Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 6. XI 1931. godine u Banja Luci gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor u Banjalučkoj gimnaziji i kao urednik u Obrazovnom i Dječjem programu Radio-Sarajeva. Bila je urednik biblioteke “Lastavica” i drugih edicija za djecu i omladinu u izdavačkoj kući “Veselin Masleša” u Sarajevu. Pjesnik je, prozaist i dramski pisac. Knjige za djecu: Maskenbal u šumi, Vezeni most, Skrivena priča, Kada si bila mala, Od tvog grad do mog grada, Glas djetinjstva, Liliput, Kolo, Pjetlić, svraka i proljeće i druge. Umrla je 1995. godine u Sarajevu.
“Maskenbal u šumi” obavezna je lektira u nižim razredima osnovne škole.
MASKENBAL U ŠUMI
BAJKA O JEZERU
Prastara šumu jezero krasi,
u njemu breza ogleda vlasi
i vitki bijeli struk.
Hrast skupa s njima pjesmu šumori,
treperi pjesma po cijeloj gori,
sluša je zec i vuk.
Sićušne školjke, sjajne ko zjene,
u jezera su sakrivene,
noću se iz sna bude;
a lopoč, bijeli vodeni cvijet,
ljepotom mami u svoj svijet.
Tu šumar ispod brezinih grana
odspava malo svakoga dana;
od briga sijeda mu brada;
a pjesnik usamljen obalom brodi
i piše bajke o školjki, vodi…
Na šumu veče pada.
Prastara šumu već tama skriva;
zaspale bube ispod gljiva,
krijesnice pale svijeće,
a vitonoge srne gaze
lagano preko šumske staze,
tiho da ne bude cvijeće.
Pred njima jelen sa zvijezdom na čelu
osvijetlio je stazu cijelu.
I tako svake ljetne noći
srne će jezeru šumskom doći
da bistru vodu piju;
a čim se pojavi svjetlost dana
i sunce sjedne u krošnje grana,
one se nečujno skriju.
U šumi drevnoj svjetlost dana;
nemirna breza obasjana,
na vodi šarena čigra.
Nad jezerom je sunce stalo,
po bistroj vodi zaplivalo,
pa sad treperi, igra.
Čitavog dana sunce je sjalo
u jezeru se utapalo;
kap po kap zrake vodu su pile
i jezero isušile.
Uveče srne zbunjeno stale,
spustile glave i zaplakale;
zečevi došli da čudo vide
i tajno, jer se mnogo stide,
srnama sjeli tik uz noge
i s njima lili suze mnoge.
I meca je dotrčao,
za jezerom zamumlao
tako glasno da je jela
do vrha se stresla cijela.
I od mnogih gorkih suza
cijelog šumskog roda
opet se na mjestu starom
zablistala voda.
Kraj rijeke tužan i sam
i divan dio svijeta,
ljudima neznan stan
lepitira, ptice, cvijeta.
Sama i tužna tu
u pustom kraju svijeta
procvala višnja ljepša
od sna i suncokreta.
Tuguje višnja mala
što nikog nema na svijetu
da kaže kako je lijepa
u njenom bijelom cvijetu.
Nemirna noć i dan
čeka na nježni glas;
možda će doć’ sa zvijezdom
u kasni noćni čas,
A možda će u zoru
sa oblaka joj sići,
il’ će ga ptice donijeti
kao u staroj priči.
Umiru zvijezde zbog zore,
oblaci daleko brode,
ni malih ptica nema;
tuguje višnja kraj vode.
Sa vijencem bijelim, ljepšim
od sna i suncokreta
na nježnost čeka višnja
u pustom kraju svijeta.
Putuje cvrčak sam,
putnik i svirač znan,
ugleda višnju bijelu
i stade začaran:
– Prošo sam mnogo svijeta
i livada kraj rijeke –
ovako lijepe nisu
ni breze niti smreke.
Napuštam putovanje
u sjajnu Sunčanu goru,
sviraću višnji bijeloj
uveče i u zoru.
Zasvira cvrčak nježnu
pjesmu sa puno sklada,
od nje se prenuše ptice,
rijeka i trava mlada.
Cvrčku se pjesmom svojom
pridruži ptica neka,
a šum svoj bučni, smjeli,
uskladi s njima rijeka.
Od sreće sve se prenu
u divnom kraju svijeta,
a jedna zvijezda s neba
poletje k’o raketa.
A višnja radosna, bijela,
obori glavu snenu
i jedan cvjetić baci
cvrčku za uspomenu.
U velikoj šumskoj sali
gdje se drže karnevali
muzike se širi val;
priređen je maskenbal.
Raskošno je opremljena
sala s mnogo odjeljenja
za gozbu i ples:
krov od mladih šumskih smreka,
prostirka od kukurijeka,
tribina za džez.
A za svako odjeljenje
sto svitaca – osvjetljenje.
Čudesno blješte svjetiljke male,
dok jedne gasnu, druge se pale,
kao po taktu, od sebe same;
tako u gradu svijetle reklame.
Jezero šumsko odraz im hvata
pa nam se čini sve je od zlata;
red smreka, šumskih ljepotica,
ogleda u njemu svoja lica.
U šumi noćas niko ne spava;
budne su ptice, drveće, trava.
Glogovo grmlje za ovo sijelo
obuklo svoje bijelo odijelo,
a pokraj puta đurđice male
upravo što su procvjetale.
Stanovništvo šumsko, zna se,
da privuče pažnju na se
i interes da probudi
obuklo se kao ljudi.
Po starinskim zakonima,
svak na licu masku ima.
U dnu sale nasred bine
labudovi – balerine
plešu lako k’o da brode
svoju igru pokraj vode;
a sve rode zbog visine
obukle su krinoline.
