Dvije-tri kuće samo. Ali nam je
sve veliko:
Žene nam nose vodu sa bunara
kao da su neke velike žene.
Dvije-tri kuće samo. Ali nam je
sve veliko:
Žene nam nose vodu sa bunara
kao da su neke velike žene.
Slušao sam te u Milet bašči kraj šadrvana, uz tamburicu, dok je miris behara kapao s grana. Kada sam se prepoznavao u ogledalu zore u dert si bacala carske vojnike. Ispod kapa su im ispadale mokre, požutjele fotografije požudnih vjerenica. Te iste zore mi je jedan đerdan ostao u rukama od tamnožutog jantara, što su ga vijekovima, na smrznutu zemlju, iskapavale sibirske jele. Ne znam kako se obreo. Gorom su jezdili svatovi sa zaspalom nevjestom u kočijama od vjetra. Nisam ih vidio, samo sam ih čuo. Ali mi je prijala njihova pjesma.
Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 6. XI 1931. godine u Banja Luci gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor u Banjalučkoj gimnaziji i kao urednik u Obrazovnom i Dječjem programu Radio-Sarajeva. Bila je urednik biblioteke “Lastavica” i drugih edicija za djecu i omladinu u izdavačkoj kući “Veselin Masleša” u Sarajevu. Pjesnik je, prozaist i dramski pisac. Knjige za djecu: Maskenbal u šumi, Vezeni most, Skrivena priča, Kada si bila mala, Od tvog grad do mog grada, Glas djetinjstva, Liliput, Kolo, Pjetlić, svraka i proljeće i druge. Umrla je 1995. godine u Sarajevu.
“Maskenbal u šumi” obavezna je lektira u nižim razredima osnovne škole.
“Ali nisu samo djeca koja ubijaju pjesnike”
Mark Twain
Znaju ptice,
I raskošno,
I slatko zapjevati.
Pa čak,
I na marginama tišine,
I u žiži najtužnijeg bola,
I na samom vrhuncu samoće,
Ptice pjevaju…
Pjevaju,
Jer im se pjeva,
Ili možda zato,
Što i ogorčeni plač,
Isto im znači – pjesma.
Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu: šta to činiš, sinko?
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
I ništiš
O, ponoći svijetla, bez tajne, na javi,
iz tjemena moga u te misli idu;
kroz tvoj veo plavi oči mi u glavi
traže zrno mome nedostižno vidu…
Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih beduina,
Crnih građana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćiime,
Biser, nakit, žene.
Osedlaj najbržeg ata,
najoštriju sablju opaši,
s majkom halali se brzo
i kreni, Đerzelezu Ale!
Ti koji ne znaš ozbiljna Arapa,
Ti koji ne znaš Perzijanca bludna,
Ti koji ne znaš Turčina-bekriju –
Tebi neće prijat’ – moja pjesma čudna.
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)
Gospode, evo, na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.
(diktirano)
Ja sad osjećam svoju pjesmu,
ne vidim je.
Ne vidite je ni vi.
Nije više na ekranima,
niti na papiru.
Nastavi čitati REDŽEP NUROVIĆ “KAD PJESNIK NE VIDI SVOJU PJESMU”
Otac moj
od ranog osvita
oblači kaput od sigljavog sukna
kaput je star – u stotinu rita
i vrijeme u njemu
liči na suton
“Šta ti je, sine, te tako bolno jecaš?”
Pitaše ga mati.
“Zašto snužden ideš, putem uvijek klecaš!
Tvoja duša pati?’
“Zabrinut sam, majko; skoro moram ići;
Tebe mi je žao!
Sudbina me čeka, sad će po me stići;
Ja je nisam zvao?“
Krivudava rijeka, ko bijela svila,
Rasipa biser-kapi.
Đulići rani, šireči laka krila,
Čekaju zoru koja spi.
I
Tri mjeseca i tri dana
Tekla rijeka izbjeglica
Crna rijeka oplakana
Zlorječica Zloslutnica
Preko Kule i Čakora
Preko bola preko jada
Tekla rijeka Grozomora
Od stida se znoji džada
Puste si mi ruke polomio
Oči si mi odveo do groblja sa zelenim slovima
Kupola se na brdu zatresla
Meleci su uslišili dovu
Smislio je da gradi veliku kuću,
nalomio kamena sivca,
zagasio kreč –
da kuća bude bijela.
Donosio pruća, i pleo,
a poslije prikivao daske,
gradio je prozore i vrata,
lijepio po zidovima onaj kreč
što je oko njega ruke pekao.
Kuća je rasla –
za majkoviće i sokoloviće,
a bilo je mjesta i za dobre susjede,
za prijatelje i namjernike.
Davao je hljeba slabima i pticama,
nikada nije rekao da nema.
Nastavi čitati ALIJA DŽOGOVIĆ “KAKO JE NAŠ OTAC GRADIO KUĆU”
Ponovo ti zidovi,
mali prostor me čini koncentrisanom.
Na polici se nalazi bezbroj kozmetičkih preparata
za njegu kože lica, očiju i ruku.
Nastavi čitati DINA MURIĆ “DOWN DAY”
Gluho je doba noći, i mrtvih glasova puna pustinja nema,
Mećava od zvezda veje, prostro se beskonačni pesak,
A meni se prikazuju vode, kladenci bistri, bez vena,
Potoci, reke, i zaboravljam na svoj život težak.
Daljina je moja jesen.
Ipak,
idem da je vidim.
E,moj vaktu, u tijesnom nevaktu.
Zakijametili zulumćari.
Zulumom zulum zulume,
Dok hizmete hizmećari.
Niti sam gurbet, niti pirala, niti zijanćer.
Hasul sam vala, plah, i tevećelija.
U takatu k’o pritka, i to žitka.
Varakam se od šejtana i jalijaša.