Ovo mjesto na kojem sada sjedimo, moj prijatelju, možda nikom nije tako značilo kao meni, donijelo mi je toliko nemira. Običan kamen uzdignut iznad ostalog dijela limske otoke, kada je ljetnje vrijeme, a kada je Lim u svom pomahnitalom zanosu i silini, on se krije u mutnoj dubini. Ispred njega par vrba kao da ga čuvaju od julskih žega da se ne raspadne. Slučajno tada ovdje, sada ne poslije dvadeset i pet godina. Tada su se ispred mene javljale siluete, pred mojim očima žive, a sada naviru sjećanja i brišu granicu između onda i sada. Dvadeset i pet godina između. Sve isto i sve drugačije. Lim malo utanjio, stidan preda mnom, nismo se dugo sretali. Plašio sam se Lima, lukav je bio, nepredvidiv, uzimao najbolje plivače, baš, kad su mislili da su ga savladali. Mogu ga sam sad preskočiti u par skokova, jedino vode se nakupilo po virovima i tu pdsjeća na neku veličinu. U tim virovima voda se odmarala i mamila zagrijane kupače da se ohlade od ljetnjih vrućina, gdje sam i ja često isto radio ili slušao vodene sinfonije uz čitanje školske lektire.
Ovdje sam bio tada, a evo me i sada. Mnogo toga se okrzlo o mene između ova dva vremena i dva susreta sa ovim mjestom. U viru vidim svoj lik koji me podsjeća na dječački portret, ali vrijeme je dogradilo portret sa puno bjeline. Bio sam tada ovdje, na ovom kamenu, sjedio u zaklonu vrba i čitao Dostojevskog. Tišina, nedjeljno podne, svi se nekako kriju od sunca i žege, čuvajući se za poslijepodnevna kupanja i sunčanja.
Rečeno mi je kad sam polazio na škole da se klonim gradskih sokaka, čaršije. Savjetovali mi da se držim knjige i da je ljepše biti u prirodi i zdravo prošetati pokraj Lima, a da se ni slučajno ne primičem lukavoj limskoj vodi. Te savjete sam upijao i ponašao se, većim dijelom po tim savjetima. Rahmetli dedo mi je govorio da je grad pun mahluka i da se pazim. Ponešto sam i znao, a ponešto i slušao.
Početak jula, vrelina stisla da su i ptice zaboravile na svoj poj, kupaju se po plićacima hladeći svoje vrelo tijelo, ne znaš da li više grije sa neba ili sa zemlje. Kraj školske godine je bio prije desetak dana, pakovao sam svoje stvari i pripremao se za odlazak na berbu grožđa u Zetskoj ravnici, a da nisam javio svojima zašto kasnim kući i šta namjeravam dalje. U danima iščekivanja gdje ću se uputiti da li kući ili na berbu, tražio sam utjehu u rashlađivanju pokraj Lima. Otišao sam polagahno, razbijajići onu podnevnu tišinu svojim koracima po suhoj travi.Zrak ustreperio i on bi negdje pobjegao, uzjagunio se iznad osušene trave,odmara u onim djelićima hlada drveća oko Lima. Na ovom istom mjestu prije dvadeset i pet godina sam stao,zagledao se u limsku vodu. Zanijemio. Sjeo i divio se. Oči sam trljao da ih provjerim da me ne varaju. Znao sam o vilama gorskim da se kupaju u planinskim jezerima i to noću kad ih niko ne vidi. Ovo je dan. Sred bijela dana. Na desetak metara u viru ispred mene u svojoj zanesenosti praćakalo se žensko tijelo. Izranjala je do pola a onda stresala kapi vode sa kose i opet se bacala u vir. Zbunjen. Oči ne lažu. Uštinuo sam sebe za obraz da ne sanjam, ne stvarnost je. Na satu mom je bilo tačno dvanaest i trideset. Tijelo koje se igralo sa vodom vira, meni je bilo nepoznato, a pravilo je pokrete, meni dotada, neviđene. Bila je, valjda, sigurna da je sama i toliko je slobode davala sebi, kao da se takmiči sa vodom i očekuje aplauz od stotinu ili hiljadu gledalaca, koji joj se javljaju u mašti. Izgledala je tajanstveno i graciozno, prkoseći suncu ili ko zna šta još. Plašio sam se slučajnih prolaznika da ne pokvare igru, nepoznate kupačice ili da mene ne oda kašalj ili kakav nepotrebni zijev. Oči su uživale a duša čeznula i hormoni počeli mutiti maštu. Bože, koliko ponekad žensko biće krije ljepote u svom tijelu ispod onih silnih krpica da se ne može ni pretpostaviti. Znojio sam se,usta mi se sušila za ovim grmom. Pitao sam se da li je ova igra trajala danima, a ja nisam znao,nego u đačkoj sobi rješavao jednačine i nejednačine, svejedno, brojao ćoškove sobe. Da je trajala naredna tri dana, to sam znao. Svaki dan sam, nekad ranije, nekad kasnije bivao na istom mjestu uz veliki oprez, krijući se od ptica što proletje da me ne odaju i moje mjesto u pozorištu prirode. Sva polu naga pridavala je važnost svojoj ljepoti i ponekad se uspravljala na neki kamen u viru prkoseći Suncu.Posmatrao sam svaki njen oblutak i detalj da ih što bolje zapamtim kako bih u svojoj đačkoj sobi mogao ponavljati u mašti njenu igru i tijelo.
