Pored tri knjige uglavnom kratkih priča: Neviđena zemlja (1972.), Trpija (1984.) i Vjetar sa Prokletija (1985.), Bašić je objavio i dvet knjiga stihova: Od sunca ogrlica (1970.), Bestražje (1972.), Prošle oči (1947.), Utra (1979.), Jato u nevidjelu (1980.), Breme (1986.), Uzma (1986.), Glasovi s vode (1987.) i Sjutradan (1987.).
Uporedo sa radom na poeziji i prozi Husein Bašić pokazuje živo interesovanje za narodno stvaralaštvo plavsko-gusinjskog kraja i šire o čemu svjedoče njegovi izbori iz lirske narodne poezije ovoga podneblja: Crni dukati (1970.), Ispod zlatnih streha (1972.) i Može li biti što bit’ ne može (1988.) izbor lirskih narodnih pjesama iz Sandžaka i okoline koje su, kako primjećuje autor, “Motivski, sociološki, običajno i leksički najbliže i najsličnije muslimanskim narodnim pjesmama iz Bosne i Hercegovine”.[1]
Bašić, vjerovatno, misli na sevdalinku, nastalu u čudesnom oplođenju orijentalnog senzualizma i hedonizma i slavenske sjete i askeze, i baladu, koja je po svojoj poetskoj naravi u srodstvu sa sevdalinkom. Stoga stih “Može li biti što bit’ ne može”, koji je probio i u sam naslov ove knjige, jeste onaj pravi ključ za razumijevanje i doživljaj ove poezije, ali nam istodobno ukazuje na saobraznost pjesničkog bića autora ovog izbora i bića lirske narodne pjesme.
Valja naglasiti da su ovi izbori značajni koliko po tome što nude bogatstvo lirskog usmenog stvaralaštva sandžačkih Bošnjaka, toliko i po tome što se nude kao ono bogatstvo kulturnog naslijeđa koje je bilo bitna inspiracija u pjesničkom svaranju modernih pjesnika ovog kraja. I samog Bašića, naravno! S pravom, dakle, možemo kazati da se Bašićevo književno djelo, bilo da je riječ o stihu ili prozi, duboko korijeni u narodnom stvaralaštvu pjesnikova kraja podrazumijevajući, svakako, osobenu aktuelizaciju narodne tradicije i njen preobražaj na autentičan pjesnički način.
Ljepota, raskoš i rafiniranost bošnjačke lirske pjesme što se poetski kristalizirala u vešestoljetnoj tradiciji usmenog stvaralaštva sandžačkih Bošnjaka natopila je i oplemenila pjesnički izraz Huseina Bašića što je naročito došlo do izražaja u njegove prve tri pjesničke zbirke Od sunca ogrlica, Bestražje i Prošle oči, nastale u vremenskom odsječku od 1970. do 1974. godine, mada u njima sretamo i neke pjesme koje će biti karakteristične za kasnije stvaralaštvo ovog autora. U tom smislu značajna je i uvodna pjesma u prvoj pjesničkoj zbirci Od sunca ogrlica koja je u izvjesnom smislu moto i ključ cjelokupne Bašićeve poezije, što nije samo egzistencijalni nego i estetski problem, problem života i smrti kao i u čudesnim pričama o Seherezadi gdje se umjetnošću zavarava i pobjeđuje smrt:
Čuo si sve i više nema lijeka,
živuj s pjesmom od zgode do zgode –
dok zavaraš smrt – život će da ode
kad prekineš igru – smrt te čeka.
Utra je prva Bašićeva u cijelosti koherentna zbirka pjesama koja svojim simboličkim naslovom uvodi u našu književnost još jedan sinonim za smrt. Mada je Utra izrazito tamna knjiga poezije, premrežena gustim mislima o smrti i ljudskoj sudbini, ona ne nudi samo beznađe, već u njoj ima stihova koji znače vječno obnavljanje života, kao što je to slučaj u posljednjoj pjesmi ove zbirke pod naslovom Pjesma pred početak:
Ničega izvan utre,
ona će nas u nebroj čudesa
povratiti.