Najljepša je od svih lica
srna kao Snjeguljica;
prati je kroz šumsku baštu
jelen u svom dugom plastu.
Zamišljena ona dama
što u uglu sjedi sama
i što se u krzno svija
to je, vjerovatno, lija;
posmatra sa puno sjete
balerine kako lete.
Ono tamo kraj pereca
bez sumnje je stari meca;
taj ne može da se skrije.
Apetit ga svud otkrije.
Vuk se pozna po koraku;
u crnom je dugom fraku;
s njim bezbrižna srećna lica
igra ovca pastirica.
Sanja vuk u svojoj mašti
da je s ovcom sam u bašti,
al’ se prene kad zasvira
šumski marš u slavu mira.
Tako svakog novog maja
sa ljubavlju, s puno sjaja,
životinje prave pir
međusobni slaveć mir.
Uvijek poslije tople kiše
moj vrt divno zamiriše;
tad je lagan kao pjena;
svaka ruža umivena.
U lozine pletenice
sakrile se tri kapljice.
Zraka sunca pita mene:
– Znaš li gdje su sakrivene? –
One šapću: – O, ne kaži!
Nek’ nas sunce samo traži. –
Od latice do krunice
cvijet pokis’o sunča lice.
Čudim se, sa dvije laste,
kako brzo trava raste…
Svi zvončići plavi, mali,
mokru kosu počešljali,
sa dvadeset i tri lista
bršljanova grana blista.
Volim vrt svoj poslije kiše;
tad mi divno zamiriše;
tad je lagan kao pjena;
svaka ruža umivena.
Za malu Stamenku, Oslo-grad,
pismo od Sone – Beograd
Predraga Stamenka, šaljem ti, gle,
veselo pismo, pročitaj sve.
U pismu ovom šarene boje
pričam ti novosti iz zemlje tvoje.
Otkad si otišla već mnogo ima,
prošla je duga i hladna zima,
a jutros proljeće sa našeg brijega
odnese posljednje tragove snijega.
Zamislit možeš sebi u mašti
kako se Brana igra po bašti
u kapi šarenoj ko bubamara,
sa svakom pticom drugarstvo stvara
i kaže: – Baš mi je žao, eto,
doći će Stamenka tek na ljeto,
a kad dođe, bez sve šale,
pokazaću joj sve vrapce male,
igračke drage i kuću svoju,
i bube sve u tačnom broju.
Da pitam, želim od srca cijelog,
da li si vidjela medvjeda bijelog,
kakvih sve tamo ima ptica
i da li ima ljubičica.
U Beogradu sad sunce sja
i vesela su djeca sva.
Sa vrha Zvjezdare gdje bagrem lista
vidi se Dunav kako blista…
Tu na te misle djed i baka
od rane zore sve do mraka.
Kada sam svršila, slovo po slovo,
čitavo moje pismo ovo,
pođoh da tražim, bila je srijeda,
nekoga ko će ti pismo da preda
i prvo svratih u šumski svijet.
(Iz svakog žbuna viri po cvijet.)
Na smeđem lanjskom lišću palom
ugledah puža s kućicom malom;
polako klizi, muči se mnogo,
na dalek put on ne bi mogo.
Ipak ga, samo po sebi jasno,
pozdravili veselo i vrlo glasno:
– O, druže puže, dobar dan!
Zbog čega vučeš sa sobom stan?
Ne vidjeh otkad se nebo plavi
da neko kuću nosi na glavi.
– Stambena kriza – kaže on –
plašim se za svoj rođeni dom;
ako ga ne nosim uvijek na glavi,
useliće se u njega mravi.
Odmičem dalje; još nije kasno;
u travi cvrčci zvižduću glasno;
najednom zeko ispade na put,
na sebi nosi zeleni kaput,
a na ramenu torba od kože
da u njoj pisma nositi može…
– O, zdravo zeko, imena slavna,
moj dobri druže još odavna,
ponesi pismo preko brijega
u zemlju Norvešku prepunu snijega
za malu Stamenku iz Beograda;
mor’o bi krenuti odmah sada.
– Veoma žalim, Sono moja,
pisama imam nema im broja,
otići moram do svakog stana
i predat pisma u toku dana;
nikada nisam išao tamo,
u svojoj zemlji poštar sam samo.
Produžim opet šetnju svoju,
pazim da bubu ne zgazim koju,
najednom, jao! strah me sledi,
debeli meca pred kućom sjedi…
Na leđima mu krzneni gunj,
a pred njim lonac meda pun.
Meca se nasmija, prođe me strah:
– Nisam ja uvijek toliko plah,
samo kad nemam da jedem mnogo
onda bih i tebe pojesti mogo.
Produžim što sam mogla prije
jer znam da meca poštar nije,
previše trom je, plaši se puške,
zasp’o bi ispod prve kruške.
Suton se svuda spustio plavi
i prva rosa pala po travi
kada sam prošla šumom svom
i pravo došla na aerodrom.
Tu me je čeko avion plavi
sa propelerom brzim na glavi.
Najbrži on je poštar na svijetu,
niko mu nije ravan u letu.
Dadoh mu pismo, a on smjesta
poletje i na nebu nesta.
Primi, Stamenka, od mene sada
vesele pozdrave iz Beograda,
po plavoj ptici – avionu
pošalji odgovor za tvoju Sonu.
Proljeće više nije san.
Pjevaju šume, smije se dan;
pčelice kupe sa cvijeća med,
a Brana pravi u vrtu red
i kaže:
– Srećna sam usred trave,
al’ posla imam preko glave.
Puteljke plijevim, leptire brojim,
mrvice nosim pticama svojim,
obiđem svakog dana lale
i ljubičice procvjetale.
Vrt ću uredit kako valja;
sve ću da očistim od starog čkalja,
a ovaj odred kokoši bijelih
moraće odavde da se seli,
jer sve bi srušila ova kolona.
