IV
Svanulo. Pijetli, pjevali i pjevali i umuknuli kad su već rastjerali noćni mrak i izmamili rujnu zoru. Još neki polumrak i ljudi, koji se rijetko kojasili putem, izgledali kao sjene. Tišina, samo katkad čuješ gdje se neko iskašlje, negdje vrata škrinu, ili čije konjče prokasa kaldrmom, neko se ranim jutrom požurio za poslom. Hladan vjetrić popuhivao, a slap se na Bosni čuo sad jače, sad slabije.
Ovu tišinu prekide glas mujezinov sa munare, zauči sabah. Tanahni mu glas odjekivao po hridinama na kojim se koči starodrevna maglajska gradina, po okolišnim brežuljcima: Tepetu, krševitoj Stranici i Voljevcu, pa se onda razlijegao onamo preko talasaste Bosne duž i širom zelenog maglajskog polja.
Iz časa u čas okolica bivaše sve življa. Vrata se otvarala i svaki čas izlazili ljudi zijevajući još dremovni, iza kratkog sna ove ljetne noći. Nehajno koračaju k česmi da se umiju, da se osvježe hladnom vodom i da se onda oduže prvoj dužnosti tog dana, da klanjaju sabah.
Iznad hladne Bosne, koja zapljuskuje pećine pod bedemom maglajskog grada, opružio se dugačak i tanak pokrov sive magle, pa se i u širinu proteže na obje strane, lijevo zelenim poljem, a desno iznad samih šljemena kućnih, koje se poredale duž Bosne ugibajući se stijeni s jedne, a valovima s druge strane. Bit će ih do četiri stotine, pa su zaredale kao da još uvijek putuju ovim povojem sve gore do iznad grada. Zbile su se uz onaj grič i ukopane tu, kao da su iz samog topa bačene, a ni jedna se ne usudi onamo, preko vode u onu širinu i prostoriju. Ali i kako bi? Ta sredinom tog prostranog polja vijuga se eno cesta, što vodi iz Broda do Sarajeva, baš ravno iz kaurske zemlje.
Da, žalit ih treba što su se zbile tu sve rame o rame i mnoga željna voćke pred svojim pragom, a onamo ona silna plodna ravan! Da, žalit ih treba još više kad pogledaš gdje svaka, čim osvane, zuri onamo makar u razô ili diljčicu, i gleda: je 1’ vrijeme orat, kopat, je l’ zrelo da se trga i žanje, a preko široke i duboke vode ni ćuprije, već valja kumit i bratit osorna skeledžiju da te prebaci prijeko.
Ali – strahovita su to i opasna vremena kad svaki čas može kaurin i ozdol i ozgor, kako mu još proklete Osmanlije Omer-pašine načiniše cestu, svaki čas more s vojskom i brzom katanom da pritisne polje, pa da je još ćuprija, eto ti od te kasabice za nekoliko časaka gotova zgarišta, same pustoši.
No ipak tri su metnule svoju glavu u torbu i prešle onamo, ko ljudi vele: „Što Bog da!“ Deli-begova, Bektaševa i kuća Hasaničića ugnijezdile se na samoj obali do ceste, a za leđima im široka i plodna ledina. Oko kuće su još poredane zgradice i staje, blago je uz kuću, a mišice jake, pa od miline da gledaš kako to sve cvate, buja, raste, a kuće pune, koševi i hambarovi da pucaju. Predi samo koji dan da vidiš kako tuda prolaze ljudi s golemim škrljacima, a natovarilo na golema kola buradi, možda vina šta li, i vuku sve onim carskim murtatima, a našim zulumćarima, štono sjede u Travniku i Sarajevu sve od Omer-paše.
Stoga one dvije kuće Bektaševa i Deli-begova podigoše tu još po jedan han da putnici imaju gdje prenoćit. Njih zareda koji dan po deset-petnaest kola, sve jedno drugom uza šarugu a konji – u se ne daju gledat. Istom čuješ: „Heee, bistaaa!“ i stade li prvi, stanu svi. Pa jedni Bektašu, a drugi Deli-begu. Dok ispregnu konje i polože im, dotle je i njima večera metnuta ondje na ledini pred hanom. Kako koji ide, kapu na plot pa za sofru. Al’ jela se dotaknut rukom, Bože sačuvaj! Već potegni svaki nešto ko ostve ili nož, pa nabadaj zalogaj po zalogaj.
Eto tako oni prolazili a svijet ih od čuda gledao, ko bolan kauri usred kaurske zemlje, al’ začudo govore ama na dlaku ko i mi, pa čak šale se s handžijama. Handžije ih već uzaznale sve po imenu: često spominjali nekakva Vilaša, Šima, pa Sticu. Kako bijaše puška učestala na granici, a i ovako se koješta govorilo, ovi kolari tješili handžije: “Ako“ – veli – „zagusti odozgor, vi bježite k nama na Brod. A ako mi odozdol udarimo, vi se i tako sebi ne bojte.” Tako se oni pazili s njima.
