Oznaka: bošnjačka književnost

SANJIN KODRIĆ “KNJIGA FUNDAMENTALNOG I PIONIRSKOG ZNAČAJA”

SANJIN KODRIĆ “KNJIGA FUNDAMENTALNOG I PIONIRSKOG ZNAČAJA”

Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti dr. Jahje Fehratovića autorsko-priređivačko je djelo izrazitog značaja i naročito rijetke, kapitalne vrijednosti.

Pojam sandžačkobošnjačke književnosti terminološki je relativno nov, no – sasvim suprotno – pojava na koju upućuje povijesno seže do vremena srednjeg vijeka, otkada se kontinuirano razvija sve do danas, kad napokon biva temeljito i cjelovito književnohistorijski i kulturološki definirana. Sandžačkobošnjačka književnost, naime, složeni je prekogranični književni fenomen izrazitog interliterarnog i interkulturalnog karaktera, koji upravo i u ovoj svojoj interliterarnoj i interkulturalnoj složenosti temelji svoj specifični, jasno prepoznatljivi književni i kulturalni identitet.

Nastavi čitati SANJIN KODRIĆ “KNJIGA FUNDAMENTALNOG I PIONIRSKOG ZNAČAJA”

REDŽEP NUROVIĆ “PRIČA O BIHORU I JOŠ PO NEČEMU”

Sjednem da napišem priču, horan, čini mi se. Hartija preda me kao zima sibirska, široka i hladna. Svaka mi riječ u bjelinu tone i zebe. Uzalud mi samouvjerenje da sam to radio i znao raditi. U topla njedra vasvijek priču imao. Ali, problem kao da nije u meni, niti u sadržaju o kom želim pisati, nego u sumnji u one koji će čitati – hoće li priču begenisati ako im po bilo čemu odudara od pripovijedanja omiljenih govorčara.

Nastavi čitati REDŽEP NUROVIĆ “PRIČA O BIHORU I JOŠ PO NEČEMU”

BUDO VUKOBRAT “IN MEMORIAM SAFET PLAKALO: PEROM I SRCEM ZA POZORIŠTE”

Sarajevski ratni teatar, jedna od najvitalnijih pozorišnih kuća u regionu, potvrdio je kako je 19-og dana marta, tek desetak dana od kad je napunio 65, otišao Safet Plakalo, jedan od najzaslužnijih ljudi što ova ustanova uopšte postoji.

“Obaviještavamo kolege, publiku i sve prijatelje SARTR-a da je 19. marta 2015. godine preminuo naš Safet Plakalo, jedan od osnivača Sarajevskog ratnog teatra, prvi njegov direktor u tri mandata, dramski pisac, pozorišni kritičar i teatrolog”, saopštili su.

Plakalo je, bez ikakve sumnje, bio jedan od najvažnijih, a k tomu i najuvaženijih, teatarskih poslenika i među rijetkim piscima balkanskih prostora koji su sve stvaralačke potencijale posvetili pozorišnoj sceni.

Rođen je u okolini crnogorskog grada Pljevlja, ali je kao veoma mlad došao u Sarajevo, pohađao i završio prestižnu Drugu gimnaziju i kao veoma mlad posvetio se pozorištu.

Nastavi čitati BUDO VUKOBRAT “IN MEMORIAM SAFET PLAKALO: PEROM I SRCEM ZA POZORIŠTE”

SINAN GUDŽEVIĆ „NISAM NEKO KO VOLI DA OBJAVLJUJE VLASTITE STIHOVE“

Sinan Gudžević je rođen 1953. godine u Grabu, podno Golije. Objavio knjige poezije Građa za pripovetke (1978) i Rimski epigrami (2001). Bavi se prevođenjem sa grčkog, latinskog, italijanskog i njemačkog jezika. Sada živi u Zagrebu.

 

Dvije decenije, uslovno rečeno, ćutanja je između vaših knjiga Građa za pripovetke i Rimski epigrami. Kako vam danas izgleda to vrijeme provedeno u neobjavljivanju svojih stihova? Da li bi ste nešto promijenili?

