RIFAT BURDŽOVIĆ TRŠO “SUDBINA”

“Šta ti je, sine, te tako bolno jecaš?”

Pitaše ga mati.

“Zašto snužden ideš, putem uvijek klecaš!

Tvoja duša pati?’

 

“Zabrinut sam, majko; skoro moram ići;

Tebe mi je žao!

Sudbina me čeka, sad će po me stići;

Ja je nisam zvao?“

 

„Kakva sudbina, sine?

Ti pri sebi nisi čemu to zboriš?

Da ostaviš majku?

Oh, bolestan ti si,

Sav u vatri goriš!”

 

Oboje dugo plakali su tako…

Već noć padat poče.

Hujao je vjetar sad snažno sad lahko,

Kad plakanje doče.

 

 

Mrko i bez riječi sin se tada diže,

S vrata Sudba šuti:

“Čekaš li me, sestro?

Ti prebrzo stiže!”

“Mutni su nam puti!”

 

Sa strahom i jezom mati u mrak gleda,

Pruža ruke tamo: „Jel’ to Sudba sine?

Što se vidjet’ ne da?”

“Ja je vidim samo!”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *