Predmet rada jeste pjesma Pozdrav autora “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije”, objavljena 1866. godine u prvom broju lista Bosna, jednog od prvih novinskih listova štampanih u Bosanskom vilajetu. Riječ je o prvoj, a danas gotovo potpuno zaboravljenoj pjesmi na bosanskom jeziku i nekom od zapadnih pisama u bošnjačkoj književnosti, odnosno o pjesmi koja predstavlja prvi, iako nedovoljno vrednovani tekst novije bošnjačke književne prakse uopće. S ovim u vezi, u radu se razmatraju književnohistorijski problemi začetaka novije bošnjačke književnosti, a posebno problem njezina razgraničenja u odnosu na stariju bošnjačku književnost. Pritom, a za razliku od uvriježene periodizacije i sistematizacije bošnjačke književnosti, uvodi se koncept “pretpreporoda” kao prijelazne povijesnorazvojne faze između starije i novije bošnjačke književnosti u vremenu posljednjeg desetljeća osmanske vlasti u Bosni.[i]
1.
Uz usmenu književnost kao paralelni podsistem iz domena oralne kulture, bošnjačku književnost u povijesnorazvojnom smislu čine dva međusobno bitno različita i uglavnom jasno odvojena podsistema koji se javljaju u osnovi sukcesivno, na način relativno pravilne historijske postupnosti. Prvi obuhvata stariju bošnjačku književnu praksu, koja je suštinski dio orijentalno-islamske kulture i civilizacije, a na temeljima zajedničke bosanske srednjovjekovne pismenosti i književnosti razvijala se tokom osmanske vlasti u današnjoj Bosni i Hercegovini te susjednim južnoslavenskim sredinama koje su povijesno bile vezane za osmansku Bosnu (1463-1878). Ona se, s jedne strane, ostvarivala na orijentalnoislamskim jezicima, prije svega na osmanskom turskom, a potom i na arapskom te perzijskom jeziku, posebno u sferi elitne književne prakse, i kao takva predstavljala je integralni dio širokog, transkontinentalnog književnog sistema koji bi se sasvim primjereno mogao nazvati i osmanskom interliterarnom zajednicom, a u kojem je inače posebno, povlašteno mjesto imala poezija, naročito tzv. divansko pjesništvo (usp. npr.: F. Nametak, 1997; En. Duraković, Es. Duraković i F. Nametak, 1998 i sl.). S druge strane, uz tradiciju bosaničke pismenosti i u osnovi paraliterarnog fenomena koji je poznat pod imenom tzv. krajišničkih pisama ili epistolarne literature (usp. npr.: Rizvić, 1994a; Nezirović, 2004; Nakaš, 2010 i sl.), sastavni dio sistema starije bošnjačke književnosti jeste i tzv. alhamijado književnost, tj. književno, a opet prvenstveno pjesničko stvaranje na narodnom, bosanskom jeziku i arebici kao arapskom pismu prilagođenom glasovnom sistemu bosanskog jezika (usp. npr.: A. Nametak, 1981; Huković, 1986; Rizvić, 1997 i sl.). Na ovaj način, Bošnjaci su i tokom osmanske vlasti u Bosni cjelovito kontinuirali i tradiciju pisanja te književnog stvaranja na narodnom jeziku slično drugim muslimanskim narodima širom Osmanskog carstva, pa i šire, naravno također u duhu orijentalno-islamske kulture i civilizacije, ali ovaj put vidno bliže sferi pučke pismenosti i književno-umjetničkog senzibiliteta, no što je, međutim, posebno važno u smislu neprekinutog održavanje veze s tradicijom pisanja te književnog rada na narodnom jeziku, a na kojem je, naravno, u sferi oralne kulture sve ovo vrijeme postojala i razvijala se i usmena književnost Bošnjaka (usp. npr.: Buturović i Maglajlić, 1998).
Drugi podsistem bošnjačke književnosti obuhvata, pak, noviju bošnjačku književnu praksu, koja je prije svega dio zapadno-evropske kulture i civilizacije, a koja se zvanično počinje razvijati nakon austrougarske okupacije Bosne 1878. godine, odnosno upravo u onom povijesnom trenutku kad se prekida višestoljetno postojanje starije bošnjačke književnosti kraj jednog značio je, dakle, početak drugog podsistema bošnjačke književne povijesti, barem prema uobičajenoj književnohistorijskoj sistematizaciji (usp. npr.: Rizvić, 1985, odnosno: Rizvić, 1994b i sl.). U tom smislu, početkom novije bošnjačke književnosti kao cjelina smatra se književna praksa iz vremena austrougarske okupacije Bosne (18781918), odnosno tzv. književnost preporodnog doba, kako ju je pionirski označio njezin bez i najmanje sumnje najznačajniji proučavalac Muhsin Rizvić, koji će, kao jedan od najvažnijih historičara bošnjačke književnosti uopće, ponuditi i danas najcjelovitiji te uopće najrelevantniji književnohistorijski prikaz ovog izrazito važnog segmenta ukupne bošnjačke književne povijesti (usp.: Rizvić, 1973a, 1973b, odnosno: Rizvić, 1990). Istina, Rizvić će stvarni početak novog, zapadno-evropski orijentiranog bošnjačkog književnog rada ostvarenog u punom kapacitetu pomjeriti tek u 1887. godinu kao godinu objavljivanja sakupljačke zbirke Narodno blago ključnog bošnjačkog proevropskog reformatora Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, a koju smatra naročitom osnovom za svu kasniju bošnjačku književnu praksu nakon tzv. “gluhog doba” (usp.: Rizvić, 1973a, odnosno: Rizvić, 1990). Pa ipak, upravo Rizvićeva razumijevanja bošnjačke književnosti iz vremena preporoda uspostavit će vladajuću književnohistorijsku koncepciju bošnjačke književnosti kao cjeline s njezina dva temeljna podsistema u pisanom književnom stvaranju, a gdje se upravo 1878. godina pojavljuje kao godina ključnog, odlučujućeg razgraničenja starije i novije bošnjačke književnosti:
“Politički su preokreti bitno određivali historiju Bošnjaka od samog njena začetka, pa tako i historiju njihove književnosti; i uvjetovali smjene epoha: nakon vremena srednjovjekovne bosanske države došlo je, prvo, razdoblje osmanlijske vladavine u Bosni, sa civilizacijom islamskog Istoka, kada se stvara i slavensko-islamski etnos; zatim, austrougarsko razdoblje, sa prodorom evropske civilizacije; period Kraljevine Jugoslavije, kao prve zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca; te poslijeratna era, u kojoj je, ali tek od početka sedamdesetih godina, i bošnjački narod politički priznat kao nacionalna činjenica. Unutar ovih poglavlja povijesti konstituiraju se u bošnjačkoj književnosti karakteristične književne pojave i stilske formacije, koje u starijim vremenima nose slavensko-orijentalna duhovna i estetska obilježja, te bosančičku i arebičku pismenost, dok se od druge polovine XIX stoljeća, kada nastupa razdoblje preporoda na narodnosnim osnovama i proces evropeizacije, uz usvajanje latiničke i ćiriličke pismenosti, one napoređuju, sa zakašnjenjem, ali i sa pristizanjem, sa stilovima drugih naših južnoslavenskih književnosti.”
(Rizvić, 1994b: 8)
Ovakva Rizvićeva koncepcija razvoja bošnjačke književnosti i njezinih podsistema u osnovi je kao cjelina neosporiva te i dalje prihvatljiva u smislu opće književnohistorijske sistematizacije. Rizvić je nesumnjivo upravu onda kad temeljne periode bošnjačke književne prošlosti raščlanjuje prema ključnim, a posebno korjenitim preokretima u društveno-političkoj povijesti jer ovakvo što, naravno, bitno je određivalo i stanje te povijesnu dinamiku u samoj književnosti te kulturi uopće, a što, međutim, nipošto ne znači i zanemarivanje imanentnih, unutarknjiževnih povijesnorazvojnih procesa i pojava. To je slučaj i s književnošću preporodnog doba, koja zasigurno jeste ključno determinirana austrougarskom okupacijom Bosne, no Rizvićeva koncepcija razvoja bošnjačke književnosti i njezinih podsistema, posebno u slučaju preporodne književne prakse i značenja 1878. godine s ovim u vezi, umnogome je zasnovana i na nekoliko značajnih ranijih razumijevanja ovog problema, pa i na važan način oblikovana između ostalog i njima.
Na razdjelni karakter 1878. godine, odnosno bošnjačke književne prakse iz vremena austrougarske okupacije Bosne skrenuta je, naime, pažnja i znatno prije Muhsina Rizvića kao najtemeljitijeg bošnjačkog historičara književnosti, a prve, iako diskretne naznake ovakvog čega daju se pratiti već kod spomenutog Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, koji će se u svojim različitim radovima dotaći i pojedinih pitanja književnohistorijske naravi, čime će inače njegovo djelo postati i neka vrsta preteče kasnije moderne bošnjačke književne historiografije.[ii] Tako npr. već u svojoj knjižici Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini (1893) Ljubušak kao dva različita toka u bošnjačkoj književnosti podrazumijeva ono što se danas određuje kao starija te novija bošnjačka književnost, i to tako da prvi tok vezuje za osmanski, a drugi za svoj savremeni, odnosno upravo austrougarski povijesni period u Bosni, pri čemu u svojem, austrougarskom vremenu insistira na važnosti književnog stvaranja na maternjem jeziku, a čemu kao potporu navodi i primjere književne prakse na maternjem jeziku upravo iz osmanskog perioda (usp.: Kapetanović Ljubušak, 2008: 39). Ovakvo razlikovanje onog što je starija i novija bošnjačka književnost kod Ljubušaka je, međutim, još eksplicitnije u radu O našijem pjesnicima i književnicima, objavljenom u dodatku drugog sveska njegove također sakupljačke zbirke Istočno blago (1897), inače radu koji bi se mogao smatrati već pouzdanijim početkom moderne bošnjačke historije književnosti. Ovaj put “prebirajući istočno blago”, Ljubušak je, naime, sabrao “lijepu rukovjet i našeg domaćeg narodnog blaga” orijentalno-islamske kulturalno-civilizacijske provenijencije (Kapetanović-Ljubušak, 1987a: 7), te na ovom mjestu predstavlja i kako kaže “ilahije i kaside bosanskih derviša”, odnosno neke od pjesničkih tekstova njemu poznatih i važnih autora bošnjačke alhamijado književne prakse, a za koje konstatira kako “vrijede da se zabilježe kao kulturnohistoričke uspomene iz onog doba, za koje je o unutrašnjem životu naroda u Bosni i Hercegovini slabo što pribilježeno” (Kapetanović-Ljubušak, 1987b: 186). Iz samog konteksta potpuno je jasno da Ljubušak misli na osmanski period u historiji Bosne i da ga i u književno-kulturalnom smislu razlikuje od austrougarskog vremena kao kasnijeg povijesnog perioda koji je ne samo različit već i jasno odvojen od prethodnog.
Uz druge moguće slične primjere u međuvremenu, ovakvo što slučaj je i to sad već daleko ozbiljniji i neuporedivo naučniji s obzirom na epistemološke standarde vremena o kojem je riječ posebno u bečkoj doktorskoj disertaciji Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der Orientalischen Literatur (1910),[iii] odnosno u knjizi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912) Saivet-bega Bašagića (usp.: Bašagić, 1986), inače, uza sve ostalo, i prvog stvarnog bošnjačkog historičara književnosti (usp. npr.: Džanko, 2006), mada je i kod Bašagića razdjelni karakter 1878. godine također još uvijek nerezolutan. Baveći se bošnjačkim autorima na “istočnom Parnasu”, Bašagić, naime, u po njegovoj sistematizaciji posljednji, četvrti period razvoja bošnjačkog književnog stvaranja na orijentalno-islamskim jezicima, ili kako to kaže u “četvrtu periodu”, smješta i Mehmeda Šakira Kurtćehajića, prvog bošnjačkog novinara i publicista u zapadno-evropskom smislu riječi i uopće jednog od prvih gorljivih zagovornika zapadno-evropske kulture među Bošnjacima (usp.: Bašagić, 1986: 203-205), a što će kasnije na svoj način uraditi i Rizvić (usp.: Rizvić, 1973a: 38-43). Time, zapravo, u određenoj mjeri Bašagić i dalje više implicitno, ali nesumnjivo eksplicitnije nego Ljubušak sugerira da se pojava drugačijeg, u zapadno-evropskom duhu utemeljenog bošnjačkog književnog i kulturnog stvaranja javlja tek s austrougarskom okupacijom Bosne, iako istini za volju istovremeno naglašava i to da je “daroviti i poletni mladić Mehmed Šakir-ef. Kurtćehajić” “prva lastavica koja je navijestila duševni preporod u Bosni i Hercegovini” (Bašagić, 1986: 203). Mada to, naravno, ne mora nužno biti intencionalan, svjesno vođen čin, na ovakav način Bašagić je, nesumnjivo, na dodatnom, još više sudbonosno-prekretnom značaju dao narednoj, upravo svojoj generaciji u bošnjačkoj književnosti i kulturi, koja i jeste, naravno, odigrala ključnu historijsku ulogu u ovom smislu, stvarajući sasvim neposrednu, najrealniju osnovu za razvoj cjelokupne kasnije bošnjačke književnosti i kulture. To što će, uostalom, biti i opće mjesto u svim kasnijim književnohistorijskim osvrtima na bošnjačku književno-kulturalnu praksu s kraja 19. i početka 20. st., kao npr. onda kad se, vrlo blisko Bašagićevoj ocjeni Kurtćehajića, slično tvrdi upravo za Bašagića, tj. da je autor čiji je ukupni kulturni rad neupitna “temeljnica poetsko-duhovne konstitucije bosanskohercegovačkih Muslimana u fazi njihova snažnog i istorijski nezaobilaznog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta” (Begić, 1987: 194).
