Otac moj
od ranog osvita
oblači kaput od sigljavog sukna
kaput je star – u stotinu rita
i vrijeme u njemu
liči na suton
Sve sam više nalik
vremenu iz očeva kaputa
svici su u njemu
preko zime stanovali
iz njega su ljeta duvala
brižnost za bedrima
iznad zavičaja
kosači su pili vodu
sa mojih ruku
zbog žege prolazećih snjegova
Otac je objesio kaput
i legao da odsanja
žudnju listanja
Tinja tama na ognjištu
bestražine nebom se ocrtavaju
klija zaborav između očiju
Oblačim očev kaput
sa hiljadu rita
Ponavljaju se ljeta
i ožednjeli kosači
Moja se djeca još igraju žmurke
i sve više liče na misli
iz pocijepanog sigljavog kaputa
Bože
što mi dobro stoji
Očev kaput stari