Glavnom zmijaru dvora zapovijeđeno je da iz kraljeva rezervata pokupi sve zmije i da ih što prije pobaca u rijeku Bosnu.
Tako je zapovijeđeno, uzmaka nema, na dvoru se ustoličio običaj da se prigovor plaća glavom, bespogovorna poslušnost bila je glavna vrlina dvorskih zmijara i Zelija, ako želi da sa svojeg imena spere ljagu bogohulništva, ima da se povinuje zapovijedi i da učini ono što od njega traže ne samo kralj, vrhovna kapa, nego i sve one protuhe koje se danomice motljaju dvorom a da ne znaš ni tko su ni što su, odakle su, što traže u kraljevini i kakvo tajno zlo pronose mirnim dubravama Bosne.
O uništenju zmija glavni vojvoda dvora govorio je nekim sluzavim, hladnjikavim, lukavim glasom. Donedavna Dragota, a sada Tacijan, velevažno cijedi riječi, bira ih, muči, kao da ih nabija na kolac, skida im glave.
Kralj se odrekao krstijana i zmija, ne odlazi više u zmijac da vidi kako napreduje njegov Napovišt, nego se sad bavi dogmatikom, moralom i biblikona papinskog stila i zapovijedi.
Stare listine saopćavaju da je bila zavladala surovština. Premda se Zelija isticao neobičnom sposobnošću da nagovijesti bolest, rat, Uštap mjeseca, rodnu ili nerodnu godinu, nije znao kako da spasi zmije. Bio je mučenik svoje vlastite snage. Ona ga je tjerala u bojovništvo, a on bojovništvo nije podnosio. Pod utjecajem oca krstijanina, uzornog čovjeka koji je dobročinstvima i pravednšću svojeg sina ranio za čitavi život, zatomljivao je snagu u najuzvišenijim zakutcima svojeg bića.
– Važi li zapovijed i za šare, povukuše, poskožnice, prapočarke, rožarice, klepetače? priupitao je gorostasni Zelija.
Ne samo kraljeve guje, sve otrovnice, šarke, naočarke, brezovale, grabarke, žuje a i sve ostale, sve zmije treba pokupiti, potrpati ih u ljeskove košare, a onda pravo u rijeku! Nije važno to što je Zelija pola života potrošio dok je pribavio razne pepeljuše, bjeloušnice, žutice, šarice, drvetarice, otrovnjače, mernice, poskočice. I sad bi, eto, Dragota, samo zato što je najednom postao glavni vojvoda dvora i Tacijan, beztebezove uništio i odanu pokućaru bez koje ne može biti mirna danka ni počinka.
– Dobro, dobri Dragota, što da činim sa šarovkama, poskocima, otrovkinjama, zvečarkama, aspidama? Nisam čuo da je bez zmija postojalo ijedno naše kraljevstvo. Mi smo zmijski narod. Bez zmija nećemo biti ono što smo. Ujedamo li ili ne ujedamo, u tome je čitava naša stvar.
U Zelijinoj glavi se najednom sve smutilo, zaledilo, ukotvilo, stvrdlo. Dobrodušno biće, a ljut kao kuga, zatvoren, šutljiv, mrk, ponosan, naoko hladan a u svome osjetljivom JA razdražljiv, bivši dvorjanin stoji tužan pred dvorom kao nad otvorenim grobom svoje matere. Kad bi ikako mogao prodrijeti do kralja, Zelija bi vladaru jasno i glasno rekao da su zmije bile simbol bosanskog kraljevstva. Tko će nas braniti, kralju, ludilo od Bosne zemlje nesretne, ako uništimo svemoćno carstvo zmija? Pametan čovjek ne brani se od zmija mržnjom i prijetnjom da će ih uništiti, nego ljubavlju, pitomošću, nestrahom. Bez zmija nije bilo gozbi, svadbi, imendana. Prijašnji bosanski vladari poštovali su boga u obliku zmije. Zmije su im čuvale blago. Kad bi krstijanin nešto izgubio, slao bi zmije da pronađu izgubljeno. Bez bjelke, žutulje, plavke, pepelnice, šarenice, naočarke… nije se mogao ni zamisliti život na domaći način. Tomaš je Zeliju često pozivao sebi, čašćavao ga medovinom, raspitivao se o zdravlju zmijca ili zmaja Napovišta, jer mu je Napovišt dojavljivao tko će ga i zašto napasti, kakav će biti način obračuna i tko će izaći kao pobjednik. Više puta se dešavalo da kralj šuti pred stranim gostima a da Napovišt govori o njegovoj, kraljevoj moći.