Godina 1878. javit će se kao razdjelna godina između starije i novije bošnjačke književnosti i u prvim većim i ozbiljnijim istraživanjima bošnjačke književne prakse koja se javlja s osmansko-austrougarskom smjenom u Bosni, a što je slučaj već u knjizi Anfange der Europaisierung im Kunstschrifttum der moslimischen Slaven in Bosnien und Herzegowina (1934) uglednog njemačkog slavista Maximiliana Brauna, koji će sad već sasvim eksplicitno uspostaviti osnovne obrise teze da je upravo u slučaju ovog dijela bošnjačkog književnog stvaranja riječ o početku vrlo složene tranzicije književnog rada iz konteksta orijentalno-islamske u kontekst zapadno-evropske kulture i civilizacije (usp. Braun, 2009). Prema Braunu, osmanski period u povijesti bošnjačke književnosti i kulture posebno karakterizira “određivanje islamske svijesti, pridržavanje slavenskih narodnih osobenosti i u izvjesnom smislu negativan odnos prema Evropi”, pri čemu je kako smatra autor ovdje prisutan “krajnje tipičan nedostatak svakog unutrašnjeg razvoja pa i na polju književnosti” (Braun, 2009: 40-41). Otud, “za proučavanje evropeizacije, dakle, dolazi u obzir samo književnost iz vremena nakon okupacije” (Braun, 2009: 7), vrlo rezolutno i potpuno eksplicitno zaključuje Braun, fiksirajući na ovaj način 1878. godinu kao razdjeljujuću i apsolutno prekretnu, odnosno kao nultu godinu za početak nove, drugačije, zapadno-evropski orijentirane bošnjačke književne prakse:
“Dolazak austrougarskih trupa okončava ‘orijentalni period’ bosanskohercegovačke historije, a za cijelu zemlju, pogotovo za muslimansko stanovništvo, predstavlja potpuno novu orijentaciju koju u prvoj liniji obilježavaju dva procesa: odvajanje od Orijenta te političko i kulturno priključenje Evropi.”
(Braun, 2009:42)
Iako je Rizvić, naravno, bitno drugačije i nesumnjivo objektivnije vrednovao stariju bošnjačku književnu tradiciju, a prije svega bez Braunovih očitih orijentalističkih i evropocentričkih stereotipa i s nemjerljivo boljim poznavanjem stvarnog stanja bošnjačke književne baštine, te iako je jasno ukazao i na njezine prve u ovom smislu ozbiljnije susrete s modernom Evropom u drugoj polovini 19. st. (usp.: Rizvić, 1973a: 17-33), upravo na ovim i ovakvim shvatanjima, počev od Ljubušaka pa nadalje, utemeljit će se, očito, u značajnoj mjeri i Rizvićevo razumijevanje početaka novije bošnjačke književnosti. Ovom korpusu literature koja je bitno oblikovala Rizvićeva razumijevanja ove vrste neizostavno treba priključiti i knjigu Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade Milana Preloga (objavljenu najvjerovatnije između 1913. i 1916. godine), odnosno njezino poglavlje Rad muslimana na književnom polju (usp.: Prelog, s. a.), te knjižicu Hrvatska muslimanska književnost prije 1878. godine (1938) Muhameda Hadžijahića (usp.: Hadžijahić, 1938). I u ovim radovima, naime, upravo kraj osmanske vlasti u Bosni 1878. godine identificira se kao zvanični završetak one književne prakse koja se danas određuje pojmom starije bošnjačke književnosti, mada, istina, Hadžijahić, koji se pod imenom “hrvatske muslimanske književnosti prije 1878. godine” bavio zapravo bošnjačkom alhamijado književnošću, navodi i jedan broj alhamijado autora koji su stvarali i nakon smjene osmanske austrougarskom vladavinom u Bosni. Sva ova i ovakva razumijevanja odredila su, dakle, u značajnoj mjeri Rizvićevu koncepciju razvoja bošnjačke književnosti kao cjeline te njezine prijelomne povijesnorazvojne tačke, a upravo od Rizvića, a posebno iz njegove koncepcije književnosti preporodnog doba, ovo gledište naslijedila je u osnovi i sva kasnija bošnjačka i bosanskohercegovačka književna historiografija. To je slučaj i s najnovijim istraživanjima ove vrste, koja će od Rizvićeve koncepcije preporodne književnosti manje ili više odstupati ili unekoliko modificirati je prema svojim viđenjima u jednom broju drugih važnih pojedinosti, ali ipak ne i u pogledu onog što je određenje povijesne tačke u kojoj se počinje razvijati preporodna književna praksa, odnosno novija bošnjačka književnost uopće. Ovakvo što prisutno je, naime, i onda kad se za preporodni period u bošnjačkoj književnosti i kulturi predlažu važne inovativne, alternativne terminološke odrednice poput npr. “perioda tranzicije” (usp.: Džanko, 2006, odnosno: Spahić, 2008) ili neke druge ovom slične i bliske terminološko-konceptualne mogućnosti poput npr. “književnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba” (usp.: Kodrić, 2012: 104-118), pa ni ove ideje u osnovi ne napuštaju temeljna Rizvićeva shvatanja u pogledu značenja 1878. godine.
Nešto drugačije, međutim, funkcionira knjiga Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana (1933) Mehmeda Handžića (usp.: Handžić, 1999a), koja je također bila poznata Rizviću, jednako kao i njezina ranija verzija Al-Gawhar al-asna fi taragim wa šu’ara Busna (1930) (usp.: Handžić, 1999b), izvorno objavljena na arapskom jeziku tokom autorova boravka na studiju na glasovitom univerzitetu Al-Azhar u Kairu, a koja inače nije potpuno istovjetna sa svojom bosanskom inačicom (usp.: Es. Duraković, 1999) te koja je Rizviću vjerovatno bila nedostupna zbog jezičke barijere, mada je za ovu knjigu nesumnjivo znao zahvaljujući njezinu prikazu kod Mahmuda Traljića (usp.: Rizvić, 1973a: 18). Slično svojim prethodnicima, a pogotovo Safvet-begu Bašagiću, Handžić se u objema svojim knjigama bavi bošnjačkim književnim autorima koji su tokom osmanske vlasti u Bosni stoljećima stvarali na orijentalno-islamskim jezicima počev od Mahmud-paše Adnija, velikog vezira sultana Mehmeda El-Fatiha iz 15. st., pa nadalje, ali i autorima koji su na osmanskom turskom, arapskom ili perzijskom jeziku pisali i druge tekstove, odnosno radove iz područja šire shvaćenog književnog rada, tj. iz oblasti vjerskih nauka, islamske mistike, filozofije, logike i sociologije, historiografije, gramatike, leksikografije i stilistike, ali i matematike te prirodnih nauka itd., s jedne strane, dok se, s druge strane, bavio i bošnjačkim alhamijado književnim stvaranjem, prateći njegov nastanak i višestoljetni razvitak kao osobene književne prakse Bošnjaka na narodnom, bosanskom jeziku. Ono što je, pak, drugačije kod Handžića jeste to da se ovaj autor u svojim bavljenjima “književnim radom bosansko-hercegovačkih muslimana” ne zaustavlja na 1878. godini kao razdjelnici u bošnjačkom književnom stvaranju, pa se uz pisce iz osmanskog vremena bavi i piscima iz postosmanskog doba, a koji su na neki od načina nastavljali bilo bošnjačko književno stvaranje na orijentalno-islamskim jezicima, bilo arebičko-alhamijado književnu praksu. Uz napomenu “da i danas među nama imade ljudi koji imaju pjesama na turskom jeziku” (Handžić, 1999a: 379), tako se kod Handžića zajedno sa svojim prethodnicima iz ranijih stoljeća bez neke posebne razlike javljaju ne samo autori sa samog prijelaza 19. i 20. st., a kakvi su npr. pjesnikinja Habiba, kći Ali-paše Rizvanbegovića, Arif Hikmet-beg Rizvanbegović, Alipašin unuk, ili Ibrahim-beg Bašagić Edhem, inače otac Safvet-bega Bašagića, već i Muhamed Enveri Kadić, autor koji je svoju hroniku Bosne pisao sve do početka tridesetih godina 20. st. i vremena Kraljevine Jugoslavije, a posebno Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je kod Handžića prisutan i kao pjesnik na osmanskom turskom jeziku s pjesničkim imenom Muhibi Ljubušak, a potom i kao književno-kulturni radnik na bosanskom jeziku i zapadnoj pismenosti (usp.: Handžić, 1999a: 378). Ističući da u svojoj knjizi ne može ne spomenuti i “dvojicu zaslužnih ljudi za historiju muslimana u Bosni i Hercegovini” (Handžić, 1999a: 362), Handžić, pored svih drugih autora kojima se podrobnije bavi ili koje spominje, piše čak i o Sejfudin-efendiji Kemuri, piscu historiografskih tekstova, prevodiocu s osmanskog turskog, ali i pjesniku na ovom jeziku s kraja 19. i početka 20. st., ali i o Safvet-begu Bašagiću, kojeg predstavlja također kao historičara te književnog historičara i prevodioca, ali istovremeno spominje i njegov originalni književni rad krajem 19. st. i početkom 20. st., i to kako Bašagićevu poeziju, tako i njegovo dramsko stvaralaštvo (usp.: Handžić, 1999a: 363-364). Handžić se, dakle, bavi ne samo nastavkom bošnjačke starije književne prakse nakon 1878. godine već i književnim i kulturalnim pojavama koje spadaju u korpus početaka novije bošnjačke književnosti, odnosno preporodne književne prakse onakve kakvu definira Muhsin Rizvić, pa je Handžićeva knjiga prva vrlo jasno upozorila na, očito, evidentan problem razgraničenja starije i novije bošnjačke književnosti. Istina, Handžić, čiji je pristup književnosti bio u osnovi filološko-pozitivistički, o ovom problemu kao takvom uopće ne govori, odnosno ne postavlja pitanje vremenske granice između starijeg i novijeg bošnjačkog književnog stvaranja, već na takvo što upućuje tek sadržaj njegove knjige i odabir pisaca i njihovih djela kojima se bavio.
Otud, uz pojedine ranije, manje ili više usputne i tek naslućene ideje ove vrste, najčešće prisutne u najnovijim radovima o pitanjima bošnjačkog književnog stvaranja s kraja 19. i početka 20. st., na problem preciznijeg razgraničenja starije i novije bošnjačke književnosti, a posebno preporodne književne prakse, pažnja je cjelovitije skrenuta tek nedavno, ali ne iz perspektive historije novije bošnjačke književnosti već iz tačke gledišta primarno vezane za stariju bošnjačku književnu tradiciju na orijentalnoislamskim jezicima. Riječ je o studiji Kraći osvrt na neke probleme razgraničenja starije i preporodne bošnjačke književnosti: Od književnosti na orijentalnim ka književnosti na maternjem jeziku (2013) Adnana Kadrića, historičara prije svega starije bošnjačke književnosti na osmanskom turskom jeziku, u kojoj autor pored svega drugog ukazuje i na poetičke promjene u samoj bošnjačkoj književnoj praksi na orijentalno-islamskim jezicima počev od sredine 19. st., ali i na njezin naročiti nastavak i nakon 1878. godine, uključujući i cjelokupno vrijeme austrougarske okupacije Bosne (usp.: Kadrić, 2013). Blisko skorijim istraživanjima novije bošnjačke književnosti, a posebno književne prakse folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja 19. i početka 20. st., autor između ostalog primjećuje i to da počev od sredine 19. st. i “književna produkcija na orijentalnim jezicima dobija stilske osobenosti tadašnjeg prosvjetiteljskog realizma nastalog pod vidnim utjecajem literature na slavenskim jezicima”, a što posebno zapaža u rukopisnim hronikama bošnjačkih pisaca vezanim za temu Bosne kao njihovu središnju temu, a sličan je slučaj i s folklornim romantizmom, koji je u ovom književnom stvaranju također vezan za ono što je “pisanje o prošlim događajima, značajnim za razvijanje svijesti o lokalnom identitetu”, odnosno za svojevrsnu lokalno-identitetsku prednacionalnu temu (usp.: Kadrić, 2013: 117). Za razliku od Handžića, kojem to nije omogućavala ni njegova metodologija usmjerena prvenstveno ka vanjskim, transcedentnim aspektima književnog teksta, a preko njega i Rizvića, na ovoj osnovi Kadrić govori i o nekoj vrsti preporoda (ili, štaviše, “prvog preporoda”) u samoj bošnjačkoj književnoj praksi na orijentalno-islamskim jezicima počev od sredine 19. st. pa nadalje, s jedne strane, dok, s druge strane, s punim pravom postavlja pitanje o tome u kojem se to historijskom trenutku razgraničavaju starija i novija bošnjačka književnost, s čim u vezi naglašava i svojevrstan produžetak književnog stvaranja Bošnjaka na orijentalno-islamskim jezicima i nakon 1878. godine.
