Gluho je doba noći, i mrtvih glasova puna pustinja nema,
Mećava od zvezda veje, prostro se beskonačni pesak,
A meni se prikazuju vode, kladenci bistri, bez vena,
Potoci, reke, i zaboravljam na svoj život težak.
Ređaju se vode u kojima sam prao umorno telo,
Ređaju obale, livade i zaigrani talasi,
Virovi strašni, nad kojima su senke čitale mi opelo.
Ređaju se vode u sećanju, žubor njihov i drugi vodeni glasi.
Ovu jadnu kožu u koju je krv moja obučena
Kupao je Atlantski Okean, kupalo Sredozemno More,
Snežne švajcarske reke, Volga i Sava namučena
– Kao tvoji, rodni Lime, ničiji talasi milo mi ne žubore.
Tako prisno, svojski, o mog detinjstva reko,
Nijedna voda nije me kao ti milovala.
Tepajući ti, znaš li, plivao te uzduž i popreko,
I mahnit bio, a ti si me rodbinski žalovala.
O, brzaci tvoji, tavnici i kolovrati,
Plićaci gde sam se isceljujuće izležavo.
Reko detinjstva, bar jedan takav dan mi povrati,
Kad sam kroz šapat tvoju muziku prirode doznavo.
Hoću li te zagrliti još jedanput barem,
Gledati sa trave senki okolo tebe harem,
Hoću li čuti sa tvojih obala klik druga i brata,
Hoće li išta moje okolo tebe ostati posle ovoga rata…