Do nekoliko časaka nesta svakog traga mraku noćnom. Iza Tepeta se ukaza blago jutarnje sunašce i obasja najprije ove brežuljke, onda onamo preko Bosne Jelovac, Micurić i Sikolu, pa onda trošne kule u gradu, a doskora i Maglaj i sve ono zeleno prostrano polje onamo. Varošica oživje, čaršija se otvori.
Do to je doba Omer-efendinica već ustala i kahvu popila pa sad samo čeka svog Ahmeta da joj se po svom običaju svrati, kad pođe u konak. Ona će ga tom prilikom ponudit kahvom i razgovorit će se njih dvoje o najnužnijim kućnim poslovima. Stariji joj je sin Mehmed starješina kućni, al’ on, oženio se, već davno i babo, pa nema kad da razgovara o poslovima, već samo plati što mu mlađi brat kaže.
Ona je sjedila u svojoj sobi i, po svome običaju kako nikad ne bi besposlena, uzela pa nešto ušiva. Hrpa je za njom oprane rubenine, a pred njom kutijica puna ustrižaka, konaca, igala, ko žena bila starinska, najmanja stvar u njezinoj kući nije bila uzalud. Sijeda je, već pedeset prevalila, al’ još jaka, svježa. Tijelom bila krupna, svjedočila da je najstarija od jedanaestero djece koje je sijedi Bektaš izrodio.
U taj se čas vrata otvoriše i k njoj upade Ahmet, srednji joj sin, glavit momak, mlad, u dvadesetoj godini.
– Kako si, Hama, jesi li ustala? – upita je on, kako su je običavali zvati.
– Jesam vala davno. Jesi li se ti naspavao?
– Kamo Alija, je li on usto? – obazrije se on po sobi.
– A jest, usto je. Eno ga u kući doručkuje. Hoćeš ti kahvu?
On je krio od matere da puši, a kako je unišo s namjerom ne bi li se kako otvorio razgovor o njegovoj ženidbi, mati je dobro uradila što ga je ponudila. Uze kahvu. Srkao je pomalo a premišljao. Htio da joj kaže sinoćnju odluku svoju za Ajišu, ali mrsko mu bilo da prvi otpočne razgovor o tom, a bojao se da ga mati ne uzme odvraćati od Muharemagine kuće. No svakako je očekivao da ona zapovrgne razgovor o njegovoj ženidbi, kao što je često činila, a on kako se bojao za Ajišu da će je dati otac ili da će sama poći, zatezao sa ženidbom svojom govoreći da još nije nabavio svega što mu treba.
– Ta imamo evo svega. – odvratila bi mu ona na to – Ne treba ti puno trošit, a već i vakat ti je, uh kolišni se žene!
On je htio da i sad ona otpočne prva pa da joj on onda kaže da je naumio zaprosit i to odmah. Ali, ona šutila ovaj put. Popio je kahvu i posjedio nekoliko časaka, a niko ni riječi. Ona bi gdjekad bila nešto horna, mislio on u sebi, pa bi zašla sa sinom daleko u razgovor, a sad, sad kao da je nešto pometena.
– Čini mi se – reći će ona u neko doba – da je došlo vrijeme da me glava zaboli, ili će se vrijeme promijeniti.
Ona je trpila od svoje mladosti od silne glavobolje koja bi je držala po nekoliko dana. No on usprkos htjede da otpočne razgovor, jer taj je dan valjalo naći i prosce i da odu i zaprose djevojku, pa vrate li se praznih šaka, onda…
Al’ u taj se čas otvoriše vrata, a na pragu se pojavi Mehmed-efendija, stariji mu brat. I on ustao i pošo u konak i, eto preko svog običaja, svratio se nešto materi.
– Kako si ti, Hama, jesi li se naspavala? – upita on majku pa i ne čekajući odgovora svrnu oči u brata:
– Hajde, hoćeš ti u konak?
– Evo sad ću vala, pošo sam – ozva se brat i ko šćaše da ostane, premda se začudio ovom pozivu.
Ali Mehmed-efendija ne odlazi s vrata.
– Hajde, hoćemo l’ zajedno?
Nije druge, brat skoči i oni se zaputiše u sud. Ahmet je već opazio da ga brat zove da se s njim za nešto razgovori, pa mislio da i on njemu tom prilikom kaže za svoju ženidbu.