Ovom je blizak slučaj i sa sasvim skorom studijom O jezičkim osobitostima prijevodne aihamijado literature u kontekstu preporodnog prosvjetiteljstva druge polovine 19. stoljeća Adnana Kadrića i Alena Kalajdžije, u čijoj se osnovi podrazumijeva ekvivalentna pojava svojevrsnog preporoda i u bošnjačkom arebičko-alhamijado književnom stvaranju, ovaj put označena imenom “preporodnog prosvjetiteljstva” (usp.: Kadrić i Kalajdžija, 2014). Ovu pojavu sugerira, između ostalog, i promijenjeni odnos prema maternjem jeziku, koji i za arebičko-alhamijado pisce postaje sve važniji u drugoj polovini 19. st., pa se na bosanskom jeziku i arebičkoj pismenosti sve više javljaju i različiti prijevodi te prijevodne adaptacije s orijentalnoislamskih jezika, najčešće s osmanskog turskog, ali i s arapskog te perzijskog jezika. To je npr. slučaj i s prijevodom pjesme Kaside-i burda (“Pjesma o časnom ogrtaču”), koju je u 13. st. spjevao Šerefuddin Ebu Abdullah ibn Se’id Busiri, a koju je na bosanski jezik preveo Halil Hrle, sin Alijin, iz Stoca (1868), odnosno s glasovitim prijevodom Mevluda Suleymana £elebija, koji je pod naslovom Mevlud a’lani ‘ala lisan-i bosnevi (“Jasni i uzvišeni mevlud na bosanskom jeziku”) s osmanskog turskog na bosanski preveo i autorski prilagodio hafiz Salih Gašević (najvjerovatnije 1878. ili 1879. godine), ali je sličan slučaj i s kasnijim prijevodima poput npr. prijevoda Đulistana (1258) perzijskog klasika Muslihuddina Sa’adija Širazija, koji je s perzijskog originala, a uz pomoć turskog prijevoda Cafera Tayyara na bosanski preveo Junus Remzi Stovro (1897), odnosno s dvojezičkim uporednim tekstovima na bosanskom i turskom jeziku kao npr. u djelu Bosanski turski učitelj Ibrahima Berbića (1893). Istina, pitanjima ovih i ovakvih prijevoda na bosansku arebičko-alhamijado pismenost autori pristupaju tek s obzirom na jedan aspekt ove pojave, odnosno prije svega u perspektivi filološko-lingvističke analize jezika prijevoda stranih književnih i neknjiževnih tekstova, ali i ovaj rad može sasvim jasno ukazati na šire promjene i naročitu povijesnorazvojnu dinamiku u starijoj bošnjačkoj književnosti uopće u drugoj polovini 19. st., na svoj način također nudeći mogućnost otvaranja problema tačke razgraničenja starije i novije bošnjačke književnosti. A sve ovo onda, posebno ako se ovakvo što stavi u kontekst historije novije bošnjačke književnosti, napokon može stvoriti i osnove za postavljanje pitanja koje se nadaje kao ključno pitanje u ovom smislu: Je li, zapravo, godina 1878. uistinu godina apsolutnog razgraničenja starije i novije bošnjačke književnosti, odnosno mogu li se pri svemu ovom počeci novije bošnjačke književnosti vremenski locirati ipak nešto ranije, i prije austrougarske okupacije Bosne, tj. u vrijeme dovršetka osmanske vlasti u Bosni, baš kao što se stvarni kraj starije bošnjačke književne prakse ipak treba pomaći u manje ili više dalje vrijeme, uključujući i vrijeme austrougarske uprave u Bosni, pa i kasnije?!
Za razliku od onog kako to predstavlja uobičajena književnohistorijska slika razvoja ukupnosti bošnjačke književnosti, nije, naime, bez realnog književnohistorijskog utemeljenja ni teza da se i prije 1878. godine, još, dakle, u osmanskom vremenu, javljaju ne samo važne promjene u starijoj bošnjačkoj književnoj praksi već i prve moguće naznake ili barem neka vrsta rane prethodnice onog u što će se kasnije razviti novija bošnjačka književnost, a posebno onda kad je riječ o književnom stvaranju preporodnog doba. Zato ovakvo što, a naročito u perspektivi historije novijeg bošnjačkog književnog stvaranja, navodi i na mogućnost da se najraniji začeci novije bošnjačke književnosti kao cjeline uoče još ranije čak cijelo desetljeće i više prije onog trenutka koji se u uobičajenoj književnohistorijskoj sistematizaciji uzima kao općeniti trenutak zvaničnog početka novije bošnjačke književne prakse, pri čemu se može uspostaviti i teza da se ovi najraniji nagovještaji zapadno-evropskih književnih pojava i procesa u novijoj bošnjačkoj književnosti uopće javljaju upravo najprije u poeziji. Poezija bi se, otud, mogla posmatrati i kao onaj književni žanr bošnjačke književnosti koji je dominantno obilježio stariju bošnjačku književnu povijest, ali i kao prvi koji je poveo bošnjačku književnost putem njezina zapadno-evropski utemeljenog književnog razvoja i tako, praktično, stvorio prve, makar tek i diskretne ili indirektne unutarknjiževne osnove za razvoj cjeline novije bošnjačke književnosti. Zato pitanje o počecima novije bošnjačke poezije jeste istovremeno i pitanje o počecima novije bošnjačke književnosti uopće, pri čemu ovo pitanje na nov i drugačiji način osvjetljava i uobičajene književnohistorijske i kulturalnohistorijske predstave o tome kad se i kako barem u naznakama i prvim oblicima počela razvijati ukupna novija bošnjačka te uopće bosanskohercegovačka kultura.
2.
I u samom Osmanskom carstvu u drugoj polovini 19. st., u vrijeme vladavine sultana Abdulaziza I, a tragom tzv. tanzimatskih reformi započetih još 1839. godine objavom Hatišerifa od Gulhane, javlja se potreba za njegovom modernizacijom, uključujući i približavanje stanju u zapadno-evropskoj kulturi i civilizaciji u pojedinim segmentima, a što se odrazilo i u najzapadnijoj osmanskoj provinciji Bosanskom vilajetu (usp. npr.: Davison, 1963, odnosno: Aličić, 1983 i sl.). Tad se, naime, pored niza promjena u društvenim, ekonomskim i vojnim pitanjima te drugim oblastima, u Bosni javlja i zapadno-evropski sistem štampe, pa se, uz još ranija, pionirska tri sveska prvog bosanskohercegovačkog časopisa Bosanski prijatelj (1850, 1851, 1861) fra Ivana Franje Jukića i njegovu četvrtu svesku koju je uredio fra Anto Knežević (1870), a koji su štampani izvan Bosne, kao sastavni dio ovih reformskih procesa i u samom Bosanskom vilajetu pojavljuju i prvi novinski listovi i časopisi, a koji su u cijelosti ili djelimično objavljivani i na narodnom, bosanskom jeziku, i to upravo s ovom, bosanskom nominacijom jezika. Ove listove i časopise štampala je Vilajetska štamparija u Sarajevu, koja je u skladu s osmanskim Ustavnim zakonom za Bosnu počela s radom 1866. godine, kad je započelo objavljivanje kratkotrajnog lista Bosanski vjestnik (1866-1867) u privatnom izdanju Ignjata Soprona, štampara koji na poziv bosanskog valije Osman Šerif Topal-paše dolazi u Bosnu iz austrougarskog Zemuna upravo s ciljem pokretanja rada štamparije.
Odmah zatim javljaju se i zvanične vilajetske novine Bosna (18661878), “list za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi”, a potom i Sarajevski cvjetnik (1868-1872), poluzvanični časopis koji je po valijinu odobrenju pokrenuo i izdavao Mehmed Šakir Kurtćehajić, već spomenuti vjerovatno najangažiraniji zagovornik evropeizacije Bosne u osmanskom vremenu kod bosanskih muslimana, dok se u kratkotrajnom Hercegovačkom vilajetu kao njegove zvanične novine javlja list Neretva (1876), štampan u Vilajetskoj štampariji u Mostaru kao sjedištu Hercegovačkog vilajeta. Uz javnu pisanu komunikaciju na bosanskom jeziku, na ovaj način u Bosni se, a posebno među Bošnjacima pored tradicionalno prisutne arebice i ostataka bosaničke pismenosti postepeno uvode i afirmiraju i za njih nova, zapadna, evropska pisma latinica, kojom je još ranije štampan Bosanski prijatelj, a potom i ćirilica s pravopisom Vuka S. Karadžića, kojom je u cijelosti štampan Bosanski vjestnik te polovina svakog broja Bosne, Sarajevskog cvjetnika i Neretve, dok je njihova druga polovina štampana na osmanskom turskom jeziku (usp.: Minka Memija, 1996, odnosno: Pejanović, 1961; usp. i: Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima
Bosne i Hercegovine 1850-1918, 1991).[iv] Kako je to spomenuto, i u bošnjačkoj arebičkoj književnoj praksi, odnosno u alhamijado književnosti Bošnjaka, a koja je sve vrijeme osmanske uprave u Bosni ostvarivana upravo na bosanskom jeziku, prisutno je ne samo ono što je po prirodi stvari za ovaj književni tok razumljiva vezanost za maternji jezik već i njegovo otvoreno zagovaranje, naročito upravo u drugoj polovini 19. st. Tad se i u originalnoj, a ne samo u prijevodnoj alhamijado književnosti javlja također upravo naglašeno insistiranje na važnosti maternjeg jezika, pa čak se potiče i njegovo uvođenje u škole. To će biti slučaj i kod npr. alhamijado pisca Omera Hume, koji s upravo ovim propedeutičkim nastojanjem u Istanbulu štampa svoju vjersku početnicu ilmihal Sehletul-vusul (1865), a u čijem drugom, sarajevskom izdanju, inače jednoj od prvih knjiga štampanih arebicom u Bosni i Hercegovini (1875), u uvodnoj zahvali ispisuje i sljedeće stihove s očitim ciljem afirmiranja maternjeg jezika:
“Berlejiši miftah lugat bosnevi,
Anamo su tri lugata četi
Turski, furski, arabski,
Znaćeš furski, ne da lugat lagati.
Turćijatu zihun dobro otvori,
Tutkun Omer zihni ovim bi.
Prez šubhe je babin jezik najlašni
Svako njime vama vikom besidi.
Slatka braćo Bošnjaci!
Ham vam Omer govori.”
(Citirano prema: Drkić i Kalajdžija, 2010: 9-10)
Iako su dosadašnja istraživanja ove vrste vrlo rijetka i skromna, sasvim je moguća pretpostavka da je već u pojedinim slučajevima iz bošnjačke alhamijado književne prakse iz druge polovine 19. st. u pitanju ne samo jedan od mogućih odraza osmanskih tanzimatskih reformi već i za bošnjačku književno-kulturalnu situaciju vrlo rani odjek različitih prosvjetiteljskih, a posebno preporodno-romantičarskih ideja karakterističnih za ovo vrijeme na Slavenskom jugu, a koje su se u bosanskomuslimanskom kontekstu ostvarile tek u izvjesnim naznakama, a svakako na način svojstven zatečenom stanju bošnjačke književnosti i kulture ovog trenutka, no barem donekle blisko pojavama u književnom i kulturnom stvaranju autora iz katoličkog i pravoslavnog miljea u Bosni. Pa ipak, tek s početkom ere štampe i u samoj Bosni stvorene su i neke od nužnih osnova za razvoj nove, drugačije književne prakse Bošnjaka, tj. onog književnog rada koji više neće biti neposredno vezan ni za orijentalno-islamske jezike, pa ni za arebičku pismenost ili alhamijado književni izraz, a pogotovo ne za ostatke bosaničke pismenosti. Istina, postojale su izvjesne pretpostavke da se prvi štampani rad na bosanskom jeziku i zapadnom pismu kod bosanskih muslimana javio i nešto ranije, početkom šezdesetih godina 19. st., te da je u pitanju proklamacija Riječ Hodže bosanskoga Hadži Muje Megoviča objavljena u zagrebačkom časopisu Pozor 1862. godine, inače tekst usmjeren ka bližem povezivanju bosanskih muslimana s drugim južnoslavenskim narodima na novim, nacionalnim osnovama, prije svega srpskim. Međutim, stvarni autor ovog teksta je ili fra Anto Knežević, u ovom vremenu angažirani pristalica natkonfesionalnog bošnjaštva, ili, što je zasigurno znatno vjerovatnije, Mićo Ljubibratić, jedan od vojvoda u antiosmanskom Hercegovačkom ustanku i poznati srpski nacionalni poslenik ovog doba kojem je jedna od stalnih preokupacija bilo ono što određuje kao “izmirenje sa muhamedancima srpske narodnosti” (usp.: Rizvić, 1973a: 36), a zbog čega je kasnije s ruskog na srpski preveo i muslimansku svetu knjigu, Kur’an Časni (1895). Otud, ovaj historijski važan iskorak u književnom radu Bošnjaka, a koji će u budućnosti drastično promijeniti karakter bošnjačkog književnog rada i tako povesti bošnjačko književno stvaranje u novom, drugačijem smjeru, desit će, ipak, tek s pojavom prvih novinskih listova i časopisa u samoj Bosni, i to već na samom njihovu početku. Već u prvom broju lista Bosna, u ponedjeljak, 13. muharrema 1283. godine prema tad u Bosni zvaničnom hidžretskom kalendaru, odnosno 16. ili 28. maja 1866. godine prema julijanskom ili gregorijanskom kalendaru (kako se to također uporedo navodi u kolofonu lista), objavljena je, naime, pjesma za koju se s velikom sigurnošću može tvrditi da predstavlja prvi književni rad jednog Bošnjaka na bosanskom jeziku i zapadnom pismu, u ovom slučaju Vukovoj ćirilici pjesma Pozdrav autora koji je potpisan kao “gospodin hodža Mehmed-Emin-Efendija”.
