U suton grupa ljudi i jedna žena stigoše u peštersko selo Ravaništa. Seljacima koje su sretali usput nazivahu “Akšamhajrala” i dijeljahu cigare. Stanovnici Ravaništa prepoznaše među njima svoju odivu, Hajriju, koju prijatelji dovode u prviče, prvi obilazak rodbine poslije njene udadbe. Duge su zimske noći, a Pešter ravna i sniježna. Po svunoć mećava briše pustim poljima pa kako preturiti noć lakše nego uz razgovor, gusle, toplu kafu i duvan. U selu kao da jedva čekaju da neko od prijatelja svrati na konak da se iskupe i ispričaju. Posječari se počeše okupljati odmah poslije večere. Žene su zavirivale ulice Hajriji je li na ćeif, je li zadovoljna udadbom, da li je propala i pomršala, šta je obukla i šta na grlo ponizala. Ali najradoznalije su bile da vide zeta, je li gledan, pitom i privitan, stasit i mudar.