Nisam je poznavao, nije iz ovog grada, Akova. Došla je od nekud i kod nekog u blizini moga stana. Vjerovatno kod neke rodbine. Osjećao sam njenu ljepotu čulom vida, odmarao oči kako bih je bolje upio. Plašio sam se da sutra ne dođe, ali je dolazila još dva dana i nestala je. Njenu mladež na leđima sam dobro zapamtio,poznao bih je bilo gdje da je vidim. Noću sam sanjao sve njene pokrete,hodala je u snu vodom i pružala mi ruku da i ja to činim. Čim bih pružio ruku i primakao se njoj, java je dolazila kao nepozvan gost. Često nisam otvarao oči poslije sna kako je ne bih izgubio u mašti i tako je prevodio iz sna u javu i iz jave u san.Ovdje ona i ja,ali u snovima.
Otišla je nekuda, ne znam gdje i kada. Jedino što sam saznao jeste da se zove Selma i da je bila kod svoje tetke Rahime. Drugo nisam smio ni raspitivati, plašeći se da mi je ko ne preuzme iz mašte.
Otac poručio gazdi da pod hitno dođem jer radovi počeli, a ja izbjegavam radove koji čekaju mene. Svi bili zabrinuti što kasnim poslije raspusta,da nisam bolestan ili što drugo. Stigao dedo po mene da vidi šta mu je sa unukom i da me spasi bilo kakvih neprilika. Pokupim stvari,on me grdi,a ja se domišljam sa kojekakvim razlozima, pravdajući se da je moralo tako biti u šta dedo i vjeruje i sumnja. Stigao kući u zavičaj koji mi nikad nije bio ružniji i dosadniji.Nema rijeke, nema vira i nema moje vile da me podsjeća na život i radost. Pitaju me o zdravlju, što kasnim, mater plače, nije mogla spavati noćima zbog mene, a ja ne mogu da joj kažem da ni ja nisam spavao noćima ili slabo,a slabo i apetit imao.
U trenucima mira pred očima mi se pojavi vir, tiha voda, plava a u njoj ponekad ugledam Selmu koja mi se preko ramena osmijehne.
Prošlo je to ljeto, teško i sa mukom u mojoj glavi. Prošla su još mnoga sa sve blijeđim slikama dok skoro nisu postale obične. Ne znam prezime moje Selme, ne znam odakle je i da li je ikada još dolazila u moj grad, u moj vir,ovaj što sada stoji ovdje ispred mene… Putujem iz Priboja prema Sarajevu, čekaju me ispiti. U Višegradu stoji autobus da prikupi još putnika prema Sarajevu. Ulaze lica meni nepoznata i nebitna.Magla mi se pojavi pred očima…
-Dođi,Selma,sjedni kod mene-progovori jedna starija žena .
Ona,zaigra mi srce i poznadoh joj bijele zube koje je često pokazivala na viru. Pet godina od onih julskih dana sedamdesetih godina. Sjela je preko puta mene, sada je dobro prepoznajem. sada obučena… priča sa tom gospođom o ispitima, studira žurnalistiku,treća godina,Ovo sam sve saznao jer sam se bio pretvorio u uho. Ja prva godina ekonomije. Nisam se mogao uključiti u razgovor od silnog uzbuđenja,srce je lupalo kao da hoće prijeći u drugo tijelo.Malo kasnije sam počeo sa zapitkivanjima,prvo koliko je sati a kasnije i ponešto pitati i pričati sa njom.Bila je ljubazna i fina isto kao i onda. Saznala je odakle sam i pohvalila mi se da ima tetku u Akovu, što sam ja već znao kao što znam da ima mladež na leđima i rez na desnoj strani iznad kuka kao od operacije slijepog crijeva. Do Sarajeva smo se ispričali o svemu, a ja sam često iz priče izlazio i ulazio u maštanja,ponavljajući one skokove sa kamena.Nije znala da ja znam kakve sve ljepote krije ispod ovih krpa. I sve važnije biljege sam znao gdje se nalaze,nije mogla ni pretpostaviti da ja to znam. Bio sam tajanstven kao kao da je prvi put viđam.I sada mi je bila prelijepa poslije mog otrežnjenja.Pred očima slike stvarnosti i mašte.Viđali smo se u Sarajevu nekoliko puta.Pričali o ispitima,Sarajevu,Višegradu;Ćupriji,Akovu… to mi je bilo dovoljno. Nisam ništa više želio od nje, to mi je bilo dovoljno.
Poginula je u posljednjem ratu kao novinarka.Bila je udata i imala je dva sina. To sam saznao prije par dana od njene rodice. Tetka umrla prije deset godina. Selmu nisu nikada našli i nema mezara. Kupio sam cvijeće danas da ovdje spustim u ovaj vir, ali se plašim da je ne sahranim zauvijek, moj prijatelju! Cvijeće ću baciti daleko odavde u Lim. Ovdje ću dolaziti da je čekam da izroni kao nekada…