Istina, a s obzirom na to da je list Bosna izlazio uporedo na bosanskom i osmanskom turskom jeziku, u istom broju ovog lista, u njegovu turskom dijelu, javlja se i turska inačica pjesme, što već na samom početku postavlja i pitanje na kojem je od ovih dvaju jezika pjesma izvorno napisana, odnosno koja je njezina verzija primarna bosanska ili turska? S jedne strane, na mogućnost da je pjesma izvorno napisana na osmanskom turskom jeziku i da je turska verzija pjesme ipak primarna (usp.: Rizvić, 1973a: 35), uz bošnjačku višestoljetnu tradiciju pisanja na orijentalno-islamskim jezicima i širi književno-kulturalni kontekst Bosne ovog vremena u značajnoj mjeri može uputiti i sam tekst svojim unutarknjiževnim obilježjima, između ostalog i svojom formom, koju čini svega jedna strofa od četiri stiha, a što zajedno s drugim karakterističnim elementima pjesmu vezuje za žanr rubaije-tariha kao jednu od prepoznatljivih vrsta tzv. divanskog pjesništva, odnosno za orijentalno-islamsku pjesničku tradiciju (usp. npr.: Hadžiosmanović i Memija, 2008). Ovakvo što, doduše, ne bi moralo nužno osporiti, pa čak ni značajno relativizirati i istovremeni bosanski karakter pjesme “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije”, i to stoga što je ona u svojoj bosanskoj verziji, na bosanskom jeziku i zapadnom pismu, gotovo posve sigurno trebala funkcionirati kao uporedni, bosanski original, tim prije što je ovakvo što bilo u potpunosti u skladu s bilingvalnom koncepcijom lista u kojem je pjesma objavljena, a gdje ovaj mogući prijevod s turskog nije potpisan i imenom prevodioca, kao uostalom ni drugi prijevodi u novinama.
S druge strane, ne samo da nije isključena već je i sasvim realna, odnosno gotovo sasvim izvjesna mogućnost da je pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” ipak izvorno napisana na bosanskom jeziku, ili barem da su bosanska i turska verzija ove pjesme potpuno ravnopravne po svojem prvenstvu te da u tom smislu jedna ne isključuje drugu, pri čemu, naime, u ovom slučaju nije riječ o dvjema jezički različitim verzijama jedne pjesme, već, naprotiv, tek o “verzijama”, a zapravo o dvjema pjesmama na dvama jezicima, a koje su samo vrlo bliske i slične, ali nipošto iste i identične. Na ovakvu mogućnost upućuje već i biografska činjenica o autoru ove pjesme (ili ovih pjesama), jer, prema podacima koje donosi znameniti hroničar Bosne ovog vremena Muhamed Enveri Kadić, etiketa “gospodin hodža Mehmed-Emin-Efendija”, inače vrlo moderna, upravo evropska i neobična za svoje vrijeme, odnosi se na Mehmeda (ili Muhameda) Emin-efendiju Šehovića (Šejh-zade), sina Mustafa-efendije, porijeklom iz Novog Pazara, a koji je u to vrijeme bio glavni učitelj u sarajevskoj ruždiji,[v] ali i visokopozicionirani službenik Bosanskog vilajeta, odnosno član vilajetskog užeg upravnog Odjela za obrazovne reforme (Da’ire-i Umur-i lslah-i Ma’arif).[vi] Riječ je, dakle, o pripadniku uleme muslimanske inteligencije u Bosni, ali i “evropejcu”, “naprednjaku” ovog vremena, karakterističnom proevropskom osmanskom intelektualcu druge polovine 19. st., koji je nužno morao imati i zapadno-evropska znanja i nazore, odnosno morao je barem u nekoj mjeri poznavati i pisano-književno stvaranje na zapadnoj pismenosti, pa je kao takav nesumnjivo bio u stanju napisati i pjesmu kakva je pjesma Pozdrav na bosanskom jeziku i Vukovoj ćirilici.[vii] Na ovakvo što, međutim, još više, gotovo dokraja ukidajući svaku sumnju, ukazuje jedna druga, u ovom kontekstu još važnija, unutarknjiževna činjenica naime, to da u poređenju s turskom “verzijom”, bosanska “verzija” pjesme nije ne samo tek puki prijevod svoje turske “inačice”, pa čak nije ni njezin slobodniji prepjev, već bitno drugačiji, po mnogo čemu samostalan tekst, koji vidljivo korespondira s drugačijim, neturskim jezičkim, ali i književno-kulturalnim sistemom. Pritom, u bosanskoj pjesmi evidentan je izostanak ne samo pojedinih žanrovskih konvencija karakterističnih za tarih, uključujući i formalnu oznaku godine događaja o kojem pjesma govori, već i jednog broja drugih, sadržajnih elemenata, među kojima je i ovdje važna doslovna referenca na proslavu muslimanske Nove godine, a koja je, naime, neposredno prethodila svečanoj pojavi lista Bosna:
“Sjenka Cara po Bosni se pruža
Novog goda procveta joj ruža
Miris pruža biser-redke niže
Eto, Bosno, tebi sunca bliže!”[viii]
“Olinca Bosna ifun saye-i šahanede himmet
Vilayetden ceride tab’inun bed’i sezilmišdur
Mušire goncalar tebšir ider nev sale tarihum
Sutur-i nev ceride hatt-i cevher-veš dizilmišdur (1283)”[ix]
“Čim milost Bosni stiže u carskoj sjeni
List iz Vilajeta, početak štampanja zapažen bi.
Vjesnika pupovi ruže vesele hronogram moj o
Novoj godini Poput linije dragulja u novom su listu poredani redovi. (1283)”[x]
U perspektivi historije bošnjačke književnosti od primarne je važnosti, naravno, bosanska “verzija” pjesme. Za razliku od turske “inačice”, koja je ispjevana u zahtjevnom šesnaesteračkom metru “hezedž sahih” (s četiri iste stope, pri čemu je prvi slog u svakoj stopi otvoren, a ostala tri zatvorena), u bosanskom slučaju u pitanju je tekst bez većih estetskih vrijednosti, odnosno tekst čijem književnom karakteru doprinosi prvenstveno tek njegova naglašena metaforika i rimovano-ritmizirana stihovana forma u nesimetričnom desetercu, a kojom se tekst formalno raščlanjuje od svakodnevne upotrebe jezika i tako zadobiva izvjesna, opet prvenstveno formalna poetska obilježja. Pa ipak, ma koliko estetski bila skromna, pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” istovremeno je i tekst čija su književnohistorijska vrijednost i kulturalnohistorijski značaj nesumnjivi i višestruki, posebno uzme li se u obzir kontekst njezina nastanka i karakter njezine pojave u njemu. Ovakvo što ne umanjuje ni eventualna mogućnost da je sama pjesma izvorno sastavljena na osmanskom turskom jeziku, naprotiv i ova pretpostavka, čak i sa svojim vrlo uvjetnim karakterom, može imati svoje posebno književnohistorijsko te kulturalnohistorijsko značenje.[xi]
Usmjerene ka modernizaciji Osmanskog carstva i njegovu približavanju modernoj Evropi 19. st., tanzimatske reforme ciljale su, naime, između svega ostalog i na novi, proevropski kulturni te obrazovno-prosvjetni razvoj provincija Carstva, ali i na liberalizaciju i svojevrsni građanski ustroj odnosa u Carstvu, a kako bi se samo Carstvo unaprijedilo, sačuvalo i opstalo. S ovim u vezi, uz dokidanje tradicionalnog osmanskog milletskog sistema, bila je i pojava uvažavanja narodnih jezika diljem Carstva, koji se uvode čak i u školski sistem, pored svega drugog i zato da bi se, s jedne strane, na ovaj način u odgovarajućoj mjeri zadovoljili već otpočeti procesi pojedinačnih nacionalnih identifikacija unutar Carstva, ali i kako bi se, s druge strane, a nasuprot ovim procesima, liberalizacijom odnosa unutar Carstva i njegovim građanskim ustrojem stvarno jačao nadnarodni i natkonfesionalni osmanizam kao osjećaj prvenstvene pripadnosti carskih podanika Osmanskom carstvu kao takvom (usp. npr.: Davison, 1963, odnosno: Aličić, 1983 i sl.). Upravo u ovakvom kontekstu i u Bosni se javljaju prvi časopisi na narodnom, bosanskom jeziku, utoliko prije što se u bosanskom susjedstvu, a prije svega u današnjoj Hrvatskoj i Srbiji, u ovom trenutku već uveliko razvijaju karakteristične preporodne, nacionalno-romantičarske ideje 19. st., a koje upravo i putem časopisa te uopće štamparske djelatnosti na narodnom jeziku prelaze granice i dospijevaju i u samu Bosnu, utječući pritom i na kulturalno-društveno stanje u ovom vilajetu, posebno u ideološkom smislu, pa tako i na pitanja njegova tadašnjeg i budućeg položaja u Carstvu.
U ovakvim okolnostima pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” ima poseban karakter. S jedne strane, uprkos prisutnoj nesklonosti reformskim novitetima tvrdokornijeg a značajnog dijela bosanskomuslimanske zajednice, a koji se još od Velikog bosanskog ustanka Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, iz 1831. godine ne samo s nepovjerenjem već i s očiglednim neprihvatanjem i buntom i dalje negativno odnosio spram promjena u tradicionalnom osmanskom poretku (usp. npr.: Aličić, 1983, odnosno: Aličić, 1996 i sl.), sama pjesma u osnovi je pjesma-pohvalnica, te funkcionira kao izrazito pozitivan odgovor na modernizacijske zahvate u Osmanskom carstvu, kao uostalom i cijela novina u kojoj je objavljena, a što ima posebno značenje uzme li se u obzir i to da je njezin autor i pripadnik ulemanskog staleža. Pritom, kroz metaforu cvjetanja ruže “novog goda”, a koja miriše “biser-redcima” i tako navještava novu blizinu sunca Bosni, evropska prosvijećenost i novo, upravo evropsko znanje slave se i predstavljaju ne samo kao izraz tek pukog napretka već, naime, kao nova a potrebna progresivna snaga i garant budućnosti zemlje i naroda, no koji, međutim, nisu suprotni staroj, pouzdanoj, ali ipak ostarjeloj osnovi, već su, naprotiv, ono što se na nju prirodno nastavlja i dalje je razvija. Uz ovo, uvodnom metaforom carske sjene i njezina pružanja po Bosni, ovaj i ovakav progres reprezentira se prije svega kao čin carske, sultanove milosti i brige za Bosnu, ali i kao upravo sultanov, odnosno izravno osmanski put u ljepšu i svjetliju budućnost, a kojoj je izvor i jamac sam sultan i osmanska država. Na ovaj način u pjesmi “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” u osnovi je izostao realni povijesni kontekst slabljenja Osmanskog carstva kako na unutrašnjem, tako i na vanjskom planu, izražen posebno u ovom vremenu, a koji je bio jedan od stvarnih ključnih izvora tanzimatskih reformi, jednako kao što je nevidljiv i svojevrstan povijesni paradoks situacije u kojoj je nekoć moćno Osmansko carstvo, stoljećima strah u očima evropskog Zapada, put za svoj spas i opstanak tražilo upravo u onom što su pretpostavke njegova dojučerašnjeg ključnog rivala zapadno-evropskog svijeta. Naprosto, suprotno povijesnoj zbilji, prema “gospodinu hodži Mehmed-Emin-Efendiji” i njegovoj pjesmi tanzimatske reforme izraz su ne slabosti i krize već snage i progresa Osmanskog carstva, baš kao i ne vrijednost zasnovana na zapadno-evropskom uzoru već izvorna osmanska vrednota, a koju pjesma slavi kao takvu i tako daje svoj nesumnjiv doprinos ideji osmanizma kao novoj vodilji za budućnost Osmanskog carstva.