Dvorište odsad nek’ joj je zona.
Pustiću jedino piliće male
da vide moje žute lale.
Jedna mi briga tugu stvara,
ni sunce zbog nje nema mi cara,
ne zaspim zbog nje sve do zvijezda:
srušila baka lastina gnijezda.
Omela strehe jednoga dana
i rekla: – Čistim smeće iz stana. –
– Ne diraj – molim je – laste, bako,
njih rodna gruda privlači jako.
A ona kaže: – Cvrkut mi smeta,
ne zaspim zbog njeg’ cijeloga ljeta. –
Ne htjede baka primit na znanje
da sam im dala obećanje
i rekla: – Slobodno idite na put
čuvaću gnijezda kao svoj kaput. –
Kad dođu, ne znam kud ću od stida,
moraću da se skrivam kraj zida,
al’ ako treba, tako mi zvijezda,
praviću s njima nova gnijezda.
Jedna me želja mori žarka:
da odem u šumu do mede Marka
(premda ga ne znam, dadoh mu ime)
da vidim kako je poslije zime.
Dokle ću ići, pitaće neko:
Otići ću, naravno, vrlo daleko,
tačno do brijega visokog
koji se vidi s prozora mog.
Ako ga ne nađem tamo da stoji,
jasno je: mene se mnogo boji.
Pa nek’ se plaši, neka se skriva;
ja ću da gledam ima li gljiva,
pronaći ću sitni zečiji trag
i zumbul plavi nježan i drag.
Kad jedne večeri zimske
sav utonem u sanje,
oživjeću u mašti
i ljetnje putovanje.
Jer mi je ono bilo
najdraži doživljaj ljeta,
lijep kao stara priča
zbog koje naiđe sjeta.
Jer smo se vozili noću
kroz mjesečevu pjenu,
u malim seoskim kolima
na mirisnome sijenu.
Nikad toliko zvijezda
na nebu nije bilo,
neke su kao strijele
padale zemlji u krilo.
Budno sam pazio kad će
poletjet zvjezdica – barka
jer u tom času, kažu,
želja se ostvari žarka.
Tamna je duboka šuma
spavala ispod zvijezda,
u svom je krilu čuvala
jelenska topla gnijezda.
Iz tame su me gledale
nečije svijetle oči;
znao sam: to je tajna
čarobna varka noći.
Tiho sam pjesmice pjevo
da iz sna ne budim šumu
i gledo kako fenjer
crteže pravi po drumu.
A iznad nas su plovila
nebeska kola zvjezdana;
djed mi je rekao: – U njima
putuje djevojka tanana.
Djedu sam, srećan, šapnuo:
– Ovo je doživljaj ljeta,
lijep kao stara priča
zbog koje naiđe sjeta.
Stog’ ću u zimskim noćima,
kada me obuzmu sanje,
misliti beskrajno dugo
na ljetnje putovanje.
Po oknu je prah zvjezdani
iz svih bajki slike tkao,
sanje kao leptir bijeli
oko Bate lepršao.
Sitna igra patuljaka
ličila je sva na zvuke,
k’o zastave mahale su
vilenjaka duge ruke.
U grm ružin pod prozorom
šumski duh se uselio;
grm je zbog tog uznemiren
cijele noći treperio.
Vlašići su prošli nebom
odjeveni svi u zlato,
kroz prozor su pogledali
da li spava mali Bato.
Zvonik pospan i usamljen
čuvala je sova,
a šišmiš je poplašio
jato golubova.
Slušao je Bato mali
zvuke noći što je sjala
i po oknu drage bajke
iz davnih vremena tkala.
S najljepšim vjenčićem,
ukrasom na glavi,
bijela rada cvjetala
u visokoj travi.
Kad su ljudi kosili
travu vitku mladu,
nečujno posjekoše
ljepoticu radu.
Tužno krila spustiše
leptirića jata,
a sunce se zaplaka
suzama od zlata.
Na krošnji jabuke stare
stanuje vrabac sivi,
pod jednim listom – krovom
od ranog ljeta živi.
Zabavlja pjesmicom svojom
pauka, zeca, mrava,
a Enju zorom budi
da školu ne prespava.
Cvrkuće pjesmice mnoge –
ljepše su nego iz knjiga –
ali i njemu jesen
donese mnogo briga.
Opalo lišće žuto
sa jabukovih grana,
ostao siroti vrabac
bez svoga kišobrana.
Zbog toga tuguje, eto,
i gorke suze roni;
uzalud razmišlja gdje će
od kiše da se skloni.
Vidio pauk vrapca
kako je tužan i sam
i rek’o: – Idem odmah
da drugu pomoć dam. –
Ispleo brzo gustu
i toplu mrežu bijelu,
ovio njome vješto
jabuke krošnju cijelu.
Dobio vrabac pokrov –
pod njim se divno spava –
ne smeta ako gdjegdje
malčice prokišnjava.
Noću se spustila bura
na šumu i na grad,
ukrala krišom mrežu,
taj umjetnički rad.
Buru su sakrile zorom
daljine ćutljive, plave,
a vrabac ostao opet
bez krova iznad glave.
Zec mu je, ganut do srca,
donio kupusov list:
– Napravi krov od njega
zelen je, svjež i čist. –
Mravi su rekli: – Dali bi
ljuskicu pšeničnog klasa
samo da nije premala
za takvog gorostasa. –
Švrćo je uskoro stigo
sa nekom starom knjigom:
– Pokrij se, ptico mala,
bar ovom đačkom brigom. –
Gledao Enja borbu
ujedinjenih snaga
i reko: – Moja će pomoć
vrapcima biti draga. –
Skupio letvice neke
i od njih skovao krov,
na krošnju ga je stavio;
izgleda sasvim nov.