Ako ostavimo po strani Bašićevu knjigu pjesama Jato u nevidjelu koja je po svemu zavičajna, jer tu pjesnik pjeva toponime, oronime svog zavičaja, a u ciklusu Budna kost gradi bašluke, biljege ljudima svog kraja, njegove stihozbirke Utra, Uzma i Breme čine jednu inspirativnu cjelinu, što je simbolički probilo i u samim naslovima ovih knjiga.
U ovim knjigama Bašić je produbio i osmislio iskonski dijalog između života i smrti proizišao iz kolektivnog iskustva, a iskazan modernim izrazom i senzibilitetom, što nije osobenost samo njegove poezije već i proze. Mada nam pjesnik ukazuje da pod teškim bremenom života, pred nesamjerljivim silama utiranja i uzimanja obitavamo u škrtoj okrutnosti životnog kruga, on nam i sugerira da poteško breme života iznesemo na nedosegljive vrhunce smisla ljudskog postojanja.
Pjesničke zbirke Utra i Uzma Bašić nije podijelio na cikluse, dok stihozbirka Breme iz ovog kruga sadrži sedam poetskih ciklusa: Hamajlije, Čaše, Kugle, Tice, Breme, Ludo, ludo i Smrtno slovo. Valja naglasiti da Bašićeva pjesnička zbirka Breme uz prethodne njegove dvije knjige stihova Utra i Uzma na tematsko-motivskom i semantičko-idejnom planu čini pjesničku trijadu, ali se na formalno-strukturalnom planu bitno razlikuje od njih, i to ne samo podjelom na cikluse nego i vizuelnom, grafičkom formom pjesme koja za ovog pjesnika ima opravdanja samo ako korespondira sa njenim smislom i njenom osnovnom porukom. Pjesma Zapis o putu sadrži simbolički motiv putovanja, odnosno svevremenski susret čovjeka i svijeta u kojem je on čas Odisej, a čas Sizif u svom neizvjesnom hodu kratkom životnom stazom od Nepočin do Počin-polja:
ZAPIS O PUTU
ImaPrvo
jedna voda,
kroz nju ćeš lahko,
kao riba samo pripazi:
sjenku da ti krišom ne ugrabi!
Potom je gora pred tobom tamo,
pro nje ćeš plaho, kao tica. Opet pazi:
glas da ti ne ujagmi, po njem’ te natrag vrati!
Potom je polje pred tobom, zovu ga: počin-polje,
Nemoj počinut na njemu, put da ti u bestrv ne zaturi!
Onda je opet veća voda, pa opet gora gora, mrtvije polje, pazi!
Prvih pet pjesama u ovom ciklusu su zapisi, hamajlije protiv urokljivosti svijeta, dok je šesta pjesma samo Zapis za dvije hamajlije, odnosno opomena čovjeku da je on mjera svega, napućivanje kako pronaći zakopano blago u sebi. U tom smislu ova pjesma predstavlja poentu cjelokupnog ciklusa, pa se i na grafičkom planu izdvaja od ostalih pjesama.
U ciklusu Kule Bašić pjeva o rasapu i nestajanju životnih intenziteta, te je tako njegova Sahat-kula u Bursi progutala Kanli-kulu, Ganića-kulu, Ferove duvarine i Most na Mošćanici kao neka “bezuba tica zloguka”, kako stoji u pjesmi. U pjesmi Ganića-kula Bašić varira ovu istu misao, ali je ona ovdje u stihu Mre Gano-polagahno, sugerirana tonom sevdalinke, u kojoj fonema G na zvučnom planu ostvaruje eufoniju, dok na semantičko-idejnom znači brisanje tragova života i konačno nestajanje. U ciklusu Tice Bašić pjeva o rascijepljenosti Neba i Zemlje, Čovjeka i Apsoluta. U tom smislu zanimljivi su sami naslovi pjesama ovog ciklusa: Tica kojoj se nije dalo da poleti, Tica koja stremi, Tica bez neba, Tica koja bi opet da leti i Kasna tica – što ukazuje na egzistencijalnu situaciju čovjeka raspetog između njegovog ikarskog htijenja i sunovrata u ambis. Ako ovaj ciklus doživimo i kao tretiranje samog čina pjevanja, onda možemo govoriti o izvjesnom meškoljenju pjesme u pjesmi.