Sve ovo u bosanskoj “verziji” pjesme i recepciji koja joj je bila cilj očito je imalo i dodatno, posebno značenje, naročito u ovdje važnom smislu beskompromisnog afirmiranja pismenosti na narodnom jeziku i zapadnom pismu, a uprkos odranije poznatoj bosanskoj nesklonosti osmanskim reformskim zahvatima, pa je s ovim u vezi pjesma posebno sugerirala i neku vrstu kontinuiteta u odnosu na tradiciju bez obzira na očitost i obim promjene koja je u pitanju. S obzirom na osmanske tanzimatske interese, pjesmom se, naprosto, htjelo snažno podržati novu i drugačiju, savremeniju književnu te uopće pisanu i kulturalnu praksu, a naročito se htjelo dokinuti tradicionalističke stavove kako uopće, tako i posebno u sferi pismenosti i kulture, a što je sve zajedno dodatno podržano te snažno, sa sigurnošću ovjereno ulemanskim statusom autora pjesme “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije”. Istina, ideja novog početka prisutna je i u turskoj “verziji” pjesme, a posebno je ostvarena doslovnim referiranjem muslimanske Nove godine, a što, dakle, ni ovdje nije samo čin vremenskog lociranja, ali je to u bosanskoj “inačici” još izraženije zahvaljujući semantičkoj polivalentnosti sintagme “novi god”, koja može referirati sličan sadržaj kao u pjesmi na turskom jeziku, ali i više od toga prije svega upravo novi, mladi, no i dalje autentični izdanak onog što je vremenom postalo staro i dotrajalo. A kao takva, i sama ova pjesma, naročito fokusira li se njezina bosanska “verzija” te karakter njezine pojave u bosanskom kontekstu, karakterističan je dio procesa tanzimatskih reformi u Bosni, odnosno njihov osobeni kulturalni produkt, a što će se još izrazitije pokazati onda kad se pjesma uporedi s drugim tekstovima iz lista u kojem je objavljena, a posebno u njegovu prvom broju, u čijem se uvodniku u čast sultana Abdulaziza I i njegovih reformi kazuje između ostalog i sljedeće:
“Stupanje Tvoje na vladu, o care! početak je novome vrjemenu, vrjemenu sreće i obrazovanosti. Od tog dana otečesko Tvoje staranje neprestano na to je išlo, da se stanje Tvojih država pobolša, da ih dovedeš do stepena najvećeg cvjetanja. Kao što se brižljivi roditelj stara o sreći svojih, tako se i Ti staraš o napredovanju naroda Tvojih, ukraseći Tvoje carstvo s korisnim zavedenijama, od kojih se već može hiljadama nabrajati, i koja će nositi lijepe plodove tek u budućnosti. […]
Za ovaki velevažni poklon carske milosti ostaće naš presvjetli imperator SULTAN-ABDUL-AZIZ-HAN besmrtan u istoriji naroda i država svojih, ravan u tome Aleksandru Maćedonskom i besmrtnome Eflatonu.”11
No, s druge strane, iako vrlo kratka i naizgled jednostavna, pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” kazuje i štošta drugo, čak i onda kad bi se uvažila tek uvjetna pretpostavka da sama pjesma nije izvorno napisana na bosanskom jeziku, a pogotovo onda kad se uvaži sasvim realna mogućnost da je njezina bosanska “verzija” ipak primarna u jednom od dva ranije spomenuta smisla. U svakom od ovih slučajeva, pjesma, naime, pokazuje prije svega to da, uprkos pojavama u alhamijado književnom stvaranju, počeci šire afirmacije maternjeg jezika, a posebno zapadne pismenosti u bošnjačkoj književnosti te uopće u bošnjačkoj pisanoj javnoj jezičkoj praksi tokom posljednjih desetljeća osmanske vlasti u Bosni ipak ne potječu izravno, a pogotovo ne primarno ili isključivo iz vlastitih, bošnjačkih okvira, već, naprotiv, izvana iz stranog vladajućeg poretka i njegovih društveno-političkih potreba i interesa, što je svojevrstan paradoks koji će se na sličan način ponoviti i tokom austrougarske okupacije Bosne, odnosno u bošnjačkoj književnoj praksi tzv. preporodnog doba (usp.: Rizvić, 1973a, odnosno: Kodrić, 2012: 104-118). Ovakvo što[xii] jedan je od važnih razloga što će inače ova pjesma sve do kraja osmanske uprave u Bosni ostati jedan od relativno rijetkih izuzetaka, odnosno što neće potaknuti masovniji književni rad bosanskih muslimana ostvaren izvorno na maternjem jeziku i na novoj, zapadnoj pismenosti, pa će sve do austrougarske okupacije Bosne Bošnjaci i dalje ili dominantno stvarati na orijentalno-islamskim jezicima, naročito u sferi elitnog književnog rada, ili kontinuirati arebičku alhamijado književnu praksu, dok će se šire prihvatanje bosanskog jezika na zapadnoj pismenosti u bošnjačkom književnom stvaranju odvijati izrazito sporo i teško, pa i mučno. Istina, vjerovatno potaknuti i primjerom pjesme “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije”, prvi bosanski časopisi u narednim godinama objavljivat će i druge priloge iz bošnjačke književnosti na bosanskom jeziku i zapadnom pismu, ali, izuzev sakupljačkih zapisa iz usmene književnosti, i u tim slučajevima u pitanju će biti i dalje prije svega prijevodi, odnosno bosanske inačice književnih radova objavljenih i na turskom jeziku kod kojih je također teško odrediti jezičko prvenstvo, pri čemu se uglavnom radi o također pjesmama-pohvalnicama, pjesmama povodom ustoličenja sultana ili rođenja prijestolonasljednika, pjesmama u čast osmanskih velikodostojnika ili važnih kulturnih i društvenih događaja, Nove godine i sl., odnosno o karakterističnim pjesničkim vrstama iz orijentalno-islamske tradicije poput tariha, rubaija, mufreda, kit’a itd. (usp.: Memija, 1996: 58), no najčešće bez punog navođenja autorstva. Međutim, valja naglasiti da će se među ovim književnim tekstovima naći i poezija nekih od najznačajnijih autora bošnjačkog divanskog pjesništva ovog vremena poput npr. Fadil-paše Šerifovića (usp.: F. Nametak, 1980, odnosno: Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine 18501918., 1991: 48), ali i prvi poznati književni radovi kasnijih važnih autora, kako je to slučaj kod Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, koji svoje prigodne stihove na bosanskom i osmanskom turskom jeziku u listu Bosna potpisuje kao “Mehmed Muhibi beg” ili “Mehmed Muhibi beg Ljubušaklija” (usp.: Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine 1850-1918., 1991: 48-49). Pa ipak, u pitanju je obimom relativno skromna produkcija, o čemu svjedoči i činjenica da je npr. u listu Bosna za svih 12 godina njegova izlaženja objavljeno sveukupno tek nešto više od 60 književnih tekstova, i to pjesama, od kojih je tek jedna polovina djelo domaćih, bošnjačkih pisaca, danas većinom zaboravljenih, a drugu polovinu čine radovi stranih autora, prije svega tursko-osmanskih (usp.: Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine 1850-1918., 1991: 48-51). Svojevrsni važni kuriozitet u ovom smislu predstavlja i prvo poznato predstavljanje zapadno-evropskih pisaca u bosansko-bošnjačkom kontekstu ovog vremena, pa npr. među inače brojnim vijestima iz kulture i prosvjete, a koje su se odnosile i na prostor izvan Osmanskog carstva, Bosna donosi i vijest o turskom prijevodu romana Zvonar crkve Notre-Dame Victora Hugoa (1876) te vijest o štampanju Božanstvene komedije Dantea Alghierija u italijanskoj Padovi (1878) (usp.: Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine 1850-1918, 1991: 54).
Pri svemu ovom, pjesma “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” ukazuje, između svega ostalog, i na neke od mogućih prvih, početnih puteva penetracije zapadno-evropskog književno-kulturalnog modela u semiosferu bošnjačke književnosti i kulture, posebno u onom obliku koji je bio prisutan u književnostima i kulturama Slavenskog juga u drugoj polovini 19. st. (usp.: Kodrić, 2012: 104-118). On je, naravno, u sistem bošnjačke književnosti i kulture prodirao sasvim očekivano preko zajedničkog srednjojužnoslavenskog, novoštokavskog jezičkog sistema, tim prije što je dijalekatska osnovica njegova standardnog idioma izvorno upravo bosanska, preuzeta iz istočnohercegovačkih narodnih govora, ali izgleda da se ovakvo što ostvarivalo ne isključivo direktno, neposredno iz susjednih južnoslavenskih zajednica i sredina, već i putem osobenog, pa i nehotičnog osmanskog poticaja i neke vrste književno-kulturalnog posredovanja. Naime, po svemu sudeći, potreba zvaničnog prevođenja s turskog na bosanski jezik i obratno tražila je za prevođenje pogodniji, koliko-toliko standardizirani, “književniji” bosanski jezički izraz, ali i izraz dokraja razumljiv svim stanovnicima Bosne, utoliko prije što se na ovaj način trebalo pacificirati etno-konfesionalno raznoliko stanovništvo osmanskih provincija, odnosno pridobiti ih za ideju osmanske nadnarodne i natkonfesionalne cjelovitosti te tako ih odvratiti od već započetih procesa pojedinačnih nacionalnih identifikacija. Uz ka drugim južnoslavenskim zajednicama i sredinama sve više okrenutu književnu praksu bosanskih katolika i pravoslavaca, a posebno uz bliskost bosanskih dijalekata i standardnog idioma, upravo i ovakvo što u jezik tek pokrenute bosanske štampe počelo je uvoditi uređeniji jezički izraz upravo ovih drugih južnoslavenskih zajednica i sredina, a koji se inače počeo standardizirati već Bečkim književnim dogovorom desetljeće i po ranije (1850) (usp. npr.: Okuka, 1987; Okuka i Stančić, 1991; Šator, 2004 i sl.), dok je u ovom smislu potisnut npr. bošnjačkoj književnoj tradiciji svojstveniji, ali ipak nestandardiziran alhamijado jezički izraz, koji je pritom bio prepun orijentalizama, arhaizama i lokalizama u skladu s naročitim alhamijado pisanim manirom te vezan za također još uvijek nedovoljno standardiziranu grafiju (usp.: Kalajdžija, 2013, odnosno: Muftić, 1969 i sl.). Ovom je nesumnjivo doprinosio i angažman prvih urednika i prevodilaca ranih bosanskih listova i časopisa poput Miloša Mandića, jednog od urednika Bosanskog vjestnika i zvaničnog prevodioca administracije Bosanskog vilajeta, odnosno poput Mehmeda Šakira Kurtćehajića, jednog od urednika Bosne te osnivača i urednika Sarajevskog cvjetnika, koji su neki od onih autora čiji je rad naročito pomogao da i u bošnjačku književnost i kulturu upravo preko jezika i pismenosti počnu ulaziti prvi elementi književnokulturalnih sistema drugih južnoslavenskih zajednica i sredina, odnosno elementi zapadno-evropske književnosti i kulture uopće.
Na sve ovo upućuje već i pismo pjesme Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” reformirana Vukova ćirilica, koja je u ovoj pjesmi, kao i uopće u listu Bosna te drugim bosanskim novinama i časopisima ovog vremena, svoju dosljednu upotrebu doživjela čak dvije godine prije njezina zvaničnog priznavanja u samoj Srbiji (1868), što je inače slučaj i u školskom sistemu, čak i među bosanskim muslimanima. No, ovakvo što posebno je vidljivo upravo u samom jeziku bosanske “verzije” pjesme, koji je upravo lišen naglašene prisutnosti orijentalizma, kao i bosanskih arhaizama i lokalizama te drugih jezičkih crta karakterističnih kako za ovoj pjesmi tradicijski prethodeću, tako i za njoj savremenu bošnjačku alhamijado književnost kao jedinu relevantnu bošnjačku pisanu književnu praksu na maternjem jeziku u ovom vremenu (usp. npr. i: Peco, 1991; Vajzović, 2005; Kadrić i Kalajdžija, 2014 i sl.).
Štaviše, u jeziku pjesme “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije”, kao i u pojedinim drugim tekstovima lista Bosna, pojavljuje se čak i jedan, za bosanski jezik sasvim nekarakterističan ekavizam (“procveta”), koji, ako nije novopazarsko dijalekatsko naslijeđe autora pjesme, odnosno ako nije stvar slovoslagarske pogreške štampara Ignjata Soprona ili nekog od njegovih saradnika, može eventualno biti i pokazatelj mogućih utjecaja književne lektire, odnosno ranih interliterarnih odnosa bošnjačke književnosti s drugim južnoslavenskim književnostima u ovom trenutku, uključujući i književnu praksu iz susjedne Srbije. Čak i ako je u ovom slučaju prisutna stvarna greška ove ili one vrste, mogućnost pojave interliterarnih odnosa bošnjačke i drugih južnoslavenskih književnosti ovog vremena ima smisla posebno onda ako se uvaži istaknuta tvrdnja da je čak i bošnjačko pjesništvo na orijentalno-islamskim jezicima u ovom vremenu pretrpjelo izvjesne uplive iz okolnih južnoslavenskih književnih praksi druge polovine 19. st., a na isto može još više ukazati naročito versifikacijski aspekt pjesme u njezinoj bosanskoj “verziji” njezin rimovani nesimetrični deseterac, blizak i usmenoj poeziji, ali i stihu južnoslavenske romantičarske lirike ovog vremena.