Na kraju reko: – Evo ti
kućica, stari druže,
molim te sutra me pusti
da spavam malo duže. –
Obično, veselo pismo, evo,
za Gradimira –
Sarajevo
Danas mi stigoše, iznenada,
predragi gosti iz tvoga grada:
ptičica, što se slavuj zove,
(ona te pjesmom vodi u snove);
prekrasan golub, perje mu sivo,
(on ti pod oknom guguće živo);
pa mačak Moro, što divno prede,
ponosan što još nema sijede.
Stigla i lija i medo pravi,
(krzno na leđima, krzno na glavi).
– Izvol’ te, kažem,
srećna sam, znajte;
šapu mi, krilo, za pozdrav dajte;
odmorite se kao kod kuće,
jer putujete, valjda od juče. –
U mojoj maloj i toploj sobi
počasno mjesto lija dobi,
a medo tromi, sav u veselju,
smjesti se udobno u fotelju.
Slavuja stavih na cvijet u vazi,
da se u ovoj maloj oazi
istakne bolje, da bude veći;
Moro je, naravno, sjeo kraj peći.
A šta je sa golubanom bilo?
On ti se smjestio meni u krilo.
Svakog poslužih onim što voli:
liju pečenjem s biberom, soli;
slavuja mirisnim ružinim sokom;
medi za časak, dok treneš okom,
pronadoh jednu kruškicu zrelu;
golubu dadoh pšenicu bijelu;
a Moro prehlađen, kao za lijeka,
zamoli šoljicu mlijeka.
A onda otpoče razgovor mio;
svak priča gdje je po svijetu bio;
ja slušam, ali nemam mira,
hoću da pitam za Gradimira.
Slavuju šapnuh: – Kako je Adi,
o čemu sanja, šta li mi radi?
Cvrkuće slavuj: Adi sad raste,
i kada s juga dolete laste,
pa opet odu, i opet dođu,
godine samo još tri kad prođu,
i dođe septembar vedar i lak,
Adi će postati đak.
No, on i sada bez mnogo brige,
napamet čita knjige.
Često mu pjevam u osvit dana;
od tada spava i srećan sanja
zelenu livadu, probuđen cvijet,
obalu mora, galeba let…
Golubu kažem: – Sjaj ti u kosi,
Adi ti slatke mrvice nosi.
Reci mi brzo, reci mi lako,
da li je ikada, imalo, plako.
Golub mi guknu: – Tako mi perja
i plavih, dragih, predvečerja
(vjeruj mi, premda se kljun moj smije),
Gradimir nikada plakao nije.
Priča o plaču od pola sata
meni je potpuno nepoznata.
Medo će na to: – Sila i snaga!
Moram upoznat tog malog vraga.
U pjesmi, priči, prošao dan.
Otišli. Pust mi i prazan stan.
Tek kada oči zaklopim snene
opet su svi kraj mene.
Najdraža Cico, pomislim na tebe
bar dvaput svakog dana;
šta radiš, mislim, u ovu jesen
dok lišće pada s grana.
Sigurno šetaš u đubretarcu,
najnovijem kaputu,
i skupljaš kestenje u aleji
na koševskome putu.
Zaželim često da odem s tobom
na neku šumsku stazu
da pronađemo tvojoj mami
posljednji cvijet za vazu.
Čula sam da si bila domaćica
u toku deset dana
i da je prašina za to vrijeme
prekrila pola stana.
Mama te ostavi da kuhaš ručak,
da paziš tatu i stan,
a ti ko neki student važno
u “Ekspres” svaki dan.
Kažu da nisi ni po drva
išla u vašu šupu,
niti si znala skuhati tati
običnu “argo” supu.
Ja, ipak, mislim sigurno to su
sve izmišljene stvari,
samo se brinem da li moj Cicko
za svoju čitanku mari.
Ako i sada čitaš: “bergl”
ljutim se na tebe mnogo;
moram da dođem da tvoje čitanje
ispitani sasvim strogo.
Volim te mnogo, Ciculjko moja,
piši što možeš brže;
za djeda i za baku ne brini,
sasvim se dobro drže.
Gledala sam sinoć mjesec
kako zvijezde nebom pali,
kad odjednom na moj prozor,
sletje šaren djetlić mali.
Plašt mu satkan u bojama:
žutoj, plavoj i od zlata,
kapu nosi ko patuljak
i šal šaren oko vrata.
Cipele od žute boje
divno ovoj ptici stoje.
– Stanovo sam, kaže mi –
sve do ovog dana
usred bašte zelene
pune cvjetnih grana.
Imao sam gnijezdo, stan
udoban i mek:
soba svijetla, prostrana,
a kuhinja tek!
Istina, kupatilo nisam instalirao,
besplatno iz oblaka ja sam se tuširao.
Al’ juče iz zasjede
zaletje se sova,
istjera me nesrećnog
ispod moga krova.
Sad se jadan potucam
po bijelome svijetu,
ne znam kad će biti kraj
mom beskućnom letu.
Do suza me rastuži
njegov plačni glas,
pa mu rekoh: – Djetliću,
ostani kod nas.
Sada živi spokojno
na našemu krovu;
ljetos ćemo skupa poć
da tjeramo sovu.
Kad nikog nemaš, peć malu zagrij,
pa će ti pričati bajku,
zamijeniće ti najdražeg druga,
djeda i staru majku.
Čim treske planu, već divni, topli,
žar obuzme je svu.
Osluhni, priča već počela je:
– Uuu…
U šumi ptice, lomne i same,
umiru, kažu, od studi.
Htjela bih svojim toplim dahom
zgrijati njihove grudi.
U zimskoj noći putnik će doći
i kucaće na vrata.
Otvori mu i daruj jednu
trećinu moga zlata.