Kad izađoše iz avlije, Mehmed-efendija skrenu putićem da će spasti Bosni pa tuda u konak, mjesto kroz čaršiju. Ahmet vidio da brat voli pustom ulicom da ih ko ne čuje u razgovoru, pa nazrijevao da ima nešto tajno. Kad se nađoše kod Bosne, otpoče stariji brat:
– Ti si jučer malo ranije otišao iz konaka? – odvrnu Ahmet – Svrših neki poso, pa pohitih nešto u čaršiju. „Šta ću“ – rekoh – „sjedit besposlen nekoliko časova.“
– Ama ti kao da i ne znaš ništa šta se amo čuje!
– Ne znam, šta je? – u čudu će Ahmet.
Mehmed-efendija se zgleda okolo da ga ko ne čuje pa gotovo šapnu bratu:
– Govori se da je Bosna data, ali šuti!
– Štaaa? – izvali ovaj oči u brata, pa stade.
– Šuti – opet će Mehmed-efendija u brizi – da nas ko ne čuje! To valja kriti ko guja noge.
– Ma zašto, molim te! – opet će Ahmet u čudu.
– Ah, čudnovat si ti, vjere mi!
– Pa ako je data, data, šta je; šta se ima kriti?
– Ama nek se od nas ne čuje!
– A kome je data?
– Austriji; al’ se još potvrdo ne zna. U turskim novinama nema o tom ništa, već kajmekamu dolaze nekakve francuske, pa u njima to piše – ali šuti.
Stariji je brat dobro poznavao ćud Ahmetovu, pa ga onako ušutkivao. Znao da bi on brzo planuo na ovaj glas, kao i svi oni od kojih treba kriti tu vijest dok carska vojska ne zauzme Bosnu.
– Dobro, ja ću šutit, – odvrati Ahmet hladno – ali ja ne znam zašto da se krije kad se najposlije ne može sakrit.
– Ali, pobogu brate, ti znaš naš svijet. Mi smo u sudu, ja ne znam kako će se to razminut, al’ meni se čini da bi po nas moglo loše biti.
– Zašto?
– Ah, mučna je to stvar kad prosti svijet uzme đem na zub, a nas drže ko i Osmanlije koji su Bosnu dali.
– Ja se za to ne bojim nikog! Mi svi treba da zajedno branimo svoju domovinu!
Mehmed-efendija ga omjeri oštrim pogledom, pa završi:
– Ti šuti! Najposlije, mi smo za sud svezani, mi smo carski memuri.
Mehmed-efendija bijaše stariji od Ahmeta četiri godine, ali je ovaj vitak i tankovijast uzrasto i dostigo brata. Jednaki rastom, išli tako tiho cestom što vodi obalom Bosne do suda. Ahmet je mlađi u svemu, pa i u znanju i iskustvu, i s toga slušao pokorno što mu brat zbori. Slušao je, ali je slabo šta čuo jer čim shvati one bratove riječi da je njihova domovina data odmah se zadubio u misli. Na jednoj strani bila Ajiša, ženidba i sve osnove, nade, život budući, sve to bilo kao kakvo zamršeno klupko kog se on taj čas od drugih misli nije mogao dotaknuti. Na drugoj strani opet peklo ga nešto drugo. „Bud smo prodani Švabi“ – mislio on – „bud opet da šutit valja. Zašto to?“ On ako je u sudu, u carskom poslu, nije za to Osmanlija, niti je prodo Bosne, već strašive Osmanlije prodali ih i sad hoće da se o tom i ne govori već da Švabo što lakše uđe u njihovu domovinu. Čim se tako duboko promislio, taj čas mu se pričiniše bratove opomene odveć niske, lukave i nekako baš u tom gledao neku veću sramotu nego li u samoj prodaji Bosne.
– Ja ti to kažem samo neka znaš! – dodade stariji brat kad bijahu pred samim sudom – A naše nije da se pačamo i u što, vidjet ćemo sve što će biti.
Sud bijaše na kraj varoši na obali, uprav naprama Bektaševu hanu, gdje cesta dolazi obali i tu na lakat zakreće uz Bosnu. Golema je to zgrada, stari begovski konak, golemih vrata i prozora. Pri zemlji je zatvor i staja za konje zaptijanske, a široki i izglođani basamaci vode u prvi boj gdje su se oko mračna hodnika poredale odaje, lijevo malehne dvije i među njima golem kauš zaptijanski, a desno kajmekamova i kadijina, te među njima carska hazna. Memuri u svojim odajama rade, a zaptije u kaušu razgovaraju, šale se. No memuri kao da malo mare za posao. Kad koji zaptija uđe među njih i unese im komu kahvu, učini im se da sve po dva šapću nešto među se.
U neko doba oćutiše tutanj uz basamake i poznadoše kajmekamov hod. Zaptije se ustrkaše hodnikom, jedni da mu otvore vrata, drugi da mu prihvate štap, kaput… a tada i memuri prihvatiše za posao.