I, eto, sad najednom: potrpaj pepeljuške, crnce, bjelouhe, drvarice, otrovke, šaruljetine, konjušarice (brza je i, kad gmizi, nosi glavu uvis kao kobila), neotrovnice, pepelužnice sve to baci u rijeku!
Jadni Dragota, Tacijan ili vojvoda nema pojma da su zmije vične plivanju. Nije im važno na koju će Obalu pristati. Isplivaju li tamo prema Hodidjedu, kralja će napasti Turci. Ne budu li imale drugog izlaza, krenut će prema zapadnoj obali. Papa će reći da je to urota nevjernih Bošnjaka prema svetoj stolici.
Sin osvjedočenog krstijanina Ljubina, nepopravljivog protivnika svih papa, svih careva, svih kraljeva, svih moćnika – moćna je samo zemlja, jednoga boga nema, postoji samo svjetlost i tama – Zelija se ranije često viđao s kraljem. Pokazivao bi mu pridošlice, milovao ih po dugim leđima, tražio od repatica da vladaru pokažu što su naučile otkako su došle na dvor, kralj se oduševljavao Zelijinim umijećem da svojim pogledom ukroti i najveću goropadnicu, tapšao bi ga po ramenu bacajući mu zlatnike koje je zmijar morao da širokim i tvrdim dlanovima hvata u zraku.
– Neki dan me je kralj zvao sebi. Nisam mogao da mu dođem, jer sam iz svojih žila ispijao zmijsku snagu. Ujedaju te zmije, dobri Dragota, ovako ili onako, na krstijanski ili kraljevski način.
– Znam samo da svoje zmije moraš što prije ukloniti iz našeg dvora – odgovorio je Dragota, Tacijan, bivši krstijanin, sadašnji vojvoda kralja Tomaša.
– I zmijca Napovišta?
– Zašto ne i Napovišta?!
– Napovišt je, kao najumnija i najokretnija zmijska spodoba bio izabran da, nakon smrti, bosanskog kralja ponese u nebeske visine!
Dragota veli da će pozvati kraljeve poslušnike, vezat će zmijara, vodit će ga vezanog po kraljevstvu, smijat će mu se, dokazat će mu da je snaga bila samo san, polomit će mu ruke i povaditi oči, a onda će ga baciti s bedema.
Kome da kažeš: zmije su mirna bića? One neprestano uzmiču, kao da su i sačinjene od samih bježanja. Osjete li potresanje zemljina tla, brže-bolje dođu i to dojave svom krotitelju. Nije li zmija simbol zaštite kralja? Zna li Dragota priču o vječnoj borbi između orla i zmije? Nisu li bosanske zmije oduvijek živjele pod zaštitom svojih vladara? Da nije zmija, kraljevstvo bi razrovali miševi. Varaju se svi oni koji misle da će bez zmija biti klijanja i uroda ljetine. Kralj je tek nedavno čuo od svojih gostiju da je zmaj Vladar tmine koga je svladao sunčev sjaj. Što oni znaju o bosanskim zmijama? Nije istina da su zmije sveta, ognjena tijela. Laž je to da se prema pokretu zmija može odrediti presijavanje zvijezda. Oni koji govore da, nakon leta, zmaj pada na rijeku Bosnu, ne čine ništa drugo nego se svete za nepravde koje Tomaš čini prema dobrim krstijanima. Kad bi zmaj pao na jednu ili drugu obalu rijeke Bosne, cijelo bi se Tomaševo kraljevstvo zapalilo – ne zna se više tko tu izmišljotinu više koristi u svoje ciljeve: fra došljak ili domorodac krstijanin. Zmije nisu ni đavoli, ni vragovi, ni naletnici, ni sotone. Ne hvataju mjesec, ne love sunce, ne izazivaju pomrčine. Ne žive u nečistima, već u osamljenim jamama punim zraka i svježine. Vid im nije razvijen, a ni oko, nogu nemaju da potrče, iskonsko biće zemlje, zmija živi od ljepote svoga puzanja, ne odvaja se od praroditeljke, od nje uzima sve što joj treba, neprestano pokušava da se približi čovjeku, a čovjek neprestano bježi i to bježanje uplašilo i zmiju samo pa i ona nadala bježati, još uvijek bježi, ne samo od tvora i ježa, nego i od najbližeg srodnika, čovjeka.
