Topli oblačić duhanskog dima i mrtva prisutnost dvojice ljudi izmamiše jednu krupnu i crnu muhu da, možda posljednji put, oproba svoja sapeta krila i nađe neko zgodnije mjesto za zimu. Kao obezglavljena, iznenada pokrenuta iz svoje prividne smrti, probuđena u nezgodnom času, suludo zuji po praznom dućanu, kola između golih polica, zavlači se u prazne boce, udara u mutna prozorska stakla, uz pojačan zuj i treperenje čitavog tijela. Slijeće čas na jednog čas na drugog čovjeka – brže od svega na svijetu što bi ih moglo za trenutak dotaći i približiti.