U ciklusu Breme dominantna je pritežna snaga zemaljskog principa zorno prikazanog u slici bremena kao izvjesne poputbine za sve ljude od iskona. Breme je šifra za osjećanje tragične čovjekove vezanosti za surovost zemaljskog šara, osjećaj sužanjstva i nemoći da se uzleti u neomeđenim prostorima mašte, žudnje i nade. Breme je šifra za čovjeka gubitnika.
U ciklusu Smrtno slovo pjesnik je posegao za formom epitafa. Dok prve dvije pjesme iz ovog ciklusa svjedoče o čovjekovom mirenju sa smrću, treća ukazuje na osobenu životnu egzistenciju, volju i aktivistički odnos prema životu:
TOGA-NIGDJE
Šuću
Čega ne bješe u nožu,
U krvi što u grob ponire,
U grivi šaptećih riječi,
U bilju i zasjeku,
Medu i čaju,
Bješe u njemu.
Na put prije sunca,
S nadom za dva jutra.
Skide lice smrti,
Mrtvu joj kožu
Na klin baci.
I umrije mlad,
S kukurijekom u srcu.
Sedam ciklusa u zbirci Breme zasvođuju luk od Hamajlija do Smrtnog slova ukazujući kako na arhetipsku tako i na egzistencijalnu situaciju čovjeka uopće. U toj rascijepljenosti između neba i groba, na tamnoj žici emocionalnog drhtaja i egzistencijalne zebnje neminovno prisustvo smrti istodobno zaziva i život. Sve ove tri Bašićeve zbirke pjesama: Utra, Uzma i Breme – upravo bilježe ovaj dvostruki idejni zasnov: uzimanja i nestajanja spram građenja i nastajanja.
Bašićeva zbirka pjesama Glasovi s vode po svom početnom impulsu je ljubavni konconijer, ali je po svom izričaju knjiga o intimnoj sferi čovjeka koji kroz prizmu iskustva bilježi najranjaviji i najljepši dio njegovog bića. U njoj pjesnik, uza svu spoznaju sunovrata u ambis svakodnevice, pjeva i uzlet ka ljepoti ljubavi. Ta igra vjere i sumnje, nade i beznađa izkazana u distihu “Sve više vjerujem u čudo / u koje ne vjerujem” je paradoksalna čovjekova raspetost u kojoj istodobno jednom rukom grli ljubav a drugom prazninu.
U ciklusu Umjesto ti i ja s podnaslovom “Sentimentalno prisjećanje uz neke davne slike” i distihom “Sve su uradili drugi / Nama se samo pričinilo”, egzistencijalnoj dimenziji dvoje ljudi koji se vole i gube, pa opet traže pjesnik će pridodati mitsku perspektivu u arhetipskoj slici Adema i Have.
“U posljednjim zbirkama Huseina Bašića vidljiv je proces sažimanja, nastojanja da se u eliptičnoj fakturi stiha iz nekadašnje metaforičke razuđenosti izluči gnomski sažetak koji će umjesto deskriptivnom razvedenošću izraza zračiti bogatstvom simboličkog potencijala riječi.”[2]
Mada je po svojoj osnovnoj vokaciji pjesnik, Husein Bašić je i pisac nekolike zbirke pripovijedaka i dva romana, te je stilska odrednica njegovog stvaralaštva evidentna u vidnom preplitanju poezije i proze.
Bašićeve manje pripovijedne forme korespondiraju sa njegovim romansijerskim cjelinama, dok su neke pripovijetke tipa Doktor Zoratij, po treći put u Varoši ukomponirane u strukturu njegovog drugog romana Krivice. Prozni opus ovoga pisca, bilo da je riječ o kratkoj priči ili, pak, romanu, bilježi ljudsku dramu u prijelomnim historijskim momentima a u golemom dijalogu s historijom Bašić je izrazit polemičar i kritički realist jer on povijesnoj zbilji prilazi s vidnim demistificiranjem romantičarskog nacionalnog mita.
