Kod nas ti je, rođo, sve nekako profušereno. Salomljeno. Umrtvljalo. Okratalo. Evo, i ova klupa podno nas, da izvineš, skrhana. Neki joj se zagno u rebro. Prsla veselica pro srijede. Začadila vjeđe u zemlju. Učinila se stidna ko djevojka pred prosioce. Davnašnja je. Hasim je istesao. Kad je ko dokon, da iziđe ponad rijeke i sjedne. Prošlo Hasimovo – prošla i klupa. Više ga ni djeca ne zarezuju. Bez ijedne zabacuju mreže u čkalje. Klen, ko dlan. Istrijebiše ribu. A šta će Hasimu čkalje bez ribe? I šta čini tu klupa kad ne možeš da sjedneš i osluškuješ bućkanje krkuša i klenova? Po zvuku da ih raspoznaš.
Halja je doskoro gurk’o biciklo. Teretnjaka. Partizanovca. Podupre se i gurka uz brdo. Nikad ne uzjaše. Sal gurka. Čim ga natjeraše da proda arabu, kupi biciklo. Osamdeset i neke. Silnu je arabu drž’o. Dešnjaka zvao Bjelak. Naresio ga. Ukrasio crnim đemom i crvenim kitama. Cipacio plješti. Kolari da popucaju od jada. Na košije ga barabario sa sedlanicima.
U ona vakat se još guslalo. Jagma za dlaku. Bjelakova tanka. Jednačita. Dužinu joj mjerili na Miši Patuljku. Prerasla ga za mali prst. Pročulo se i za Kurtana. Iskasapio se oprobavajući joj ostrinu. Takva je to dlaka. U Han si lasno mogao raspoznat gusle sa Bjelakovom dlakom. Zavijaju ko ćemane. Hasim ga pazi. Ne da svakom dlaku. Tu ti nikakva para ne pomaže.
Do zadnje se opir’o. Odreza Inspekcija. Poslalo je iz Silosa. Zabazdela gospodi balega. Ciganina pratio do na kraj Batnjika. Tu se sit isplaka. Otjera u sto matera i državu i Silose i pogan što iz dan u dan podiže kuće na periferiji.
Haljina je kuća positna. Starinska. S te stran Jošanice. Skrajnuta u zahać. U nju je i proplak’o, i prvi put podojen, i u povoj zavijen. U Švapsko vrijeme, ribom idaretio kuću. Oca ne pamti. Klen dobro radi. Ponekad i krkuša. Ribu prodavao Švabi. U njegovu društvu počeo natmucati po švapski. Izvješta se u toj raboti. Zvali ga kad je god šta trebalo rastabirit.
U titovini je, da bi se opro, postao komunista. Nāke jade išao na konferencije. Kad Učitelj upita: Jel tako, drugovi? – on kaže: Tako je, druže Učitelju, tako i drukćije nikako! Drugo što od njega nisu iskali do da viče: Tako je, i nikako drukćije!
Rekoh da je osamdeset i neke kupio biciklo. Popeo ga Meho stočar na tamić i odvuk’o u Kraljevo. Tu nađe partizanovu marku.
Ha zora, on se nacrta na pijacu. Čeka dok kom ustreba. Džak tovari na ram, gajbe i cegere na gepek. Nikad ne presijeca cijenu. Svak mu da koliko ga volja. Kolko da kahvu popije.
Čkalje je čuvao. Nit je kom dopuštao, nit je sam pecao. Svako jutro, prije nego krene na pijacu, izdrobi bajata hljeba u rijeku. Kad ima i što drugo. Klupu istes’o od bukovika. Sa pijace se tu odmara. Brani ribu od motke i mreže. Bori se protiv istrebljivača kao protiv krvnika. Kako ispade ova nesreća, niko ga živ ne ferma. Podsmjehuju se na prijetnje. Cerekaju. Podbadaju Hasima.
– Prošlo tvoje, Haljooo! Prošo komunizam! Mi smo u Stranku, mi smo sad Vlast! Demokratija!
Hasim se svaki put prene na tu riječ. Misli se šta da čini. Kakva li bicikla ta demokratija pravi? Imaju li ramove? U ova čuda sa brzinama ne vjeruje. Kontra je zakon!
Tu skoro, potjera biciklo na otpad. U staro gvožđe. Doturio štedljevine da kupi televizor. U bojama. Nameračio crnobijeli, ali se prepade demokratije – da ga ne prozove. Ona je sva nekako šarena, nikad kraja i okrajak da joj uhvatiš. Ko tamona. Ozlojeđen, zavukao se u kućerak i ne miče nikud. Rijetko ga ko vidi. Jedino mu možeš uhvatit trag po izdrobljenom hljebu koji pred zoru pluta rijekom.
Nema ribe da je jede. Istrijebi je demokratija.