U svijetu mnoga dječica zebu,
(nepravda duga, stara).
Kada ih sretneš, ti im pokloni
trećinu moga žara.
U tebi, mili, želim probudit
žar divan, sličan mome,
da uvijek tople ruke pružaš
čovjeku, drugu svome.
Peć tako šapće do u noć kasnu
u srcu radost pali.
Žiške ti zlatne, jedna po jedna,
daruju život mali.
Pa kada kraj tebe ne bude bilo
djeda, ni drage majke,
sjeti se da i pećica mala
znade da priča bajke.
Prije neg’ je stigla
zima – snježni svijet –
laste su nam otišle
na godišnji let.
Da ne lome krila
do Afrike skroz
i one su uzele
ekspres – brzi voz.
A da preskup ne bude
put u željeznici
popust su zatražile
ko i učenici.
Prugom je projurio,
zviždeć, ekspres dug;
u njemu su laste
otišle na jug.
Novine su donijele
vanredna izdanja:
– Nije bilo čudnijeg
dosad putovanja.
Iz sela Zelene Smreke
za Enju pokraj Dunav rijeke
Jutros se šetam po šumskom putu
i vidim zeca u kaputu.
Pitam: – Šta radiš, stari druže,
zar ne znaš da lovci po šumi kruže?
S njima je i naš djedo znaj,
ako te vidi, biće ti kraj.
A on mi kaže: – Putujem sada
čak u Beograd, u centar grada,
za prvog poštara na poštu pravu;
dobro ću tamo skloniti glavu.
– E, kad je tako, tako ti repa,
rekoh i pružih pismo iz džepa,
predaj to Enji, pozna ga svak,
danas je upravo postao đak.
On ima mamu, tatu i seku,
stanuje odmah uz Dunav-rijeku.
Ako mu predaš pismo u redu,
paket ti kupusa šaljem u srijedu.
– Ne brini za to, predraga Sono,
tebe bih poslušo ovo i ono;
tako mi kupusa i salate
predaću pismo i bez plate.
Dragi moj Enja, otkad te nema
sva kuća ćuti kao da drijema,
vrapci nam tužno na krovu sjede,
a mačak stari žalosno prede.
Ponekad, kada zapjeva pjeto
baki se učini Enje joj eto;
pogleda – nikog ni s jedne strane,
samo joj vrabac maše sa grane.
I svi te redom želimo, eto,
a ti ćeš doći tek na ljeto.
Zato je djeda na tebe ljut
i kaže: – Odmah kreći na put.
A onda dodaje šapćuć napola:
– Tu nema šale, škola je škola.
Spominju uvijek tebe i Cicu;
jeste li i sad isti u licu;
šta Enja radi kad vjetar duva,
da li se igra il’ mamu čuva;
jaši li konja, nosi li pušku,
može li da se vere na krušku.
Ja im sve pričam o vama redom
dok cvrči cvrčak negdje pod gredom
i vjetar zavija u odžaku,
a mačak prede u budžaku.
Baki od radosti sve suze teku,
al’ usput kuva puru meku,
al’ djeda kaže: – Kad dođe Enja,
svima ću kupiti dosta kestenja.
A sad da ne pričam sve što znam
kada nam dođeš, vidjet ćeš sam.
Čim dobro naučiš abecedu,
napiši jedno pismo za djedu.
Pahuljice ledene,
slične bijelom cvijeću,
ne skrivajte prozore;
na njih ptice slijeću.
Golubovi dragi
sive, bijele boje,
svakog jutra dođu
na prozore moje
da pojedu mrvicu
sitnu, malu, slatku.
Nemojte im kvariti
ovu radost kratku.
Ako prozor prekriju
vaša krila laka,
ptice će potražiti
drugoga dječaka.
Pomisliće da su
izgubile druga;
upoznaće, plašim se,
da postoji tuga.
Pahuljice slične
proljetnome cvijeću,
ne skrivajte prozor
gdje mi ptice slijeću.
U dalekom prostranstvu bijelom
negdje visoko iznad zvijezda
postoji, kažu, zemlja bez sunca,
bez trave, drveća i ptičijih gnijezda.
Umjesto gora i planina
tamo su ogromni ledenjaci;
zavijaju ih velima svojim
ledene magle i oblaci.
U zemlji ovoj, u kući bijeloj,
put do nje vodi – mliječna staza,
živjelo jato pahuljica,
unuka malih djeda Mraza.
Starac ih čuvao, hranio brižno
maglenom rosom svaki dan
i pričao im čarobne bajke
što liče samo na divan san.
O zemlji dalekoj starac im pričo,
o šumama i moru,
o tome kako cvjetovi rastu,
a ptice bude zoru.
Pahuljice su slušajuć rasle,
a kad su bile ko trešnjev cvijet
zaželjele su same da vide
daleku zemlju, taj čudni svijet.
Sa mnogo suza starac ih isprati,
tužna je slika rastanka bila;
dugo je gledao kako se gube,
a let im lagan ko trepet krila.
Kada su poslije dugoga puta
na visoku planinu pale,
bezbrižne unuke djeda Mraza
od radosti su zaigrale.
Kao iz djedove čarobne bajke
bila je zelena borova šuma,
i u dolini šumna rijeka
i bijela traka dalekog druma.
Jato se bijelo rasulo svuda,
ludo od sreće kao da sanja;
i vitlalo se iznad brijega,
igralo kolo iznad granja.
A onda umorno po zemlji palo,
prekrilo šumu – zeleni svijet,
prekrilo bregove, drumove, polja;
završio se veseli let.
Poslije mnogo hladnih dana
ogranu sunce i dunu jug,
istopiše se pahulje male
i ostaviše šumu, lug.
