II
Kad je Omer-efendinica, mati Ahmetova, saznala za ljubav Ahmetovu s Ajišom, silno se obradovala. Makar da za Ahmeta nije bilo bojazni da bi udario stranputicom kao mnogi drugi, ipak mati je htjela da ga smiri, da doživi i njegovo veselje. Muharemaginu je kuću dobro poznavala, s Muharemaginicom kao dvije sestre, a Ajiša joj već odavna srcu prilegla, i kao da joj je samo srce za nju nešto šaptalo. Zato je ona sad sigurnije navalila na sina da se ženi, a on se nije zatezao kao prije; i začas je sve bilo spremno i sporazumno za Ahmetovu ženidbu.
Te je večeri otišao Ahmet Ajiši pod prozor i ostao do neko doba noći. Nikad još tako vatreno nijesu razgovarali kao te noći. On joj se zaklinjao da je ona prva i jedina koja mu je pala na srce, a i ona tako njemu. Napošljetku zadali jedno drugom riječ, zavjerili se da će biti svoji.
Omer-efendinica je sjutri dan poslala ženu Muharemaginoj kući da onamo provuče kroz uši da se zna u koje će se ime zaprosit. Ali doskora stiže odgovor kakvu se niko nije nadao. Muharemaga nije dao spomenut o tom. To Omer-efendinicu iznenadi, čak uvrijedi, a Ahmeta rastuži. Ko bi se još tome nadao! Svak je znao da njihova kuća bolje stoji od Muharemagine. U njih, osim dvadeset čifluka, onako selište uza samu varoš, a on, i što ima, steče zakupljujuć desetinu; a kako je čovjek rijetke ćudi, prezirao i kolišio sve što je osmanlijsko i od suda ne bi ni u desetinu udario da ga ne pozva u ortakluk Salihaga Šapčanin, desni mu prijatelj, čovjek vrlo lukav i promišljen. Možda mu je baš taj Salihaga zavrtio mozgom, jer Muharemagi sama misao nalijetala: u njeg jedinica kći, a u onog jedinac sin Rašid. Pa čini mu se da ga je i viđao blizu svoje kuće i već pomišljao da mu ta sveza ne bi bila neugodna, da bi je čak i želio; ali od Salihage još nikakva glasa, makar da mu je sin već i odavna na ženidbu.
Omer-efendinici je bilo teško što ih je Muharemaga odbio. Njoj se sviđala Ajiša, a i s majkom joj se pazila, pa je čak uvrijedilo što im Muharemaga, tanji od njih, ponizi tako kuću njihovu. A i onako, sva je varoš odavala čast njenu Omer-efendiji, dok je sudio nekad, a tako i sad sinovima njegovim. Sad je htjela preko svoje volje da Ahmeta oženi s drugog, možda boljeg, mjesta zbog Muharemagina takog odgovora, pa čak nabrajala Ahmetu svom stotine boljih prilika, al’ on ni da čuje za drugu koju. Njega nije nimalo zbunio odgovor Muharemagin. Poznavao je on njega dobro, a baš taj odgovor uspirio je u njemu još vruću ljubav, ulio mu u srce neku snagu da savlada i još veću poteškoću. Mati govorila, a Ahmet šutio. On je dalje odlazio svojoj Ajiši, samo što se sad obdan rjeđe viđao, al’ je zato obnoć dulje ostajao i oni vodili ljubav vruću nego li prije. I Ajišu je rastužio očin odgovor, al’ je sad i u njoj usplamtila ljubav silnija, čežnja veća za Ahmetom.
Dani tako prolazili. Ahmet nije odustao od Ajiše, a nije se sklonio na ženidbu s drugog mjesta. Kako je vazda šutio tako je i mati mislila da će se sve na tom razminut, pa ga se i prošla. No peklo je neprestano što ih Muharemaga onako odbi, pa to svakom prilikom govorila i pred Ahmetom. Ali Ahmet vazda šutio o tom, a znao da je Muharemaga čovjek od starih ljudi, pa mrzi i prezire sve one koji se po sudu povlače.
Muharemaga je zbilja mrzio sve one koji se s Osmanlijama miješaju. „To su njihove ulizice!“ – govorio je on. Ta rijetki su tada učeni ljudi uopće, a pogotovo oni koje kalem i u sud uvede, pa makar da onako ni potrebni nijesu, ona plaća u svačijim očima bila cilj i svrha učenosti njihove. No to je sve uzalud, oni su u Muharemaginim očima bili gori i od samih Osmanlija.
Muharemagi nije ništa bilo smiješano s njihovom kućom, on se klonio i sjene njihove, al’ ipak osjećao neku štetu od njih; a šta bi tek bilo da se sprijatelje? Prije dvije, tri li godine sinčić mu Mustafa saleti ga da ga pošalje u ruždiju. Njemu je ta ruždija bila odvratna jer se u njoj djeca pripremaju za askerluk, a drugo: začudo mu bilo da se druga djeca nagone na nauku, njegovo od sebe moli. Nit ga je mogao dat ni ne dat; a dijete čekalo da ga otac pošalje, i najposlije pošlo u ruždiju, a otac ušutio. Kasnije saznade da je svemu tom povod onaj najmlađi Omer-efendijin Alija, vršnjak Mustafin. Djeca odmala naučila zajedno, pa jedno drugo i tamo povuklo. Dijete učilo, a otac puhao od ljutine; nikad da ga upita šta uči, kako li napreduje. Nekoliko puta odlučivao da ga izvadi odatle, al’ nekako mu se nije dalo. Vidje ga prošloga ramazana kako lijepo uči u džamiji pa odonda kao da mu srce omekša. Već se i Boga bojao da dijete svrgne s onog puta. Mislio: „Ako uči tamo – njihove kojekakve bresposlice – uči bar i drugo što turčinu treba.“ Srce mu nije dalo da ga odvrati od tog, a ni sad mu ne bi mrsko bilo da se dijete od sebe prođe. Kad god bi se zapovrgo govor o nauci, Muharemagi bi niknuo pred oči Rašid Salihagin. On nije ni zavirio u tu ruždiju, pa eno ga, šta bi mu reko? Ocu svom u ruci, često u džamiji, momak ko zlatna jabuka. Vele doduše da gdjekad zađe i u mejhanu, ali mladost ko mladost.
Tako je Muharemaga gledao Ahmeta i njihovu kuću, a otkad mu žena reče da bi htjeli da zaprose Ajišu, od to doba bio prama njima hladniji. No za to niko nije znao osim njihovih kuća, a Omer-efendinica se pazila s Muharemaginicom kao i prije, jer je i ona želila tu svezu. Ahmeta to ništa nije smetalo, on je ustrajao u svojoj ljubavi, a bio je pripravan udarit i na veće zapreke, samo da dođe do svoje drage.
* “Zeleno busenje” prvi je bošnjački roman objavljen 1898. godine. Sajt SANDŽAČKAKNJIŽEVNOST.COM će u više nastavaka objaviti ovaj roman kako bi i u ovom obliku bio dostupan čitaocima.