V
Doskora je bila kajmekamova soba puna. Svi memuri i medžlisi kajmekamovi i kadijini, po dva od svake vjere. Niko pravo ne zna zašto je taj skup, a ipak nešto se nazrelo pa se čeka da razgovor otpočne. Pošto zaptiju jednog postaviše pred vrata, otpoče kajmekamov pisar:
– Evo emername iz Tuzle. U Berlinskoj konferenciji, gdje su bili zastupnici sviju sila, zaključeno je da u Bosnu uđe Austrija. Na to je i sam sultan pristao. U ovoj se emernami nama naređuje kako treba da se držimo dok carska austrijska vojska zauzme Bosnu.
Dok je pisar ovo govorio sve je šutilo, sam Hadži Selim-aga sijevao očima tamo-amo i svaki čas htio da nešto rekne.
– Nama se ovdje naređuje – nastavi pisar – da se niko ne opire ovoj naredbi; car je dao Bosnu i stvar je svršena. A mi, ovdje u sudu, treba da gledamo da se narod ne pobuni, već da svak gleda svog posla kao i prije. Ko bi digo pušku na Austriju, digo ju je na sultana, jer ovo biva njegovom voljom. Mi smo dužni da narod održimo u miru, pošto je znano – da ustane sva Bosna i Hercegovina, ne može iznijet s jednim carem. Pa je šteta da se u ludo krv proljeva… – dovrši pisar, a u sobi nasta grobna tišina. Najedanput se trže Hadži Selim-aga:
– Ja prvi u tom nijesam s vama!
Svi svrnuše oči u njeg.
– Ko je turčin, bit će se.
– Al’ evo čusmo šta nam sultan poručuje! – javi se kadija.
– A zašto nam, efendija, nije poručivao kad je Bosnu davao? Kakva je to pravda: dati Bosnu kaurinu a i ne upitati nas, kao da nas i nema?
– I još nam poručuju da se ne bunimo! – javi se drugi.
– Ja evo prvi neću da znam za tu emernamu! – opet će Hadži Selim-aga.
– Stani malo, umiri se! – javi se sad Numan-efendija, čovjek poznat sa svoje oštroumnosti –Sad o tom nije govora, je li pravo ili nije što su nas dali Austriji, već pitanje je: moremo 1’ mi iznijet, moremo 1’ se oduprijet sili austrijskoj, da ustanemo svi, ne samo Maglaj, već sva Bosna? Ah, šta velite? – obazrije se naokolo.
– Kako oduprijet! – povikaše ostali – Šta je nas, šaka!
– Naša je dužnost, braniti se! – opet će Hadži Selim-aga.
– A ne zna se šta se radi i u drugim mjestima! – pritače Mujaga.
– Eto, ne čuje se da se igdje narod oruža; ali svejedno, da se sve digne, opet… more bit da bi se oduprli sili neko vrijeme, al’ poslije po nas gore.
Odmah se vidjelo da je veća polovica protiv boja, a sam gotovo Hadži Selim-aga sa dva-tri druga galamio i dizao bunu. Kajmekam, Osmanlija, ne poznavao dobro jezika, pa šutio, ali ipak nazrijevao klicu bune. U neko će doba Numan-efendija:
– Ja mislim, braćo, kad iznijet ne moremo s carskom vojskom, da ne treba da se u ludo krv proljeva? Mi se biti nećemo, a pogotovo mi ovdje carski službenici treba da slušamo što nam car naš poručuje.
– On nije naš, kad nas daje drugomu! – skoči Hadži Selim-aga da će put vrata.
– Čekaj! – viknu kadija, da je zazvonilo u dvorani – Mi se evo nećemo biti, ali stoga što smo evo još u carskom poslu, mi smo dužni da i narod sačuvamo od boja, a braćo?
– Pravo veliš! – ozvaše se ostali.
– Hoćemo l’ kazivat narodu za ovi glas ili ne?
– Ako kažemo, boj se, uzbunit će se! – prihvati Numan-efendija – A mi smo kod naroda ko i Osmanlije, pa digne li se buna, to je odmah povrh nas, pa onda istom na Švabu.
– Pravo veliš! – prihvatiše neki – Dok smo ovdje na okupu, da se dogovorimo da ne kazujemo svijetu ništa, kad ga ne moremo savladat.
– Stoga i ti, Hadži Selim-aga, – okrenu se kadija k njemu – dužan si da šutiš!
– Ja ću šutit, al’ neka znate, pođe li jedan, ja sam mu drug u boj.
– To moreš, samo ne diži narod.