U zemlji njihovu snježnu rosu
korijenje popi i, gle čuda,
jednoga jutra rascvjetaše se
cvjetovi bijeli po šumi, svuda.
Pričaju da su visibabe
što cvatu s proljeća kraj šumskih staza
otada bijele. U njima žive
unuke male djeda Mraza.
Moj tata žali što nebo ne gleda,
to nebo koje se plavi;
što ne može da noć provede
pod zvijezdama u travi.
Ne shvatam ništa, jer nebo plavo
nad nama uvijek stoji;
ni slavuj se, onako mali,
zvjezdane noći ne boji.
Moj tata želi povratak neki;
zbog tog mu tužno lice;
ko djeci iz bajke, njemu su, kaže,
sve zrnje raznijele ptice.
Čuo sam da su junaci bajke
bili veoma mali;
zbog tog su lutali neznanom šumom;
puteve nisu znali.
S tog mi je žao što tiha sjeta
u oku tatinom niče,
što mu se čini da i on luta,
ko junak drage priče.
Beskrajno želim pomoći tati.
Spavaću s njim u travi;
pokazaću mu uvijek nebo
kada se divno zaplavi.
Sunce se umorilo
od dugog ljeta
pa mu divno lice
obuzela sjeta.
Na vrh svoda nebeskog
ne penje se više,
ne može da rastjera
oblake i kiše.
Ne pređe ni trećinu
svoga starog puta;
ko pjesnik u tuzi
iznad brijega luta.
Čim je za to saznao
pahuljica roj,
na zemlju je pohod
pripremio svoj.
Pahuljice kliknule:
– Imaćemo čast
da na zemlji uzmemo
od sunca svu vlast.
Čulo sunce riječi te
pa planulo žarom.
Požurilo za njima
svojom stazom starom:
– Čekajte, vragolanke,
slomiću vam let;
nećete preoteti
moju zemlju, svijet.
Čim se malo umorim,
dođe četa cijela
obraščića ledenih,
bijeloga odijela.
Gle, jedna mi prkosno
na vrh zrake sjeda
k’o da je to djedov brk,
a ja stari djeda.
Tako gunđa sunce
i reflektor pali,
al’ snopovi zraka
suviše su mali.
Ne mogu da probiju
magle veo bijeli,
ovila je, sakrila,
zemlju, svijet cijeli.
Zalud sunce pali
žut reflektor svoj,
nikako da pronađe
pahuljica roj.
One su već stigle
u šumu, na brijeg,
osvojile livade;
svuda, svuda, snijeg.
Zaposjele jele,
zauzele bor,
stanovnike šumske
pozvale na zbor.
Stigli: medvjed, lisica,
zečevi i vuk,
golubovi, vrane,
s njima stari ćuk.
I vrapci su došli
na to poklonjenje
premda više vole
drugo uređenje.
Medvjed pita slobodno,
ne drhti mu glas:
– Molim, šta nam donosi
ova nova vlast?
Odgovor je glasio:
– Predaćemo meci
sve snove u toku
narednih mjeseci.
Zečevima svima
sa Zimskoga brijega
predajemo u ruke
kupus ispod snijega.
Mudrost neka zadrži
poštovana lija,
vuk slobodno može
noću da zavija.
Vrapci su nam sumnjivi
pošto vole svađu,
zato nek’ se slobodno
zimus sami snađu.
Čuvši ovo, medvjed je
zamumlao strogo:
– Spavaću jer ne bih
sve to gledat mogo.
Kad se sunce vrati,
biće drugo stanje;
tad će mnogi moliti
za pomilovanje.
Tako su pahuljice
digle barjak svoj
lepršave, bijele,
ko leptira roj.
Ugledo ih Enja
pa uzeo sanke:
– Mama, mama, stigle su
bijele vragolanke.
Idem da im čestitam
osvajaju vlast;
od sreće ću pojesti
dvije-tri u slast!
Za gore putuju oblaci sivi,
za gore daleke gdje Jasna živi
u jednom gradu punom turbina,
visokih peći i valjaonica…
Pogađaš, to je Zenica.
Dok vani vjetar kroz snijeg i kišu
prijeti djeci, ptici i mišu,
pišem za Jasnu zimsko pismo
jer dugo vremena pričale nismo.
Draga moja Jasna, zdravo!
Otkako je snijeg pao
i prekrio cijeli svijet
otezanje miran let
ptica i aviona
i vožnja kamiona,
a kasni željeznica
na pruzi Banja Luka–Zenica.
Poštari kažu: – Mi krivi nismo
ako vam ne stigne na vrijeme pismo.
Odavno kod nas vijest kruži:
zadugo neće da ojuži
jer i u Dalmaciji, gdje žive mule,
živa se spustila blizu nule.
Snijeg je u Zenici, kažu, još veći,
ništa ne pomažu visoke peći,
ni tone ugljena što gori;
noću se zamrznu prozori.
Kako sad Liska, pas vaš stari,
provodi dane u kućari?
Može li u tom malom kutu
da zagrije svoju njušku žutu?
Kad s tvojim tatom krene u lov,
onda mu nije potreban krov
jer zagrije se njuška svaka
goneći zeca kupušnjaka.
Da li se sankaš kraj Bosne rijeke
na onom brijegu gdje rastu smreke?
Pozdravi njihove smrznute grane
što sunce čekaju da im svane.
Kod nas je svaka strma ulica
prepuna dječijih saonica,
a svaki čiča, star i ljut,
buni se što je klizav put.
Snijeg je u parku prekrio jele
pa staze liče na tunele;
bazen za ribe prepun je leda,
bronzani spomenik usamljen gleda
kako mu zima svaki dan
sve više osvaja njegov stan.
Kod nas još ima novosti mnogo;
ko bi ih sve ispričat mogo!
Davno je pala tamna noć
zato sad, Jasna, laku noć!