Roman Tuđe gnijezdo je životopis Ibrahima Zioca, bedela sina mlađeg bega Bašdera, koji putuje od zavičaja do Turske i natrag zatvarajući tako kružnu putanju čovjekovog obitavanja u apsurdu. Iščupan iz zavičajnog korijena, gurnut da živi tuđu sudbinu u tuđem gnijezdu, pri povratku on neće zateći ni zavičaj i jedino rješenje će vidjeti u smrtnoj presudi koju će primiti mirno.
U žanrovskom određenju ovaj roman je i historijski, jer pisac uzima 1878. godinu Berlinskog kongresa čije su odluke izazvale svojevrsno pomjeranje turskih granica na Balkanskom poluostrvu. Ali, u društvenim gibanjima i previranjima, u srazovima svjetova Bašića, zapravo, zanima kako se taj rez vremena zasijeca u uznemirenu dušu pojedinca bilježeći tako njegov egzistencijalni grč. U tom smislu možemo s pravom reći da je Tuđe gnijezdo posve moderan, psihološki roman. Budući da je pozicija pripovjedača u ovom djelu pozicija tzv. “Ich-forme”, to se ovaj roman približava poetskom iskazu i korespondira s Bašićevom lirikom, jer se alegorija, simbolika i metaforičnost poetske slike doimaju snažno i kao poezija i kao široka paleta epske geste i doživljaja stvarnosti.
Tako se ovaj roman, složene strukture i moderno koncipiran, ostvaruje na relaciji pojedinačne i kolektivne drame.
Sedamnaestogodišnji mladić Ibrahim Zioc pristaje da zamijeni u askeru Zaima, sina mlađeg bega Bašdera nakon što mu je stariji beg Bašder, hadum, ubio oca koji je u begovoj blizini “kofrljao” mušku djecu i snažan kao zemlja sanjao san da je otkupi, a izgubio je glavu zbog jedne riječi.
Dvostruko motiviran, željom za osvetom i bijegom od još nerođenog sina starijeg bega Bašdera, Ibrahim Zioc odlazi za Carigrad. Putovanje između Plava i Carigrada za mladića Ibrahima je samo pravolinijsko odmicanje od zavičaja u nepoznato, u novi život u kojem će tek kasnije, u ratovanjima, u susretu s ljudima različitog porijekla i društvenog statusa, u susretu s buntovnim pjesnikom Zulfikarom, nesretnim mujezinom zemljakom, Omer-pašom Bošnjakom bez vlasti i vojske i napokon sa samoživim Durmišem, nakazom u fizičkom i moralnom smislu, spoznati da je sve vrijeme obitavao u tuđem gnijezdu, kao uljez, skitnica i bašibozluk.
Ibrahima u spoznaji o položaju našeg naroda u Turskoj učvršćuje i Omer-paša Bošnjak koji smrt nesretnog mujezina iz Gusinja objašnjava ovako:
Presudio je sam. Zar misliš da bi ga još slušali da im se ruga i njače kao magarac sa najljepše džamije u Carigradu. S takvim im je najlakše, ostavljaju ih da sami domire sebe.[3]
U sukobu s Durmišem oko toga da li su im zajednički bog i car, Ibrahim će definitivno spoznati da je Durmiš bio u svom a on u tuđem gnijezdu. I kao što je njegov otac u razračunu sa starijim begom Bašderom branio svoj ponos i Ibrahim će to učiniti u fizičkom razračunu s Durmišem. Ova dva sukoba sudbinski su odredila životnu putanju Ibrahima Zioca koja otpočinje njegovim odlaskom iz Plava u Carigrad, a savija se u krug njegovim povratkom u zavičaj.
