Slušao sam te u Milet bašči kraj šadrvana, uz tamburicu, dok je miris behara kapao s grana. Kada sam se prepoznavao u ogledalu zore u dert si bacala carske vojnike. Ispod kapa su im ispadale mokre, požutjele fotografije požudnih vjerenica. Te iste zore mi je jedan đerdan ostao u rukama od tamnožutog jantara, što su ga vijekovima, na smrznutu zemlju, iskapavale sibirske jele. Ne znam kako se obreo. Gorom su jezdili svatovi sa zaspalom nevjestom u kočijama od vjetra. Nisam ih vidio, samo sam ih čuo. Ali mi je prijala njihova pjesma.
Slušao sam te po sandžačkim kasabama uz miris taze halve. Zveckali su zlatni belenzuci do pred zoru. Bjehu to vrele zapjenušale noći.
Čuo sam te i na Baščaršiji. Plakao sam što si mi pobjegla iz Milet bašče. Jedan pijanac se naljutio što plačem. Rekao je da je ona sa Baščaršije pobjegla sa bekrijama u Milet bašču. Razljutio se kada je primijetio moje krvave ruke, pomislivši da sam budala. Vjetar je i dalje raznosio tvoj miris po sjenovitim balkanskim šumama.
Jedan kovač je zbog tebe odsjekao desnu ruku pa nije mogao više da kuje zlatne burme ni da ih isprobava na prstima stidljivih nevjesta. Kroz prazninu su sijevale žeravice visoko prema nebu, a u njihovim rojevima mogao se vidjeti njegov čađavi lik.
Svoju ljepotu si prosula po vilajetu, sve do Bosfora. Svi su te kupili, a nikada te niko nije pokupio. Pjevale su te bekrije, lađari, čobani, nevjeste i karavandžije. A ja sam te pratio svuda. Jurio sam za tobom kao kada djevojka juri sreću da je savije u njedra. Kao kada pčelar vitla za pčelom da je spusti na krošnju drveta u svoju bašču. Pala si na jednu rascvjetalu trešnju negdje na jugu, koja cvjeta tri puta godišnje.
Nisam znao ni tvoje ime, ni tvoga oca, ni majku, samo sam pamtio melodiju i po neku riječ, koja iscijedi suzu i rastopi dušu. Pucala je srča, postajala opasno sječivo.
Slušao sam te u Borinom konaku. Vrebao te u suznom ciganskom oku, a ti si izmicala sa šumom svilenih šalvara, postajala neuhvatljiva.
Biljana te utkala u platno, pa te umivala da izvori ne presuše. Poludjeli bi, onda, od rike jelena od riblje ikre, oči bi nam pobijeljele.
Vitlao sam te po starim mahalama, po zadimljenim krčmama, provjeravao čija si. Bila si moj gospodar i sluga, ali nisam želio da te prisvojim. Jer ako te prisvojim mogao sam onda da te izgubim. Ovako si ti moja i svačija. Moja onoliko koliko te volim, a svačija onoliko koliko te neko drugi želi. Iznikla si po drevnim kaldrmama raznih balkanskih varoši. Spojila „kuso i repato”, pametno i blesavo. Postala si dio vječnosti. Može li više?