Sinan Gudžević je rođen 1953. godine u Grabu, podno Golije. Objavio knjige poezije Građa za pripovetke (1978) i Rimski epigrami (2001). Bavi se prevođenjem sa grčkog, latinskog, italijanskog i njemačkog jezika. Sada živi u Zagrebu.
Dvije decenije, uslovno rečeno, ćutanja je između vaših knjiga Građa za pripovetke i Rimski epigrami. Kako vam danas izgleda to vrijeme provedeno u neobjavljivanju svojih stihova? Da li bi ste nešto promijenili?
Jeste, dvije decenije i tri godine, od 1978. do 2001. prošlo je od izlaska moje prve do izlaska druge knjige stihova. No nije baš da sam ja dvadeset i tri godine mukom mučao. Objavljivao sam cijelo to vrijeme i stihove i prevode, po raznim časopisima, po koju knjigu prevoda sam objavio, samo nisam objavio knjigu stihova.
Nisam neko ko voli da objavljuje vlastite stihove. Nisam nikad takav bio, ni kad sam prvu knjižicu stihova objavljivao nisam baš nosio krilate sandale što je objavljujem. Meni je pisanje stihova jedna privatna, da kažemo intimna radinost. Ja se i sad iskreno pitam, a šta je to pa toliko važno u onome što sam napisao da je baš moralo biti objavljeno e da drugi to čitaju. Svaki dan ponešto napišem, pa od toga nešto odbacim, nešto zadržim, a od zadržanoga opet nešto odbacim, nešto zakrpim, nešto rašijem, tu zašijem, tamo otšijem.
Za tih dvadeset i tri godine dogodilo se mnogo nečega što me je uvrijedilo, pa i ucvijelilo, sve se srozalo, vratili se četnici, ustaše, najgori se proglasili najboljima i bogme se podobro drže.
U svome stavu o objavljivanju stihova ne bih promijenio ništa, on je moje uvjerenje i, ako pri ovoj pameti ostanem, neće me lako napustiti.
Vaše pjesme, djelimično po formi, poredili su sa pjesmama Vaska Pope. Kako tumačite ova poređenja?
Moja je prva knjižica stihova jako naslonjena na Popine stihove, naročito na one iz njegove knjige Živo meso, na druge nije. Druga zbirka moja nema te naslonjenosti, ona je, što se kaže, iz posve druge priče, i formalno i sadržajno. Takvih knjiga da naliče na Vaskove stihove (pa i na moje) poslije se objavilo dosta, toliko i dotle da je ta produkcija, rekao bih, tu formu pa i izraz dosta uneredila i srozala, kako se samo stihovi mogu srozati.
Mene su neumjereno hvalili svi, to čine i danas. Nikakve kritike ja nisam imao, samo to neukusno hvaljenje. To se nije desilo samo meni, to je zapalo skoro svakoga ko je neku knjigu objavio. Mi smo kultura bez kritike, pozitivna bez pokrića, puna konformista i nekompetentnih ljudi na najvažnijim položajima.
No mi je jako godilo svako poređenje s Popom, čak iako nijedno nije polazilo od teksta, već od tona ili nekog utiska. Vaska sam Popu poznavao i podosta puta proveo s njime popodne ili veče, ponekad i popodne i veče, u “Maloj Moskvi” ili “Maloj Slaviji”, to mi je bila velika nagrada za življenje u Beogradu. Jedanput me je Popa, u šali, pitao bih li mu prodao onu pjesmu gde “krv sve više postaje voda”. To je svakako bilo i njegovo priznanje za mene, no su mi, više od priznanja, te riječi drage kao uspomena.
Šta je sa Ovidijevim Metamorfozama? Kada ćete objaviti cjelokupan prevod knjige prognanog rimskog elegičara za koji tvrdite da je najbolji koji ste do sada uradili?
Prevod sam završio prije mnogo godina. To je dobar heksametar, jasan, prevod je tačan, komentar izdašan. Ja još nemam neku jasnu ideju kad bi mogao izići. Svakako bi bilo najbolje da iziđe u Beogradu, ne samo što je prevod na ekavici, već i zbog moje emotivne vezanosti za Beograd i za Zemun gdje sam živio dvadeset godina. Teškoća je i što ja za taj rad tražim nešto novaca, koji za izdavača u Srbiji nisu baš mali. Druga je teškoća u tome što ja nisam načisto valja li objavljivati takve knjige, dok oko nas hodaju ratni zločinci, etnički čistadžije i svakovrsna šovinistička žgadija. Hodaju, a nikakve ozbiljne rasprave o onome šta su počinili nema. Ponekad mi se učini da bi najbolje bilo da prevod objavim sam, pa ga na oglas prodajem ili dostavljam u kompjuterskoj verziji.
