Među organizatorima i vođama oružanog otpora austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine godine 1878. veoma istaknuto mjesto zauzima Mehmed Vehbi-efendija Šemsekadić, pljevaljski muftija.
Ovaj naš veliki rodoljub i borac protiv neprijateljske okupacije Bosne i Hercegovine potiče iz veoma ugledne ulemanske porodice koja je dala više istaknutih učenih ljudi.
Mehmed Vehbi-efendija rođen je u Taslidži (turski naziv za Pljevlja) po svoj prilici godine 1827. Školovao se u Đumišića (Drveniji) medresi u Sarajevu, a zatim u Šehzade-medresi u Istanbulu. Još kao student putovao je po prostranom turskom carstvu. Jednog ramazana, boraveći u nekom mjestu na obali Crnog mora, upozna se mladi Mehmed-Vehbi s nekom djevojkom i s njom se vjenča, ali – čini se da brak nije bio duga vijeka.
Po završetku studija Šemsekadić se vraća u svoj rodni grad Pljevlja, gdje prije 1866. postaje muftija. Za vrijeme svoga službovanja u Pljevljima, Mehmed-Vehbi-efendija često odlazi u Sarajevo, glavni grad bosanskog vilajeta, u čijem je sastavu bio i njegov kraj – Novopazarski sandžak. Pouzdano se zna da je Šemsekadić u godinama 1875. i 1876. dulje vrijeme boravio u Sarajevu. Čak je jednom prilikom kao delegat Sarajeva odlazio nekim poslom u Istanbul. Ovaj podatak ukazuje na veliki ugled koji je pljevaljski muftija uživao u gradu na Miljacki.
Kada se počelo govoriti o mogućnosti austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, Šemsekadić se sav predao pripremama otpora okupatoru. Obilazio je sandžačke kasabe, silazio do Kosova, pa dolazio i u Sarajevo, gdje su u mjesecu maju 1878. godine uveliko održavani sastanci po kućama muslimanskih prvaka. Na ovim sastancima su glavnu riječ vodili predstavnici rodoljubive uleme hadži Abdulah-efendija Kaukčija, imam Begove džamije, i Muhamed-efendija Jamaković, šejh i muderis Gazi Husrev-begova hanikaha.
Sutradan po završetku Berlinskog kongresa, održan je u Sarajevu sastanak narodnih prvaka u Begovoj džamiji. Na tome je sastanku donesen jednoglasan zaključak da se Bosna i Hercegovina brane oružjem. Osmanlijski zapovjednik bosanskog vilajeta Vili-paša morade, pod pritiskom naroda, napustiti Sarajevo. Na njegovo mjesto došao je hafiz Mehmed-paša koga je u Sarajevo dopratio pljevaljski muftija Šemsekadić. Dok je hafiz Ahmed-paša došao u Sarajevo s ciljem da gasi vatru, Šemsekadić je imao obratan cilj: što više rasplamsati požar koji je već buknuo među muslimanskim stanovništvom i što bolje se pripremiti za pružanje oružanog otpora austrougarskoj vojsci. Nakon što su iz Pljevalja bili obaviješteni o tome da je u Sarajevo krenuo Šemsekadić, mnogi su sarajevski prvaci izašli preda nj čak do pod Vitez. Pred džamijom je muftiji priređen oduševljen doček.
Šemsekadić je stigao u Sarajevo 12. jula 1878. Istog je dana održan u Sarajevu sastanak narodnih prvaka. Na sastanku je, uz ostale govornike, uzeo riječ i muftija. Sastanku je prisustvovao i hafiz Ahmed-paša i smrknuto je slušao energične i oštre muftijine riječi. Šemsekadić je tom prilikom istakao da je muslimanima i islamska dužnost oduprijeti se napadaču i braniti svoju rodnu grudu. Ako ovo budu imali na umu, neprijateljske će čete lahko biti suzbijene. Iznio je mišljenje da onim muslimanima koji se usprotive otporu i ne budu bili za oružani otpor, treba kuće popaliti, a njih prognati. Svakome treba lebdjeli pred očima da poginuti od neprijateljske ruke donosi Džennet i stupanj šehida. Prisutne je osobito oduševila muftijina izjava da će Bosancima pomoći i Albanci s Kosova. To ih još više učvrsti u odlučnoj riješenosti da pod svaku cijenu pruže neprijatelju oružani otpor, pa i po cijenu najvećih žrtava. Sultanu i velikom veziru otpremljene su brzojavke u Istanbul u kojima su izviješteni da će se narod pod svaku cijenu oduprijeti austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine.