Pritom, uz druge moguće indikatore, relevantan je i npr. žanrovski okvir same pjesme, koji neodoljivo podsjeća i na niz sličnih pjesničkih tekstova pohvalnica u važnim prilikama ili pri značajnim događajima u onovremenim južnoslavenskim listovima i časopisima, a koji su pristizali i u Bosnu te koji su vjerovatno morali biti poznati ne samo uredništvu Bosne već i samom autoru pjesme, proevropski nastrojenom “gospodinu hodži Mehmed-Emin-Efendiji”. No, ono po čemu pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” u svojoj bosanskoj “verziji” pokazuje čak možda i sasvim stvarnu, generičku, pa i poetičku bliskost s južnoslavenskom lirikom svojeg vremena, a u svakom slučaju naročitu ekvivalentnost u odnosu na ovu književnu praksu, jeste posebno njezin neskriveni reformatorsko-prosvjetiteljski duh, koji čak i idejno korespondira u velikoj mjeri s kultom preporoda južnoslavenske nacionalno-romantičarske književnosti ovog trenutka, s tom, istina, važnom razlikom da sama ova pjesma ipak ne slavi prvenstveno tek otkrivene vrijednosti mladih, romantičarskih nacija u nastajanju, već prije svega tanzimatski reformski zamah Osmanskog carstva i njegov progres, koji je istovremeno i progres same osmanske Bosne.
Naravno, postoje i brojna pitanja koja postavlja pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije”, posebno ako se kao primarna posmatra njezina bosanska “verzija”. Ona se kreću od pitanja kako je sama pjesma uopće nastala, je li npr. izravno naručena i koliko je uvjetovana onim što je bila urednička politika lista Bosna ili politika zvanične vilajetske vlasti ili je u pitanju više lična potreba za ovom vrstom pjesničkog izražavanja njezina autora, preko pitanja je li pjesma izvorno napisana na Vukovoj ćirilici ili, pak, na arebici, odnosno bosančici kao tradicionalnim pismima bosanskih muslimana, potom pitanja je li i koliko je možda njezin jezičko-stilski izraz redigiran prije samog objavljivanja i ko je eventualno mogao imati ulogu ove vrste redaktora, je li to npr. Miloš Mandić kao službeni prevodilac Bosanskog vilajeta ili neko drugi te koliki je njegov udio u oblikovanju konačnog izraza bosanske “verzije” pjesme, pa sve do pitanja kakva je bila stvarna recepcija pjesme, kako je ona bila dočekana i kako je tumačenja u bosanskomuslimanskoj sredini ovog vremena itd., itd.
Posebno je značajno pitanje i dalje žanrovski okvir pjesme, koji u njezinoj bosanskoj “verziji” svojom četverostihovnom strukturom neodoljivo podsjeća upravo i na žanr tariha iz orijentalno-islamske pjesničke tradicije kao svojevrsne pjesme historijskog pamćenja, bez obzira na vidljiva važna odstupanja od drugih unutarknjiževnih obilježja ove pjesničke vrste, odnosno druge žanrovske elemente pjesme. A to potom postavlja i suštinski važno pitanje o tome da li je već ovdje, u prvoj na bosanskom jeziku i zapadnom pismu objavljenoj pjesmi u bošnjačkoj književnosti, posrijedi i nastojanje svojevrsnog pomirenja književno-kulturalnih tradicija muslimanskog Istoka i evropskog Zapada, blisko pojavi kulturalno-poetičkih sinkretizama i liminalno-hibridnih oblika koji će inače biti posebna karakteristika kasnije, novije bošnjačke književnosti, a što je naročito bio slučaj u vrijeme preporodnog doba u bošnjačkoj književnoj praksi, kad je bošnjačka književnost, kao i bošnjačka kultura uopće, svoj novi “axis mundi” grčevito pokušavala pronaći upravo u pomirljivom premoštavanju jaza između svoje orijentalno-islamske prošlosti i zapadno-evropske budućnosti (usp.: Kodrić, 2013, odnosno: Kodrić, 2014). Pitanje je, dakle, i to je li pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” na svoj način ostvarila ili barem počela ostvarivati ono što će se u smislu odnosa tradicije i modernosti u novijoj bošnjačkoj poeziji dešavati posebno u njezinoj dinamici od Safvet-bega Bašagića do Muse Ćazima Ćatića, ali i kasnije, od npr. Saliha Alića, Skendera Kulenovića i Maka Dizdara pa sve do još novijih i recentnih bošnjačkih pjesnika poput Abdulaha Sidrana, odnosno Hadžema Hajdarevića, Zilhada Ključanina i Asmira Kujovića i dr.?
Uz niz drugih mogućih pitanja, izrazito važno jeste i pitanje da li je i, eventualno, koliko je prva bošnjačka pjesma na bosanskom jeziku i zapadnom pismu na neki način bila i dio procesa ranog izrastanja ili, pak, stvaranja cjelovitog, natpartikularnog i unutar sebe zaokruženog bosanskog književnog sistema, a s obzirom na to da su list Bosna kao novina u kojem je pjesma izvorno objavljena te drugi bosanski listovi ovog vremena trebali biti u osnovi svebosanski, posebno u smislu nadrastanja unutarbosanskih etno-konfesionalnih razlika, odnosno s obzirom na to da su u ovim novinama objavljivali i drugi, ne samo muslimanski već i nemuslimanski autori, pa tako i saradnici iz katoličkog, pravoslavnog te jevrejskog miljea u Bosni, među kojima i npr. fra Grga Martić, učitelj i pravoslavni svećenik Sava Kosanović, kasnije mitropolit dobrobosanski, također mitropolit dabrobosanski Dionizije pod pseudonimom Ljubomir Bosančić, Staka Skenderova, Bogoljub Petranović, Isak Kohen Toska i dr. (usp.: Memija, 1996: 78, odnosno: Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine 1850-1918., 1991). Da li se, dakle, pojavom pjesme Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” možda počela konstituirati unutar sebe čvršće, cjelovitije uvezana današnja bosanskohercegovačka interliterarna zajednica, pa čak i nadnacionalna bosanskohercegovačka književnost kao takva? I da li je te koliko je takvo što bilo spontano ili je, pak, bilo intencionalno, da li se, naime, ovdje radilo o “prirodnom”, manje ili više samoinicijativnom početku približavanja dotad stoljećima jasno odvojenih i potpuno različitih bosanskohercegovačkih etno-konfesionalnih književnih tradicija, i to prije svega na osnovi zajedničkog jezika te zajedničkog životnog, pa tako i književnog prostora, ili je, pak, prije riječ o njihovu približavanju i povezivanju koje je potaknuto prvenstveno s osmanske strane, s ciljem da se i na ovaj način postigne za Osmansko carstvo u ovom trenutku egzistencijalno važno što uspješnije neutraliziranje tad već uveliko otpočetih procesa pojedinačnih nacionalnih identifikacija podanika Carstva, uključujući i jačanje divergentnih nacionalnih ideja i u samoj Bosni? Da li je, konačno, riječ o procesu koji je možda mogao rezultirati drugačijim književnim i kulturalnim odnosima u Bosni i Hercegovini danas da upravo u istom ovom vremenu druge polovine 19. st. nije ometen, a u nekim aspektima i potpuno prekinut tad aktuelnim, sve više prisutnim drugim, nebosanskim nacionalnim idejama i konceptima na Slavenskom jugu, a posebno onim kasnijim društveno-historijskim zbivanjima, koja su između svega ostalog npr. već 1907. godine rezultirala zvaničnim ukidanjem bosanskog imena kao dotad zvaničnog naziva jezika u Bosni, a samu Bosnu postavila u raskršće konfrontiranih težnji susjednih državno-nacionalnih zajednica?[xiii]
Odgovori na ova i druga važna pojedinačna pitanja zasigurno bi cjelovitije osvijetlili ne samo pjesmu “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” već bi značajno mogli pomoći da se potpunije razumije i cijeli književno-kulturalni, pa i širi društveno-historijski kontekst Bosne u posljednjim desetljećima osmanske vlasti u ovoj zemlji, a vjerovatno i ono što su pojedini kasniji književno-kulturalni te društveno-historijski procesi vezani za Bosnu i njezin svijet. No, uprkos brojnim pitanjima, od kojih neka vjerovatno nikad neće moći biti sa sigurnošću odgovorena, ono što je sasvim jasno jeste to da je ova pjesma nesumnjivo jedan od onih tekstova svojeg vremena za koje su bila vezana vrlo složena kolanja društvenih energija shvaćenih u novohistoricističkom smislu. U tom smislu, u iako estetski skromnoj, ali očito književnohistorijski i kulturalnohistorijski izrazito značajnoj bilingvalnoj pojavi ove pjesme između svega ostalog vrlo snažno ukrštaju se prije svega osmanski tanzimatski diskurs i barem u njezinoj bosanskoj “verziji” unekoliko prihvaćeni pojedini elementi zapadno-evropskog romantičarskog diskursa kakav je bio prisutan na Slavenskom jugu u drugoj polovini 19. st., pa je ovdje, otud, riječ i o već u izvjesnoj mjeri prisutnoj osobenoj interliterarnoj i interkulturalnoj situaciji. Ovom svakako treba dodati i naznake ranog, početnog bosanskomuslimansko-bošnjačkog nacionalnog identitetskog samooblikovanja kroz književnost i kulturu, a koje se očito odvijalo vrlo složeno, odnosno na nekoliko istovremenih i na različite načine pozicioniranih planova: na planu naročite preoblike vlastite tradicije u smislu osobenog dovođenja u vezu muslimanskog Istoka i evropskog Zapada, ali i na planu postepenog približavanja, kao i sve više izraženog međusobnog prožimanja s drugim, kako unutarbosanskim, tako i izvanbosanskim književnostima i kulturama istog, zajedničkog jezičkog sistema, slično, dakle, onom što će se u bošnjačkoj književnosti i kulturi dešavati i tokom austrougarske okupacije Bosne, posebno u prvim godinama (usp.: Kodrić, 2012: 104-118).
3.
Iako je pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” u osnovi rijedak izuzetak u cjelini svojeg vremena, ona je nesumnjivo i dio onog diskursa ovog trenutka koji je sa svim svojim drugim tekstualnim sastavnicama, počev od spomenutih uporednih prijevoda bošnjačkog književnog stvaranja na orijentalno-islamskim jezicima, preko uopće prevodilačke djelatnosti, čak i u okvirima arebičko-alhamijado pismenosti, pa sve do prvih objavljivanja zapisa iz usmene književnosti te novinskih i drugih tekstova,[xiv] počeo oblikovati jednu drugu i drugačiju, sve više modernu, a posebno evropsku Bosnu, naročito u poređenju s onom kakva je Bosna bila tokom prethodnih stoljeća osmanske vlasti u ovom nekadašnjem najzapadnijem osmanskom “krajištu”. Riječ je, dakle, o ranim elementima proevropske akulturacije, pri čemu je na ovaj način Bosni i Bošnjacima evropski Zapad postajao barem nešto kulturalno bliži i manje stran, a što se posebno odnosi na njima susjedni, izvorno srodan, ali ranijom poviješću stoljećima udaljen širi južnoslavenski kontekst, dok samo u sferi spekulacije može ostati pitanje o tome šta bi se u smislu ovih odnosa desilo u budućnosti da 1878. godine nije došlo do sudbonosne smjene osmanske austrougarskom vlašću u Bosni te drugih kasnijih društveno-historijskih pojava i procesa. No, ono što je sigurno jeste to da su promjene koje je navijestila i pojava pjesme “gospodina hodže Mehmed-Emin-efendije” na bosanskom jeziku i zapadnom pismu barem donekle olakšale kulturalnu tranziciju Bosne iz orijentalno-islamskog svijeta u zapadno-evropski poredak nakon 1878. godine, uključujući i skoro javljanje bitno drugačije, novije bošnjačke književnosti u punom kapacitetu, mada će smjena osmanske austrougarskom vlašću u Bosni i dalje ostati jedan od najtraumatičnijih događaja u povijesti Bošnjaka te njihova društva, kulture i književnosti.
Ove i ovakve promjene već u osmanskom vremenu omogućile su i početak formiranja nove, proevropske intelektualne elite i unutar bošnjačke zajednice, uključujući i generaciju kasnijeg velikog bošnjačkog književnokulturnog reformatora kakav je bio Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji se intelektualno počeo oblikovati upravo u ovom vremenu. Zato nipošto nije slučajnost da će upravo Ljubušak 1893. godine, dakle 15 godina nakon austrougarske okupacije Bosne, u knjižici Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini preporučivati i zahtijevati u osnovi isto što i pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” nešto više od četvrt stoljeća ranije to da Bošnjaci prihvate zapadnu pismenost i javno-književnu komunikaciju na maternjem, bosanskom jeziku kao nešto što nije iznevjerenje njihove tradicije, već, naprotiv, njezino nastavljanje na novi, drugačiji, za opstanak i budućnost bolji i sigurniji način:
“Nama je Bošnjacima, a osobito na našem materinskom jeziku vrlo lasno naučiti. Naš je jezik i jezgrovit i veoma bogat i naši su stari na našem jeziku, ne budavši im nikakve nužde, još u ono vrijeme po nešto pisali, na primjer Ilhamija iz Travnika, Gaibija iz Zvornika, Kaimija, koji kraj Save u Gradiškom leži. Ti su naši zemljaci mnogo nešta u prozi i u stihovima na našem jeziku pisali. Pogledajmo svršetak one illahije, koju je nedavno napisao šejh Sjekirica sa Oglavka na Kiseljaku, gdje veli:
Nu pogledaj, Sirrije
Sve derviše miluje
i dan i noć kazuje:
La ilahe illalah.”