Za Vas kažu da ste posljednji pisac koji stvara na srpsko-hrvatskom jeziku, šta mislite o novonastalim jezicima, imaju li više onoga što ih spaja ili razdvaja?
Ko to za mene kaže, ja ne znam. No ti koji tako vele neće baš umrijeti od pameti. Ono što se pod “novonastalim jezicima” nudi jedna je velika laž. Ta laž služi da se politički manipulira ljudima pomoću manipulacije jezikom. Književni jezik u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori jedan je te isti jezik. Standardizacija toga jezika imala je takav tok da su u nju ugrađeni svi relevantni jezički i književni elementi. Taj jezik ima u svojoj standardnoj, da kažemo, postavi dva aspekta u pogledu zastupljenosti staroslavenskoga glasa poznatog po čudnom imenu “jat”: ekavicu i ijekavicu. Razlike između ta dva aspekta lingvistički su posve nebitne za takozvanu “različitost” ili “razlikovnost”. Isto su tako male razlike i u najranjivijem segmentu jezičkog materijala, u leksiku. U leksičkom pogledu, jezik recimo “zagrebačkog književnog kruga” mnogo je bliži jeziku “beogradskog književnog kruga”, nego što je berlinski blizak bečkom. Austrijanci su svakako poseban narod u odnosu na Nijemce, svako zna da imaju i posebnu državu, Austriju, no niko ozbiljan neće prihvatiti tezu da su austrijski i njemački dva različita jezika. Nije da nema onih koji tvrde ili bi tvrdili takvo što, no niko ozbiljan ne može takvu tvrdnju uzeti za naučno zasnovanu. Naš književni jezik je odličan primjer za ono što se u nauci zove policentrični standardni jezik, a to je jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim tačkama međusobno razlikuju, ali ne toliko da bi mogle činiti zasebne jezike. Primeri za ovo su engleski jezik (s varijantama britanskom, američkom, australijskom, i standardnom engleskom), ili njemački (s varijantama njemačkom, austrijskom, švajcarskom, pa još i s onom koju zovemo standardni njemački), dalje portugalski (s portugalskim i brazilskim varijetetom i još standardni portugalski). Dvije nauke, relevantne za pitanja jezika i razlike među jezicima, lingvistika i sociolingvistika, pokazuju da je jezik nazvan srpskohrvatski i danas kao i prije ratova na govornom području nesumnjivo policentričan jezik. Jer ispunjava tri za to neophodna zahtjeva: međusobnu razumljivost govornika, sistemskolingvističku podudardnost i ima zajedničku dijalektalnu, štokavsku osnovicu na kojoj je zasnovan standard.
U našim novim državama sve se srozalo, pa u toj srozanosti može i mnogi neuk čovjek biti smatran jezičkim stručnjakom. Posljedica toga jeste da te danas može podučavati jeziku svaka šuša. Televizija, radio i novine pune su jezičkog pujdanja i drškanja, pa manipulacija daje manipulatorima zadovoljavajuće rezultate. Čim se neko protiv te manipulacije pobuni, toga odmah proglase jugounitaristom, četnikom i šta ja znam. A standardizacija našeg jezika je proces koji je bio završen prije stvaranja Jugoslavije, 90-tih godina 19. stoljeća, dok je jezički prostor bio razdijeljen na dvije države, Srbiju i Crnu Goru, i na dva carstva, Osmansko i Austro-ugarsko. Niko ne sluša niti čita ono što taj kaže već mu se prilijepi etiketa kao na okvašenu flašu. Za mene je moj jezik srpskohrvatski, ja ga nisam tako nazvao, tako ga je nazvao još Jakob Grimm 1824. godine a naziv je kasnije prihvaćen i raširen. Taj jezik ima mnogo narodnih imena, to je sve legitimno, ali moram li ja svaki put jezik kojim pišem i govorim zvati onako kako mi kaže konformistička ili nacionalistički uspaljena rulja? Pa moja je rahmetli bika taj jezik zvala i turski! Kad bi nas djecu opominjala, a mi nastavljali po svome, viknula bi: Ama, anlaišete li vi, deco, kad vi se lijepo turski rekne!? A od pravoga turskog jezika ona nije znala ništa. I bi li sad valjalo da ja ovaj jezik na kome sad razgovaramo zovem turski? Iz logike iz koje polazi jezikoslovno raspoložena današnja rulja srpskohrvatska, proizlazilo bi da je legitimno i to ime. Jer ga je moja bika (ili nena ili baka) tako zvala! Neka zvuči kako god zvuči, no ja velim da ja ovaj jezik bolje od te rulje znam, toj rulji ne pripadam i moja su uvjerenja, pa i znanja drukča od onih koja rulja smatra za važna.
