Najznačajnija djela u sferi književnosti i umjetnosti uopšte, nastala su poslije velikih i burnih istorijskih događaja, najčešće ratova praćenih masovnim stradanjima ljudi. Bolno, surovo i tačno. Devedeste godine Dvadesetog vijeka, po istom tom pravilu usmjerile su mnoge procese na jugoslovenskom prostoru. Stradanja ljudi, najsvirepiji zločini, razrušeni gradovi i kolone obezdomljenih. A onda, kad je utihnulo oružje, oglasile su se muze. Čule su se one i u vrijeme detonacija, često ih i nadjačale, ali su sada bile glasnije i jače. Štampana su značajna književna dijela čija je tematika vezana za te procese, opominjuća, antiratna, optužujuća…
Rat legalno ubijanje. Rebronja, pjesnik, bezdomnik, kako je definisao sebe, zarobljen u sopstvenom pamćenju, emociji, sopstvenom biću, suprotstavio se onako kako on jedino umije, poezijom. Gusinjski guslar Abdulah Kuč, u Bašićevoj Kapiji bez ključa,[i] ispeo se na brdo da vidi i opiše Nokšićku bitku. Ne prihvata ponuđeno oružje od vojvode Marka, tražio je samo da ga namjeste na neku glavicu odakle će najbolje vidjeti čitav boj. Tako je i Rebronja exkomunicirao, ispeo se na svoj imaginarni Olimp, otvarajući kapije samo u najnužnijim prilikama. Ako bi uzeo oružje, pjesma mu ne bi valjala, ako zaćuti ni on neće valjati. Ostalo je samo pero i hartija… Tako je nastao taj antiratni ciklus Rebronjine poezije. Bolno svjedočenje o zlu, stradanju i ljudskom, odnosno, moralnom posrnuću.
Pjesnik je za Rebronju, kao i za Muhameda Abdagića, tetrijeb, što pjeva u zoru, pjeva da najavi, ne zna ni sam zašto pjeva, ali pjeva. Tada ga je najlakše ubiti, kaže Abdagić, a Rebronja lamentira u sličnoj intonaciji Čini mi se da pjesnik nije svjestan poezije, dok je tvori. I onaj tetrijeb, tetrao, nije svjestan dok pjeva u zoru. Da zna nebi dopustio lovcu da ga u tom stanju nesvjesnosti ulovi… Znam da sam morao pisati, a zbog čega ne znam… Ja sam orao svoju njivu, sijao svoje sjeme i žnjeo svoje žito. Kada će moju njivu zatrpati trnje, inje, snijeg i vrijeme, ja to ne znam. Ne znam šta mi je utisnuto na poklopcu, pa ni to da li sam jestiv uopšte.[ii]
U osnovi antiratnog stava nalazi se humanost i čovjek kao civilizovano i slobodno biće. Klicu njegovog budućeg antiratnog ciklusa pronašao sam u tinejdžerskoj pjesmi iz 1959. godine Pokajanje
Zgazih glavu od mrava,
Zapucketa koža il trava
Pa streknuh ko od noža.
Nije moguće poimanje Rebronjine poezije bez etimološkog tumačenja pojedinih riječi koje ustvari čine esencijalnu karakteristiku cijele pjesme. Pa čak ni to nije dovoljno, neophodno je pronići u semantičku poruku stiha. Uočavali su to svi ktritičari koji su pisali o djelu ovog autora. Faruk Dizdarević nudi sljedeću kvalifikaciju: pjesnik amalganiše paganska i staroslovenska božanstva, rituale i mitologiju, sa običajima, vjerovanjima i shvatanjima čovjeka njegovog rodnog Bihora.[iii] Prof. Dr. Ljiljana Pešikan – Ljuštanović u recenziji knjige Nulla insula to definiše ovako Etimološko poniranje u smisao, u značenje reči, izuzetno je značajna preokupacija Rebronjinog ukupnog pevanja… Upravo u tom prevashodno poetskom traganju za smislom i iskonom, ostvaruje se osobeno prelivanje učenih traganja za značenjem u sugestivnu poetsku sliku, koja taj smisao pretače u zvuk i sliku, odgoneta tajnu šifru zapretanih značenja , ali je i ponovo vaspostavlja.