Nad Cazin-grad se spustila zima
i magla zavila krovove kuća,
nad dimnjacima šare dima,
a snijeg pada od svanuća.
Macini dolovi bjelinom sjaje
i pružaju se u nedogled.
Mace se skrile u tople kuće
pa nema graje.
Kraj njiva crnih stabala red.
Čajin se potok ućuto davno,
na vodi tanka korica leda;
žabe sve redom pobjegle neslavno
mada bi svaka mogla divno
na ledu lice da ogleda.
Jedino Stovrela još se drže,
ne predaju se bez borbe ljute;
na rubu vrela niču sve brže
ledene igračke – kapljice smrznute.
Dubok i ugodan mir svud vlada,
a snijeg meko pada, pada.
Tišinu prekida zvižduk jasan,
pozna ga dobro cio grad;
to voz je stigao na Ostrožac –
posljednju stanicu, upravo sad.
A stari tvrdi grad Ostrožac
zavio glavu u maglen veo,
na rame njegovo, na tvrdi bedem,
stanovnik stari, orao, sjeo.
U zidu kamenom pećina ima
zbog tame zgodna za zimski san.
Tamo je čuveni ostroški medo
našao sebi udoban stan.
Tu sanja kako kruške na grani
cvjetaju, zriju i, na kraju,
zrele i sočne sa visine
padaju pred njega u punom sjaju.
Na starom panju kapa snježna,
pod nju se pospan bršljan svio,
tu se i vrabac – prijatelj sunca –
od Djeda Mraza skrio.
Sjedamo u voz na Ostrošcu,
vrijeme je da se odlazi, eto,
vrabac nam s bršljana maše i viče:
– Dođite opet kad bude ljeto!
KRILO I ŠAPA
(Izbor)
Vrh Sarajeva, u Vučjoj Luci,
u selu zvanom Gunj Obuci,
jednoga dana vijest puče:
Došlo je na svijet čudno vuče!
Bilo je, pričaju stari ljudi,
dobro i nježno,
vesele ćudi.
Umjesto da ga mazi i nina,
vučica majka grdila sina:
“Ne oštriš zube,
lijenčina ti si!
Ni jedno janje ukrao nisi!”
Podigli vuci na Vučka hajku,
a on se skrio u jednu bajku,
malenu, manju od pola sata,
i satkanu od snježnog cvata.
U isto doba, pričaju stari,
u selu zvanom Kokošari
na malog Pjetlića digla se graja:
“Ne učiš note!
Ne nosiš jaja!”
Pa i on ode,
strugnu na vrata
u istu bajku od snježnog cvata.
Tu su se sreli, tako je bilo,
jednoga dana šapa i krilo.
Misleći: isto svi vuci rade,
Pjetlić od straha
na krestu pade
i kukuriknu: “Repić mi ode!”
A Vučko reče: “Hoćeš li vode?”
i podiže ga čupavom šapom.
Bilo je sve to
pod snježnim slapom.
Iz gnijezda svog je
vidjela Vuga
kako se grle dva čudna druga.
Od tad je Vučko
s Pjetlićem hodio,
svud ga po svijetu
za krilo vodio,
nosio ga krkače,
mijesio mu pogače,
pernato mu rublje prao.
Za njega je zvijezde brao,
a u burne, ljute dane
dijelio megdane.
Znalo se u polju, lugu
kako Pjetlić Vučku drugu
sprema slatka jela neka,
stere log od sijena meka
i na uho kukuriče
one lijepe, stare priče.
Tako su se družili,
a glasovi kružili
naokolo u tri carstva:
“Čudnog li drugarstva?!
Gledaj kako Pjetlić jaše
Vučka što se snagom paše!
Vuk ne vrijedi šupljeg boba –
od Pjetlića pravi roba!”
Dizala se opet graja:
“Što ne nosi Pjetlić jaja,
a Vučko ne oštri zube?
Što se grle, što se ljube?”
Dizala se opet hajka,
al’ joj nije dala bajka
da uđe na njena vrata
satkana od bijelog cvata.
U bajci ovoj, kod snježnog slapa,
i sad se druže krilo i šapa.
U Striborov dvor
snijeg pretvara bor
i dom sred vrbaka
u kom djed i baka
pokraj peći svoje
unučice broje,
na prste, na štapiće,
na grah i kamenčiće,
al’ se začas zbune,
pa smrse račune.
Čas preskoče Džanicu,
zaborave Idicu,
ne sjete se Cice,
pa im tužno lice.
Djeda glavom klima:
– Koliko ih ima?
Baka, kroz zub rijedak:
– Biće dvadesetak.
Djeda, malo ljut:
– Broji drugi put!
Baka se zadihala:
– Ja sam ih odnjihala,
znam imena svima,
dvadeset ih ima.
Kad nam dođu u goste,
sve jabuke obrste.
Kad na krušku porane,
ni vrapcu ne ostane.
Kad im pekmez dijelim,
idem s ćupom cijelim,
a vedro im mlijeka
nije ni za lijeka.
S dušom punom sjaja
baka tako nabraja,
a djeda se smješka:
– To je družba viteška,
to je lijepa svita,
samo nikad sita.
Čim se škola završi,
nabaviću koze tri.
Biće mlječne kaše
za delije naše.
Kuća sred vrbaka,
u njoj djed i baka
šapuću i samuju,
unuke iščekuju.
A nad kućom okačen
snježni oblak nakićen
pretvorio bor
u Striborov dvor.
Na vrleti bodljiv čičak
samovao ko kamičak,
u posjetu nije htjela
da mu dođe čak ni pčela.
Kao da je stranac stran,
nisu htjele dobar dan
da mu kažu čak ni koze
sa obližnje divlje loze.
Šuškalo se naokolo:
– Čičak, stričak, zmijsko kolo.
