Ponovo ti zidovi,
mali prostor me čini koncentrisanom.
Na polici se nalazi bezbroj kozmetičkih preparata
za njegu kože lica, očiju i ruku.
Grubo masiram lice u predjelu jagodica,
odjednom osjetim krv kako divljački struji iz tijela u glavu.
Čujem otkucaje svog srca i stavljam palčeve na sljepočnice
zatvarajući oči na trenutak.
Stavljam parfem na obije strane svog vrata,
češljam se i poigravam sa svijetlim pramenom.
I ta tuga, bojim se da je jako precijenjena
jer um već zna da ga čeka udarac, ogromni talas sivila
koji je zapravo već poplavio obalu, prešao plažu
sravnio siromašne kolibe i prve kuće
ali ljudi iz nekog neobijašnjivog razloga
i dalje sjede u svojim dnevnim sobama ispred tv ekrana
za rad starog sjajnog vremena koje ima zelenu boju.
Zelene niske kuće sa prizemljima koja su naseljena,
sa zelenim platnenim roletnama iz socijalističkog vremena.
Ljudi dovršavaju posljednje pivo ili prate ishod važne utakmice,
gledaju smrt djece na drugom kraju svijeta
u isto vrijeme proždirući velike sendviče sa sirom
nakon umornog dana na poslu,
ne očekujući da im se išta loše ikada može desiti
iza sigurnog zida.