Iz Sarajeva se muftija vratio u Pljevlja 20. jula. Ni nakon Šemsekadićevog odlaska iz Sarajeva hafiz Ahmed-paša nije uspio smiriti muslimanski svijet. Sve se bilo diglo na noge i vršene su grozničave pripreme da se okupator dočeka s oružjem u ruci.
Dana 28. jula 1878. godine obrazovana je u haremu Begove džamije u Sarajevu narodna vlada. Poslovi uprave povjereni su hafizu Ahmed-paši u koga je svijet imao povjerenja, dok je zapovjedništvo nad bosanskom vojskom povjereno Smail-begu Selmanoviću Taslidžaku, muftijinom zemljaku. Nakon toga, otišla je u konak delegacija Mazhar-paši, posljednjem bosanskom valiji (namjesniku), kome je rečeno da sa svojim ljudima može napustiti Sarajevo.
- jula austrougarska je okupatorska vojska na tri mjesta prešla rijeku Savu i bez otpora zauzela gradove Bosanski Šamac, Bosanski Brod i Bosansku Gradišku Nakon dva dana, zauzeta je i Banja Luka. a 1. augusta i Prijedor.
Pljevaljski muftija sa svojom pratnjom stigao je u Sarajevo 4. augusta. Kako Muhamed Enveri Kadić bilježi u svojoj Hronici, muftiju je pratilo 200 ljudi, što pješaka, što konjanika. Prema Mihovilu Mandiću broj muftijine vojske iznosio je hiljadu Arnauta (Albanaca). Na Alifakovcu su muftiji i muftijnoj pratnji Sarajlije priredile takav doček kakav se rijetko priređivao i kojem veziru iz Istanbula. Muftija je dočekan kao spasitelj. Izišlo je bilo i staro i mlado da vidi i pozdravi svoga prvoborca i junačko koljeno iz krševite, ali ponosne Taslidže. Na dobrodošlicu i oduševljene pozdrave skupljenoga svijeta, uzvrati muftija temperamentnim govorom, u kojem uvjeravaše Sarajlije da će napadač biti protjeran iz Bosne. Izjavio je da se na čelu pokreta oružanog otpora nalaze sve prvi ljudi iz naroda. Za sebe je rekao da će preuzeti zapovjedništvo jednog dijela vojske. Pojava Šemsekadića i njegov temperamentni govor toliko oduševe Sarajlije da su ga od radosti na rukama nosili i klicali mu kao svom vladaru.
Nakon muftijinog dolaska u Sarajevo, pojača se val oduševljenja za borbu. Javljali su se u konak sve novi i novi dobrovoljci koji su se odmah upućivali na bojište. Kada bi javljeno da je 5. augusta i Mostar pao u neprijateljske ruke, vijećanja se završiše, i prvaci na čelu svojih vojski krenuše na bojište. Muhamed-efendija Hadžijamaković krenu prema Žepču, Mehmed Vehbi-efendija Šemsekadić prema Glasincu, gdje ga je čekala glavnina vojske. Na prvom konačištu prema Tuzli, u selu Batići, pridruži mu se rogatički kadija Nuruddin i Mehmed-beg Branković, također Rogatičani, te Omer-beg Sijerčić, iz Goražda. Usput se muftijina vojska povećavala, jer su mu se pridružili dobrovoljci iz Vlasenice i Zvornika. Čim je stigao u Tuzlu 9. augusta, preuzeo je muftija zapovjedništvo nad svim borbenim jedinicama. Pošlo mu je za rukom ne samo da odbije napade neprijatelja na grad Tuzlu, već je 11. augusta prošao u ofanzivu i gonio neprijatelja dolinom Spreče, prema Doboju. Dana 13. augusta zauzima Gračanicu, gdje mu pristiže u pomoć 300 Srebreničana pod zapovjedništvom Sarajlije Avdage Begtaševića. Vojska grofa Szaparya bila je primorana uzmicati pred muftijinom vojskom, koja je bila raspoređena u male jedinice i postavljana na razne strane. Čuvši pucnjavu sa svih strana, neprijatelj je sticao utisak da „der heilige Mufti“, kako su ga Austrijanci nazivali, ima mnogo više vojske od njih, pa je to veoma loše utjecalo na moral okupatorske vojske.
