Odahnu Hasan, steže ga nešto u srcu kao da bi pogođen nožem. Doći će on njemu glave, ne baš onako kako bi i trebalo, nego na fin način da niko ne primijeti i da se on, njegov prvi komšija, velika briga, ne sjeti ko ga je i za što dobro nasamario.
Misao na Ibrišima vraćala ga je u noć u mrak, u nešto što ni on nije mogao sam pretpostaviti. On da dirne na njegovu kuću, na njegov obraz, na njegovo poštenje.
Ovo mjesto na kojem sada sjedimo, moj prijatelju, možda nikom nije tako značilo kao meni, donijelo mi je toliko nemira. Običan kamen uzdignut iznad ostalog dijela limske otoke, kada je ljetnje vrijeme, a kada je Lim u svom pomahnitalom zanosu i silini, on se krije u mutnoj dubini. Ispred njega par vrba kao da ga čuvaju od julskih žega da se ne raspadne. Slučajno tada ovdje, sada ne poslije dvadeset i pet godina. Tada su se ispred mene javljale siluete, pred mojim očima žive, a sada naviru sjećanja i brišu granicu između onda i sada. Dvadeset i pet godina između. Sve isto i sve drugačije. Lim malo utanjio, stidan preda mnom, nismo se dugo sretali. Plašio sam se Lima, lukav je bio, nepredvidiv, uzimao najbolje plivače, baš, kad su mislili da su ga savladali. Mogu ga sam sad preskočiti u par skokova, jedino vode se nakupilo po virovima i tu pdsjeća na neku veličinu. U tim virovima voda se odmarala i mamila zagrijane kupače da se ohlade od ljetnjih vrućina, gdje sam i ja često isto radio ili slušao vodene sinfonije uz čitanje školske lektire.