Na sličan način Rebronjinu poeziju je definisao i Almir Zalihić, urednik Antologije savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka. Njeno dešifrovanje je veoma složeno i iziskuje poznavanje drevnih paganskih predanja, obreda, znamenja, onomastike i nekih tzv. para-naučnih disciplina. Osim toga nužno je dobro poznavati svakodnevnicu sandžačkih prostora da bi se tek naslutio dešifr za mnoge Rebronjine pjesme. A kad se to napokon uspije, dosežemo do čarobnog svijeta magije, fetiša, totemizma, sna, retrogradne stvarnosti, dosežemo do svijeta u kome je vidljiva veza pjesnikovog genija s demonom i u kome pjesnik manifestiranjem mistične snage traži, nalazi i zadržava bitne riječi, smislene naglaske koji dijele i razlikuju u građi dobro od zla, humano od licemjernog, kosmičko od primitivnog. Jednostavno, pjesnik ne da sljepilu da ponovo uzme maha, kad je čovjek već jednom progledao.[iv]
Uostalom, i sam pjesnik u Appendix-u II knjige Nulla insula, kaže: Pojedine riječi ovdje imaju, pored savremene i etimološku semantiku. Do tog praznačenja mi je posebno stalo .. Meni je etymon, ponekad i ethietymon, klica stiha. Na taj način on nam je predao ključeve za dešifrovanje svoje poezije, potrebno je predano čitati, tragati i odgonetati. Neće to dešifrovanje ići lako. Zapretena su značenja u debele slojeve istorije i trajanja, u neophodnosti ličnog iskušenja i doživljenja. Kao da je pjesnik upravo to htio da nam poruči u pjesmi Tajni jezik.
I reče mi Reka Udorica
Dok Drinu muž Drin bije
Znaćeš pismo tajni jezik
Čim poljubiš usta zmije.
Dakle, ovu poeziju treba odgonetati prevashodno iz ugla etimološkog i semantičkog značenja ključnih riječi i u njima utkane poruke. Ali ni to nije dovoljno. Potrebno je proniknuti u dubinu doživljene ratne tragedije. Potrebno je zakopati duboko u nataložene vjekove ljudskog trajanja. I napokon, potrebno je iskusiti, doživiti, ili kako to on kaže Znaćeš pismo, tajni jezik, čim poljubiš usta zmije. Kada pjenik pozove u pomoć Homera (Homeros), onda aludira na vjerovanje da je ovaj Kazivač o ratovima, tvorac Ilijade i Odiseje, ustvari, bio slijep. Slijepac sa Hija, kako ga često zovu savremenici. I da je možda bio u zabludi kada svoje vrijeme (oko VIII vijeka pne.) držao za odista zlatno doba. Isto tako, kada inspiraciju i potporu potraži u imenu Euripida (Eyripides), vjerovatno asocira na stoička gledišta čuvenog dramatičara i njegovo djelo koje je izvršilo deheroizaciju ljudi i antropomofriziranje bogova, dajući im ljudske vrline i mane.
„Pjesnik zaglavljen u kaljuzi jugoslovenskih dvedesetih godina XX vijeka“ tako sam htio da naslovim ovaj osvrt na antiratni ciklus Ismeta Rebronje, pa sam se ipak opredjelio za neutralnu varijantu naslova, mada se ne mogu oteti utisku da su razmjere zla čijim je svjedokom bio, opredjelile, ne samo njegovo potonje dijelo, no i sam život. Već na prvo čitanje, jasno je da u poeziji ovog ciklusa dominira osjećaj bezdomlja, protjeranosti, beznađa, nemoći i tuge. A tugu ću tuviti i zbog ovog rata kojeg sam gledao zajedno sa svojim sinom i njegovom djecom! Užasna me tuga spopala, naročito zbog bosanskog rata. Taj me rat nije iznenadio, ali rastužio jeste. Poručuje nam pjesnik.
Beznađe, nemoć i razočaranje se očituje kada pjesnik u, veoma često citiranoj pjesmi, Ahmed Gurbi konstatuje.
Ovaj život prazna slama,
Pas beznogi za srnama.
Vriskom ždrala ne zgnijezdi,
Zato kreni prema zvijezdi.
Ili, u pjesmi Gori , na vjest o bombardovanoj i zapaljenoj Gazi Husrefbegovoj biblioteci:
Čudne li su noćas ure,
Gori Hafiz i to gledam,
S Divana minijature,
I rukopis dvjesta sedam.
Gore i sarajli teke,
Istorija, rimske sige,
S Gazi Husref biblioteke,
Ostade li i list knjige.
U pjesmi Laž, će, ophrvan razmjerama zla, pored Ujedinjenih nacija, ambasadora, čak posumnjati i u samog tvorca. Dok u pjesmi Suze Lejle Šehović bolno konstatuje:
Ostalo se tako sada
I bez Bosne i bosništa,
Bez Srbije i livada,
Otvori se put u ništa.