Jeste, dvije decenije i tri godine, od 1978. do 2001. prošlo je od izlaska moje prve do izlaska druge knjige stihova. No nije baš da sam ja dvadeset i tri godine mukom mučao. Objavljivao sam cijelo to vrijeme i stihove i prevode, po raznim časopisima, po koju knjigu prevoda sam objavio, samo nisam objavio knjigu stihova.

Nisam neko ko voli da objavljuje vlastite stihove. Nisam nikad takav bio, ni kad sam prvu knjižicu stihova objavljivao nisam baš nosio krilate sandale što je objavljujem. Meni je pisanje stihova jedna privatna, da kažemo intimna radinost. Ja se i sad iskreno pitam, a šta je to pa toliko važno u onome što sam napisao da je baš moralo biti objavljeno e da drugi to čitaju.  Svaki dan ponešto napišem, pa od toga nešto odbacim, nešto zadržim, a od zadržanoga opet nešto odbacim, nešto zakrpim, nešto rašijem, tu zašijem, tamo otšijem.

Za tih dvadeset i tri godine dogodilo se mnogo nečega što me je uvrijedilo, pa i ucvijelilo, sve se srozalo, vratili se četnici, ustaše, najgori se proglasili najboljima i bogme se podobro drže.

U svome stavu o objavljivanju stihova ne bih promijenio ništa, on je moje uvjerenje i, ako pri ovoj pameti ostanem, neće me lako napustiti.

Nastavi čitati SINAN GUDŽEVIĆ „NISAM NEKO KO VOLI DA OBJAVLJUJE VLASTITE STIHOVE“

FEHIM KAJEVIĆ: “DOGOVORILI SU ĆAMILOVO SMAKNUĆE”

FEHIM KAJEVIĆ: “DOGOVORILI SU ĆAMILOVO SMAKNUĆE”

 

Naš sagovornik je prošlogodišnji dobitnik nagrade “Zlatno pero Ćamila Sijarića” kojeg dodjeljuje BNV u Srbiji. Afirmisan je i priznati sandžački pisac. Zastupljen je u pokrajinskim, republičkim, državnim i inozemnim antologijama poezije, kao i u mnogo knjiga bošnjačke književnosti. Prevođen na više stranih jezika. Bio je potpredsjednik Udruženja književnika Crne Gore, predsjednik Udruženja književnika Sandžaka. Piše prozu i književnu kritiku. Privatno, za svoju dušu crta, slika i pravi skulpture u drvetu, te je imao i javne izložbe svojih radova.

Publicistika: Treća ruka (knjiga intervjua) Novi Pazar, 1993; Progoni i politički procesi u Sandžaku (koautori: Vasvija Gusinac i Safet Adrović- Vrbički), Novi Pazar. 1995; Treća ruka II (od Milovana Đilasa do Amora Mašovića) 2013.

Bio glavni i odgovorni urednik studentskog lista “Novi svet” u Prištini (1969 – 1971); urednik lista “Rad” (l977 – 199o) Saveza sindikata Jugoslavije za Crnu Goru; urednik revije “Sandžak”, “Sandžačke novine”, “Glas islama”, Parlament” u Novom Pazaru i “Vakat” u Rožajama. Pokretač više književnih glasila i književnih susreta i karavana u Sandžaku, Kosovu, Crnoj Gori . Jedan je “Trg pjesnika u Budvi” koji traje 6o noći u godini dana.

Nastavi čitati FEHIM KAJEVIĆ: “DOGOVORILI SU ĆAMILOVO SMAKNUĆE”

NUSRET IDRIZOVIĆ „SVATKO BJEŽI NA SVOJ NAČIN“

Glavnom zmijaru dvora zapovijeđeno je da iz kraljeva rezervata pokupi sve zmije i da ih što prije pobaca u rijeku Bosnu.

Tako je zapovijeđeno, uzmaka nema, na dvoru se ustoličio običaj da se prigovor plaća glavom, bespogovorna poslušnost bila je glavna vrlina dvorskih zmijara i Zelija, ako želi da sa svojeg imena spere ljagu bogohulništva, ima da se povinuje zapovijedi i da učini ono što od njega traže ne samo kralj, vrhovna kapa, nego i sve one protuhe koje se danomice motljaju dvorom a da ne znaš ni tko su ni što su, odakle su, što traže u kraljevini i kakvo tajno zlo pronose mirnim dubravama Bosne.