U bijegu pred hajkom pomoći će mu Omer-paša Bošnjak, čovjek pune spoznaje o svom položaju i položaju njegovih zemljaka u Turskoj:
Sve više vjeruješ da si krivac. Izgubio si od toga glavu, a dušu si donio meni. Tako svi: spasavaju se tek kad izgube… Takav je ovaj krmski dunjaluk!… Do juče smo držali skut sultana Hamida mi, Bošnjaci, danas se oko njega jagme i satiru naše komšije, Arbanasi, sjutra će ga preoteti Persijanci, Arabljani ili ko drugi, osvajamo jedni od drugih pravo da naša robija bude duža… Juče su dali Plav i Gusinje, milom ili silom: to ih nije niko pitao. Danas te šalju da ideš tamo s njihovim blagoslovom, da braniš ono što su morali dati. Oni će lijepo da se izmaknu, kao uvijek, reći će Crnoj Gori i silama: evo uzmite, mi ne branimo. Tamo su već poslali druge koji ne pitaju ni kako ni zašto. Ko danas može uzeti pravo![4]
U svom bijegu u zavičaj Ibrahim Žioc, preobučen u običnog nizama, neće ponijeti poruku Ali-paši Gusinjcu o organiziranju otpora nego poruku o uzaludnosti tog otpora. Tako Ibrahim postaje direktni učesnik hisktorijske drame, proživljavajući svoju ličnu u potpunom osvješćenju da je još davno u mladosti, onda kad je pristao da bude bedel, rascijepio svoju dušu i načinio prvi sudbinski korak u životu, i da su svi oni još od Mehmed-paše Sokolovića muhadžeri u turskoj carevini.
Budući da je jednu zamršenu historijsku temu pisac znalački transponirao u umjetničko djelo iskazujući je kroz pojedinačnu svijest i sudbinu, to je uvjetovalo i osobenu temporalnu-subjektivnu kompozicionu strukturu ovog posve modernog psihološkog romana koji već u prvom poglavlju počinje klimaksom u dramskom sudaru dva čovjeka različitog porijekla i svjetonazora, Ibrahima Žioca i Durmiša. Ovaj će sukob biti istodobno Ibrahimovo prisjećanje na tragičnu pogibiju njegovog oca tako da u trećem poglavlju imamo retrospektivno pričanje, sjećanje glavnog aktera na zavičaj, djetinjstvo i porodični dom, te iznošenje razloga i motiva njegovog odlaska u carski asker. U petom poglavlju Ibrahim još uvijek stoji nad posrnulim Durmišem u Carskom arhivu i od tog momenta počinje njegova unutarnja borba, a potom bijeg pred hajkom, prvo po carskom gradu u kojem, skrivajući se od ljudi koji ga gone, sreće one koji mu pomažu, kao i one koji svojom sudbinom produbljuju njegovu vlastitu dramu:
Našao sam neke bozadžije iz Pazara, kundurdžije iz Akova, drvosječe iz Taslidže, kujundžije iz Prizrena, ćiradžije iz Gusinja, hamale iz Berana. Sve zle i nagrdne, da čovjeka uhvati muka, makar mu bih svoji i dragi, kao što su.[5]
Prelazak iz zavičajnog sirotinjskog gnijezda u tuđe, bogato, dodijelilo im je zvanje prosjaka.
U susretu sa Zulfikarom pjesnikom i u njegovoj pjesmi Ibrahim Zioc će konačno spoznati da su svi oni, bili na samom dnu ili pri vrhu carskih stuba, tuđinci i potpuni gubitnici:
Evo nas, Ibrahime, brate bezimeni,
Na sirat-ćupriji – na vodi bez broda,
na vrhu bez kraja,
na kraju bez početka,
na putu kojim posrću mnogi.
U tuđem gnijezdu tajiš sreću,
lakši od daha kojim dišeš,
bez traga – za glavom koje nemaš,
mru nada i san o slobodi.