– Narod će se sam dignut. Svak će vidjet ovu nepravdu gdje se Osmanlija titra s nama, a gnječilo nas i mučilo tolike godine, pa najposlije kaurinu u šake! Turčin ko je, taj će se dignut.
– Najposlije, nek se tuče ko hoće, mi nećemo. – dočeka Numan-efendija – Nemamo mi u ruci ni askera, ni džebhane, a što je najpreče, nemamo carske zapovijedi.
– I ne treba nam! – osiječe Hadži Selim-aga – Ako nas je dao car, ne treba da se mi pokorimo. I kad cara nije bilo, bili smo mi u svom vatanu i branili ga, kao što valja da čini svaki turčin.
– Ljudi, što se mi tu natežemo vazdan! – trže se kadija – Ko će se bit, eno Švabo, bujrum! – uprijevši rukom kroz prozor – Mi nećemo. Samo ne treba da mi koga napućujemo. Je li tako, braćo!
– Tako je, tako! – povikaše neki, dok Hadži Selim-aga skoči put vrata, a za njim Mujaga i Mula Omer.
– Kad se vrata za ovim pritvoriše, nasta tišina. Dok se trže Numan-efendija:
– Braćo, nastala su strašna vremena! Jedan je čovjek kader uzdignuti čitavu varoš, a svi je ne možemo umirit. Dajte da se raziđemo svaki svojoj kući. Napane li te ko, imaš pušku, brani se. A ako vojska austrijska dođe, a boj ne plane, treba da se ovako svi skupimo, pa da javimo zapovjedniku da se nećemo bit.
Svi prihvatiše ove mudre riječi Numan-efendijine i doskora se sve raziđe.
Za vrijeme razgovora, svi su činovnici šutili kao zaliveni; a pored kajmekama i kadije oni se ustručavali miješat u razgovor. Kako ostali, tako i Ahmet. No ostali su u mislima bili protiv boja, a jedini Ahmet bio uz Hadži Selimagu. Sva ona gospoda pred kojom se on do tada stidio kao mlad momak i činovnik, sva ta gospoda pade u njegovim očima, duboko pade, a nada sve diže se Hadži Selim-aga. Njemu žao, upravo muka mu bila, što i on nije onako slobodan da se sad može ispravit zajedno s Hadži Selimagom, pa im doviknut što ovaj nije mogao ni umio: da su izdajice. Muka mu bilo što se još osjećao kao sluga u carskom poslu, što ima tu starijeg brata, pred koga se ne može upletat – sve ga to jedilo pa prezirno gledao one činovnike, gledao u njima žive slike onih Osmanlija koji dadoše Bosnu Švabi.
No, brzo im opet razumio. Vidio da su to ljudi pokorne sluge svog starješine i svoje kese; ama mu začudo bilo za Numan-efendiju. Zašto on da onako govori? On, koji je na glasu pametan čovjek, a i turčin dobar, koji zna što je šerijat, pa da se tako odmah pokori bez puške, bez noža! Najposlije ni činovnici ne bi trebalo da budu taki, ja kamo li slobodni ljudi kao što je Numan-efendija. Ta zašto čovjek živi? Ako živi, da se sprema za Onaj svijet pa da onda umre, kako i treba da radi pravi turčin, ima li onda boljeg mejdana od boja za domovinu, a da stečeš Onaj svijet, da i svom rodu pomogneš, da – najposlije pokažeš da si potomak Hrnjica i Halila? Tako je Ahmet umovao.
Baš te godine njemu je reda bila da ga pozovu na kuru (vojništvo), al’ on se nije toga bojao kao drugi. On uprav svega srca čekao da mu se pruži prilika da se ogleda na junačkom mejdanu.
Pa začudo, njegov brat, isto onako kao i drugi, razgovarao o tom događaju i zabrinuo se samo toliko koliko i drugi: da li će se moći narod odvratiti od boja, a o obrani vatana svog nije ni govora. Njiha dvojica, rođena braća, jedan otac, jedna mati, i onako kô da si jabuku raskrižio, samo što je Ahmet malo crne masti – a ovako nejednakih ćudi. Ali bilo je sasvim očevidno da je Mehmed-efendija sin očin u svemu, a Ahmetu kao da je mati dala srce djeda mu Bektaša koji nikad nije ušivao para u opanak il’ u samar, kad bi se u proljeće, prodavši žito, vraćao kroz hajdučljivu Pomrklicu. U obojice bijaše očina pamet, u Mehmed-efendije još blaga ćud očina, a u Ahmeta srčanost djedova. U tom je bila među njima velika razlika.