Hafiz-Ibrahim ispisa posljednji harf pa odloži trstiku, odmače peštahtu i duboko uzdahnu. Bio je umoran, ali smireno radostan. Kaligrafski ispisani harfovi maštovito razigrani i složeni u pravilne redove, sličili su na niske crnog bisera. To je bio šezdeset i šesti Mushaf koji je on do tad prepisao. „Allahu moj šapnu sjetno – hoću li dospjeti da još koji prepišem… Il’ mi je ovo posljednji…? Ponovo dohvati trstiku, umoči je u murećef pa primače peštahtu i dopisa: „Prepisano rukom siromaha Ibrahima, sina Kasimova. Neka mu Uzvišeni Allah, koji sve sramote prekriva, grijehe oprosti…“ Staračka suza kanu iz napola ugašena oka i pade na svježe ispisanu jaziju pa se razli. Ostade tu kao trajan znak hafiz-Ibrahimove ljubavi prema Riječi Božijoj koja ga je uznosila i kojoj je kroz čitav život smjerno i odano služio. Svi su ga zvali „Carev imam“, po tome što je bio imam i hatib Careve džamije u Sarajevu. A pravo mu je ime bilo hafiz-Ibrahim Šehović. Nekad su ga zvali i slavujem Kur’ana, jer je imao divan glas. Kad bi učio Kur’an, a učio ga je zanosno, osobito kad je bio mlađi, ljudima se činilo da mu glas i ne dopire iz grla već iz biljurne čaše. Džamijski džamovi bi tada podrhtavali, pa se činilo da će svaki čas prsnuti. Poneko bi, slušajući ga, od aška i zaplakao. Bio je već starac. Proljetos je zagazio u osamdeset i četvrtu. Starost je lahko podnosio. Nije se žalio niti je svoje staračke tegobe na bejan iznosio. Davno je obudovio i poslije toga se nije ženio. Poroda nije imao. Živio je u jednom kućerku, u čikmi na Bistriku. Komšiluk ga je pazio i ljudi su ga s poštovanjem susretali.
Za razliku od raskošnog naziva „Carev imam“, hafiz Ibrahim nije tako djelovao. Bio je positan i od godina već i poguren, a u lijevu nogu još i topalast. Prolazio je čaršijom u dugoj, dotrajaloj džubi, koja je na nekoliko mjesta bila „progledala“. Samo mu je lice, usprkos godinama, bilo još uvijek svježe i nurli, a duga bijela brada, ponegdje prošarana žućkasto-zlatnim pramenjem, davala je glavi dostojanstven izgled. – Sve u svoj vakat – imao je običaj reći, kad bi se neko u njegovu pisustvu počeo žaliti na staračke tegobe i boleštine. Bio je pun životne smirenosti i dostojanstva, kojim ga starost bogato podarila i oplemenila. Uoči minulog ramazana pozvao ga je Ali-beg Dženetić, sarajevski mutesarrif, u svoj konak nedaleko od Gazi Husrev-begova hamama i zatražio da mu prepiše Mushaf.
– Samo, gledaj kako ćeš! Nek’ bude ljepši od svih koje si dosad prepisao! Jer, i hedija će bit’ prema zahmetu.
– Afedorsum, ja to ne radim za pare! – podiže on dlanove kao da se brani. – Već…? – Radi Božijeg raziluka.
– Hm.. mm! Evo ti sad pet dukata, a potlje ćemo vidjet’. Pa i ne čekajući da hafiz-Ibrahim bilo šta kaže baci mu na peškun pet žutih mahmudija koje mehko zazvoniše. On se i ne pomače. Dženetić, nenaviknut da mu se bilo ko suprotstavlja, pokaza očima na dukate.
– Uzmi to i donesi mi Mushaf do drugog Ramazanskog bajrama! Dotle ga, bezbeli, moreš dovršit’?
Hafiz-Ibrahim čas-dva pošutje, pa uze dukate i krenu ka vratima.