Već je davno s neke kletve,
Il sa kobi crne vuge,
Dokapalo sa Neretve,
Ali neka: bar je tuge.
Razočarenje će pjesnika odvesti do želje da pobjegne od stvarnosti, da exkomunicira u svijet bez ljudi. Očigledno je Otac bio značajna ličnost, stub, zaštita, luka u životu pjesnika. Zato se u trenutku beznađa i tuge obraća njemu. Tako nastaje pjesma Pismo ocu, u kojoj će jesenjinovskom melodikom zapjevati:
Ja bih lego uz kučinu,
I van ljudi ljudskih prava,
Ja bih drumom uz planinu
Da se vratim krdu krava.
Ostavljam dom i ključ s dveri
Ne brini sliko za sina,
Pružiće mi azil zvjeri
Trohu hljeba sa kupina.
Pokraj nevestina snega
Gdje rosa oči odmara,
Biće mi kućna omega,
Zadnja pošta i adresa.
Slijede pjesme Tranzistor, Emela, Kapi rose i Kraj kraja, opet sa potresnim bespomoćnim vapajem i nagovještajem, možda i opšteg kraja – nestanka.
Tražim po eternoj pisti,
Dok ne vrisne ova skala,
Sevdalinku ili vijesti,
Dok ne bude noć prestala.
——————————-
Zalud tražim sad su rane
Otvorene poput ruže,
Sad je Bosna kao lane,
Iznad kojeg ptice kruže.
To je skitska ona shema
Da su Nuri ručak zmija,
Da ne bude više, Ema,
Ni Mostara nit avlija.
Pjesnik ček predviđa realnu mogućnost nestanka i uništenja cijelih naroda.
Bio jednom jedan narod,
A sad tako više nije,
Kao kad se talas na brod
Sruči, mornare da prekrije.
Nit je putom na kolima,
Niti se po gori krije,
Niti ga na polju ima,
A bio je maloprije.
Opet jesenjinovska lepršavost, čak i kada je tužna kajda. Očigledno je ovaj sanjar utisnuo svoj žig i u Rebronjinu poeziju, pa će mu se u jednoj pjesmi obratiti potvrdom da pjesniku nužno sljeduje uže. U pjesmi Knjiga Eyripidesu moto je pronađen u stihovima Brodskog – A što se tiče table crne, Ona je crna i kad se obrne. Rebronja sarkastično razgolićuje dvoličnu ulogu „civilizovane Evrope“ u stravičnomzločinu na prostoru Bosne i Hercegovine, prizivajući upomoć slavnog Homera i Herodota. Zločin je izjednačen sa hemocidom, u smislu smišljenog masovnog uništenja ljudi – populacije, a semantička formulacija pečene iuvente upotrebljena je sa ciljem naglašavanja svireposti i bezumnosti zločina (pečene, pobijene djece mladeži.)
Homeros i Herodotos, kao i mladići,
Prevariše se kad javiše
Da su to već bivši kanibali
Ukraj krda jelena evropskih.
A još kako naivno saopšti
Lewis Morgan, sa jezera Irokeza,
Da Hemocid presta nakon
Uzgoja pitome stoke, izuma brašna.
Očito, dragi tragičaru,
Nisu uzeli u obzir Bosnu
Gdje Evropa unosi u jelovnik
Posljednje zalihe pečene iuvente.
Sarkastično i cinički, što je često primjenjivana tehnika njegove poezije, narugaće se antropologu Morganu na naučno vjerovanje da, samo nedostatak hrane, navodi ljudski rod na kanibalizam.
Ovaj ciklus antiratne poezije Ismeta Rebronje nije prevashodno optužujući u smislu explicitnog imenovanja krivca zaraćene strane. Kod njega se ne susreću karakolji i tuđmiši, već se zadržava na nivou formulacije rata kao opšteg zla. Okriviće on Evropu i Svijet, sluganske književnike i novinare koji su se stavili u službu zločina i zločinaca, ali će se njegov sud o vinovniku rata morati odgonetati posredno, između riječi, kako bi se to reklo.
Možda je dobar primjer za ovu konstataciju pjesma Pužne strofe. Pjesnik bježi od ljudskog roda, ili mu se ruga, zavideći pužu što može svoju kuću ponijeti kud god krene.
Da je meni uz seobe
Da ponesem dom kroz injak,
I da vazda nosim sobe,
Ispod krova žut osinjak.
