Otišao je u vječiti smiraj Zaim Azemović, jedan, veoma značajan sandžački i bošnjački pisac i još značajniji Čovjek, veliki humanista i prijatelj Univerziteta u Novom Pazaru. Sasvim sam siguran, da poruku izabranog motoa ovog rada ste shvatili. Jer, kroz pjesmu ovaj stvaralac govori o nama samima i sebi, sa namjerom da shvatimo kako si bi se međusobno sobraćali.
Sada i ovdje, namjera mi je, u ovom tragičnom trenutku osjećanja žala, da iznesem svoju besjedu o prijatelju i piscu Zaimu Azemoviću. Doista teško je govoriti u takvom trenutku i biti pribran. Ali, nošen pregnućem moralnih obaveza, želim evocirati uspomene na dragog pisca i čovjeka Azemovića.
Najprije, da znamo odgovoriti na pitanje, šta je pisac? I da li je pisac shvaćen od naroda kojem pripada? To je samo saznanje sebe samog. U tom smislu, Azemović je posebna priča.
Kao što ste vidjeli i čuli poštovani ljubitelji poezije, i poštovaoci imena i djela Zaima Azemovića, na ovom mjestu su pozvani da sudjeluju ljudi, koji su pisca znali izbliza, a mnogi su se sa njim decenijama družili. Bezbeli, pored nas ovdje prisutnih[1], bilo je mjesta, da ovom velikanu pisane riječi i kulturnog života rožajskog kraja Sandžaka, govore mnogo pozvaniji od nas, kao što je publicist mr. Halil Markišić, koji je i najduže surađivao sa rahmetliji Zaimom Azemovićem, a posebno uređivajući razne publikacije i organizirajući mnoge civilne i kulturne manifestacije, zatim dr. Safet Kalač, Hamdija Kalač, publicita Mehmed Hot i drugi. No, takve propuste treba na vrijeme otklanjati i nitkog važnog ne ostaviti po strani, jer, svi smo mi poštovali i pripadali krugu pisca Zaima Azemovića.
Da podsjetim svoje kolege i uvaženi auditorijum, da sam svoje izlaganje o liku Zaima Azemovića, koje sam održao pred džematom džamije Sultan Murata II-og, za vrijeme klanjanja dženaze, nakon molitve, a isti sam objavio u sarajevskom «Preporodu», od 01. septembra t.g. Zatim, mnogo godina ranije, objavio sam veliki estetski esej o njegovoj poeziji, koji je štampan u Rožajskom zborniku br. 11, a isti je zastupljeno u mojoj stručnoj knjizi «Estetika poezije». Pored toga, napisao sam enciklopedijsku odrednicu s njegovim imenom za Enciklopediju Sandžaka, kao i odrednicu za Leksikon «Ko je ko u Bošnjaka», koji je u objavljen u Sarajevu, koncem prošlog stoljeća.
Jasno, na Azemovićev lik i djelo, više su bacili svjetla njegovi bliski prijatelji: slikar Zećir Luboder i publicista Salko Luboder, koji su mi izuzetno olahkšali da moj pristup ide u jednom fenomenološkom pojavnom planu, a sve u cilju šire i dublje elaboracije u Azemovićevom djelu u vremenu.
Zacijelo, njegovim odlaskom u vječiti smiraj, na jedan način je zaokruženo stvaralačko djelo, jednog neumornog i pedantnog poete i istraživača. Mnogi njegovi saborci, prije svega, malobrojni prijatelji, mogu da se pozabave djelom Azemovićevog života i njegovog djela. Njegov životni put je protekao kao na filmu, te kao takav, predstavlja jedan čudesan opus, kojim je ovaj stvaralac ostvario neizbrisiv trag, prije svega, u osmišljavanju svog zavičaja i čuvanja od zaborava, sve što se prije njega i za vrijeme njegovog života zapisalo ili mislilo o rožajskom kraju. Zato nije jednostavno pristupiti promišljanju Azemovićevog djela, jer je ono višedimenzionalno i višeslojno. Svoju budnost nije nikome nametao, gradio je svoje vizije o budućnosti i vrlo se učtljivo ophodio sa svakim, kako u mahali, tako i na trgu, a mnoge susrete je pretočio u literaturu. Uspio je da Rožajcima i drugim Bošnjacima Sandžaka i Bosne, vrati sjećanje o sandžačkom Volteru Šejh-Mehmedu Užičaninu, o kojem je napisao briljantno romanesno štivo «Tajnovid». Zatim, vratio je sjećanje na čudesnog Šemsi-pašu Beševca, najvećeg gaziju Sandžaka, kao i na mnoge druge likove iz povijesti ovog kraja.
Pisac Zaim Azemović, u sebi je nosio veliku potencijal i kapacitet duhovnosti i osjećao brojne nepravde od strane države, koja je porobljavala njegov narod, kojem je i pripadao. Bez obzira na državni teror, nije se odselio iz rožajskog kraja, već je preko poezije i proze, nastojao da trpi i da promisli životne patnje bošnjačkog naroda koji je osuđen u posljednjem stoljeću od srpskog i crnogorskog režima na propadanje, prolaznost i nestajanje.
Bezbeli, Azemovićeva proza se u mnogim dimenzijama graniči sa poezijom. Od Bukovice je napravio mitsko čarobno mjesto, za koje se odlučio i ostavio amanet za vječiti počinak, kraj svog plemenitog baba Rečka.
U svojim promišljanjima svijeta, sjedinio je stoičku čvrstinu i empikurejsku ljepotu uživanja, naravno na principijelnim etičkim osnovama. U svim najsloženijim situacijama, držao je da je literatura najmoćnije oružje pamćenja, koju treba da njeguje bošnjački narod. Njegovo djelo zaslužuje jednu ozbiljnu stručnu analizu, u više diplomskih, master i doktorskih radova, kako bi se na taj način promislila Azemovićeva vizija svijeta, koja je satkana o zlatinih duginih boja, koje se protežu iznad njegovog zavičaja.
Slovo o piscu
Ovom prilikom želim da podsjetim, upravo zbog pristune javnosti na bitne činjenice iz piščevog života i rada. Život ovog pisca može biti predmet romana nekog od naših stvaralaca. Zato ćemo enciklopedijskim manirom najsažetije predstaviti ovog našeg pisca.