(Kapetanović Ljubušak, 2008: 39)
Na isti način, upravo i ovakvim Ljubušakovim ključno važnim tragom, postupat će i naredna generacija u bošnjačkoj književnosti i kulturi, ona koja se formira nakon 1878. godine, sad, dakle, dokraja u austrougarskoj
Bosni i Hercegovini. Tako će uz Bašagića, kao ličnost koja je izraziti primjer bošnjačkog intelektualca ovog, novog doba, te druge autore ovog vremena identično postupiti i npr. Riza-beg Kapetanović, Ljubušakov sin, ali i u ovom smislu vjerodostojan intelektualno-književni nasljednik, koji će objaviti u bošnjačkoj književnosti prvu cjelovitu zbirku pjesama na bosanskom jeziku i zapadnom pismu pjesničku zbirku Pjesme (1893). Uprkos svoj novini i drugačijosti njegove knjige pjesama u odnosu na dominantu, nesumnjivu tradiciju, kao i “gospodin hodža Mehmed-EminEfendija” s pjesmom Pozdrav ranije, odnosno kao i njegov otac sa svojim ukupnim književnim i kulturnim radom te drugi važni preporodni zagovornici adekvatnog suočavanja s novim vremenom, i Riza-beg Kapetanović predstavlja se, naime, kao vjeran “šljedbenik naših pradjedova”, pa u proslovu knjizi eksplicitno insistira na u osnovi istom na važnosti književno-kulturalne mijene u skladu s izazovima i potrebama vremena, ali opet tako da se sama promjena predstavlja kao daljnji a nužno potrebni razvoj iz istog, starog tradicijskog korijena:
“Već Bošnjaku i Hercegovcu u krvi stoji pjevati i veseliti se. Naši mili pradjedovi mal’ ni jedan znameniti događaj ne ostaviše, a da ga nijesu u pjesmu ukitili, i nama kao jedan amanet za spomen ostavili; ukratko rečeno: godine godina sa jedne strane za svoje ognjište krv proljevali, a s druge strane opjevali duge mejdane i krvave događaje, pa kako da ih ne bi njihovi potomci na tome lijepome putu slijedili?”
(Kapetanović Ljubušak Mlađi, 2008: 18)
Iako Riza-beg Kapetanović ovdje referira prije svega na usmenu književnu tradiciju, u pitanju je, dakle, u konačnici ista, preporoditeljska svijest i preporoditeljska pohvala potrebnoj novini čije prihvatanje neće, međutim, biti i čin potpunog odbacivanja tradicijske baštine već njezino nastavljanje na novi, drugačiji način. Sve ovo, otud, otvara između svega drugog i mogućnost da se pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” kao prva pjesma jednog Bošnjaka objavljena na bosanskom jeziku i zapadnom pismu, a potom i drugi književni te neknjiževni tekstovi i kulturalne pojave koje nakon nje slijede označe kao dio neke vrste “pretpreporoda” u bošnjačkoj književnosti i kulturi, “preporoda prije preporoda”, a koji se, dakle, dešava već u posljednjem desetljeću osmanske vlasti u Bosni. Ove rane (pret)preporodne tendencije nisu se, naime, javile samo u književnom stvaranju Bošnjaka na orijentalno-islamskim jezicima niti samo u bošnjačkoj arebičko-alhamijado književnoj praksi, već i u bošnjačkoj književnosti i kulturi izvan ovog okvira, pri čemu se ove različite vrste ranih (pret)preporodnih pojava ostvaruju istovremeno, baš kao što jedno vrijeme starija bošnjačka književnost u svojoj završnoj fazi i novija bošnjačka književnost u samom svojem začetku postoje simultano, čak znatno duže u poređenju s onim što je uvriježena općenita književnohistorijska slika ovih odnosa. Riječ je o izrazito važnoj razvojnoj fazi u bošnjačkoj književnoj i kulturalnoj prošlosti, koja, međutim, ne treba dovesti u pitanje ono što je u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnoj historiografiji s razlogom uvriježena ideja o sukcesivnom, historijski postepenom slijedu starije i novije bošnjačke književnosti, već, ipak bitno drugačije, treba upozoriti na složenost književnohistorijskih odnosa između različitih podsistema bošnjačke književnosti, uključujući i trenutke njihova na različite načine ostvarenog supostojanja i međusobnog presijecanja.
U pitanju je, dakle, ipak kompleksnija književnohistorijska i kulturalnohistorijska dinamika, tim prije što je ovo period u kojem se, pored svega drugog, ne samo javljaju i npr. prve bosanskomuslimanske škole na bosanskom kao maternjem jeziku Bošnjaka već se i među Bošnjacima između ostalog začinju i karakteristični devetnaestostoljetni, romantičarski interesi za vlastitu oralnu kulturu i “narodno blago” ili rana recepcija šire južnoslavenske književne tradicije, čak i u slučaju autora poput Ivana Gundulića, Ivana Mažuranića ili Petra II Petrovića Njegoša, a o čemu svjedoči npr. rana faza u životu i radu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka,[xv] itd. Pa ipak, ovo i ovakvo vrijeme ranih (pret)preporodnih književnih i kulturalnih pojava među Bošnjacima te uopće u današnjoj Bosni i Hercegovini nažalost još uvijek ni izbliza nije dovoljno historijski rasvijetljeno i definirano i pored jednog broja pojedinačnih vrijednih radova,[xvi] pri čemu i ovakvo što može otvoriti barem nešto drugačije perspektive onda kad je riječ o pitanjima početaka i razvoja općenito novije bošnjačke književne i kulturalne prakse. A to pjesmu Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” čini najstarijim rodnim mjestom ne samo novije bošnjačke poezije već i novije bošnjačke književnosti uopće, ali i jednim od historijski posebno važnih toposa ukupne bošnjačke književnosti i kulture. Sve je to tako i tim prije što je i u evropeizacijsko-modernizacijskim tranzicijskim procesima koji će se u Bosni intenzivno odvijati posebno kasnije, tokom austrougarskog vremena, jednu od ključnih uloga u svim ovim kulturalno-društvenim pretvorbama imala upravo književnost (usp.: Kodrić, 2012: 104-118).
LITERATURA
Ademović, Fadil. Prve novine i prvi novinari u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Nezavisna unija profesionalnih novinara Bosne i Hercegovine, 1997.
Aličić, Ahmed S. Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine. Sarajevo: Orijentalni institut, 1983.
Aličić, Ahmed S. Pokretza autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Sarajevo: Orijentalni institut, 1996.
Bašagić, Safvet-beg. Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der Orientalischen Literatur, Doktorska disertacija (Rukopis). Beč: Universitat Wien, 1910.
Bašagić, Safvet-beg. Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost, 1986.
Begić, Midhat. “Izabrana djela Safveta Bašagića”, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, Djela V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić. Sarajevo: Veselin Masleša Svjetlost, 1987.
Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine 1850-1918., ur. Staniša Tutnjević, knj. 1. Sarajevo: Institut za književnost, 1991.
Bosna, br. 1, 13. muharrem 1283, 16. i 28. maja 1866.
Braun, Maximilian. Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini, prev. Ibrahim Dizdar i Suada Hedžić. Sarajevo: Dobra knjiga, 2009.
Buturović, Đenana i Munib Maglajlić, prir. Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knj. 2, Usmena književnost. Sarajevo: Alef, 1998.
Davison, Roderic H. Reform in the Ottoman Empire 1856-1876. Princeton, New Jersey: Princeton University Press,1963.
Dizdar, Senada. Sarajevski cvjetnik: Studija i bibliografija, Magistarski rad (Rukopis). Sarajevo: Filozofski fakultet, 2000.
Drkić, Munir i Alen Kalajdžija, “Predgovor”, u: Omer Hazim Humo, Sehletul-vusul / Munir Drkić i Alen Kalajdžija, Grafija i leksika Sehletulvusula. Mostar: Muzej Hercegovine, 2010.
Duraković, Esad. “Prosvjetiteljski zanos Handžićev”, u: Mehmed Handžić, Teme iz književne historije, Izabrana djela, knj. 1, prir. Esad Duraković. Sarajevo: Ogledalo, 1999.
Duraković, Enes, Esad Duraković i Fehim Nametak, prir. Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knj. 1, Starija književnost. Sarajevo: Alef, 1998.
Durić, Rašid. “Ljubušakovo djelo u političkom i kulturnom saobražavanju muslimanskog sa južnoslavenskim etnosom”, u: Zbornik radova
Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku, ur. Munib Maglajlić. Sarajevo: Institut za književnost, 1992.
Džanko, Muhidin. Dr. Safvet-beg Bašagić-Redžepašić (Mirza Safvet vitez pera i mejdana): Intelektualna povijest i ideologijska upotreba djela. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2006.
Džanko, Muhidin. “Zasnivanje nacionalne (bošnjačke) književne kritike u polemičko-publicističkom radu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka”, u: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Muslimani u Bosni i Hercegovini, prir. Muhidin Džanko. Sarajevo: Dobra knjiga, 2008.
Hadžijahić, Muhamed. Hrvatska muslimanska književnost prije 1878. godine. Sarajevo: Omer Šehić, 1938.
Hadžiosmanović, Lamija i Emina Memija, prir. Antologija tariha Bosne
Hercegovine, prepjev Džemaludin Latić, Hadžem Hajdarević i Amina Šiljak Jesenković. Sarajevo: Connectum, 2008.
Handžić, Mehmed. “Rad bosanskohercegovačkih muslimana na književnom polju”, Teme iz književne historije, Izabrana djela, knj. 1, prir. Esad Duraković. Sarajevo: Ogledalo, 1999a.
Handžić, Mehmed. “Blistavi dragulj: Životopisi učenjaka i pjesnika iz Bosne”, prev. Mehmed Kico, Teme iz književne historije, Izabrana djela, knj. 1, prir. Esad Duraković. Sarajevo: Ogledalo, 1999b.
Huković, Muhamed. Alhamijado književnost i njenistvaraoci, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost, 1986.
Kadić, Muhamed Enveri. Tarih-i Enveri, sv. XXVI.
Kadrić, Adnan. “Kraći osvrt na neke probleme razgraničenja starije i preporodne bošnjačke književnosti: Od književnosti na orijentalnim ka književnosti na maternjem jeziku”, Priloziza orijentalnu filologiju, vol. 62. Sarajevo: Orijentalni institut, 2013.
Kadrić, Adnan i Alen Kalajdžija. “O jezičkim osobitostima prijevodne alhamijado literature u kontekstu preporodnog prosvjetiteljstva druge polovine 19. stoljeća”, Književnijezik, br. 25/1-2. Sarajevo: Institut za jezik, 2014.
Kalajdžija, Alen. Refleksi jata u bosanskom alhamijado pjesništvu: Ikavski poetski manir. Sarajevo: Institut za jezik, 2013.
Kapetanović-Ljubušak, Mehmed-beg. “Nekoliko riječi”, Istočno blago, sv. 2, Sabrana djela, knj. 3, prir. Lamija Hadžiosmanović, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost, 1987a.
Kapetanović-Ljubušak, Mehmed-beg. “O našijem pjesnicima i književnicima”, Istočno blago, sv. 2, Sabrana djela, knj. 3, prir. Lamija Hadžiosmanović, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost, 1987b.
Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg. “Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini”, Muslimani u Bosni i Hercegovini, prir. Muhidin Džanko. Sarajevo: Dobra knjiga, 2008.
Kapetanović Ljubušak Mlađi, Riza-beg. “Nekolike riječi”, Književni pupoljci iz hercegovačke dubrave, prir. Muhidin Džanko. Sarajevo: Dobra knjiga, 2008.
Kodrić, Sanjin. Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti. Sarajevo: Slavistički komitet, 2012.
Kodrić, Sanjin. “Kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici kao kulturalnomemorijski i interliterarni fenomen novije bošnjačke / bosanskohercegovačke književnosti (Na primjeru ranog pjesničkog djela Safvet-bega Bašagića)”, u: Njegoševi dani 4, Zbornik radova, ur. Tatjana Bečanović. Nikšić: Filozofski fakultet Univerziteta Crne Gore, 2013.
Kodrić, Sanjin. “Istok i Zapad srce i um (Procesi evropeizacije u novijoj bošnjačkoj književnosti i kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici kao specifičnost njezina kulturalnog identiteta)”, u: Sarajevski filološki susreti II, Zbornik radova, knj. 2, ur. Sanjin Kodrić. Sarajevo: Bosansko filološko društvo, 2014.
Kodrić Zaimović, Lejla. “Novine, novinari i novinstvo u pisanju Sarajevskog cvjetnika prvog bosanskohercegovačkog privatnog i nezavisnog lista”, Radovi, knj. 17. Sarajevo: Filozofski fakultet, 2014.
Kreševljaković, Hamdija. “Štamparije u Bosni za turskog vremena 1529-1878”, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 9. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1920.
Kruševac, Todor. “Periodika bosanska za turskog vremena 18501878.”, Glasnik društava arhivskih radnika u Bosni i Hercegovini, knj. 7. Sarajevo: Društvo arhivskih radnika u Bosni i Hercegovini, 1967.
Kruševac, Todor. Bosansko-hercegovački listovi u XIX veku. Sarajevo: Veselin Masleša, 1978.
Maglajlić, Munib. “Književna djelatnost Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka”, u: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Narodno blago, Sabrana djela, knj. 1, prir. Munib Maglajlić, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost, 1987.
Memija, Minka. Bosanski vjesnici: Počeci štampe kod bosanskih muslimana. Sarajevo: El-Kalem, 1996.
Muftić, Teufik. “O arabici i njenom pravopisu”, Prilozi za orijentalnu filologiju, vol. XIV-XV. Sarajevo: Orijentalni institut, 1969.