Što duže hodiš – teže biva,
vratiti se nije lako,
ja Zulfikar – rob Alahov
kazah to – meni i tebi – podjednako![6]
U sunovratu mladog mujezina iz Gusinja s Mihrimah džamije u Carigradu Ibrahim Žioc će vidjeti i svoj konačni pad. Potvrdili su mu to, Zulfikar pjesmom, a nesretni mujezin, džanfidahija skokom u smrti “koji izgubljen i smeten vjerom, nije mogao i nije znao da drukčije prevali taj put između neba i zemlje, između ljudi i boga, do skokom s vrha munareta, nepriznat i osuđen od svakog.”[7]
Skrivanje Ibrahima Žioca pred uhodama po Carigradu završava se u ko- naku Omer-paše Bošnjaka iz kojeg će kroz tajna vrata stići na lađu Grka Makarija i dospjeti u Drač, a potom, s tajnom pašinom porukom i u Plav.
Omer-paša je jedan iz plejade onih likova koji će svojim životom potvrditi i zaoštriti Ibrahimovu unutarnju dramu čovjeka na nigdini, da bi se potom radnja romana sve više zaoštrila u samom činu hajke na njega pokrenute produženom rukom Durmiševom na Makarijevoj lađi u liku derviša Misina ili nepoznatog Arbanasa i Ibrahimovom vještom umaknuću uz pomoć Mehmedalije Doge i Joze Kulaša.
Poslije apokaliptičnog putovanja morem Ibrahim Žioc stiže u zavičaj, prerušen u askera, jer i tu mora da se krije. Njegov susret sa zavičajem, u početku elegično intoniran preobrazit će se u ditirampski, gotovo erotski doživljaj pejzaža i otkriti mu antejsku sraslost sa zemljom, koja u životnim kovitlacima Ibrahima Žioca ima vrijednost konstante. Njegov na trenutak slobodan korak i dah u zrelosti rane jeseni zaustavit će prisjećanje na zvanje bedela i prožet će ga egzistencijalna jeza od studi onog dalekog hladnog zimskog dana kada je odlazio karavanom pristajući da zamijeni mlađeg sina bega Bašdera.
Snažna evokacija prošlog u Ibrahimu Žiocu dešava se na zgarištu njegovog doma, a prolom čulno-erotskog u ljubavnom činu s Hajdarovicom, tuđom ženom, koja će u njemu pokrenuti sjećanje na Mejru, jednu od devet Dinovih kćeri, što u strukturi romana prerasta u posebnu epizodu baladično intoniranu.
Obruč hajke oko Ibrahima Žioca će se konačno zatvoriti u Plavu na relaciji formalne vlasti, koju predstavlja kajmekam, i nove, koju predstavlja mu- hafiz, sin starijeg bega Bašdera:
Vraćaju me na početak, i dalje od njega, tamo gdje ne mogu i ne smijem dugo ostati. Tako je učinio Durmiš, dočekaće me tako i sinovi braće Bašdera. Svi koji žele da prekrate put do mojih nogu, da bi me lakše pregazili.[8]
Moto i kraj romana zatvaraju djelo u jedinstven strukturalni krug. Gorka spoznaja glavnog aktera, naratora i pisca o kružnoj svedenosti putovanja i neminovnog konačnog pada iskazana je na kraju romana njegovim sarkastičnim i samoironijskim zazivanjem smrti.
Oscilatorna krivulja romana evidentna je u procesu sazrijevanja svijesti glavnog junaka, u potezu od meditativnosti i letargije do bunta i akcije, ma koliko ta akcija bila čista donkihoterija i skončala padom u rezignaciju.
Bašićev drugi roman Krivice u prvom dijelu znači umjetnički zahvat u društveno-političku stvarnost stare Jugoslavije, prije svega nakaznog i perfidnog njenog vladajućeg sloja pred društveno-historijsku oluju Drugog svjetskog rata, ponirući u dublje s
lojeve ratnog haosa u drugom dijelu romana. U posuvraćenom vremenu bratoubilaštva, na prostoru Sandžaka, Kosova, Albanije i šire, Bašić traga za krivicama historijskih protivurječnosti, od turskog vremena pa do prodora fašizma, u čijem je žrvnju naš čovjek bio izložen strašnim iskušenjima egzistencije: diobi, mržnji, osveti i međusobnom ubijanju. Prateći sve dublja zatvaranja etničkih, vjerskih i nacionalnih grupacija između dva rata što će dovesti do njihovog strašnog sudara i tragičnog sraza u toku Drugog svjetskog rata, pisac prati i sazrijevanje one revolucionarne svijesti koja će se boriti za uzajamnu koegzistenciju i kolektivni opstanak.