Zaim AZEMOVIĆ[2] (1935-2015), književnik, rođen je 16. decembra 1935. godine u Bukovici, Rožaje. Roditelji: Rečko i Azemina. Osnovnu školu završio je u zavičaju, a zatim Učiteljsku školu je sa velikim uspjehom, bez obzira na otpore tadašnjih neiventivnih nastavnika, završio u Novom Pazaru, a potom Višu pedagošku školu u Kruševcu i studije jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Prištini. Interesantno, kao učitelj Učiteljske škole u Novom Pazaru, sa grupom mladih stvaralaca, pjesnika pokrenuo je glasilo “Sandžačka iskra”, preko kojeg su ovi mladi pisci uspostavljali kulturne veze sa stvaraocima iz drugih sredina i republika. Mladi Azemović, je svoje književne priloge najčešće slao pod šifrom i tako osvajao nagrade, diljem bivše Jugoslavije. Radio je na poslovima vaspitača u nastavi, direktora Udružene osnovne škole “Mustafa Pećanin” u Rožaju, Opštinskog prosvjetnog inspektora, sekretara Opštinskog vijeća sindikata. Bio je angažiran na poslovima stručnog djelatnika u općinskom sindikalnom povjereništvu u Rožaju, odakle je otušao u slobodne umjetnike i mirovinu.
Dalje, životni put pisca, istraživača i intelektualaca Zaima Azemovića, je bio veoma težak, kako bi se normalnim žargonom reklo, bio je “trnovit”. Kroz život se sam “probijao” i snalazio, stvarajući vlastite ideje i ostvarujući revnosnom akribijom rezultate vrijedne pažnje.
U duhovnoj ostavštini, književnika Z. Azemovića stoji impresivan opus – stvaralački rad u književnosti, te priznati rezultati na sakupljanju narodnih umotvorina, kao i izučavanju i prezentovanju narodnih običaja i tradicije na našim prostoruma. Azemović je objavio preko trideset djela, među kojima su najznačajnije slijedeće knjige: “Zlatna i gladna brda” (1972), “Nesanice” i “Dug zavičaju” (1982). “Srce pod jezikom” (priče), “Tajnovid” (1994, roman); “Mijene” (1977) i “Sijevak” (pjesme), “Nebeska vrata” (1998), “Paučina i gorštaci” (povijest monografija, 1999), “Šemsi-paša Biševac” (roman), “Zavičaj na cvijetnim brdima” (2000), “Pamet je u narodu” (2000), “Darovi” (izabrane priče, Almanah, Podgorica, 2002) i drugi spisi.
Za štampu je pripremio i napisao pogovor za knjigu stihova rožajskog alhemijado pjesnika Davuda Ibn Dervišage Ganića – Fetahovića, čiji orginalni primjerak je dugi niz godina brižljivo čuvao usašivenom džepu zimskog kaputa. Zatim, u ostavštini ovaj pisac ima na desetine neobjavljenih rukopisa, što čeka veliki posao njegove porodicu i sljedbenike. Naravno, pisac nije mogao objavljivati djela redoslijedom kako su nastajala, već kako su se ukazivale prilike, jer takva su bila nevremena u njegovom mjestu življenja kao i u Crnoj Gori, koja je permanentno marginizirala bošnjačke pisce. U tom pravcu, Zaim Azemoviće je bio uporan i strpljiv, te je svojom marljivošću i umjerenošću plijenio pažnju mnogih izdavača, pa je bio vrlo rado viđen musafir na mnogim kulturnim manifestacijama, gdje je razmjenjivao knjige i utiske o mnogim književnim fenomenima i tokovima.
Ovaj vrsni čovjek i pisac, ni u čemu nije pretjerivao, svojom učenošću i pristojnošću demonstrirao je svoj umjereni stav, kako prema literatiri, tako i prema društvenim tokovima.
Zatim, Z. Azemović je pokretač uz mr. Halila Markišića, dr. Safeta Nurkovića i publiciste Aliju Matovića i prvi urednik godišnjaka (publikacije) “Rožajski zbornik”. Još kao srednjoškolac nagrađivan je na anonimnim konkursima za literarno stvaralaštvo, na prostorima ex Jugoslaviju, u kulturnim centrima Zagrebu, Titogradu, Beogradu, Kruševcu, Pljevljima itd. Dobitnik je više priznanja i nagrada za književni i prosvjetni rad. Azemović je najveće priznanje za stvaralaštvo u Crnoj Gori, nagradu “Oktoih”, zatim nagradu “30. septembar”, te nacionalno-reginionalnu nagradu “Pero Ćamila Sijatrića” od strane Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka. Surađivao je sa više listova i časopisa u regionu. Bez obzira na sva ova priznanja i nagrade, time nije u cjelosti vrijednovano knjževno djelo Zaima Azemovića, na način kako to realno zaslužuje.
Azemovićevo književno stvaralaštvo zastupljeno je u školskim programima na bosanskom jeziku u regiji Sandžaku, te Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i Makedoniji. Njegovi radovi objavljeni su u univerzitetskim udžbenicima u Crnoj Gori i Srbiji. Zatim, Azemovićeva djela prevedena su na turski, bugarski, albanski, njemački i engleski jezik.
Ono što očekujemo od lokalne samouprave i kulturnih insititucija Rožaja i Sandžaka je, da se Azemovićevo djelo objavi u izboru od deset tomova.
Piščev zavičaj
Piščev zavičaj, u užem smislu riječi je rožajski kraj, a u širem smislu Sandžak, satkan sa slikom i pjesmom, i kreće se između realnosnosti imaginacije i stilske perfekcije. Osmišljavajući mnoga njegova djela, o čijim naslovima ćemo u daljem tekstu više reći, pisac je u sebi nosio jednu izuzetnu ranu, koja je bolna. Na taj način, njegova literatura locira jedan prostor duhovnosti Sandžaka, koji možemo osmišljavati i uporediti sa Platonovom calogacijom, tj. u sebi je udahnuo dva neprolazna fenomena prostora sandžačke dobrote i ljepote.
