Kod nas ti je, rođo, sve nekako profušereno. Salomljeno. Umrtvljalo. Okratalo. Evo, i ova klupa podno nas, da izvineš, skrhana. Neki joj se zagno u rebro. Prsla veselica pro srijede. Začadila vjeđe u zemlju. Učinila se stidna ko djevojka pred prosioce. Davnašnja je. Hasim je istesao. Kad je ko dokon, da iziđe ponad rijeke i sjedne. Prošlo Hasimovo – prošla i klupa. Više ga ni djeca ne zarezuju. Bez ijedne zabacuju mreže u čkalje. Klen, ko dlan. Istrijebiše ribu. A šta će Hasimu čkalje bez ribe? I šta čini tu klupa kad ne možeš da sjedneš i osluškuješ bućkanje krkuša i klenova? Po zvuku da ih raspoznaš.