Sjednem da napišem priču, horan, čini mi se. Hartija preda me kao zima sibirska, široka i hladna. Svaka mi riječ u bjelinu tone i zebe. Uzalud mi samouvjerenje da sam to radio i znao raditi. U topla njedra vasvijek priču imao. Ali, problem kao da nije u meni, niti u sadržaju o kom želim pisati, nego u sumnji u one koji će čitati – hoće li priču begenisati ako im po bilo čemu odudara od pripovijedanja omiljenih govorčara.
Zbog toga će priča biti kraća, da me i moguće nezadovoljstvo čitalaca kraće davi. Naučio sam to od dobrih pisaca. Još kad se nakanim pisati o Bihoru, koji je prilično mali da bi sav svijet znao za njega, ali i sasvim prostran da u njemu poraste onoliki Ćamil Sijarić, visoko gore u Šipovicama, Bihoru pod kapom. Ovdje su ljudi naučili od borova – kad im je tijesno u širinu, rastu u visinu.
Ne mogu Bihor da obrazlažem odlikama države kojoj priada, malom državicom – a koja ima najmanje tri imena.
Karadag, Montenegro, Crna Gora. Jer Bihor, ili Tvrđava, ima svoju historiju u kojoj su ga pregazile barem tri tuđinske čizme a, i danas, nad glavom mu nevidljiva pesnica državice s tri imena.
S tvrđave su se nadgledali trgovački karavani i tekli neizvjesnidani dok su hanume povirivale sa demirli pendžerapovratak svojih muževa, izlazile s hizmećarima da ih sretnu. Ponekad je mjesto tovara, preko konja bilo samo presamićeno mrtvo gazdino tijelo. U vrijeme kad je dizdar Kasim bio prvi čovjek Bihora, kad je bilo tu više duša nego danas.
Malo-malo pa se govorilo da su došla teška vremena, stravljali ljude da će doći još teža, da bi se nekako preživjela ta koja su samo teška.
Teška vremena ne znaju da su teška, ne znaju to ni zli ljudi zbog kojih su vremena teška, ali znaju sirotinja i pošteni ljudi, čije kičme i gola rebra pod njima škripe ko rasušene kotarice. Svi su ih slutili i strahovali od veličine lične krivice i zasluge za ispaštanja, jer zla vremena, ko
kako i koliko, ljudi, kažu, zasluže. A, kakve su to crne zasluge!
Samo se tako govorilo! I, stalno su nekud ljudi odlazili, ljuljale se drumovima „parte“ hala i mala, tražili ljudi eda li gdje bolje?
Svi očvrsnu koliko mogu, ogrube, pa rijetko, i s malo razloga, ne zaplaču. Nauče da plaču iznutra, nevidljivo.
U Beranama, potuđen i sam, nisam se mogao orijentisati po sjenkama sunca na okolnim brdima koliko je još dnevne viđelice preostalo. Sunce je zahodilo i, zagriženo zubatim vrhom stjenovite planine, ličilo mi je na nedužno lane u čeljustima hijene. Tu, na autobuskoj stanici, preživio sam, učinilo mi se, najduži dan u svom životu. Šljive koje sam kupio na pijaci da bih utolio podnevnu žegu i žeđ, osjećao sam da su provrile u želucu i u ždrijelo mi je dolazio oštar miris šljivovice „brlje“, koju u mom mjestu peku od najlošije šljive, za nevažne goste. Učinilo mi se i da neko viče: „ Hajd, živili.“
Najzad rekoše: „Evo ga!“
Minibus se parkira među dvije gotovo izbrisane i prašnjave bijele linije. Vozač ostavi otvorena vrata i nekako, više za sebe, reče: „Da se zamijeni vazduh. Odgorjeh džehenem na dunjaluku!“
I kondukter se proteže, široko razmahujući rukama, kao da je dotle spavao.
Sjedosmo u vozilu, ko gdje, nas petoro-šestoro. I jedna lijepa mlada žena, koja se odmah zagledala kroz prozor, ni u koga od nas. Mi nju gledasmo. Svi. Na njenom krilu, sasvim mirno, gotovo nepomično, ležalo je bijelo kuče, na zlatnom lančiću. Sitnim, okruglim i crnim okicama pogledalo je sve nas, umjesto vlasnice.