U svojim etičkim vidicima, kako je to dobro primjetio bošnjački filozof dr. Rasim Muminović, Azemović je bio «uplašen» od žestike presije režima, te je zato bio veoma oprezan, kako i u životu, radu, kao i u ophođenju sa ljudima, tako i u načinu pisanja i prezentiraju svojih ideja. Živio je za svoju slobodu kao, i slobodu drugih. Nosio je u sebi jednu karakterističnu notu merhameta – samislosti, po kojem je bio prepoznatljiv među svim stvaraocima svoga vremena. Filozof Muminović je zahvaljujući upravo Azemoviću, upoznao rožajski kraj i ljude u njemu, o čemu je na mnogim skupovima javno zborio.
Pisanje i njegov govor su posebno karakteristični. Brižljivo je birao svaku riječ za stihove, novele, romane i druge prozne zapise. Pripovjedao je lahko i zanosno, s blagim i sjetnim riječima. Nikad nije upotrebao rogobatne ili grube riječi, niti u govoru niti u pisanju. Po tim etičkim pravilima pisanja, bio je vrlo prepoznatljiv. U svojim djelima dirljivo je pisao o ljudima i predjelima zavičajnih voda, šuma, planinskih predjela i drugih prostora.
Cijeli život posvetio zavičaju i očuvanju bošnjačkog identiteta
Cijeli svoj život, izuzev za vrijeme školavanja u Novom Pazaru, Kruševcu i Prištini, je proveo u rožajskom kraju. Značajno je uticao na ljude i kulturu njihovog mišljenja i življenja. Zalagao se za čovjeka i njegovu stvaralačku slobodu. Svoju ljudskost nije iznosio na pijacu. Vraćao je narodu pamćenje i brigu o čuvanju nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta. Mnoge pojave je promatrao sa strane. Nije ulazio u žižu politike, ali nije bio ni apolitičan. Njegovo djelo najbolje govori o njemu, kao čovjeku i piscu. Stvaralaštvo Bošnjaka uspravljao je do najvećih visina i to je najviše prezentirao prilikom kontakta sa znanstvenim istraživačima i profesorima Univerziteta u Harvardu. Jednom riječu, bio je temeljan pisac i dragocjen sugovornik, koji je zapaženo uticao na razvoj i dinamiku kulturnih tokova u rožajskom kraju i uopće, sandžačkom regionu. Pružao je dragocjene informacije raznim istraživačima, koji su dolazili sa raznih univerziteta i redakcija u rožajski kraj. Azemović je bio neumorni i tihi vodič svim radoznalim stvaraocima za upoznavanje istraživača sa činjenicama i ličnostima rožajskog kraja. Preferirao je nenametljivo oblikovanje svijesti kod ljudi i sagovornika. Jednom riječu, nije bio nametljiv, pa je ostavljao utisak prividno ravnodušnog čovjeka. To je bio samo privid. Svi oni koji su ga dublje poznavali i razmjenjivali priče i sadržaje života, mogu posvjedočiti, a učeni Rožajci posebno, da je Azemović bio doista temeljan intelektualac i stvaralac. Bio je veoma samostalan u razmišljanjima i u izborima tema rada. Prezirao je poltronstvo i prisnost sa vlastima. Često je govorio svojom šutnjom i sklanjanjem od onih koji bi produbili razdore među ljudima.
Azemovićevo stvaralaštvo, tijekom punih šest decenija, od srednjoškolskih dana u Novom Pazaru, pa sve do kraja života, čini jedna koherentna trijada: 1. literatura (romani, poezija, pripovjetke, novele, hićaje), 2. znanstvena istraživanja (kritika, recenzije, radovi o vaspitno-obrazovnom procesu) i 3. prosvetiteljski rad na skupljanju narodnog stvaralaštva i ukupnog djelovanja stvaralačkog života rožajskog kraja i sandžačkog regiona. Bio je vođa plejade stvaralaca rožajskog kraja, kojoj su činili: Alija Matović, mr. Halil Markišić, Ibrahim Hadžić, Miroslav Đurović, Hilmo Hadžić, Ibiš Kujović, Ismet Hadžić, Mehmed Hot, Velija Murić, Blagoje Nišavić, Veljko Mijović, Safet Hadrović Vrbički, dr. Ibro Skendervić, dr. Salija Hadrović, dr. Vehbo Hot, dr. Harun Hadžić, dr. Muamer Kalić, Pajazit Hasić, Mirsada Bibić – Šabotić, Hajriz Luboder, Salko Luboder i drugi. Vrlo često ovoj grupi su se pridruživali uz autora ovih redova, akademici i pisci rahmetli Alija Džogović, dr. Jašar Redžepagić, dr. Ejup Mušović, te historičar dr. Redžep Škrijelj, geograf dr. Selim Šaćirović, publicista Murat Mahmutović i drugi.
Ovaj pisac je stalno u razgovorima insistirao, da što više objavljumo djela iz bošnjačke tradicije. Prilikom svakog razgovora od početka 90-ih godina prošlog stoljeća na ovamo, izražavao je žaljanje što su mu brojni rukopisi pokradeni od bivših prijatelja i objavljivani pod tuđime imenom a da on nije imao nikakva prava da ih zaštitet. Zatim, žalio za brojnim rukopisima i srtarim knjigama početkom 90-ih godina trajno odnio u najlonskim džakovima u šumu Bukovice[3], ali su međni znaci pokidani, tako da ih za života nikad nije našao, jer je sa velikom ranom otišao na Ahiret.
O Azemovićevom književnom i prosvjetiteljskom djelu, napisano je preko dvesta priloga od renomiranih i referentnih kritičara, koji su objavljeni u listovima i časopisima. Kako saznajemo, upravo izlazi jedan Zbornik esejističkih radova i rasprava o stvaralaštvu ovog pisca, u kojem su prisutni neki od tih priloga o Azemovićevom stvaralaštvu.
Hoću da vjerujem, da i ovaj skup inicirati nove aktuelne priloge od strane pristunih i trenutno odsutnih autora, u cilju rasvetljavanja Azemovićevog stvaralačkog postupka.
Pjesnik čežnje i zavičajne more
Kada bi najkraće odgovorili na pitanje, kakav je to Azemović stvaralac? Odgovorili bismo, najkraće, da je u pitanju pjesnik osobenog stila prefinjene i suptilne čežnje i brižne zavičajne more…
Pokušajmo da sada zajednički promislimo neke naslove Azemovićevih djela. To će biti put, da se kroz njegova djela osmisli njegova duhovna biografija.