Dok se muftija hrabro borio na svom sektoru i uspješno progonio neprijatelja, na drugim je stranama padao grad za gradom, pa je tako 19. augusta, nakon žestokog otpora ustanika neprijatelju, palo i Sarajevo. Nakon pada Sarajeva muftijina se vojska bori još čitav mjesec dana nanoseći neprijatelju žestoke gubitke. Iz planine Preslice gdje se bio učvrstio, muftija je pokušao izvesti zaokruživanje XX divizije grofa Szaparya. Mandić ističe kako je “energični pljevaljski muftija” namjeravao opkoliti XX diviziju i sasvim je uništiti, te tako zauzeti cestu koja je vodila dolinom Bosne prema Sarajevu. Da je to muftiji pošlo za rukom, 13. bi zbor prekinuo vezu s Monarhijom, a to bi dovelo do nesagledivih posljedica. Zbog presijecanja puta prema Sarajevu, neprijatelj je bio u osobito teškom položaju. Zato su stalno slali pojačanja na sektor protiv muftijine vojske. Za muftiju su očevici isticali kako je sa isukanom sabljom lavovskom snagom jurišao na neprijatelja. Osobito su se teške borbe vodile oko Doboja, gdje je 6. oktobra nadmoćnijem neprijatelju pošlo za rukom da preuzme cestu prema Sarajevu u svoje ruke. Nakon toga i nakon što su neprijatelju pristizala sve nova i nova pojačanja, uvidje muftija da se mora povlačiti prema Tuzli, a odatle prema Zvorniku. Od Zvronika se povlačio prema Srebrenici, a odatle prema Višegradu, gdje stiže 27. septembra, uoči Ramazanskog bajrama. Do Višegrada ga je dopratilo oko 600 boraca. Usput su se mnogi borci opraštali od muftije i odlazili svaki svome kraju. U Višegradu je muftija rasporedio vojsku, a oko grada postavio topove, te je desetak dana čekao ncprijatelja. Bratu Ibrahimagi, koji je s jednim odredom dobrovoljaca iz Glasinca otišao prema Foči, poruči da mu pošalje vojske u Višegrad. Ali-hodžu Kladnjaka, koji je javno govorio protiv njega i odbijao njegovu borbu, prikova za Rzavsku ćurpiju na taj način što mu probi klinac kroz Ušnu školjku. Bilježeći to u svojoj Hronici Muhamed Enveri Kadić primjećuje: “Taslidžanski muftija ohole naravi bijaše i drzovit čovjek.“ Nakon salijetanja od višegradskih prvaka hadži Jusuf-efendije i Murat-bega, obojica Čengići, odustade muftija od namjeravane odbrane Višegrada i sa oko svojih 700 boraca krenu preko Priboja prema svojoj Taslidži.
U Pljevljima se muftija nije dugo zadržao već sa svojom pratnjom krenu u Bijelo Polje. U tom ga sandžačkom gradu pristiže ugledni Sarajlija Ahmed-efendija Svrzo, te Ćemerlići Rašidaga i Mehmed-beg. S tom svojom pratnjom i dvadeset i pet momaka i dva topa muftija je nastavio put prema Prištini, gdje se zadržao dulje vrijeme. Tu je muftija razvio veliku aktivnost na prikupljanju dobrovoljaca i oružja, kako bi u pogodnom trenutku prešao u Bosnu i nastavio borbu. Stupio je u kontakt i sa crnogorskim knjazom Nikolom, te glavnim zapovjednikom crnogorske vojske Petrom Vukotićem. Pokuša stupiti u kontakt i s pokretačima pobune u Hercegovini 1879. Vođama pokreta koje su crnogorske vlasti bile internirale u manastir Moraču, muftija posla svoje izaslanike s pismom i pozva ih da mu dođu na pregovore. Crnogorske su vlasti, međutim, taj sastanak onemogućile.