„Lepotice danas rastu svud, i u Bihoru i u pariskom okrugu Borse“, pomislih.
Uđosmo u Limsku dolinu, duboko dolje u odnosu na stjenovita brda, kao da smo putovali među stranice poluotvorene džinovske knjige. I, činilo mi se, da svako po nešto, za sebe, s tih stranica čita.
„Lando, jarane, dolazi li ljetos onaj tvoj mangup iz Luksemburga?“
„Ne znaš ti, majstore, šta je mangup. Mangupi su oni koji su mi ga tamo otjerali. Dolazio je, dolazio. Ali, djeca ne mogu da sviknu ovu našu hranu. Za sve pitaju šta je ovo, na sve se stresu. Ne bih ja to ni znao, no mi Damir terdžumanio. Pojedemo sebe iznutra ja i moja vesela Igbala.“
„Fali mu nešto, bojim se! Onak’u kuću u Crhlju!“
„I ja, bogami, kad god odem u Luksemburg, pa uđem u njihove gostione da što pojedem, za sve pitam šta je ovo. One kineske kuhinje ko za pse!“
„Svi bismo mi bili gore da nam Milo ne prikrpi ovo puteva i ne napravi nove, te sad možemo k svojim kućama.“
Uvijek sam potpuno sit razmišljao o tome koliko glad prividno odlučuje o kvalitetu i ukusu hrane. Nikad nisam mogao nešto pouzdano zaključiti, jer čovjek nikad nije jednako ni sit ni gladan.
Slast koja mi je narednog dana ostala od jela koje se sprema u cijelom Sandžaku, a zove se različito, kako gdje, osjećam, evo, do danas, tri godina kasnije. Za musafire mahsuz spremila žena pisca Saja Sijarića, iz Godijeva.
Kod Dobre vode čekalo nas je dosta svijeta koji je ranije pošao, ili mu bilo bliže. Lazuljak, na čijoj je sredini iz neobično duge česme grljala biserno čista voda, već je dobro peklo ljetnje sunce, pa su se svi zaklanjali, ko čime. Svi smo tu rad velikog pisca Ćamila Sijarića.
„Halal mu bilo ko ovu vodu nazva Dobra voda“ – pomislih nakon nekoliko gutljaja.
Ugledah i djelić sela odatle. Ćamilova sela. I oblak, onamo nad selom, što se bijeli kao nevjestački fistan, ili kao ahmedija onog hodže što ga Bihorci dovedoše da selo okrijepi
vjerom.
Potaman je selu kad na svom početku, ili kraju, zavisno da li se u njega dolazi, ili se izlazi, ima bilo kakvu vodu, naročito Dobru vodu. Da namjernika napoji i kad ga ispraća i sreće.
Na bijelom, četvrtastom betonu, bjehu čitljivo ispisana imena pisca i njegovih knjiga. Okupljeni narod mi uzliči na mobilizaciju, od koje će se, ubrzo, ufrontiti „carska vojska“.
Kad neko reče da se ovo zove i Ćamilova česma, pamćenje mi doseže do one anegdotice o parčetu ogledala koje je stajalo tu, na česmi, da se stasiti i gledni bihorski pisac ogledne i začešlja. Kad je iz Skoplja, Novog Pazara ili Sarajeva dolazio. Da rodno Godijevo vidi kako se tamo postaje uglađen gospodin.
Nekoliko puta sam pio vode s Ćamilove česme. Bihor ima puno dobrih pisaca koji su pili ovu vodu… „Možda se ovdje postaje piscem vodom“, pomislih.
Iza priredbe posvećene piscu, ostao sam još jednu noć u Bihoru. Svu noć sam snivao onu kozu koja je nestala u mrklini, visoko gore, na stijeni. Nisu je pokljuvale planinske ptice zloslutnice, nego je koza otišla za čudesnom travkom.
Kad se popije kozje mlijeko od te trave, koga ta sreća sretne, više nema smrti. Pronađosmo kozu s druge strane stijene i mlijeka dadosmo mojoj majci. Ona je odavno bila mrtva, ali ja to, u snu, nisam znao. Obrela se živa među nama.
San je bio tako ubjedljiv, da sam povjerovao, i budan, da ću je naći u mojoj kući, kad se vratim.
* Drugonagrađena priča na konkrusu “Festival priče – Zavičajne staze – Bihor 2016.”