Mnogo puta sam pravio razne književno-kritičke zapise o Azemovićevim dijelima od gimnazijskih dana do danas. Analizirao sam ih i iznova promišljao. Tragao sam za ljudima, ličnostima i sjenkama, koje su prolazili korz njegova djela. U svim susretima davao je mehku nadu i brigu za sjutra, kako ćemo se sresti. Znam, da je zbog mnogih susreta samnom u Rožaju i uopće u Karadaku imao probleme, zbog čega je morao ispaštati i sklanjati se od surovih osoba koji su ga pratile. U mojim očima je uvijek bio duboko pozicirani pisac i stvaralac. Evo da čujemo i sami zajednički da promislimo naslove i ideje njegovih djela, koje kao takve treba imati u vidu:
- Zlatna i gladna brda – Svojom prvom knjigom pisanom krajem 60-ih, a objavljena početkom 1972. pisac daje otpor iseljavanju sandžačkim muhadžirima da ne idu u jabanu. On lijepo kaže i zlatna i gladna brda, to je suština sandžačke drame i piščeve duboke vezanosti za zavičajne vode brda, šume, doline, puteve, mahale i sokake, a najviše za ljude. Ovo djelo simbolizira piščevu tajnovito djetinjstvo i tešku mladost, školovanje i traženje svojih puteva. U pitanju su antologijske priče, bez obzira što ih je tad pisao veoma mlad stvaralac.
- Nesanice – U pitanju su dano-noćna stvaralačka bdijenja. To je stanje duha traženja tišine. Nesanice su velike samoće, kojima se ovaj autor uzdizao do neba. Tražeći slobodnu riječ, promišljajući tegobnu sudbinu muhadžira i njihove neizvjesne odlaske u Tursku.
- Dug zavičaju – U pitanju je jedan stalni odgovor na pitanje koje se kao prvo javilo piscu, a to je jedno smisaono ova plaćenja etičkog stava odanosti i biti dužan zavičaju. To je podstaklo našeg najdubljeg filozofskog mislioca dr. Rasima Muminovića, da napiše o Azemoviću izvanredan esej i da osmisli moralne aspekte njegove proze. Filozof će između ostalog zapisati: “… I iz takve sumornosti pisac zna ponuditi sa cvjetovima i plodove, sa praskozorjima nove dane, mada najčešće pruža mješavinu radosti i gorčine života, što nas ne ostavlja spokojnim. Inače, odnos prema pozitivnom nasljeđu nije nikada bez stanovitog prijeta, ali ni bez određene radosti za neke, što se da objasniti njegovom nemogućnošću da ugrozi bilo čije interese. Mudrost je svakako naći mjeru u tome koliko i slijediti princip: da je dostojan ponavljanja samo prošlost koja nas uči kako da budemo ljudi, što ga Azemović ozbiljuje nenametljivo u svojim pričama … (“Odjek”, Sarajevo 06.06.1984.). Bez obzira koliko zavičajci proganali pisca, to je autor ovih redova osjetio na svojoj koži, pisac je uvjek dužan da se vraća svom zavičaju, jer mu je zavičaj sa svim dobrim i lošim stranama otvorio lepezu mnogih znanih i neznanih pitanja, kao i mogućnost davanja odgovora na ista. Zato je naš pisac znao i samim naslovom reći, moj dug zavičaju.
- Srce pod jezikom – Dobro zapamtite ovaj naslov. Pjesnik najbolje zna kako se čuva i stvara jezik i kako se sluti pjesma, kako nastaju stihovi. Kako se rađa pjesnik? Umjetničko djelo dolazi iz ljepote jezika, kakav je njegovao ovaj autor. Jezik je kula pisca, koliko je god pisac napisao knjiga, toliko je sagradio i kula. To naši ljudi prosječnog obrazovanja ne shvataju i ne cijene, jer knjiga nas je sačuvala. Poklič knjizi je dat u prvom ajetu časnog Kur’ana. To naš pjesnik dobro razumije i hajderegijanski proriče svoje poklič “Srce pod jezikom”. Na taj način, pisac nam nudi svoj ontološki odgovor, čuvanje i obogaćivanje jezika.
- Tajnovid – Je Azemovićev najbolji roman, i možda najbolje djelo, koje je osmislio tragičnu sudbinu, Šejh Mehmeda Užičanina, najvećeg mislioca sandžačkog, bošnjačkog, bosanskog i europskg, uz Voltera, filozofskog i književnog prosvetiteljstva. Glavni junak ovog djela koji je djelovao u Užicu, a koji se istakao po ljudskim pravima i slobodama štiteći niže slojeve, kako muslimanske tako i pravoslavne, zbog poslanice beogradskom veziru, bio je osuđen na smrt 1748., a smrt ga je zatekla upravo u rožajskom kraju, u selu Balotiće, dvije godine kasnije 1750. Boravak i klanjanje namaza, hudbe, besjede te vjerski život šejh Mehmeda Užičanina se brižno čuva u rožajskom kraju u sjećanju ovih ljudi. Njihove priče, kao i izgradnja tri turbeta za ovog mislioca, Azemović je pretočio u veoma interesantno romaneskno djelo, zbog čega sam ga prije više godina predložio za kultnu nagradu “Meša Selimović”.
- Mijene – To su stalne piščeve preokupacije, koje ga vode kroz sasadšnjost i budućnost trajanja. U tom smislu, “mijena” se javlja kao moć i motiv, koja pobuđuje stvaraoca da osmisli svoj zavičaj. Čovjek je bitan ukoliko se mijenja, tj. doživljava promjene u mišljenju i življenju. Ako ostaje isti, tu je veliki problem očuvanja identiteta, zato su Azemovićeve “Mijene” izazov u vremenu.
- Sijevak – Su najtajanstvenije Azemovićeve pjesme. Pjesnik je sav u groznici svog stvaranja jezika. Kojim slučajem da je pisac živio u Francuskoj, on bi za ovo djelo dobio, bezbeli, nagradu čuvene Francuske akademije, jer je obogatio jezik mnogim simbolima i metaforama, kao i vratio u aktualni govor brojna zaboravljene riječi iz bosanske leksike. Njegova metaforika i metafizika stiha dolaze kao sustet ognjiva i truda.