Zeliji se činilo da su i zło i dobro, i život i smrt, i svjetlost i tama podjednako ciijelovi božanskog. I nebo i zemlja, i prijatelj i neprijatelj, nareŠene kUće plemića i s!amarice krstijana, svjetlucave zvijezde i škiljave rijeke bosanske, hladno jutro i toplo podne, samrtnička noĆ i tek ojagnjeno jutro, turobno čelo iznad slijepa oka i pozlaćeno čelO UdavaEe, prokietnici i moćnici sve to moŽe Stati u zjenU sitna oka ČegrtuŠina. A ona, Eegrtuša, ima noge kao patka, duge UŠi i bijele zube kao lovački pas, ne cła ná ser možeš je osvojiti silom (joŠ iakŠe dobrotom), od nje moŽeš napraviti i prijatelja i neprijatelja, ovisi o tome kako joj prideś. Ako ne vjerujeŠ sitnom ČegrtuŠinom oku, razgovaraj s bilo kojom krstijankom, sve su mudre na zmijski način, brze su kao munja: za tren zasvetlucaju, zapale te, gore zajedno s tobom, a onda se pov!ače kao islužene zvijezde da svojim nebom tiho i časno pronose usudne svojega porijekla.
Nije lako bošnjačkoj zmiji, još teže udavači, najteže majci i vjernoj suputnici varljivih tokova bojovničkih.
Akor sveti stranče, nisi zadovoljan razgovorom s domaćim zmijama i ženama, priupitaj o našoj vjeri, recimo, domaćeg rogobatnog vepra, jelena, košutu ili psa! Kad zapraše u puste udoline, znaj da ti time govore o strahu, vječnom uzmicanju, nepoverenju nemaju običaj da vjeruju samo jednom bogu, potreban im je svjedok i da te time najusrdnije mole da im ničim ne ometaš bjegovnu stazu.
Zar ne, svatko bježi na svoj način?
Kad ti, sveti i učeni stranče, doneseš svjetlost svoje prekomorske zemlje i kad domaći čovjek u toj svjetlosti prepozna tamu, kad zavapi da ostane na svom sirotinjstvu bio taj domaćin čovjek, zmija, vepar, koguta, konj, sokol, jelen ili pas, svejedno vjeruj mu da nije navikao na diobu bez njegova znanja i pristanka. Takav je domaćinski običaj. Krstijanin nije navikao na svečane čine sahrane. Nije opterećen uvjerenjem da je zemlja u koju ulazi, da bi se uskoro vratio kao preobraćeni čovjek, neprohodna džungla. Kad ti prinosi najmiliju pečenu zmiju, ukazuje ti čast kao słobodnom čovjeku vjerujući da ćeš shvatiti i jednom priznati da je i njegovo groblje slobodno od prijetvornih molitvara i plaćenih prenemagalaca. On besmrtnosti nema, jer se ona nije blagovremeno našla na sitnoj ili krupnoj zjenici vladara ili zmije. Mudri djedovi su mu obećali bezbrižnu, blagu, bezbolnu smrt i veoma uspješno vraćanje u neuspješnu stvarnost životnu u kojoj ni među sinovima i kćerima nisi mogao da pronađeš prijatelja, a kamoli među vladarima, zmijama, veprovima, jelenima, zagubljenim psima, prodanim krstijanima od kojih za tili čas možeš napraviti vojvodu dvora ili neobičnog kraljevog ljubavnika.