Da je meni pužna kuća,
Ništa drugo, ništa osim,
Da je vazda kuća vruća,
Kud god idem da je nosim.
On je sklon i da povjeruje kad bi čovjek imao pužnu kuću, dom za ponijeti, da nebi bilo ni rata, pa će u jednoj strofi, praveći paralelu između savršenstva i sklada prirode i grotesknih varvarskih scena rata, zavapiti:
Da je pužno sa enklave
Podareno pužu leno,
Bi li ikad mrtve glave
Prestravile zimzeleno.
U ovo vrijeme otkopavanja bosanskih masovnih grobnica, često ćete na televizijskim ekranima prepoznati ovu scenu kad mrtve glave prestrave zimzeleno.
Vjerovatno je ova pjesma i tragična sudbina obezdomljenih muhadžera – izbjeglica, nastavak potresne pjesme GŽ 534 75. Autobusa koji dovozi izbjeglice iz Foče, gle simbolike, na Trg Maršala Tita u Novom Pazaru. Čovjek – izbjeglica je bivši! Bivši pekar, stanar, otac, bivši Asim. (Ovaj stih svakako predstavlja vrhunac metaforike). Beznađe ljudi koji ne pripadaju nigdje. Ni da ostanu ovdje, ni da idu tamo. Pravdoljubivi, veliki crnogorski pjesnik Milika Pavlović će gledajući protestni skup građana povodom kidnapovanja i svirepog ubistva Bošnjaka, slučajnih putnika civila iz voza u Štrpcima, zapisati potresne stihove, optužujući sve nas, obične građane, jer smo dužni da se suprostavimo zlu, čak i u uslovima represije i straha za sopstveni život, inače postajemo saučesnici:
Dolje rat –
mili mimohod ćutanja
dolje smo i mi
ne pada rat
s neba.
Svoju potresnu izbjegličku sliku Rebronja će uokviruti zadnjim stihovima
GŽ 534 75 ulazi u maglu,
Voziće dok ima nafte.
Azri na krilu Lejla, tetrapak.
Ne ostajte ovdje, ne idite tamo.
Ne pretendujući da analiziram sve pjesme ovog ciklusa, pomenuću još samo nekoliko, kao na primjer pjesmu Poslanica (upućena šejhu Mehmedu od Užica), svetom čovjeku o kome u narodu žive mistične priče. Samo obraćanje tom čovjeku unosi dozu nadrealnog u stvarni pjesnikov svijet. Na kraju on izražava sumnju u domet pjesničkog otpora perom i stihom:
Kada crni vakat jaše,
Zalud knjigom na vezira,
Zalud pero, uzda, haše,
Zalud glavi iz vizira.
—————————-
To su oni, šejh Mehmede,
Vazda s mrakom njima ide,
Tama njima gajtan prede,
To su oni: vazda gnjide.
Ili pjesma Urobor (zmija samojedačica) koja za loše vladare, sa velikom dozom ironije, okrivljuje narod koji ih bira i trpi:
Nije smrt rana iz puške,
Već kad pleme, poput ara
Ponavlja ispod peruške,
Hoću cara kokošara.
Nije smrt kad ljubi zmija,
Već kad sebe samo pleme
Ko urobor ubija,
Kad se samo sruši sleme.
Ipak, vjerovatno je centralna tačka ovog ciklusa Ismeta Rebronje poema Biva tako, o Seneka. Naravno sama posveta upućuje na odrednice koje podrazumjeva ime ovog znamenitog rimskog filozofa, diplomate i pisca s početka nove ere. Je li to aluzija na njegovo pripadanje stoičkoj filozofskoj školi, Pisma o moralu, ili tragedije pune nasilja i krvoprolića? Ili je to povezano sa njegovom službom na Neronovom dvoru, koga je on podučavao i podizao, da bi ga na kraju vladar ubio, velikodušno mu dozvolivši da izvrši samoubistvo, odnosno dobije sudbinu „zaštićenog gosta“, kako su tu privilegiju nazivali stoici. Zašto traži sagovornika u liku Seneke? Moraće to da odgoneta svaki čitalac, i kroz više čitanja. Ne može drugačije sa Rebronjinom poezijom. Ustvrdiće on da je čovjek vječno raspet između dobra (zlodobarac) i zla (Neron). Odgoneta i otkuda antiratni ciklus: – Zar da pjevaš u čast bora; il da gledaš ruj rumen; Dok ti svira đavo s mora; A njivu ti nosi flumen. Zapisaće i sramnu, slugansku ulogu nekih pisaca i novinara upregnutih u kola Cara kokošara. – One tame i knjgara; i novina ko iz pakla; iz dućana onih ara; Što imaju tamna stakla.