- Nebeska vrata – Riječ o piščevom mikrokosmosu, kojim ovaj naš pisac otvara enigmatičan svijet svoje lirike, tražeći nebeska vrata kako bi mogao da zatvori svoj vatan. U pitanju je misaona poezija koja je pisana životnim govorom, kao i osjećajem za svakog čovjeka, pa su piščeve riječi postale magija.
- Paučina i goštaci – Paučina je veoma interesantan toponim u našoj leksici, ali u Azemovićevoj retorici je više od toga, jer uz paučitnu idu goštaci. Paučina mehko zvuči kao neka dimna zavjesa, ali goštaci kao čvrsti i hrabri ljudi pletu život, vrjedniji i budniji od svih pauka. Ovde se radio o veoma interesantnom djelu, kojim se čuva od zaborava jedan dio piščeve zavičajne fantazmogorije, kojim je on analizirao metodom povjesno-monografskog pristupa.
- Šemsi-paša Biševac – Vi dobro znate kad se spomene ovo ime, tko je i koliko znači za rožajski kraj i uopće Sandžak. Pisac je duhovnu i vojnu biografiju ovog bošnjačkog prvaka iz posljednje dekade osmanskog perioda pretočio u roman. Vi dobro znate, tko je bio Šemsi-paša Biševac (1844-1908). Kroz romanesnu strukturu Azemovićevog djela, da kratko rezimiram. Bio je sin hadži Desta Fejzagića, po bratstvu Čolović iz Biševa. Tada je Biševo mnogo poznatije od današnjeg Rožaja. Po mjestu rođenja nazvan je “Biševac”. Još kao siromašni dječak, otisnuo se iz svog zavičaja i preko Berana, kroz veoma sjetnu priču prijavio se i stupio u Osmansku vojsku. Tada se turski askeri vidjeli da se radi o talentiranom dječaku i uputili ga u Istanbulu na školovanje. Mladi Šemso Čolović je uspješno zavšio Vojnu akademiju prvo u Sarajavu, a zatim nastavio studije u Istanbulu. Interesantno, dobio je čin poručnika kada mu je bilo samo 19 godina. Kasnije je imenovan za juzbašu (kapetana). Jedno vrijeme je bio kajmakan u činu bimbaše. Zatim, aktivno je sudjelovao u borbama u Grčkoj (Tesalijski rat), gdje se istakao kao veoma hrabar borac. Posljednjih godina XIX stoljeća dobio je čin miralaja, a već g. imenovan je za komanda 9. a zatim 18. Strumičke live, ističući se prikupljanju i oduzimanju oružja od tamošnjeg življa. Kao revnosni sultanov komadant žandomerijskog puka, sa sjedištem u Kosovskoj Mitrovici, sudjelovao je u gušenju Rasovsne i Raoničke bune, kao u gušenju otpora i nezadovoljstva sandžačkog stanovništva, koje se bunili protiv visokih poreza i drugih nameta i protiv mobilizacije omladine u Osmansku vojsku. Pored toga, sudjelovao je u borbama sa Karadačinma na Stožeru i tom prilikom se istakao kao vrlo sposoban i hrabar komadant. Šemsi-paša Biševac kao prvrženik sultan Hamida II, hrabar i uspješan komadant, upućen je na sektor Ohrida i Bitolja, radi gušenja mladoturske revolucije. Povijest je zabilježila, da je Šemsi-paša odbio suradnju sa mladoturcima, jer je bio veoma prvržen sultanu. Nad njime je izvršen atentant, kada je u ulazio u fijaker na putu iz Ohrida za Bitolj. Njegovom pogibijom sultanova vojska se rasula, a od strane svježih mladoturaka bila je poražena. Ne bih dalje da rezimiram portret Šemsi-paše Biševca, već dragi Rožajci i Sandžaklije, čitajte Azemovića, ne samo ovaj roman, već i druga djela, da bi znali tko ste i tko su najveći sinovi ovog kraja.
- Zavičaj na cvjetnim brdima – U pitanju je jedna svojevrsan susret imaginacije i realnosti. Jer, zavičaj u biti znači, zavi čaj. Pitam vas, ušta vi zavijate čaj? Pisac zavija čaj u svojim cvjetnim baščama. On je napokon otišao iz našeg realnog života, ali nije otišao iz sjećanja. I neka mu dragi Allah podari jedan novi zavičaj u cvjetnim dženetskim baščama. A zatim, poslušajte kakva je njegova pozicija prema nama. To kaže svojim djelom, koji slijedi iza ovoga.
- Pamet je u narodu – Vidite vrlo poštovani auditorijume, kako se pisac izražava “Pamet je u naorodu”! To je njegov stav. Jer, pisac je plod vremana i naroda u kojem živi, mada naš narod nije svjestan sebe, niti poštuje svoje učene ljude a knjiga je prvi dar naše vjere oslonac i temelj naše kulture. Ako to ne shvatamo, onda ni pameti nemamo. Azemović upućuje na mudrost poruka koje su od raznih ličnosti znanih i neznanih koji su stvoreni u narodu, i koji kao takvi, žive i prenose se kao mudre hićaje iz koljena na koljeno, upravo iz takvog serioznog odnosa prema tradiciji, pisci su postali svijest i savjest naroda iz kojeg su ponikli i sa kojim žive. Zato, pisac poziva svojim pokličom, pamet je u narodu, jer u biti, sva mudrost i svo iskustvo pripada narodu.