Postoje ubijanja za nemoćne a i prokletstva za moćne. Ti se, brate stranče, opredijeli kako sam znaš i umiješ. Ni jedno ni drugo nije zabranjeno. Mi i patimo zato što ne umijemo da živimo u zabranama, Imamo zmije koje su skłone mržnji, a imamo i zmije kojima od samog rodenja pripada pravo na uživanje veselosti. Uostalom, priča o nama i o našim zmijama je prilično zagonetna stvar. Bosna je već daleko sama od sebe. Dukati su potrošeni u cilju udovoljenja podaničke naklonosti prema Tureima, Ugarima, Mlečanima, oblasnim gospodarima. Onaj tko je jednom postao rob ima i dalje da bude rob. Najljepši dio Bosne je s Tomaševom privolom putovao između jednih i drugih luka. Mlade krstijanke su često same sebi oduzimale život. Zamrkneš i ne osvaneš. Domaćina ujeo kućevnik zmijac, tako se obično kaže. Vjeruj ako nemaš prečega posła. Ti da spavaš s mojom ženom, jer je starija: svi znaju da mi je tu ženu utrapio kralj, ni sam ne znam kako je to bilo a ja da spavam s tvojom ženom jer je mlada i… odanija kralju. Vjeruj ako ti se vjeruje. Monsignori, prelati i vikari, a i ostali kraljevi gosti dođu iz nekih nepoznatih krajeva, na bosanskim mramorovima promatraju spletene zmije poistovjećujući ih s onim koje su vidjeli u, recimo, Egiptu. Vjeruj im ako nemaš pametnijeg posla. Kralj Tomaš je uvijek bio vračeva noć, a vrač je bio Tomašev dan. Ti samo vjeruj, nikad ti svjetlost neće cvrkutati pokraj uha. Kad nas časni gosti optuže da u modro-crnim bobicama borovnica (vaccinium myrtillus) ili plavičasto-crnim bobicama kleke (juniperus communis) skrivamo tamne sjene vlastite vjere i kad nam kralj zapovijedi da uništimo sve grmiće u kojima se skriva bobica koja hrani Sotonu u nama, mi onda pođemo od kuće do kuće i tražimo izdajnike. Tko želi da što prije otkrije svijet i njegove tajne – velimo mi – on namjerava da što prije umre. I pokosimo ga objašnjavajući okolini da smo to morali učiniti jer su nam se u posljednje vrijeme, krivicom pokošenog, duhovi iz odžaka javljali vrlo rijetko. Ako nemaš prečega posla, ti vjeruj. Dođu gosti onako iznebuha, naši štenci-jednoločci, vjerne čuvalice naše bašmebrige, ne shvate da su naši prijatelji i bude zlo za njih same: kralj zapovijeda da potamanimo sve čuvalice koje laju na one koji krišom mađijaju stoku i po našim šumama sijeku tisovo drvo a po vrtovima čupaju bijeli luk za svete amajlije. V jeruj, nije izmišljeno. Kad su se domaći jak i nenajavljeni gost iz nepriznate zemlje sreli zubima, kralj je naredio maršalu dvora da vučjaku presudi po kratkom postupku. (Premda mu nitko ništa nije rekao o zavjeri, vučjak je uništio kraljeva maršala. Njegovo mjesto uzeo je vjerni i odani Dragota ili Tacijan.) Ne preostane li ti ništa drugo, ti samo vjeruj. U Tomaševu kraljevstvu bilo je mnogo nadgrobnih mramorova. Na njima ponosni vladari, vlastela, narodna slova, jeleni i košute, hrabri konji i još hrabriji vitezovi. (Nema razloga da se krije: bilo je mramorova ne samo na strižaricama, nego i na baštinama i gladnoj zemlji.) Dođe neki gost, nitko ne zna kako se zvao, i reče kralju da griješi što podnosi tu opaku nepravdu da njegova zemija ima više šljivovih i orahovih stabala nego kamenih spomenika. Covjek napravi kamen ispaštanja ili Stup srama, postavi ga ispred kraljeva dvorca, uze pare i ode bez traga. Đaci franjevačkog manastira, pripravnici kaluđera, godinama čupahu kamen željeznim predmetima i kamenčiće nosahu o vratu u platnenoj vrećici kao kaznu za razne greške i grijehe, a pogotovu kad bi pred starim fratrima nesmotreno pokazali mladalačke želje. Vjeruj ako hoćeš, a ne moraš: fratri bi im u vrećicu ubacivali i dodatne kamenčiće, i to bi tako trajalo sve dok krotki i poslušni budući kaluđer ne bi iz sebe istjerao nečastivog. U čast opraštanja grijeha, jer je budući kaluđer rekao da Marija nije bila žena nego bespolni anđeo, skidali su mu s vrata platnenu vrećicu ispunjenu kamenjem. Nakon tog čina pripravnik bi slavio čak i mjesečnicu svjetske matere.