Ni on, kao ni ostale Sarajlije, nije podnosio Dženetića, jer je bio nasilnik. U njegovo vrijeme, bremenito mnogim nedaćama pa i bezakonjem, neki su, bez dokazane krivice, platili glavom. Tvrđava na Vratniku bila je mjesto njihova samrtnog hropca. Beširaga, dizdar tvrđave, nije bio ništa bolji već i gori od Dženetića, a mula Hikmet-efendija ili nije htio ili nije smio da im se suprotstavi. Sarajevski jetopisac Mula-Mustafa Bašeskija ostavio je u svom Ljetopisu više zapisa o tim zlehudim sarajevskim godinama. Otada, pa kroz cijelu godinu, hafiz-Ibrahim se dao na prepisivanje. U toku ljeta, dok bi sunce napolju nesnosno žeglo, sjedio bi u hladu Careve džamije i pisao. Prekidao bi samo kad bi se džamijski muezin hafiz-Halid spremao da se uspne na munaru i zaokujiše. A taj hafiz-Halid, čedan i uljudan poput djevojke, bio mu je izuzetno odan. Pred njim je izučio hifz i pazio je na svaku njegovu riječ i mig. Dok bi hafiz-Ibrahim pisao, on bi u drugom kraju džamije šutke učio Kur’an, da na završetku džuza nečujno ustane i na haremskoj češmi promijeni vodu u maštrafi pa je spusti kraj hafiz-Ibrahima i tiho se udalji. Kad je nastupila jesen, a uskoro i zahladnilo, pa se studen počela uvlačiti u džamiju i izbijati iz kamenih džamijskih zidova, hafiz-Ibrahim se povukao u kuću i nastavio prepisivanje. I tada ga je hafiz-Halid u stopu pratio i hizmet mu činio. Ložio je furunu i pazio na vatru, praveći čaj od osušena lipova cvijeta koji je starac najviše volio. Te zime je rijetko silazio u džamiju, jer su ga noge podobro izdale, pa ga je hafiz-Halid zamijenio u mihrabu, dok je drugi muezin njega zamjenjivao. U to se, nekako pred ramazan, zbio strašan događaj, koji je uzbudio Sarajevo. U tvrđavi su bila pogubljena dvojica staraca, za šta, po općem uvjerenju, nije bilo nikakva opravdana razloga. Usmrćeni su, što se kaže, na bigajri-hak. I sam duboko ogorčen i potresen njihovom smrću, Bašeskija je u svom Ljetopisu zapisao:
…Dvojica staraca, 80-godišnjaka, zatvoreni su u tvrđavu i nasilno, bez ikakve krivnje, što je jasno kao sunce, udavljeni su, i to: Čartozan Mustafaga, sin Alijage, moj punac, koji bijaše uč-aga serdengečdžijskih aga iz 79. džemata, a koji bijaše slijep u oba oka, i bjelobradi starac, mirni i ugodni čovjek, Hadan-beg, bivši bašeskija 10. buljuka, koji je imao veoma lijepo ophođenje prema kršćanima i Židovima. On je, osim toga, preko četrdeset godina posluživao i dvorio slijepu ženu, pa je i s te strane bio dobar čovjek. Potpuno je jasno da oni nisu ništa krivi, ali eto, njihova slaba sreća, pa ih ubiše. Međutim, nema sumnje, ko ubije drugoga, biće ubijen…“
Ubojstvo staraca teško je pogodilo i hafiz-Ibrahima, koji je obojicu ne samo dobro poznavao nego je i prijateljevao s njima. Iste im je večeri proučio Jasin, zastravljen nad njihovom gorkom sudbinom. Zbog toga, i još nekih zbivanja, a za razliku od ranijih ramazana, punih svečane radosti kojom je odisala cijela čaršija, osobito pred iftar kad bi vrući i rumenkasti somuni zanosno zamirisali, ovaj put je zavladala tjeskoba i potištenost. Uoči samog Bajrama hafiz-Ibrahim se obrati svome muezinu:
– Hafiz-Halide, ja ću, sutradan, s pomoću Božijom, klanjat bajram-namaz. Pa ti, sinak, porani da me svedeš.
– Moći ćeš…?
– Hoću, inšallah…
Džamija i džamijske sofe, pa čak i harem, preko čije su kaldrme prebačeni ćilimi, bili su pred sabah krcati, a svečano odjeveni ljudi neprestano su pristizali. Pojava hafiz-Ibrahima sve je ugodno iznenadila, jer se u posljednje vrijeme rijetko pojavljivao.
– Haman mu je bolje?
– Jest, Allahu šućur – čuo se tih razgovor. Nakon što se klanjao sabah, hafiz-Ibrahim se ispe na ćurs i poče vaziti. Glas mu je, još uvijek, bio čist i zvonak. Ali, umjesto da govori o blagodatima minulog ramazana, okrunjena radošću nastupajućeg Bajrama, on se okomi na nasilje i nasilnike. Započe sa kur’anskim ajetom. „Zaista smo stvorili čovjeka u najljepšem obliku“, a zatim, dižući glas, potresno izgovori vječno živi i neponovljivi hadis-kudsi: „Čovjek je najsavršenije djelo Božije, i teško onome ko ga oskrnavi!“