Nakaš, Lejla. Jezik i grafija krajišničkih pisama. Sarajevo: Slavistički komitet, 2010.
Nametak, Abdurahman. “Uvod”, u: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, prir. Abdurahman Nametak, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost, 1981.
Nametak, Fehim. Fadil-paša Šerifović: Pjesnik i epigrafičar Bosne. Sarajevo: Orijentalni institut, 1980.
Nametak, Fehim. Divanska književnost Bošnjaka. Sarajevo: Orijentalni institut, 1997.
Nezirović, Muhamed. “Značaj krajišničkih pisama za bošnjačku kulturu”, u: Krajišnička pisma, prir. Muhamed Nezirović, Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Sarajevo: Preporod, 2004.
Nurudinović, Bisera. “Bosanske salname (1866-1878. i 1882-1893)”, Priloziza orijentalnu filologiju, vol. X-XI. Sarajevo: Orijentalni institut, 1960.
Okuka, Miloš. U Vukovo doba: Književnojezički izrazi u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1800. do 1878. godine, Sarajevo: Veselin Masleša, 1987.
Okuka, Miloš i Ljiljana Stančić, prir. Književni jezik u Bosni i Hercegovini od Vuka Karadžića do kraja austrougarske vladavine, Munchen: Slavica Verlag dr. Anton Kovač, 1991.
Peco, Asim. “Jezički izraz aljamijado književnosti i Vukov princip ‘piši kao što govoriš’”, u: Miloš Okuka i Ljiljana Stančić, prir., Književni jezik u Bosni i Hercegovini od Vuka Karadžića do kraja austrougarske vladavine. Munchen: Slavica Verlag dr. Anton Kovač, 1991.
Pejanović, Đorđe. Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine 18501941., Sarajevo: Veselin Masleša, 1961.
Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine, ur. Alija Isaković i Milosav Popadić. Sarajevo: Veselin Masleša, 1982.
Prelog, Milan. “Rad muslimana na književnom polju”, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, knj. 2 (1739-1878). Sarajevo: Naklada J. Studničke i druga, s. a.
Rizvić, Muhsin. Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni iHercegovini u doba austrougarske vladavine, knj. 1. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1973a.
Rizvić, Muhsin. Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni iHercegovini u doba austrougarske vladavine, knj. 2. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1973b.
Rizvić, Muhsin. Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Veselin Masleša, 1985.
Rizvić, Muhsin. Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887-1918). Sarajevo: El-Kalem, 1990.
Rizvić, Muhsin. “Krajišnička pisma”, Panorama bošnjačke književnosti. Sarajevo: Ljiljan, 1994a.
Rizvić, Muhsin. “Poetika bošnjačke književnosti”, Panorama bošnjačke književnosti. Sarajevo: Ljiljan, 1994b.
Rizvić, Muhsin. “Pojavni okviri i unutarnje osobenosti alhamijado literature”, u: Zbornik alhamijado književnosti, prir. Muhamed Huković, Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Sarajevo: Preporod, 1997.
Salname-i Vilayet-i Bosna, Def a 1, Sene 1283.
Spahić, Vedad. “Make up i tranzicijske bore: Neki metodološko-historijski aspekti proučavanja bošnjačke književnosti austrougarskog perioda”, Prokrustova večernja škola, Tuzla: bosniaArs, 2008.
Šabanović, Hazim. Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost, 1973.
Šator, Muhamed. Bosanski/hrvatski/srpski jezik u BiH do 1914. godine. Mostar: Fakultet humanističkih nauka, 2004.
Vajzović, Hanka. “Alhamijado književnost”, u: Jezik u Bosni i Hercegovini, ur. Svein M0nnesland. Sarajevo Oslo: Institut za jezik Institut za istočnoevropske i orijentalne studije, 2005.
A REVIVAL BEFORE THE REVIVAL?
(THE POEM GREETINGS BY
“MR. HOCA MEHMED-EMIN-EFENDI”
AND THE BEGINNINGS OF MODERN BOSNIAK LITERATURE)
ABSTRACT
The paper deals with the poem Pozdrav (Greetings) by “Mr. Hoca MehmedEmin-Efendi”, published in 1866 in the inaugural issue of Bosna, one of the first newspapers printed in the Bosnian Vilayet. It is the first, but now almost completely forgotten poem written in the Bosnian language and the western alphabet in Bosniak literature, that is a poem which is the first, though not sufficiently acknowledged text of modern Bosniak literary practice in general. In this context, the paper discusses the literary-historical problems of the beginnings of modern Bosniak literature, especially the problem of its demarcation of older Bosniak literature. In doing so, and in contrast to the commonly accepted periodization and systematization of Bosniak literature, the paper introduces the concept of the “Pre-Revival period” as a transitional historical-developmental phase between older and modern Bosniak literature at the time of the last decade of the Ottoman rule in Bosnia.
Objavljeno u: RADOVI Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Knjiga XVIII, Sarajevo 2015., str. 45-81.
[i] Rad je dio šireg projekta istraživanja historije novije bošnjačke književnosti. Ovdje se objavljuje u čast 65. godišnjice osnivanja Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (1950) te kao najava 150. godišnjice objavljivanja prvog književnog teksta na bosanskom jeziku i zapadnom pismu u bošnjačkoj književnosti (1866), kojim se u osnovi i začela novija bošnjačka književnost. Posvećen je rahmetli prof. dr. Muhsinu Rizviću (1930-1994), prerano preminulom profesoru današnjeg Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i jednom od najznačajnijih historičara bošnjačke književnosti, a u povodu 85. godišnjice njegova rođenja.
[ii] Sličnu ideju o Ljubušaku kao začetniku književnonaučne misli kod Bošnjaka iznosi i Muhidin Džanko, označavajući njegov polemičko-publicistički rad kao mjesto zasnivanja “nacionalne (bošnjačke) književne kritike” (usp.: Džanko, 2008).
[iii] Rukom pisani original Bašagićeve doktorske disertacije pohranjen je u Univerzitetskoj biblioteci u Beču, a jedna od njezinih kopija u posjedu je autora ovog rada.
[iv] Kako to navodi Dorđe Pejanović, “iza 1864. godine”, tj. nakon Bosanskog prijatelja, a prije prvih novinskih listova štampanih u Vilajetskoj štampariji u Sarajevu, u Bosni je izlazio i rijetko spominjani satiričko-polemički časopis Bismilah. Izdavao ga je i uređivao fra Frano Momčinović, kapelan na Ponijevu kod Novog Šehera, a što je u samom časopisu označeno na sljedeći način: “Uređuje, tiska i naklada Pritucalo Smetenović”. Časopis nije štampan, već je zapravo pisan rukom, i to latinicom, na četiri stranice. Neki njegovi primjerci nalaze se u samostanskom arhivu u Kreševu. (Usp. Pejanović, 1961: 4.)
[v] Usp.: Muhamed Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, sv. XXVI, str. 82.
[vi] Usp.: Salname-i Vilayet-i Bosna, Defa 1, Sene 1283, str. 34.
[vii] I Mehmed Handžić donosi podatke koji se najvjerovatnije mogu odnositi na “gospodina hodžu Mehmed-Emin-Efendiju”, odnosno na Mehmeda Emin-efendiju Šehovića o kojem izvještavaju hronika Tarlh-i Enveri Muhameda Enverija Kadića i Salname-i Vilayet-i Bosna (usp.: Handžić, 1999a: 442-443). Naime, među bošnjačkim autorima koji su stvarali na orijentalno-islamskim jezicima Handžić spominje i autora kojeg imenuje kao “hafiz Muhamed Emin-efendija Pazarac”. Za autora navodi između ostalog i to da je rodom iz Novog Pazara i da mu je otac “Serdar-zade (Serdarević) Šejh Mustafa-efendija”, potom da se školovao najprije kod oca, a zatim u Carigradu, gdje je ostao više od dvadeset godina, te da je govorio sva tri orijentalno-islamska jezika, da je bio naib u Novom Pazaru i Srebrenici te muallim u ruždijama u Tuzli, Novom Pazaru i Sarajevu, kao i da je pisao poeziju na turskom jeziku, odnosno da je napisao i preveo i nekolika druga prozna djela. Ovi biografski podaci neodoljivo podsjećaju na biografske činjenice kojima je ranije identificiran “gospodin hodža Mehmed-Emin-Efendija”: na osmanskom turskom jeziku imena “Mehmed” i “Muhamed” pišu se na isti način, kao otac u oba slučaja navodi se “Mustafa-efendija”, s obzirom na nepostojanost kategorije prezimena u ovom vremenu očeva titula šejha mogla je dati novo prezime njegovu sinu Mehmedu / Muhamedu, u oba slučaja riječ je o autoru porijeklom iz Novog Pazara, ali i o nužno obrazovanom autoru, učitelju u sarajevskoj ruždiji, poznavaocu orijentalno-islamskih jezika te autoru koji je morao imati neko stvarno književno iskustvo i ugled, kao i priznat društveni sta- tus. Ako se zaključi da su “gospodin hodža Mehmed-Emin-Efendija” i “hafiz Muhamed Emin-efendija Pazarac” o kojem piše Handžić zapravo ista osoba, onda je jasno zašto se ovaj autor nije javljao u kasnijoj bošnjačkoj književnosti i kulturi, tj. nakon austrougarske okupacije Bosne, jer je, prema Handžiću, “hafiz Muhamed Emin-efendija Pazarac” umro u Sarajevu sedamdesetih godina 19. st., nakon 41 godine službe u korist nauke i domovine. Na isto, također, Handžićevim tragom upućuju i podaci koje donosi Hazim Šabanović u svojem bio-bibliografskom pregledu književnog stvaranja Bošnjaka na ori- jentalno-islamskim jezicima (usp.: Šabanović, 1973: 590).
[viii] Bosna, br. 1, 13. muharrem 1283, 16. i 28. maja 1866, str. 4.
[ix] Bosna, br. 1, 13. muharrem 1283, 16. i 28. maja 1866, str. 3.
[x] Za potrebe ovog rada pjesmu je preveo dr. Adnan Kadrić, turkolog, viši naučni saradnik Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu, na čemu sam mu posebno zahvalan. Kolegi Kadriću naročitu zahvalnost dugujem i za navedene podatke iz hronike Muhameda Enverija Kadića Tarih-i Enveri (sv. XXVI, str. 82), odnosno za informacije objavljene u Salname-i Vilayet-i Bosna (Defa 1, Sene 1283, str. 34).
[xi] Uprkos njezinu značaju, pjesma Pozdrav “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije” desetljećima je bila praktično zaboravljena, te ni na koji način nije tretirana u kontekstu povijesnorazvojnih procesa i pojava bošnjačke književnosti, makar usputno. Uz njezin spomen u knjizi Bosanski vjesnici Emine Memije, izuzetak u ovom smislu predstavlja jedino vrlo sažet, ali važan osvrt na ovu pjesmu u uvodnim dijelovima knjige Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine Muhsina Rizvića, koji je zato i najzaslužniji da je pjesma uopće književnohistorijski evidentirana i tako sačuvana od vjerovatno nepovratnog potonuća u potpuni povijesni zaborav (usp. Memija, 1996: 57, odnosno: Rizvić, 1973a: 36-37).
[xii] Bosna, br. 1, 13. muharrem 1283, 16. i 28. maja 1866, str. 1.
[xiii] U ovom kontekstu zanimljivo je da se npr. Ignjatu Sopronu, prvom štamparu u Bosanskom vilajetu i izdavaču Bosanskog vjestnika, već na samom početku njegova rada u Bosni prigovara i s hrvatske i sa srpske strane zbog ovog njegova angažmana. S hrvatske strane spočitava mu se njegovo “turkofilstvo” te ćirilica kao pismo kojim je štampana njegova novina, dok mu se sa srpske strane zamjera upotreba naziva “bosanski” umjesto naziva “srbski jezik”. Slično ovom, uz brojne druge prigovore u hrvatskoj i srpskoj periodici ovog vremena povodom različitih pitanja i problema, novosadski list Zastava Savi Kosanoviću zamjera zbog toga što je u Bosni objavio pjesmu-pohvalnicu povodom stupanja sultana na prijestolje, na što potom Kosanović odgovara tekstom objavljenim ponovo u Bosni, a koji u duhu kršćanskog učenja poziva na toleranciju i prosvijećenost. (Usp.: Memija, 1996: 46-47, 72-74.)
[xiv] Usp. npr.: Kreševljaković, 1920; Nurudinović, 1960; Pejanović, 1961; Kruševac, 1967; Kruševac, 1978; Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine, 1982; Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine 1850- 1918., 1991; Memija, 1996; Ademović, 1997; Dizdar, 2000; Kodrić Zaimović, 2014 i sl.
[xv] Usp. npr.: Rizvić, 1973a: 79-96, 141-145; Maglajlić, 1987; Durić, 1992; Džanko, 2008 i sl.
[xvi] Usp. npr.: Kreševljaković, 1920; Nurudinović, 1960; Pejanović, 1961; Kruševac, 1967; Kruševac, 1978; Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine, 1982; Bibiiograjija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine 1850-1918., 1991; Memija, 1996; Ademović, 1997; Dizdar, 2000; Šator, 2004; Kadrić, 2013; Kadrić i Kalajdžija, 2014; Kodrić Zaimović 2014 i sl.