I ranije su Bosnu posjećivala sveta lica. Na rastanku bi nastao gotovo bogoštovani obred Ijubljenja na domaći način i gosti bi, zadovoljni, odlazili svojim kućama s uvjerenjem da su za papin dom učinili puno korisnih stvari. Domaćini bi iza gostiju u odlasku neprimjetno bacali kamenice da se ti gosti više nikad ne vrate – pa bi nastavili živjeti uz starinsku pjesmu i vjeru, uz pokućnicu pod pragom, sa zmijoglavom ženom-razglasušom, ponekad i raznosušom, da ne pričamo o smutljivicama, vrebalicama, zadirljivicama i zagrižljivicama. Nakon dosadnih posjeta, ljudi su se opet vraćali svojim dušama a živjeti u duši, zar to nije čisto uživanje? i tavorili su od rata do gladi, od kuge do požara, ocl sušna ljeta do opake zime, u ledenoj osami, šćućureni uz svoje nadgrobne spomenike i orjašice, brzoskoke, nespomenice, posikrave, osojkinje, smotulje, čegrtaljke i druge zmije, broja im nema, a i uz svoje jelene i kogute, vrače-pogađače smjerne i skromne strojnike, pa i hrabre i odane bojovnike, zabrinute vladare, mudre djedove i nenasrtljive fratre.
Dođe papin prelat, donese darove i poruku o pokorništvu, kralj sluša i ne sluša bio je običaj da se previše ne protivrječi papinim izaslanicima najvažnije je da sveti gost bude počašćen jelenovinom, veprovinom, riječnom ribom, zmijom poljaricom, kravosisom, čemernicom, smokuljom ili kućnom gujom, a što se vjere i moći tiče svatko zna svoje, istina nije ničija vjerna družbenica. Na kraju krajeva, svatko se svojim vratima zatvara.
Kad kraljevstvom vladaju zmije, te sklonost prema veličanju smrti, uzdržljivost od mesa i razne nemoći, kralju i ne preostaje ništa drugo nego da svete goste dočekuje pečenom zmijom i pomirljivom riječi.
Premda nikad nije bio naš gost, papa zna da smo zmijski narod. Bez žujki, bjelouša, brzrepulja, šarenki, zekulja i ljutika ne umijemo da postojimo. Narod koji je uvijek živio sa zmijama, ima pravo i da ostane s njima. Bez tih zmija nećemo biti ništa.
Ali, Zelijine riječi nisu dopirale do kralja.
Kraljev mir je čuvao Dragota, na brzinu skovani vojvoda dvora, bivši krstijanin, današnji Tacijan a, vjerojatno, sutrašnji Nepovišt. Ovisi o tome: hoće li Napovištove družbenice i dalje uživati kraljevu milost ili će prevrtijivi bosanski kralj iz svoje prijašnje vjere najuriti domaće zmije, a iz Nila, preko Rima, uvoziti krokodile.
Što se može, vladari su slabi stvorovi. Kad im se desi nešto neugodno, svoju zlovolju i bič kazne iskaljuju na najbližima, najdražima, najkorisnijima, najpouzdanijima. Tako bilo, pa tako i ostalo. Dokaz vladareve nužnosti. Gdje je početak, tu je i kraj. Potreba da pobijeđeni postane ili ostane pobjednik. Čim dođu templari s darovima, Bosnu odmah zaboli glava. Hramovnici na kraljevu dvoru još nisu ni noge oprali, a Zelija već mora kupiti svoje i kraljeve zmije. Dok traje gošćenje svetih ljudi iz prekomorske zemlje, dvorska čeljad se utrkuje da ponudi ono najljepše što zemlja ima, ponekad i najljepše kćeri, i sinove, kako kad, prema zahtjevu i potrebi. Tako se stječe vjera u besmrtnost, što li, ili iskazuje sumnja u postojanje onostranosti. Mitološki prikaz ustrojstva svijeta. Mudri ljudi te pojave dodaju opisu praiskonskih nemani. Sinovi božji iz tuđe zemlje nađu se sa kćerima čovječjim u domaćoj zemlji, ako ne zato da se osigura prvorodstvo, onda, svakako, da se nekako, zna se kako, postigne blagoslov. Kad je mlada Bosanka od nepoznatih stranaca dobila blagoslov, oslobođenu grijeha odvode je preko mora u ropstvo, trguju njome, preprodaju je. Ako već sebi ne oduzme život na početku stradanja, rumena djevojka s gorskih visija obiđe prekomorski svijet, vrati se izborana i unesrećena, pa među svojima zabode nož u svoja omlohavijena prsa.