- Darovi – je veoma interesantna knjiga izabranih priča, koji je autor objavio u povodu četiri decenije stvaralačkog rada. U ovoj knjizi zastupljene su znatan broj priča nagrađenih na književnim konkursima listova i časopisa u Beogradu, Zagrebu, Titogradu, Pljevljima (ciklus “Darovi”, priče “Raspored časova”, “Zidar i kamenje”, “Nesanice”, “Moj prijatelj Hans”, “Daljine”) ili objavljene u antologijama i zbornicima pripojedaka u Crnoj Gori, Bosni, Srbiji, Bugarskoj itd. (“Njemica”, “Dug zavičaju”, “Murat”, “Orlovi na Bosforu”, “Hljeb i voda”, “Umiranje bajki”). Takođe su na kraju knjige dati fragmenti iz književnih kritika afirmisanih autora o književnom djelu Zaimu Azemoviću kao i pogovor profesora Alije Džogovića o ovoj knjizi izabrane proze, koji se o ovom piscu između ostalog izrazi: “Knjiga izabrane proze “Darovi” Zaima Azemovića predstavlja njegovu visoku afirmaciju u ovom literarnom žanru. Po poetskom opredeljenju, Azemović je prevashodno pjesnik od izuzetnog talenta i iskustva, može se reći rođeni pjesnik – proizašao iz takođe pjesničke sredine, one u kojoj su se pjevanje i pripovjedanje uvijek smatrali duhovnom potrebom i narodnim univerzitetom, kako je govorio M. Gorki, dakle sastavnim dijelom života. U kraju iz kojeg Azemović potiče njegovani su, tradicionalno, svi oblici usmenog stvaralaštva – lirko i epsko, retorične strukture svevremnskih sadržaja i mudrosti…” S obzirom da se Zaim Azemović ubraja među najdarovitije pripovjedače sa ovih prostora, smatramo da će ova knjiga naići na zaslužan prijem kod čitalaca i ljubitelja književnosti, kao jedan značajan segment upoznavanja njegovog stvaralaštva. Ovim pričama Azemović, bez sumnje nadmašuje sve dosadašnje sandžačke pripovjedače.
Ona djela, koja nismo ovdje promislili, svaki od vas može, ponaosob, da sagleda i tumači. Zato mi je dragocjena svaka vaša informacija o ovom pismu, kao i interpretacija pogleda na dunjaluk.
Zacijelo, Azemović je bio primarno mislilac, čovjek neizmjerne čežnje, straha strepnje i nesanice. Njegove tople i mehke riječi, uvijek su razaružavale najtvrdokornije sugovornike.
Kulturno-prosvjetna istraživanja i radovi o školstvu
Svoje bogato prosvjetno i istraživačko iskustvo, pisac Zaim Azemović je posebno realizirao radeći kao prosvjetni savjetnik, kao i rukovodilac u opštinskom sindikatu. U tom vremenu, on je objavio niz interesantnih priloga: koautor je rada “Razvoj školstva u rožajskom kraju” (1985) u koautorstvu sa publicistom M. Dacićem. Zatim, sa grupom autora objavio je Zbornik narodnih umotvorina rožajskog kraja “U riječima lijeka ima” (1992). Pored toga sa Salkom Luboderom, objavio je studio o kulturnoj baštini muslimana – Bošnjaka rožajskog kraja “Sa nebeske sohe” (Rožaje, 1992). Najzad, sa književnikom Ratkom Deletićem, objavio je poetsku monografiju “Miroslav Đurović pjesnik našeg doba” (1994). Sa Z. Luboderom i S. Kajevićem, objavio je umjetničku monografiju “Refik Hadrović slikar akvarelista” (Rožaje, 2001), te monografiju “Selo Bukovica kod Rožaja” (2001). Bio je član Redakcije, a i Savjeta časopisa “Stvaranje” Podgorica, te član Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, Udruženja pisaca Sandžaka, Udruženja književnika Crne Gore, Društva kulturnih i naučnih djelatnika Rožaja i drugih institucija.
Putovao je kroz sva mjesta Sandžaka i vršio kulturno-prosvjetnu misiju, ostavljajući za sobom uvjek otvorena vrata i utiske čovjeka i pisca sa kojim se ljudi žele ponovo sresti, a njegova revnosnost i znatiželjnost kao istraživača, posebno je bila prisutna u vođenju dugih razgovora, posebno sa starijim ljudima, koji su mu rasvetljavali mnoge adete i događaje u mjestima u kojima je boravio. U druženju sa piscima iz rožajskog kraja svakako treba izdvojiti njegovu suradnju sa Muratagom Kurtagićem Gazijom, zatim sa Miroslavom Đurovićem, čak i onda kad je ovaj stvaralac otišao iz Rožaja, a posebno plodnu suradnju je ostvario sa mr. Halilom Markišićem. Interesantno je zapažanje kolege dr. M. Kalića, rožajskog poslenika koji sada živi u Sarajevu, koji se o Azemoviću vrlo lijepo i sa pribranim riječima izrazio, s posebnim pijatetom, ukazujući svoju čast, da je bio i učenik i kolega sa Azemovićem. Pisac Azemović, je napravio najveći zaokret u prosvjeti i kulturu rožajskog kraja, na taj način što je nakon diktatorskih komunističkih direktora, posebno jednog Đukića (zbog kojih su mnogi nastavnici i učitelji napuštali rožajske škole), a kada je došao na čelo osnovnih rožajskih škola Z. Azemović, kao da je svanuo novi dan. Do tada su nastavnici i učenici bili nervozni, a od tog trenutka Azemović je svima dao volju na život i učenje. Zato je obaveza svih rukovodilaca osnovnih škola u rožajskom kraju, da organiziraju dane Zaima Azemovića u svojim institucijama i da podrobno upoznaju nastavnike i učenike o opusu ovog znamenitog pedagoga, pisca i čovjeka.
Veoma značajne tekstove objavio je o značajnim ličnostima Sandžaka, kao i prilog “Vjerovanja, poslovice, anegdote, bajke, lirkse pjesme, epske pjesme” u časopisu “Almanah” (Podgorica, 1994) i druge spise. Koliko se samo Azemović trudio da se Osnovnoj školi u mjestu Baću (opština Rožaje), da ime, po istaknutom sandžačkom slikaru Refiku Hadroviću, koji je kao nastavnik likovne kulture radio u ovoj školi, ali državne institucije Crne Gore su zatajile i onemogućile takav naziv, jer se nisu htjele suočiti sa ovim izazovom emancipacije Bošnjaka.
Azmovićevo mjesto u bošnjačko-sandžačkoj književnoj tradiciji
Kada je u pitanju bošnjačko-sandžačka tradicija, potrebno je jedno seriozno tumačenje, u smislu ne samo interpretacije, već i kritičke valorizacije, kao i izvršiti kritičku komparativnu analizu, te sagledavanje opusa brojnih stvaralaca, kao izraz potrebe za vrjednovanje i prevrjednovanje književnih djela u cjelini.