Pjesnik želi pobjeći od te stvarnosti. O Seneka, i bez vida; bežao bih kao Ija (princeza pretvorena u kravu); Bežao bih poput stida; Od Hemusa (Balkana), tragedija. To beznađe ide do razmjera da pjesnik dovodi u sumnju i sam smisao daljeg življenja. Onaj obad što je Iji; il brodovlju što je bura; ili kiša procesiji; To je meni kob purpura. Stid čovjeka što se u njegovom okruženju dešava takav zločin, pretače se u stihove: Stid što gledam šibicare, i pse one iza štala; Komitete za prevare; razglavljeno sve do rala; Već je sedma slana pala; već je sedmo s kukureka; potonulo stopi s kala; Predugo je o Seneka.
Opet nailazimo na pjesnikovu dezorjentaciju u svijetu tabora i zaraćenih strana. Ne svrstavajući se, ne znajući gdje pripada, podjeliće s nama sopstvene dileme: Ni sam ne znaš svoje jato; Ni zašto je sve propalo; Nit što tražiš živo blato; Da zabodeš tamo ralo. Dalje slijedi dolazak na fon prepoznat u pjesmi Pužna kuća: Šta da radiš, moj Seneka; sa duvarom dok je kuće; Zar da skineš gleđ s opeke; I poneseš s cigle vruće. Na kraju, završava poemu, veoma depresivno: Previše je o Seneka; Crno sunce, crna luna; Crna lyra i lyrika; Crna luna i fortuna; Dakle, ako u ovom ratu može biti pobjednika, biće to pirova pobjeda, crna fortuna.
Očigledno, ovaj ciklus antiratne poezije, svojevrsnog pjesnikovog otpora opštem zlu, je portošio snagu ovog sandžačkog gorštaka – bihorca. Neću tu tezu razrađivati i dovoditi u vezu sa njegovim, ipak, preranim odlaskom iz ovozemaljskog života, mada bi vjerovatno imalo osnova. Srećna okolnost je što i u najcrnjoj stvarnosti povremeno prođe poneki zrak života, sunca – nade. Tako je u istom periodu, srećom, nastao poneki vedriji, ili ljubavni stih, kao na primjer Prišla mi je, uz pudlicu; Što je nalik lemurima; Leto, lipe niz ulicu; Ona bela kao zima. Koliko ljubavi i ljepote u samo četiri stiha.
Opet se vraćamo na temu s početka ove priče, kako zla i teška vremena porađaju velika djela. Eto, u tom periodu je nastalo, možda, najzanačajnije Rebronjino djelo, objavljeno prvi put 2002. godine u knjizi Kad forminga ne dosvira. Posthumno, će ova poema biti štampana i u zasebnoj knjizi Magnet i algebra (Voleli smo mi Hedisu). Zahvaljujući iskrenim prijateljima, štampana je ta vrijedna knjiga u izuzetnoj grafičkoj formi sa sjajnim slikama Mersada Berbera. Ova poema, naravno ne pripada antiratnom ciklusu, sem toliko koliko je ljubavna poezija sama po sebi antiratna. Smatrao sam potrebnim da je pomenem, jer predstavlja veliki doprinos svjetskoj poeziji. Nadam se da će na toj ljestvici adekvatno mjesto zauzeti cjelokupna poezija Ismeta Rebronje kada bude dovoljno istražena i afirmisana.
Neka ovaj prikaz Rebronjine poezije bude završen jednom ranom pjesmom iz davne 1972. godine To je pjesma Kos, koja možda nije direktno antiratna, ali svakako nagovještava taj ciklus.
Kos je pevao
Usred zelenila
Pretužno
Potom je po volji
Starešine našeg sela
Živeo u tamnim
Mestima šume
Skakutao kao okovan
Ali nikad nije zapevao
Po volji
Starešine našeg sela.
* Obajvljeno u Forum, br. 34, Podgorica, decembar 2015., str. 63-66.
[i] Bašić Husein, Kapija bez ključa, Almanah Podgorica 2000. str 219-223
[ii] Rebronja Ismet „Nulla insula“ Appendix II, MRZ za kulturno-prosvjetnu djelatnost Pljevlja, str. 376- 378
[iii] Faruk Dizdarević, Ogledi, Centar za djelatnosti culture V.B. Strunjo, B. Polje, 2010. g. str. 49
[iv] -Almir Zalihić, Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, Bosanska riječ Tuzla, 2001. godine, str 94