Ne samo to, Zeliji je prilično jasno i štošta drugo, a nikako da mu uđe u svijest: kome smetaju zmije?! Zašto stradaju bosanske zmije, kad već mora stradati bosanski čovjek? Nije li jasno i domaćem kralju i hramovnicima iz nepoznate zemlje da je bosanske zmije nemoguće pobacati u rijeku Bosnu, ili neku drugu, da ih je nemoguće uništiti. Spališ li šumu da bi zmije pocrkale, zmije će ostati na kameno. Zelija je dosad uspomeničio bar pedeset guja. Činio je to i Semorad, Svevlad, Radohna, Dabiživ i mnogi drugi kovači. Zar božji vikari još nisu naučili da je grijeh uništiti božju zmiju? Ako je Čovjek izmisio sam sebe, zmiju nije mogao izmisliti. Starija je od njega. Da nije bilo praroditeljki današnjih zmija, čovjek bi umro od gladi.
Tamna sjena pala na lica krstijana, a i ponekih domorodaca iz plemena fra Dionizija, ljudi se uvukli u svoja ramena, ne vidiš ih na polju, sunce prži prezrelo klasje, nitko se ni s kim ne sastaje, nitko nikome ne pruža ni pozdravnu riječ, pa čak ni oni koji su iz njemu nepoznatih razloga Zeliju svojevremeno obijedili za izdajstvo i najurili iz družbe krstijana. Za neke zna da su još živi, nisu ni zaklani ni spaljeni, a ni najureni u ropstvo, valjda se skrivajući strahuju u šumskim jazbinama, traži ih ne da ih prokaže kraljevim gostima iz prekomorske zemlje, već da potraži savjet za spas zmija nema ih: dijelom se priklonili kralju, neki se uvukli u šupljine bukava, razmišljaju o dvojstvu, čuvaju kožu, čekaju da se prevrijemi: čim odu kraljevi gosti, nići će kao travke, tako je dosad bilo, valjda će običaj i ostati.
Kraljevi sveti gosti zahtijevali da njihov domaćin pošto-poto odmah s dvora odstrani zmije. Ne učini li to, najurit će ga iz rimske crkve, Otići će bez pozdrava i uzvratnih darova, poslat će križare koji će paliti ne samo Ijude i kuće, već i nadgrobnike. Strojnici se posakrivali. Bosanske zmije prepustili na milost i nemilost kralju i njegovim svetim gostima. Zelija obilazi hiže, kuca, moli da netko otvori, zubata tišina, Strah te od rođenog susjeda, zakletog krstijanina: o da je prokleta zemlja smutnje i straha! prošapće, pa se pokaje što je tako nešto izustio, čovjek može godinama nešto zaljubljenički voljeti a da toga ne bude svjestan, svijest kasno dołazi, da bi shvatio pravu Ijubav prema svojoj Bosni, moraš od stranih hramovnika čuti zapovijed da što prije ukłoniš zmijsku gamad s domaćeg dvora!
Da li zato Što je Zelija, nakon izgona iz sljedbe, pristao da bude glavni krotitelj zmija na kraljevu dvoru (a život nastavio po starom, naprotiv, čak i uzornije radeći na širenju slave mudrih i uzdržljivih krstijana ), ili što se sukobom s gostima dvora, previše zamjerio kralju – to se vjerojatno nikad neće saznati – vrata svoje hiže Zeliji nije otvorio ni jednovjerac ni dvovjerac. Zaludno je bilo njegovo obilaženje starih sastajališta. Kadikad bi mu se učinilo da je otkad su došli prekomorski hramovnici, bosansko življenje sasvim zamrlo. Svoje tijelo je nosio kao svetu kugu. Valja reći da mu vrata nije otvorio ni rošeni brat, bivši strojnik, a potom, kad su Zeliju iz neobjašnjivih razloga udaljili iz narodne crkve, njegov brat, povučeni ratar, koji je danju uzorno radio na polju, noću je Zeliji za kraljeve pare doturao ulovljene zmije. Tražeći svoje znance, prijatelje, bivše, a možda i sadašnje, istomišljenike Zelija je zapravo sretao samo raspuštenu, obeznanjenu stoku, pokojeg nevažnog pijanca, muškarca iii ženu pomahnitale svijesti, dakle izvan radosti i bilo kakve nade u bilo kakvu besmrtnost, sitne vlasteline s povratka iz neuspješnog lova – nisu li oblasni gospodari i sad prilično bolesni kralj poubijali gotovo svu divljač koja nije uspjela da pobjegne u smirenije i sretnije krajeve? – a i pokojeg znanca, kraljeva stražara koji se vraćao iz pljačke. Možda je iz oskudnih podataka teško shvatiti da je mladi, hrabni, okretni pismenjak Zelija bio na granici Iudila. Sreća njegova, a možda i nesreća, da je sreo starog, o da, mnogo starijeg Bolašina, bivšeg druga u dualističkoj vjeri a sadašnjeg kraljeva osobnog čuvara – dojadilo čovjeku da se bavi nekim njemu nerazumljivim vjerama, pa prihvatio zło kao jedinu zakonitost životnu, a zło ga snašlo kad je pronašao neku płodnu Bosanku, pa se onda złu sasvim priklonio, stare listine kažu: kad je bivši krstijanin, želeći da ostvari svoje tijelo, dobio pet sinova i pet kćeri uzgred je dobio i prilično žarku želju za pićem — pričalo se da potkrada kralja, ali i da mu vjerno služi.