Mada već od pedesetih godina ovog vijeka pa do danas imamo u našim književnostima niz pisaca koji kompleksnije prilaze temi rata i revolucije, Bašićev roman Krivice je značajan kao nova, umjetnička interpretacija ideje revolucije.
Krivice su, zapravo, duhovni etimon ovog Bašićevog djela u kojem Selin- gova misao” “To je najveća moguća nesreća – postati sudbinom kriv, bez prave krivice”, funkcionira kao moto, misaono-emotivna suština djela i određuje sam naslov djela. Promišljajući danas, s vremenske distance od gotovo pet decenija o prošlosti rata i revolucije, Bašić je, kako je dobro primijetio Mili- voje Marković “razlaganjem istorijskih krivica progovorio i o tome koje su to ideje kroz apokalipsu rata promakle i kasnije se uselile u našu savremenost, sada je razaraju kao korozija.”[9]
I mada Bašića u oba romana zanima historijski rez vremena, bilo da je riječ o Berlinskom kongresu ili prodoru fašizma, i kako su se ta društveno- -historijska gibanja i previranja reflektirala na ovim našim prostorima, njegov pripovjedački postupak u ovim romanima se bitno razlikuje. Dok je u romanu Tuđe gnijezdo glavni junak istodobno i narator kroz čiju se svijest i doživljaj prelamaju vrijeme i svjetovi, u romanu Krivice postoji auktorijalni pripovjedač što ne umanjuje vrijednost ovog romana u smislu posve moderne fakture, jer je njegovo prisustvo u dubokoj saobraznosti sa samom temom djela u kojem odsustvuje glavni lik i u kojem pisac panoramski sagledava kolektiv, ali istodobno prilazi i pojedincu bilježeći njegov egzistencijalni grč uvjetovan specifičnim društvenim gibanjima.
I dok je roman Tuđe gnijezdo više solilokvij, u kojem se iz optike pojedinca salgedava šira društvena stvarnost, roman Krivice je epopeja u kojem se društvena stvarnost prelama kroz niz pojedinačnih svijesti i sudbina. Stoga je u ovim romanima evidentna različita stojna tačka pripovjedača, a izmjenom pripovjedačke perspektive ovi Bašićevi romani, ma koliko bili i hronike jednog vremena, stoje na oprečnim pozicijama u stilsko-izražajnom smislu. Tuđe gnijezdo je, uza sav historijski milje, poetski roman egzistencijalističkog usmjerenja, a Krivice su, uz vidan lirizam u pojedinim pasažima, društveno- -historijski roman, vidno angažiran.
Posmatrajući danas izuzetno bogat književni opus Huseina Bašića možemo s pravom reći da je on pisac vrijednih književno-estetskih rukopisa čiji se slojevi neprestano formiraju.
*Predgovor knjizi: Husein Bašić, Tuđe gnijezdo, Muslimanska književnost XX vijeka, I-XXV, knj. 18, Svjetlost, Sarajevo, 1990.
[1] H. Bašić, Može li biti što bit’ ne može, lirske narodne pjesme iz Sandžaka. Međurepublička zajednica za kulturno-prosjvetnu djelatnost, Pljevlja, 1988, str. 10.
[2] Enes Duraković, Muslimanska poezija XX vijeka, -Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 48.
[3] H. Bašić, Tuđe gnijezdo, Svjetlost, Sarajevo, Pobjeda, Titograd, 1980, str. 132.
[4] Ibidem, str. 138.
[5] Navedeno djelo, str. 69.
[6] Navedeno djelo, str. 78.
[7] Ibidem, str. 192.
[8] Ibidem, str. 189.
[9] M. Marković, Husein Bašić, Krivice, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986, Rožajski Zbornik, Godina VI, broj 6, 1987.