Zadovoljstvo je čitati njegova djela, ali i emotivno i bolno, prije svega je i obaveza svakog Bošnjaka da se potsjeti, da zapamti poruku i pouku. Književni opus svrstava ga u deset najznačajnijih bošnjačkih pisaca, što njemu nije od prvostepene važnosti, ono što ga motivira je da ga čitaju i vole. Bošnjak iz Bihora i Sandžaka, iz Makedonije, muhadžir, profesor, poeta i romansijer, roditelj, komšija i prijatelj, veliki čovjek – Šefkija Borančić.
Pokušaću da od onog što bi se moglo dugo kazivati, analizirati, reći samo delić i sa vama spodjeliti svoja osjećanja i utiske o Šefkinoj književnosti.
Malo je bošnjačkih književnika koji su u teškim uslovima, poput Šefkije na marginama društva nekadašnjeg sistema u socijalističkoj Makedoniji počeli pisati, oni koji nisu mogli obuzdati svoju ljubav prema pisanoj riječi. Pisati na bosanskom i pisati o Bošnjacima i nepravdama nad njima mogu samo odabrani. To su oni koji nisu mogli zaboraviti ono što su ne godinama učili da zaboravimo, već su stvarali. Šefkija je odabrao da svojim radom se oduži Sandžaku i Bošnjacima, da bude kako to on često kaže barem „svjedok“ i sačuva od zaborava ono što se nesmije nikada zaboraviti. Borba protiv zla i nepravde kojima je bio izložen bošnjački narod je osnovni motiv njegovih djela.
Svako Šefkino djelo tretira historijsku realnost jednog zemana i naroda. Ali on se vraća i dalje u prošlost povezujući nas sa svojim korijenima, sa Ilirima, Bogumilima, stećcima, nastavljajući sa gazijama, muhadžirima, napaćenim, ali i dobrim i ponosnim ljudima kojima je svoje ime, ognjište i vjera na prvom mjestu. On u svojim djelima vješto razotkriva da period nakon „oslobođenja“ nije mirnovremenski period za Bošnjake, prije svega za Bošnjake Sandžaka, Kosova i Makedonije.
S književnog aspekta moram potencirati da i nakon odlaska Osmanlija i perioda većeg od 100 godina kao i u životu Bošnjaka tako i u djelima Šefkije osjeća se uticaj osmanlijske književnosti. Taj odnos je kod njega još više izražen nego kod književnika Sandžaka, a daleko više nego u BiH gdje je uticaj zapadnoevropskih književnih i kulturnih tokova, mogu reći i domaniantan. Upravo zbog toga što se nikada u svojim djelima nije udaljio od svog naroda, ljudi ga vole i ljudi ga čitaju.
Još u njegovoj prvoj zbirci poezije „Sandžački lavirint“ nam poručuje da se prošlost pamti da se ne bi ponovila, još tada nam nagoveštava da neće biti nemi svjedok, već da će svako nositi svoj tovar, svakome ime i prezime i žrtvi i dželatu. U vrijeme u koje je počeo da stvara, a i današnje vrijeme u kojem živimo je veoma važno staiti na putu onog našeg „bilo, pa prošlo.“
Nakon poezije Šefkija nas mnogo ozbiljnije upoznaje sa mukotrpnom borbom Bošnjaka za opstanak u svom prvom romanu „Eminin san“ i daje do znanja svima da ta borba nije uzalud. Slijede biseri bošnjačke književnosti: „Muhadžiri“, „Ahmed“, „Tvrđi od kamena“, „Prtine“, „U procjepu.“ Romani koji su historiski dokumenti o životu Bošnjaka Sandžaka i muhadžirluku.
„Emnin san“ je roman poema gdje po prvi put nam nudi istine ljudi iz ovog kraja u prozi protkanoj lirskom intonacijom i kazivanjem, ali gdje nastoji i objasniti ono što se lomi u čovjeku tog perioda, čime se upušća i u psihološke analize, što će doći do izražaja u njegovim narednim djelima.