– Dobri brate Bolašine, zar je sve pomrlo? – izustio je raspamećeni Zelija.
– Nije ništa pomrlo, ja sam tu, a tu je i moje piće.
– Hoćeš li mi dati malo pića koje si opljačkao od nekog našeg brata?
– Pićem koje sam opljačkao nemam običaj da čašćavam nikoga. To ispijam sam, jer je najslade. Mogu te ponuditi samo pićem koje sam kupio. Pronađi mi, ako si junak, lijevi džep. Pošto sam ljevak, kupljeno piće držim u lijevom džepu, da mi ga tko ne otme… Ali, brate Zelija, kako to: ti i piće?! Ti si bar pismenjak, ukrotitelj zmija na kraljevu dvoru, tebi su, valjda, stvari bistrije nego meni, prostom Bolašinu.
– Ako mi ne dadneš pića, brate Bolašine, ja ću poludjeti.
– Hoćeš li piće iz lijevog iii desnog džepa… Čekaj, nije ti u prirodi da nasrćeš! Hoćeš li piće iz kupljenog ili opljačkanog džepa?
– Dobri brate Bolašine, daj mi piće iz kojeg god hoćeš džepa!
– Ja tebe znam kao pravovjerna dvovjerca. Ne želim pogriješiti ni prema tebi ni prema sebi, ozbiljno te pitam: hoćeš li piće iz lijevog ili desnog džepa? Zašto me to pitaš?
– Zato što su lijeva i desna strana glavne osnovice nekadašnje naše sljedbe.
– Daj mi piće iz kojeg god hoćeš džepa, meni je večeras sve svejedno, glavno je da, prokleto usamljen, ostanem pri svojoj a ne pri kraljevoj ili nečijoj drugoj pameti.
– E, vidiš, to ti kod mene više ne važi. Ja hoću tačno da znam: tražiš li piće iz lijevog ili desnog džepa?
– Iz lijevog džepa, naravno, Bolašine; daj mi, Bolašine, piće iz Iijevog džepa !
– Kiselo je, gorko, bljutavo jer prodao mi ga je jedan kučkin sin samo zato što zna da čuvam kralja. Svejedno, ja ću i dalje čuvati kralja, i opet ću kod kučkinog sina kupovati loše piće, sve ću činiti samo da opstanem, Siguran sam da se vlastima više neću suprotstavljati, baš me briga za tvoje zmije! Ako uistinu žeIiš piti, pij iz mojeg lijevog ili desnog džepa, samo to učini što prije, jer moram otići, znam da me čekaju, došlo mi vrijeme da moram čuvati kralja. Što se može, dragi brate Zelija, meni je sasvim svejedno kada će moj kralj umrijeti ili poginuti, aii ja ga moram čuvati… Bez našeg kralja nema ni naše Bosne, brate Zelija, to ti htjedoh reći ovako na brzinu, a ti pij svoje piće iz mojeg lijevog ili desnog džepa, samo ti moram kazati da sam siromah, nemam novaca da plaćam usluge dvaju bogova, skupi su, brate Zelija, ne ljuti. se! A ako te kralj bude želio baciti s bedema, i ako meni bude naredeno da to učinim, razapet ću volovske kože da te dočekaju…
* Objavljeno u časpisu Polja, Novi Sad.