Zato u konkretnom slučaju, kada je u pitanju književni opus, nedavno preminulog pisca Zaima Azemovića, potrebno je promišljati njegovu duboku vezanost sa bošnjačku tradiciju, kako ruralnu, tako i urbanu, a u tom kontekstu, on je bez sumnje najbolji i najdosljedniji predstavnik svoje generacije, to kažemo kao sa estetskog, tako i etičkog aspekta, jer on u biti ima kontinuitet ideja stvaralaštva u svim žanrovima. Dočim, drugi koje su forsisrali režimi centri moći u Crnoj Gori, zatim u Srbiji, tako i u Bosni, nemaju Azemovićevu koherentnost svijesti i savjesti naroda kojem pripada. U tom smislu, on je jedan od najkreativnijih bošnjačkih stvaralaca i zalužuje prije svih pisaca u književnisti da bude član Akademija nauka i umjetnosti. Daljim rasvljetljavanjem i objavljivanjem njegovih djela u najmanje deset tomova, vjerujemo da će se to i potvrditi.
Lično, sasvim lično
Lično, sasvim lično, sa Azemovićem sam prisno surađivao i družio se pune četiri decenije. Uvjek je to bilo u korektnim prijateljskim odnosima. Prijateljstvo za njega je bilo u aristotelovskom Ibin Ruždovom duhu, da je prijatelj drugo Ja, o čemu je imao izuzetno zapažanje bošnjački filozof rehmetli dr. Rasim Muminović, koji je prije više od tri decenije, pisao o Zaimu, kao velikom stvaraocu i čovjeku. Bezbeli, Zaim je uvijek pokazivao izuzetno interesiranje za razvoj istraživanja sandžačkih književnih fenomena, ne samo na javnim kulturnim manifestacijama, već i prilikom naših susreta u “Aksaraju” kod hadži-Ejuba Tahirija u Rožaju, kada smo vodili duge razgovore uz pregled časopisa, štampe i literature, gdje su obično bili prisutni bliski prijatelji i stvaraoci: akademski slikar Zećir Luboder, znanstvenik i publicista mr. Halil Markišić, prof. dr. Safet Kalač, pjesnik mr. Avdo Nurković, pisac Hamdija Kalač, dr. Ibro Skenderović i drugi.
Pamtiću i osmišljavaću sve susrete sa dragim prijateljem i piscem Zaimom Azemovićem, kao i brojne njegove ispovjesti, koje sam zapažao prilikom naših susreta, kao i njegovo suočavanje sa neprijatnostima, koje je doživljavao od stranih tajnih i javnih službi, prilikom njegovog iskrenog ispraćanja, u trenucima kada sam ga posjećivao. To nije bile sve, mnoge tajne je sa sobom odnio, jer je procjenjivao, da ne treba reći šta je sve preživljavao u interantnoj i tijesnoj rožajskoj čaršiji, tijekom ratnih sukoba 1992.-95. u Sandžaku i šire.
Najzad, da navedem jednu dragocjenu reminisenciju: Kada sam prije više od tri decenije u okolini svijetlog grada Izmira u Turskoj, razgovarao sa jednom porodicom iz rožajskog kraja, tačnije iz Bukovice, pitao sam jednog mladića, šta je sa sobom donio iz zavičaja? On je rekao: Donio sam jednu pjesmu moga dragog učitelja Zaima Azemovića. Kada sam nastavio razgovor, na koji način je donio, naš sagovornik je rekao, da je tu pjesmu znao napamet i još mu je ostala u sjećanju. Upravo, ta pjesma je ujedno sjećanje na zavičaj.
Dakle, svojim ukupnim djelom, književnik Zaim Azemović je zasluživao da bude član Akademije nauka i umjetnosti, ali ove institucije nisu prepoznale njegovu intelektulani i stvaralašku širinu, vrijednost, beskrajnu, preciznost, opreznost i mirnoću. Vrijeme će pokazati, da je Zaim Azemović, uz Ćamila Sijarića, Muhameda Abdagića, akademika Ferida Muhića, Muratagu Kurtagića, Bajrama Redžepagića, akademika Alije Džogovića, Meha Ćorovića, Ismeta Rebronju, Ismeta Markovića Plavnika, Ahmeda Pupovića, Huseina Bašića, Šefkiju Borančića, Murata Baltića, Marufa Fetahovića, Mevlude Melajac, Izete Alomerović – Radetinac, Sadriju Sijarića, Safeta Sijarića, Rifata Dupljaka, Omera Turkovića, Braha Adrovića, Fehima Kajevića, Huzeira Bećovića, Redžepa Kijameta, Zahita Kahrimanovića, Enesa Halilovića, Kemala Musića, Senadina Pupovića, Jahje Fehratovića, Safeta Hadrovića Vrbičkog, Hajriza Lubodera, Ramiza Lubodera, Avda Nurkovića, Zehnije Bulića, Fajiza Softića, Šerifa Šabovića, Ragipa Sijarića, Šabana Šarenkapića, Rifata Dupljaka, Selve Šabotić Ramičević, Sanele Halković, Hasne Binjoš, Osmana Kurpejovića, prof. Rizaha Grude, Šefke Begović Ličina, Huseina Ljajića, Enesa Nikšića, Nasera Bakića, Redžep Nurović, Suade Džogović, Adema Kurpejovića, jedan od najvećih pisaca Sandžaka.
Zacijelo, Azemović se dokazao kao izuzetan znalac, kulture, tradicije i običaja Bošnjaka. Njegovo djelo je u najboljoj rafiniranoj formi istkano u duhu bošnjačko-islamske duhovne provinijencije i zaslužuje da se obradi u okviru jedne originalne doktorske disertacije ili više magistarskih i master teza iz raznih žanrova. To i zaslužuje sa više aspekata, jer, Z. Azemović se ostvario bogatim i razuđenim opusom.
Uvijek nas je dočekivao sa toplim osmjehom i lijepim riječima dobrodošlice, imajući razumijevanja za mnoge naše probleme i inicijative. Zato u ovom trenutku duboko osjećam, da je njegovim iznenadnim odlaskom u vječiti smiraj, nastala velika praznina u kulturnom i društvenom životu Rožaja, bihorske regije i Sandžaka, uopće.