Nastavi čitati NUSRET IDRIZOVIĆ „SVATKO BJEŽI NA SVOJ NAČIN“

NASIHA KAPIDŽIĆ-HADŽIĆ “MASKENBAL U ŠUMI”

Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 6. XI 1931. godine u Banja Luci gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor u Banjalučkoj gimnaziji i kao urednik u Obrazovnom i Dječjem programu Radio-Sarajeva. Bila je urednik biblioteke “Lastavica” i drugih edicija za djecu i omladinu u izdavačkoj kući “Veselin Masleša” u Sarajevu. Pjesnik je, prozaist i dramski pisac. Knjige za djecu: Maskenbal u šumi, Vezeni most, Skrivena priča, Kada si bila mala, Od tvog grad do mog grada, Glas djetinjstva, Liliput, Kolo, Pjetlić, svraka i proljeće i druge. Umrla je 1995. godine u Sarajevu.

“Maskenbal u šumi” obavezna je lektira u nižim razredima osnovne škole.

Nastavi čitati NASIHA KAPIDŽIĆ-HADŽIĆ “MASKENBAL U ŠUMI”

EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

Crni se i sivi oblaci svili nad kasabicu, a mrak neki stisnuo prije reda. Bijaše tek po ićindiji ljetnog dana, a bi reko: sad će suton. Taj mrak uvećavaše tugu, što se slila oko čaršijske džamije, gdje bijaše pun harem ljudi. Upravo je zagrmilo, zatutnjilo svodom nebeskim, kad džemat u haremu zdade selam i svrši dženazu sijedom mujezinu Mula Muji. Na riječi imamove zabruja iz stotinu debelih grla drhtav glas „Ej, Allah rahmet ejle!”

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

Hafiz-Ibrahim ispisa posljednji harf pa odloži trstiku, odmače peštahtu i duboko uzdahnu. Bio je umoran, ali smireno radostan. Kaligrafski ispisani harfovi maštovito razigrani i složeni u pravilne redove, sličili su na niske crnog bisera. To je bio šezdeset i šesti Mushaf koji je on do tad prepisao. „Allahu moj šapnu sjetno – hoću li dospjeti da još koji prepišem… Il’ mi je ovo posljednji…? Ponovo dohvati trstiku, umoči je u murećef pa primače peštahtu i dopisa: „Prepisano rukom siromaha Ibrahima, sina Kasimova. Neka mu Uzvišeni Allah, koji sve sramote prekriva, grijehe oprosti…“ Staračka suza kanu iz napola ugašena oka i pade na svježe ispisanu jaziju pa se razli. Ostade tu kao trajan znak hafiz-Ibrahimove ljubavi prema Riječi Božijoj koja ga je uznosila i kojoj je kroz čitav život smjerno i odano služio. Svi su ga zvali „Carev imam“, po tome što je bio imam i hatib Careve džamije u Sarajevu. A pravo mu je ime bilo hafiz-Ibrahim Šehović. Nekad su ga zvali i slavujem Kur’ana, jer je imao divan glas. Kad bi učio Kur’an, a učio ga je zanosno, osobito kad je bio mlađi, ljudima se činilo da mu glas i ne dopire iz grla već iz biljurne čaše. Džamijski džamovi bi tada podrhtavali, pa se činilo da će svaki čas prsnuti. Poneko bi, slušajući ga, od aška i zaplakao. Bio je već starac. Proljetos je zagazio u osamdeset i četvrtu. Starost je lahko podnosio. Nije se žalio niti je svoje staračke tegobe na bejan iznosio. Davno je obudovio i poslije toga se nije ženio. Poroda nije imao. Živio je u jednom kućerku, u čikmi na Bistriku. Komšiluk ga je pazio i ljudi su ga s poštovanjem susretali.

