i sa autohtonim obrisima osnovica kulturnih identiteta domicilnih naroda koji baštine određene sastavnice duhovnih vrijednosti nastale iz tih tradicija. Ta osnovica proizilazi iz čvrste povezanosti sa religijskim etičkim kodeksom iz koga se, u suštini, i razvijaju kulturni i nacionalni identiteti balkanskih naroda, bez obzira da li je riječ o islamu, na temelju kog se dominantnije razvijaju bošnjački i alabanski kuturni identiteti, ili hrišćanstvu, iz koga izviru srpski, hrvatski, crnogorski, makedonski, bugarski i slovenački kulturni identiteti koji kasnije, u procesu oblikovanja naciona, prerastaju u nacionalne identitete balkanskih naroda.
SINAN GUDŽEVIĆ “ULICE ĆAMILA SIJARIĆA”
Ćamila sam upoznao zahvaljujući pjesniku Ismetu Rebronji. Godine 1982. bio sam mjesecima u Grabu na Goliji, kad mi je usred ljeta stiglo od Ismeta pismo, i u njemu je pisalo da će u taj i taj dan iz Sarajeva u Pazar doći Ćamil. Jako sam želio da Ćamila upoznam, ali sam imao i zebnje od susreta s njime.
SINAN GUDŽEVIĆ “KONJEM NA HADŽ”
Jednom došao kod nas dedo Ramo, otac moje majke Zejne. Ramo se bio tek vratio iz Turske, išao na viđénje. Skupilo se rodbine, razgovara se. Riječ po riječ, Ramo kaže kako bi rado otišao na hadž, u Meku, do pred Ćabu, na konju jašući.
SINAN GUDŽEVIĆ “OVCA I BIVOLICA”
I hodža je čuo priču o bivolici kojoj se nije dopalo naše selo. Hodža je slušao i saslušao, pa je ispričao kako je čuo da tamo daleko, tamo podno one planine Ararat (tu je podvukao da je to ona planina na čijem je vrhu ona lađa što je spasila rod ljudski od Potopa), da podno toga Ararata žive životinje koje su bivolice od ovaca!
JAHJA FEHRATOVIĆ “HIMNA – NOSILAC SNAŽNOG SUODNOSA KNJIŽEVNOSTI I POLITIKE”
Himna je jedna od najstarijih i danas najpopularnijih književnih formi koje su direktno inkorporirane u politiku i namjenski kreirane da servisiraju nacionalne ili državne ciljeve određenog naroda ili suverenog teritorija. Njezino primarno ishodište kao pjesme snažne artikulacije koja vuče korijene iz antičkog perioda i javlja se u skoro svim monoteističkim od Boga obznanjenim vjerama davno se izlilo na polje politike, iako tek u XIX vijeku dolazi do zvanične formalizacije tog čina u vidu promoviranja i etabliranja nacionalnih himni, ili pak himni pokreta, udruga, sportskih društava i drugih činilaca društvenoga života.
Nastavi čitati JAHJA FEHRATOVIĆ “HIMNA – NOSILAC SNAŽNOG SUODNOSA KNJIŽEVNOSTI I POLITIKE”
Jahja Fehratović “KNJIŽEVNOST U POLITICI I POLITIKA U KNJIŽEVNOSTI”
Nijedna iskonska duhovna vrijednost nije odijeljena od društvene aktivnosti, pa se čak ni larpurlatizam koji je upravo zagovarao opozitnu ideju – umjetnost mora postojati isključivo radi umjetnosti i težiti bezinteresnoj ljepoti – nikada nije uspio osloboditi utilitarizma u književnosti i umjetnosti općenito. Tako, recimo, i najznačajniji zagovornici ovakvih teza, poput Teofila Gotjea, Edgara Alana Poa, Oskara Vajlda, Šarla Bodlera, Gustava Flobera i drugih, svoja najznačajnija djela koncipiraju na vrlo važnim društvenim stajalištima, promicanju ideologija i težnji utjecaja na društvene procese.
Nastavi čitati Jahja Fehratović “KNJIŽEVNOST U POLITICI I POLITIKA U KNJIŽEVNOSTI”
KEMAL MUSIĆ “IZ UGLA PISCA – JEZIK JE ŽIVOT LJUDI”
Ivo Andrić je rekao: „Jezik je život ljudi, a izvan života je samo smrtno ćutanje. Jezik je živa snaga sa kojom je vezana ne samo kultura nego i samo postojanje jednog naroda.“
Nastavi čitati KEMAL MUSIĆ “IZ UGLA PISCA – JEZIK JE ŽIVOT LJUDI”
DIJAN KALAČ “MODERNISTIČKI KASABIZAM”
Cantar de mio Cid ili Pjesma o cidu, prvo je literarno ostvarenje na kastilskom, odnosno književno španskom jeziku. Nikada se nije precizno utvrdilo ko je napisao ovo djelo, niti kada je napisano. Španski naučnici u književnosti nagađali su da je ova epska pjesma, napisana u tri pjevanja, nastala negdje oko 1140. godine. Ono što se pouzdano zna jeste da najstariji rukopis koji je sačuvan, nisu rekli gdje je arhiviran, datira iz 1307. Ispisan je rukom Pedra Abada. Pjesma je prvi put štampana za javnost 1779., a priredio ju jeTomas Antonio Sanches. Sva kasnija izdanja objavljena u proteklom vijeku građena su na osnovi djela Cantar del mio Cid, texto, gramatica y vocabulario koji je napisao ugledni španski naučnik Don Ramon Menendez Pital i objavio u Madridu 1911. godine.
SINAN GUDŽEVIĆ „ANA I AZIZA“
U dvorcu Aziza u Palermu ima nešto što možda nema nigdje na svijetu. Ima nadgrobna ploča koju je svojoj majci, umrloj 1148, postavio sin, a na ploči su natpisi na četiri pisma, na latinskom, grčkom, hebrejskom i arapskom. Jezika nisu četiri, no su tri, jer je jezik natpisa pisanoga hebrejskim pismom arapski
SINAN GUDŽEVIĆ “GROBNO SIJENO”
U selu gdje sam rođen trave po groblju je sila jedna. I ove godine moji rođaci Ibro i Fazlija kose tu silu po grobovima i oko grobova, a mobilni telefoni im zvone: zovu ih iz Njemačke, iz Švajcarske, iz Pazara: de, tako ti Boga, pokosi ono oko mezara moga déda, ono oko babova…
SINAN GUDŽEVIĆ “U POHVALU KAFE”
Gurbi-babin gazel jedan je od brojnih tekstova u istočnom i zapadnom pjesništvu nadahnutim kafom. Ti tekstovi mogu činiti zasebnu književnu vrstu. Zapadni pjesnici su kafu zvali ‘muslimanskim vinom’ i hvalili njeno djelovanje na duh i tijelo
VELIJA MURIĆ “LJUBAVNI JADI HUSOVE KRAVE”
Brate mili, oni me opljačkaše! Kravu povedoh da vodi, a oni kažu to je granični prekršaj. Spasavaj advokate ko’ možeš, za boga – kud ću kod djece bez krave?”