Šaptalo se: – Čuvaj skut,
ubošće te čičak ljut.
Samo jednom jedno dijete
uskliknulo: – Divni cvijete,
za poljubac ili groš,
budi mi na bluzi broš!
Na vrleti u tom trenu,
kao da se iz sna prenu,
zabezeknut čitav svijet
mjesto čička vidje cvijet.
Mali miš se mučio,
sitna slova učio
da za majku mišicu
sam sastavi pjesmicu,
da stavi u rimu
kako ga za zimu
stara majka oblači,
kako hranu dovlači
sa tavana u šupu,
a iz šupe u rupu
i kako mu uveče
kraj kolijevke cijuče.
Mali miš se mučio,
al’ nije naučio
da piše krivudavu
pjesmu majci u slavu,
pa sad tiho uzdiše:
– Nisu slova za miše,
ali ja ću i dalje,
kad me majka pošalje,
donositi mrvice
i tako bez pjesmice
reći da je sred polja
mišja majka najbolja.
Napravio Djeda Mrav
kolica od slamčice
da na njih natovari
jedno zrno pšenice.
U pomoć je pozvao
unuke i sinove
da pričvrste poluge
i sićušne točkove.
Na skrivenoj stazici
u planinskoj travi
čitav dan se vrtjela
porodica mravi.
A kada su zaspale
i posljednje sjenice,
bilo je na kolima
zlatno zrno pšenice.
Stari Mrav je umoran
prije zvijezde Danice
krenuo sa kolima
na put do vodenice.
Mahali mu sinovi,
unuci i zetovi,
usput mu se klanjali
probuđeni cvjetovi…
Dok se stazom spuštao,
još je ljeta dah
raznosio planinom
maslačaka prah.
Kad je mlinu stigao
nakon mnogo dana,
jesenje već skupljala
lješnike sa grana.
A kada je s tovarom
brašna kući hitao,
prvi zimski dan je
nad planinom svitao.
Na jednom sijelu
uz smolastu jelu,
pijuć sok od mušica,
kazala paučica:
– Kad dobijem unuče,
neće biti bez kuće.
Na vršcima jele
sobe mi se bijele.
Tri sam dana radila
dok sam krov sagradila,
a četvrti dan
prostrla sam stan.
Od svile sam meke
napravila dušeke,
a od niti svježe
za prozore mreže.
Kad dobijem unuče,
nek’ ne padne iz kuće.
Čvorak i žena njegova mlada
savili gnijezdo u centru grada.
Privezan srcem za njihov kljun,
sišao u grad i cvjetni žbun.
Videći da se cvjetovi sele,
u gradsku golet došle i pčele.
I tako redom, let po let –
grad uzdrmao preokret.
Na neboderu izraslo voće.
A zašto ne bi, kad može, hoće?!
U skupštinu na razgovor
sa Jahorine sišao bor.
Po aulama fakulteta
sa studentima suncokret šeta.
U modu ušle trešnje i ruže,
dječaci se sa travom druže.
A gdje je čvorak sa ženom mladom?
U gnijezdu svome, bave se radom.
Kljunićem toplim u spletu žice
budućeg grada crtaju skice.
Pitaš me, djevojčice,
šta su to pahuljice.
Ko bi znao, ko će znati?!
Ima dana da se shvati.
Ni ja ne znam da li znam,
s tobom ću da pogađam.
Možda gore vrh oblaka
mjesečeva sjedi baka
kraj zvjezdane zlatne jele
i peruša guske bijele,
pa na nas u predvečerje
iščijano sipa perje.
Ko bi znao, ko će znati?!
Ima dana da se shvati.
A možda po Mliječnoj stazi
neki čudan poštar gazi
i prosipa cijele dane
ceduljice nasmijane,
neka sitna pisma bijela
put dalekih mravljih sela.
Ko bi znao, ko će znati?!
Ima dana da se shvati.
Nekad mi se tako sniva
da se u visini skriva
jedna bašta, voćnjak jedan,
sav u cvatu, nepregledan,
pa mu behar opada
i na zemlju propada.
Ko bi znao, ko će znati?!
Biće dana da se shvati!
Kada čitam staru bajku,
uvijek nađem u prikrajku,
iza nekih tajnih vrata
ćup veliki prepun zlata.
Sve žeženi dukati,
i na njima pečati,
i znamenja neka stara
još od Huna i Avara.
Ali šta mi sve to vrijedi
kad na svakom ćupu sjedi,
čuči ili mirno spava
aždaja sa sedam glava.
Istina, ja imam praćku
i podrumsku strašnu mačku,
najljuću u mome kraju,
svladala bi i aždaju.
Ali šta mi i to vrijedi
kad aždaje sve pobijedi
prije mene carev sin
il’ čobanin neki fin.
Ćup, ćup, ćupovi
i carevi sinovi!
Dukatići cvjetni
i čobani sretni!
Više ništa nemaš čut –
ćup, ćup, ja ušut!
Širom svijeta pjesma bruji,
u kiši je i oluji,
nju pod krilom vjetar krije,
čuvaju je ptice dvije.
Kad stišamo hod i glas,
doploviće i do nas.
Čim zaćutiš u dnu gore,
vitke jele zašumore,
sa brezine krošnje ljetnje
siđe šapat pjesme sjetne,
iz gnijezda od zlatne trave
zrikavci se sitni jave.
Kad je tiho kraj potoka,
onda školjka zlatooka,
iz dna srca, sa dna vode,
priča kako nad njom brode
talasi u bijeloj pjeni
u daljine zaljubljeni.
Pjesma živi širom svijeta:
u krunici suncokreta,
pokraj mora, pokraj vrela
nad kojim se trska splela;
čućeš je u glas kiše
samo ako pričaš tiše.