“Šta ti je, sine, te tako bolno jecaš?”
Pitaše ga mati.
“Zašto snužden ideš, putem uvijek klecaš!
Tvoja duša pati?’
“Zabrinut sam, majko; skoro moram ići;
Tebe mi je žao!
Sudbina me čeka, sad će po me stići;
Ja je nisam zvao?“
„Kakva sudbina, sine?
Ti pri sebi nisi čemu to zboriš?
Da ostaviš majku?
Oh, bolestan ti si,
Sav u vatri goriš!”
Oboje dugo plakali su tako…
Već noć padat poče.
Hujao je vjetar sad snažno sad lahko,
Kad plakanje doče.
Mrko i bez riječi sin se tada diže,
S vrata Sudba šuti:
“Čekaš li me, sestro?
Ti prebrzo stiže!”
“Mutni su nam puti!”
Sa strahom i jezom mati u mrak gleda,
Pruža ruke tamo: „Jel’ to Sudba sine?
Što se vidjet’ ne da?”
“Ja je vidim samo!”