Nastavi čitati REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

AHMED MURADBEGOVIĆ “POST”

Srpanj mjesec je već upolovio, i žetve su u najvećem jeku. Posao razigrao sela, obujmio izmučene težačke duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u nekom polusnu, u nekoj poslovnoj groznici, u kojoj se znade samo jedna meta, savladati Božiju snagu, koja se talasa u onim beskrajnim poljanama sazreloga žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao zaslužena kazna.

Ništa je to, što je žega i što sukljaju plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovjeku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz vatru se mora gaziti i kroz vatru pobijediti. Teška je to i užasna borba. Čovjek se preko dana namuči, izlomi i u veče u nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u postelju kao mrtva stvar.

Nastavi čitati AHMED MURADBEGOVIĆ “POST”

SINAN GUDŽEVIĆ “NERED U GLAVAMA LJUDI”

Srbiji je svet potreban, a u njega ne može ići s pričom o četništvu kao antifašističkom pokretu. Onaj ko četništvo iz Drugoga svjetskog rata danas prikazuje kao odbranu srpstva ili antifašizam taj krivotvori činjenice i sebe upisuje u one koji lažima i mržnjom indoktriniraju mlade ljude. Bilo bi najbolje otvoriti pitanje o tome šta bi Srbija bila da u njoj nema četništva.

Nastavi čitati SINAN GUDŽEVIĆ “NERED U GLAVAMA LJUDI”

FATMIR BAČI “PTICE”

“Ali nisu samo djeca koja ubijaju pjesnike”
Mark Twain

Znaju ptice,
I raskošno,
I slatko zapjevati.

Pa čak,
I na marginama tišine,
I u žiži najtužnijeg bola,
I na samom vrhuncu samoće,
Ptice pjevaju…
Pjevaju,
Jer im se pjeva,
Ili možda zato,
Što i ogorčeni plač,
Isto im znači – pjesma.

Nastavi čitati FATMIR BAČI “PTICE”

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ŠESTO POGLAVLJE

VI

Svak je proveo taj dan u nekoj neizvjesnosti. Činovnici i medžlisi šutili ko zaliveni, a građanstvo bilo nekako sumnjivo, zamišljeno. Nešto se načulo, vidi se da se nešto kuha, narod predviđao nekakav događaj. Ljudi se po čaršiji pošaptavali, a u sudu kao da se ništa i ne zna. Primicao se mrak. Po večeri bijahu sve tri kahve u gornjoj čaršiji pune. Ljudi se po običaju sastali na razgovor, ali ovaj put sve nekako zabrinuto, sve šutilo. Dok se u jednoj javi Sefer, čovjek potanak onako, ali znatiželjan u svačem:

– Ljudi, prodani smo, neka znate!

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ŠESTO POGLAVLJE

ULVIJA MUŠOVIĆ “CIKLUS ANTIRATNE POEZIJE ISMETA REBRONJE”

Najznačajnija djela u sferi književnosti i umjetnosti uopšte, nastala su poslije velikih i burnih istorijskih događaja, najčešće ratova praćenih masovnim stradanjima ljudi. Bolno, surovo i tačno. Devedeste godine Dvadesetog vijeka, po istom tom pravilu usmjerile su mnoge procese na jugoslovenskom prostoru. Stradanja ljudi, najsvirepiji zločini, razrušeni gradovi i kolone obezdomljenih. A onda, kad je utihnulo oružje, oglasile su se muze. Čule su se one i u vrijeme detonacija, često ih i nadjačale, ali su sada bile glasnije i jače. Štampana su značajna književna dijela čija je tematika vezana za te procese, opominjuća, antiratna, optužujuća…

Rat legalno ubijanje. Rebronja, pjesnik, bezdomnik, kako je definisao sebe, zarobljen u sopstvenom pamćenju, emociji, sopstvenom biću, suprotstavio se onako kako on jedino umije, poezijom. Gusinjski guslar Abdulah Kuč, u Bašićevoj Kapiji bez ključa,[i] ispeo se na brdo da vidi i opiše Nokšićku bitku. Ne prihvata ponuđeno oružje od vojvode Marka, tražio je samo da ga namjeste na neku glavicu odakle će najbolje vidjeti čitav boj. Tako je i Rebronja exkomunicirao, ispeo se na svoj imaginarni Olimp, otvarajući kapije samo u najnužnijim prilikama. Ako bi uzeo oružje, pjesma mu ne bi valjala, ako zaćuti ni on neće valjati. Ostalo je samo pero i hartija… Tako je nastao taj antiratni ciklus Rebronjine poezije. Bolno svjedočenje o zlu, stradanju i ljudskom, odnosno, moralnom posrnuću.