Sjećajući se muftijinih uspjeha u dolini Spreče, Austrijanci su sa zebnjom pratili muftijinu aktivnost u Prištini. Uviđajući koliku opasnost predstavlja muftijina blizina, Carskoj vladi u Beču pođe za rukom skloniti vladu u Istanbulu da muftiju ukloni što dalje od austrougarske granice. Po svoj prilici u proljeće 1879. muftija je napustio Prištinu i krenuo u Istanbul. Muftiju, svakako, nije to radovalo, ali se morao pokoriti sili.
Iako ga je sultan Abdulhamid II lijepo primio i stavio mu na raspolaganje poseban konak, nije se Šemsekadić ugodno osjećao u Istanbulu. Kad ga je na samrtnoj postelji posjetio jedan njegov Taslidžak, muftija mu je, glasom punim nostalgije, rekao:
„Volio bih da na Čemernu (sniježnom brdu u blizini Pljevalja) živim, pa da vatru pod jelama ložim, nego što sam ovdje u carevskom dvoru.“
Dr. Muhamed Hadžijahić u svome djelu “Od Tradicije do identiteta – geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana”, Sarajevo. 1974 piše o djelovanju Šemsekadića u Istanbulu sljedeće: “Poslije okupacije, a naročito Hercegovačkog ustanka 1882. godine, formirala se i politička emigracija sa centrima u Stambolu i Beogradu, čineći pokušaje da utiče na događaje u Bosni. To je imalo reprekusija i na pojavu prvih srpskih opredijeljenih Muslimana.”
“Vodeće ličnosti stambolske emigracije bili su u početku pljevaljski muftija Šemsekadić, jedan od najznačajnijih predvodnika u otporu protiv okupacije, Ibrahim-ef. Đumišić te Šahinpašić iz Banja Luke. U ovo doba djelovali su kao visoki državni funkcioneri Bosanci Mehmed Ali-paša Rizvanbegović, Osman mahzar-paša Čengić, Hamdi-beg Resulbegović, Mehmed-beg Jajčanin, a u samoj sultanovoj sviti bili su kao silahšori među ostalim Bećir-aga Bihorac, Omer-aga Plava, Zećiraga Nikšić, Emin-aga Travničanin i dr. Kasnije je bosanskoj emigraciji u Stambolu pristupio i vođa pokreta za vjersko- prosvjetnu autonomiju Ali Fehmi-ef. Džabić.”
“Vremenom su ovi emigranti osnovali i svoj klub u kome je bilo oko 500 članova. Predsjednik kluba bio je Ali Šefket-ef. Aličehajić Junuzefendić, rodom iz Travnika, koji je više godina bio profesor turskog jezika u Srpskoj gimnaziji u Stambolu. Klub je pokazao veliku aktivnost u doba aneksione krize. Organizovao je među ostalim protestni miting protiv aneksije, na kojem se računa da je sudjelovalo 50.000 ljudi. U okviru kluba sastavljena su i dva memoranduma protiv aneksije… Osim ovih memoranduma, koji su posebno štampani, izašle su još četiri brošure protiv aneksije…”
“Stambolska emigracija bila je prosrpski, a još više proturski raspoložena, pa je u tome pravcu nalazila puteve da djeluje i u Bosni. Pri tome je bila najpodesnija forma djelovanja preko muslimana iz Bosne koji su u Turskoj pohađali razne škole“ (str. 162 i 164).
Veliki rodoljub i neustrašivi borac Mehmed Vehbi-efendija Šemsekadić umro je u Istanbulu 29. januara 1887. i ukopan u haremu Sultan Fatihove džamije. Iza sebe je ostavio sina Nedžib-efendiju i kći Hafizu, o kojima, nažalost, kao ni o ostaloj muftijinoj rodbini, ništa ne znamo.
Pljevaljski je muftija morao mnogo čuvati obraz svojoj zemiji i svome narodu. Zaslužio je da se o njemu mnogo više zna i mnogo više piše. Nažalost, u našim enciklopedijama nema mu spomena. Nije mi poznato ni da se u njegovim rodnim Pljevljima, a ni u Sarajevu, niti u kojem drugom našem gradu, nalazi barem ulica s njegovim imenom. Volio bih biti demantiran.
No, pljevaljski muftija Šemsekadić nije jedini koga smo zaboravili, a koga nemamo pravo zaboraviti.
* Objavlejno u: Preporod, Sarajevo, oktobar 1974. godine