I to upravo u romanu „Ahmed“. Roman simbol nepokora, roman „Ahmed“ je heroj, svijetla tačka jednog nedefinisanog vrijemena i čovjeka u njemu. Potresna priča borbe za opstanak, ali ne samo biološke, već i borbe za očuvanje duhovnog bogatstva i tradicionalnih vrijednosti, identiteta.
U romanu „Tvrđi od kamena“ Šefkija još upečatljivije slika Sandžak i Bošnjaka u njemu spremni na sve da sačuvaju svoju zemlju koju vole više od života, a nalik su njoj. Liče na stećke, čvrsti, postojani spremni da pobjede svakakvu nedaću. Kako i autor kaže „Muka ih jača“.
Zatim „Muhadžiri“ roman tradicije i običaja, knjiga poput svete knjige u kojoj još više nego u prethodnim se potencira islamsko vjerovanje i psihološka borba u čovjeku, da i pored svega ostane čovjek. I u sljedećim romanima: „Prtine“ i „U procjepu“ srećemo se sa novim likovima, novim sudbinama i načinima kako sačuvati sebe i svoje ognjište.
U pogledu islama, u svim djelima islam kao dio bošnjačkog identiteta je jedino mjerilo, koje je jedino i ispravno. Sva djela su pisana na islamskim postulatima, ali ne samo preko ajeta ili hadisa, već direktno on prikazuje Bošnjaka koji živi vjeru, život u kom je din i iman osnova. Muhadžiri samo tako mogu i prihvatiti sudbinu, a porobljena zemlja živi u srcima muhadžira, u snu, nada da će se jednog dana vratiti zavičaju.
Autor često ističe tu unutrašnju borbu čovjeka između tuđine i zavičaja, muhadžirsku dramu likova koji preživljavaju i pokušavaju da stvaraju ne u nadi da će se opet vratiti rodnoj grudi već da će prihvatiti i drugačije vrjedosti samo ako im pružaju sigurnost. On prosto nas tera da gdje god možemo biti to što jesmo trebamo raditi, stvarati i doprinositi i biti korisni i sebi i društvu.
Svi romani su protkani predivnim opisima tradicije i običaja Bošnjaka… Opisa Bihora, Pešteri, Sandžaka, planina, šuma, cvijeća, kamen kraj puta je zapis vremena, stara trešnja…. Mlađe generacije širom svijeta zavoljeće Sandžak srcem svim i osjetiti potrebu posetiti ga i vidjeti ljepote njegove, osjetiti da su i oni dio Sandžaka i da je Sandžak dio njih gdje god da bili. Upravo takvi su i likovi u Šefkinim djelima. U svakom njegovom djelu se potencira jedinstvo ljudi sa svojim zavičajom.
Svi Šefkini romani jesu priča za sebe s jedne strane, ali su i jedna celina o kojim su neki književni kritičari smatrali da je sa pomenutim romanima uspješno završen jedan ciklus pisanja o Sandžaku i muhadžirluku. Ipak nije tako, eto na kraju otkriću Vam i jednu tajnu da je u završnoj fazi izdavanje romana „Soba Ala Turka“ koje je vrhunsko umjetničko djelo, lirsko-epski roman, istinita istoriska knjiga o Sandžaku i muhadžirluku, ali i savremeno psihološko djelo koje kroz islam i tradiciju upućuje, traži i nudi odgovore. Priča koja je još živa u svakom od nas, ostala od djedova, očeva, ali koja bez ovakvih djela se gubi i tone u zaborav. Roman „Soba Ala Turka” govori o Bošnjacima i njihovom nepokoru. O Sandžaku, napaćenoj bošnjačkoj zemlji kojeg su uvjek drugi htjeli i prisvajali, ali bez Bošnjaka. Vječno ubjeđivanje da Sandžak nije koljevka Bošnjaka, već Anadolija. A oni prkosni, gdje da su, amanet ne zaboravljaju, tragaju za mirom i svojim idealima što pretstavlja psihološku osnovu ove knjige. Uz životni put jedne bošnjačke porodice doživećete Sandžak, Makedoniju, tačnije pitomu dolinu rijeke Pčinje, doživećete Istanbul i Tursku tih godina, doživećete Sarajevo i Bosnu, saosećati sa likovima, ali i ponositi se sa njima. Roman koji i ja jedva čekam da držim u rukama.