– Samo, neki i neki kao da ne haju za tu uzvišenu kur’ansku poruku već je svjesno gaze i nasiljem se kite i to u najsvetijim ramazanskim danima! Svima je poznato da nam je minuli šehri ramazan, osim Božijih blagodati bio zagorčan nasiljem koje su zalimi nad nedužnim ljudima počinili, mada je u Kur’anu azimuššanu jasno rečeno: ni hajvanu, ni biljki, a nekamoli insanu nasilje se ne smiječiniti! Teško se takima, teško se takima kad dođe dan Pravde i kad se računi moradnu sravnjivati! Džamija utihla pa se čini da niko i ne diše, dok hafiz Ibrahim nastavi:- Između čovjeka i dženneta sedam je teških prolaza, od kojih je najlakši smrt, a najteži stajanje pred Uzvišenim Allahom na Sudnjem danu, kada se oni, kojima je nasilje učinjeno, objese o vratove svojih tlačitelja i silnika koji su nad njima svoju silu provodili. Premda nikoga nije poimence spominjao, svi su razumjeli o kome je riječ i na koga se te prijetnje odnose. – Zato, braćo moja, držite se hadisa koji vas upućuje da molite Allaha neka vas sačuva od siromaštva i bijede, kao i od toga da ne budete silnici, niti da se vama nasilje učini. Jer, kako je rečeno, Uzvišeni Allah odlaže kaznu nasilniku sve dok ga ne pozove, a tada Njegovoj kazni niko ne može izmaći. A i onaj ko pomogne nasilniku da sprovede svoje nasilje i drugome nepravdu nanese, taj će se udaljiti od Allahove zaštite i zagovora Njegova Poslanika. Završavajući vaz, zamoli Svevišnjeg da unese mir i dobrotu u ljudska srca, pa da sljedeći ramazani svima budu vedriji i radosniji. Nakon što se klanjao bajram-namaz, hafiz-Ibrahim održa kraću hutbu i čestita prisutnima Bajram, poslije čega se ljudi digoše i još uvijek pod dojmom njegovih riječi počeše napuštati džamiju. Mnogi su se pitali odakle starcu tolika hrabrost da baš danas, na Bajram, sa ćursa progovori o nasilju i nasilnicima, od kojih je svako strahovao. U džamijskom haremu, u općem žagoru koji se prosu u međusobnim čestitanjima, ljudi su prilazili starcu, grlili ga i mubarećleisali mu Bajram. Osim tople bajramske čestitke, mnogi su dodavali: „Bog ti svako dobro dao, hafiz-Ibrahime! Kazo si im šta je trebalo!“ Ili: „Ačkosum ti bilo! Allah nam te dugo poživio!“ – Amin, i s tobom zajedno! – odgovarao je on ganuto. Hafiz-Halid ga poljubi u ruku i izvede iz harema, dok su se ljudi razmicali i pravili im prolaz.
Šutke su se uspeli uz Bistrik. Kad uđoše u halvat, starac skide džubu, pa sjedajući na sećiju teško odahnu.
– Eh, baš se umorih… Hafiz-Halid ostade kraj vrata, s rukama na prsima.
– Hoću l’ pristavit čaj? – upita tiho.
– Nemoj, sinak, pričekaj. Već, priđi ‘vamo da ti nešto dam.
Okrenuvši se prozoru, hafiz-Ibrahim dohvati Mushaf koji je neki dan prepisao.
– Ovo ti je moja bajramska hedija. Čuvaj ga i uči! Nek’ ti svijetli i po danu i po noći! Ne boj se, ne ćeš zabasat’! Uz hafiz-Halidove obraze liznu plamen.
– Ne znam, hafiz-Ibrahim-efendija, jesam li zaslužio… – upita šapatom.
– Jesi, sinak, jesi. Ja to znam! I ostani kakav si! Hafiz-Halid se prignu i poljubi ga u ruku.
– Fala ti, hafiz-Ibrahim-efendija…
– A sad nam pristavi čaj. I sjedi. Bajram je.
Kad je u Dženetića konak stigla vijest o čemu je hafiz Ibrahim na bajramskom vazu govorio, Dženetić povileni. Naredi da ga odmah dovedu, a onda se u času predomisli. Poboja se da to još više ne uzbuni i inače uznemirene ljude, pogotovo što je bio Bajram. Odluči zato da pričeka još koji dan, očekujući da će se hafiz-Ibrahim možda sam pojaviti i donijeti Mushaf. Ali, kako ga nije bilo ni prvog ni drugog dana Bajrama, treći dan je poslao ćatiba Emin-efendiju da vidi šta je s njim. Emin-efendija je zatekao starca na namazu. Kad je doklanjao i ustao, pa čuo zbog čega je ćatib došao, hafiz Ibrahim dohvati s rafe nešto positno, zamotano u papir, i pruži ćatibu.
– Evo, pa ovo podaj Ali-begu!
-A šta je ovo?
– Dukati koje mi je dao.
– A Mushaf?
– Reci da je dat onome za koga je! Onome ko će iz njega učit’ i po njemu se vladat’. Tako kaži Ali-begu!
Emin-efendija ga je u nedoumici gledao.
– Da se ne igraš vatrom, hafiz-Ibrahime? – upita tvrdo.
– Ti kaži kako ti rekoh! A ko se od nas igra vatrom, vidjeće se kad dođe Obećani dan. Kad se bude stajalo prid Onim koji sve vidi i sve zna. I prid kojim nejma hinle ni nasilja! Sutradan je razgoropađeni Dženetić naredio da mu dovedu hafiz-Ibrahima. Ali ga nisu doveli.
Tog jutra, kad je hafiz-Halid došao da ga obiđe, zatekao je starca nepomična i hladna. Umro je tiho i nečujno. Poput ptice…
Bašeskija je o njegovoj smrti kratko zabilježio: „Danas je na Ahiret preselio hafiz-Ibrahim Šehović, imam i hatib Careve džamije, pozanat kao „Carev imam“, skroman i pravedan čovjek i vrstan hattat, koji je za života prepisao šezdeset i šest Mushafa. Blago si ga njemu! Neka ga Milostivi Allah Džennetom podari.“