Daljina je moja jesen.
Ipak,
idem da je vidim.
Hodam nevidom,
slušam nebo,
sjenki pratim pokrete.
Providna kriška mjeseca
na vidiku se klati,
sladak san pjeva noć.
Vlažni zrak po prozoru
razmazao povijenu goru
koja u vodi kuša bistrinu vida,
pritom u čamcima pliva…
Naše majke, u neviđeno,
nisu voljele daljinu,
sa nevidljivim ožiljcima u duši
su nas podizale,
nevidom
često zaplakale.