Najzad, sve u svemu, slobodan sam predložiti nasljednicima autorskih prava, hanumi Azemović i vrlim njegovim sinovima, kao i Skupštini grada Rožaja, te Centru kulture, biblioteci, Rožajskom zborniku, čiji je Azemović bio urednik, a posebno agilnoj Redakciji sada već kultnog časopisa “Avlija” (čije pokretanje i izlaženje je ovaj pisac i zavičajac zdušno podržavao), da predvide i za godišnjicu od piščevog preseljenja na Ahiret, organiziraju jedan veliki znanstven simpozij o njegovom životu i djelu. A nakon toga, da se njegovo djelo objavi u deset izabranih tomova. Ako je Azemović govorio o svom dugu prema zavičaju, evo konktetne prilike da kulturni poslenici i angažovani intelektulaci i političari, daju doprinos da se grad Rožaje oduži dostojanstveno piscu, u kojem je ovaj zavičaj proveo svoj čitav životni vijek.
Ranije spomenuta inicijativa za objavljivanje izabranih Azemovićevih djela, treba da se priredi što prije, od strane državnih i nacionalnih institucija, jer je ovaj pisac i zaslužio.
Najkraće rečeno, u mojim očima, duši, mislima, književnika Zaima Azemovića, je visočije od Hajle.
Riječi poruka i oproštaj sa piscem i prijateljem
Iz naprijed navedenih razloga, sa bolom, tugom, ali sa ponosom, se opraštam od uzvišenog prijatelja i saborca po peru, i velikog i istinskog druga Zaima Azemovića, koji je u usponu stvaralčke snage otišao iz našeg dunjalučkog života, ali nikad neće izaći iz našeg sjećanja. Nikada neću zaboraviti naše zajedničke susrete i nadasve, prijateljske razgovore, kao i susrete sa njegovom časnom porodicom.
Napominjem, književnik Zaim Azemović je dostojanstveno ispraćen, uz veliko prisustvo rodbine, prijatelja, pisaca, umjetnika, znanstvenika, zavičajaca iz rožajskog kraja i uopće sandžačkog regiona, ukopan 26. jula 2015. g. na Mezarju u rodnoj Bukovici, trideset kilometara od Rožaja. Uz islamski obred, o Azemovićevom djelu su nadahnuto govorili direktor Medrese iz Podgorice prof. Rahman Kačar, ispred Mešihata IZ u Crnoj Gori, publicista Salko Luboder, u ime zavičajaca i intelektualaca Rožaja, akademik dr. Šefket Krcić, ispred Matice Bošnjaka i pisaca Sandžaka i Ramiz ef. Hot, imam iz Bukovice, koji se sjetno oprostio od svog učitelja i najdražeg džematlije. Pored ostalog, Ramiz ef. se izrazio, da je književnik Zaim Azemović bio posebna škola za imame rožajskog kraja, koji su slijedili i primjenjivali njegove upute u praktičnom vjerskom životu i društvenom djelovnaju.
Helem, na taj način, Azemovićevi životni putokazi i vizije, počeli su u rožajskoj Bukovici i tu su se najzad završili. Takav je i život, tinovski rečeno, ide se u krug. Bio je i ostao borac za istinu i dostojanstvo sandžačkog obespravljenog čovjeka. Život i stvaralaštvo predstavljaju originalan Put, kojim je pažljivo birao u magnovljenju i slovljenju svoje putokaze. Bio je pisac i čovjek mjere. Tako je i završio i sa velikim žalom dostojanstveno ispraćen do vječnog počivališta, kraj mezarja svoga oca Rečka. Iza sebe, pisac Azemović je ostavio divnu i pristojnu porodicu, suprugu Hanifu, rođena Hasić i četiri sina: Samir, Esad, Asmir, Almir i više unuka.
Kao što smo i počeli ovaj omaž sa piščevim mislima i da ga tako završimo, kako je kroz likove svoje proze Azemović anticipirao buduće vrijeme: “… Budućnost je prijatno naslućivati i tumačiti samo ako obećava sreću i radost. Mudri ljudi su govorili: ako bi čovjek znao kakve ga neprijatnosti očekuju, to bi ga rastužil, izgubio bi svoj razum prije nesreće, što bi bilo gore od goreg…” – tako je mislio i pisao jedinstveni književnik Zaim Azemović.
Dakle, Azemović nije umro, on se samo preselio u širi i bolji svijet, i kao takav će živjeti u našim mislima i razgovorima.
Našem mehrumu, književniku Zaimu Azemoviću, neka mu se dragi Allah smiluje i dodijeli lijep smiraj u dženetskim baščama, a porodici sabur, da se ovog plemenitog čovjeka uvijek rado sjećaju.
[1] O Azemovićevom životu i djelu govorili su svoja sjećanja: Zećir Luboder, Salko Luboder, akademik dr. Šefket Krcić, dr. Draško Došljak, dr. Redžep Škrijelj, Bogić Rakočević, Slobodan Marunović, a medijator ove večeri bio je književnik Safet Hadrović Vrbički.
[2] U Kliničkom centru u Podgorici, poslije kraće bolesti, preselio je na Ahiret 25. jula 2015. u 80-oj godini života, istaknuti bošnjački književnik i humanista internacionalnog svjetonazora na svijet Zaim Azemović, predvodnik rožajskog intelektualnog i stvaralačkog kruga. Iz života je «otet» Božijom voljom. Gotovo do posljednjeg trenutka je čitao, stvarao i razgovarao sa prijateljima. Pamtimo lijepe razgovore tijekom bajramskih blagdana, ne samo u okviru čestitki, već i više razgovora o brojnim projektima i interesovanjima. Na taj način, završila se jedna tiha, ali uporna borba pjesnika i vizionara Zaima Azemovića, čiji život ima etičke i umjetničke vrijednosti, a stvaralaštvo razuđeno u više grana i žanrova, će tek postati predmet brojnih istraživača.
[3] O čemu smo više pisali u eseju o Azemovićevoj poeziji, koji je objavljen u Rožajskom zborniku br. 11.