Nastavi čitati ULVIJA MUŠOVIĆ “CIKLUS ANTIRATNE POEZIJE ISMETA REBRONJE”

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PETO POGLAVLJE

V

Doskora je bila kajmekamova soba puna. Svi memuri i medžlisi kajmekamovi i kadijini, po dva od svake vjere. Niko pravo ne zna zašto je taj skup, a ipak nešto se nazrelo pa se čeka da razgovor otpočne. Pošto zaptiju jednog postaviše pred vrata, otpoče kajmekamov pisar:

– Evo emername iz Tuzle. U Berlinskoj konferenciji, gdje su bili zastupnici sviju sila, zaključeno je da u Bosnu uđe Austrija. Na to je i sam sultan pristao. U ovoj se emernami nama naređuje kako treba da se držimo dok carska austrijska vojska zauzme Bosnu.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PETO POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ČETVRTO POGLAVLJE

IV

Svanulo. Pijetli, pjevali i pjevali i umuknuli kad su već rastjerali noćni mrak i izmamili rujnu zoru. Još neki polumrak i ljudi, koji se rijetko kojasili putem, izgledali kao sjene. Tišina, samo katkad čuješ gdje se neko iskašlje, negdje vrata škrinu, ili čije konjče prokasa kaldrmom, neko se ranim jutrom požurio za poslom. Hladan vjetrić popuhivao, a slap se na Bosni čuo sad jače, sad slabije.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ČETVRTO POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” TREĆE POGLAVLJE

III

Bijaše sparna ljetna noć. U cijeloj varoši grobna tišina, a tek kroz prozirnu tamu vidiš gdje zatitra na nebu po koja zvjezdica. Sa strane Muharemagine kuće pribio se Ahmet uz duvar pa šapće, izljeva boli srca svog onom što je skriveno za mušepkom. Najedanput će on svim žarom svoje duše:

– Ah Ajiša! Da znaš kako je meni teško živjet bez tebe!

Ove su riječi parale srce njeno… Ona je znala koliko nju Ahmet ljubi, al’ je morilo što i ona njega ne može uvjerit o svojoj ljubavi. On je zove već odavna da sama pođe, ali ona bez očine volje prekoračit prag očin, to nije mogla.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” TREĆE POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” DRUGO POGLAVLJE

II

Kad je Omer-efendinica, mati Ahmetova, saznala za ljubav Ahmetovu s Ajišom, silno se obradovala. Makar da za Ahmeta nije bilo bojazni da bi udario stranputicom kao mnogi drugi, ipak mati je htjela da ga smiri, da doživi i njegovo veselje. Muharemaginu je kuću dobro poznavala, s Muharemaginicom kao dvije sestre, a Ajiša joj već odavna srcu prilegla, i kao da joj je samo srce za nju nešto šaptalo. Zato je ona sad sigurnije navalila na sina da se ženi, a on se nije zatezao kao prije; i začas je sve bilo spremno i sporazumno za Ahmetovu ženidbu.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” DRUGO POGLAVLJE

EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PRVO POGLAVLJE

Bilo je to u petak, u predvečerje divna ljetnog dana. Sunce je istom zašlo, a nad maglajskim kućama hvatao se već suton. Uskim putićima, što vode iz pitome okoline u varoš, svaki čas prolazile hrpe gizdava ženskinja i vesele mladarije, vraćalo se iz obližnjih zaselaka kud je izišlo tog dana da se proveseli. Po kitnim se baščama kola vodila, pjesme orile, cika i vriska momaka razlijegala se na sve strane.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” PRVO POGLAVLJE

HAMZA HUMO “HAMZA”

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih beduina,
Crnih građana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćiime,
Biser, nakit, žene.

Nastavi čitati HAMZA HUMO “HAMZA”