I nije tačno da sam ja posljednji koji piše tim jezikom. Znam mnogo ljudi koji imaju ista uvjerenja o jeziku kao ja i znam da postoje mnoge katedre na univerzitetima širom svijeta na kojima se izučava srpskohrvatski jezik, pisan kao jedna riječ ili kao složenica s crticom, srpsko-hrvatski. Evo, ko ne vjeruje, neka čita polemičke radove Snježane Kordić objavljene posljednjih godina u zagrebačkom časopisu Književna republika, pa neka onda napiše da sam ja posljednji govornik ili predstavnik srspkohrvatskoga jezika. U tom se časopisu može vidjeti kako je Kordićka pokazala ciljeve i metode državoslužnih lingvista i koliko je licemjerna njihova lingvistika. Ali budući da ljudi vole više da uče s televizije i iz jezičkih savjeta koje po dnevnoj štampi objavljuju uspaljeni nacionalistički jezikoslovci nego iz knjiga, lako je onda i Gudževića proglasiti jezičkim kasniocem, posljednjim primjerkom, i tako to.
Ja sam i ekavac i ijekavac, i to ne samo zato što sam ranije živio u Beogradu, a sada živim u Zagrebu, već sam to i rođenjem. U mom se rodnom kraju miješaju ekavica i ijekavica na jedinstven način. Tamo se kaže “dijete” u jednini, a “deca” u množini, kaže se “mesec”, ali se kaže “mesečeva mijena”. Evo, mi ovaj razgovor radimo ijekavskom varijantom, mogli smo ga činiti i ekavicom, meni bi tako bilo posve prirodno, kao što mi je i ovo ovako. Nakon tri dana u Beogradu, ja sam već potpuni ekavac, a da to i ne primjećujem, a nakon tri dana u Zagrebu sam odmah ijekavac. I onda se javi neki pametar da me proglasi remetilačkim faktorom ili kvariocem nacišovinističke jezičke idile, jer kažem da je jezik Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca jedan jezik i jer ga zovem onim imenom kakvim ga već stotinu i po godina zove nauka!
Živjeli ste dugo u Zemunu. Jesu li razlozi vašeg napuštanja Srbije inspirisani političkim ili umjetničkim motivima?
Moj odlazak iz Beograda nema nikakve političke pozadine. Ni moja odluka da živim u Zagrebu nema nikakve veze s politikom. Iz Beograda sam otišao krajem 1987. godine, najprije u Švajcarsku, pa potom u Brazil, pa opet u Švajcarsku, pa u Berlin, pa sam se u Zagreb naselio krajem 1992. godine. Moja je supruga u Zagrebu profesor na fakultetu i ja nisam htio da ona ostavi svoju karijeru zbog mene, već sam se preselio u Zagreb. Da je politička situacija bila kriterij za življenje u Zagrebu, ja se u Zagreb nikada ne bih doselio onda kad sam se doselio. Ne bih se, u to vrijeme, nipošto doselio ni u Beograd. No je meni bilo važno da se malo skućim, jer u Berlinu su se rodila moja djeca blizanci, a studijski boravak koji smo ondje imali i ja i moja supruga bio je na kraju, te sam smatrao da vrijedi pokušati sa življenjem u Zagrebu, gdje smo imali krov nad glavom. To je, kao što znamo, bilo teško vrijeme, puno mržnje i ratnih bježanija. Vidio sam kako se Zagreb puni mržnjom i pjeni na svakoga ko ne urla s vukovima. To što znam i što sam i tada znao da se i svaki drugi grad tako lako puni mržnjom, meni nije bila nikakva utjeha. Ja lično nisam nikada imao neku prijetnju ili bio u nekoj opasnosti, no sam gledao kako drugi jesu. A meni nije presudno samo kako se neko odnosi prema meni, već i kako se odnosi prema drugima. Rijeke bosanskih izbjeglica, pa prestravljeni zagrebački Srbi, pa ta mržnja s televizije, sve me je to trajno uvrijedilo. Pa je bio u Zagrebu jedan vladin ured za izbjeglice, u njemu je stolovao jedan biblijski učenjak i profesor, koji je imao i jednu tajnicu. Jedanput sam se, po nevolji, u jesen 1993, obratio tome uredu i tome profesoru i njegovoj tajnici da mi pomognu da izvučem svoga rođaka Meha Muratovića iz konclogora Heliodroma u Mostaru. A profesor mi veli: “Štovani gospodine, Mostar za nas nije krizno područje!”. A ona tajnica meni ovako: “Heliodrom je zaštitni kamp za Bošnjake, pazite što govorite!” Tako mi je rekao biblijski teolog i tajnica mu vrla. A moj je Meho u onaj logor doveden kao civil, a kad je oslobođen iz “kampa za Bošnjake” brojio je 52 kila težine na svoja skoro dva metra visine.
Izjavili ste: “Srpska odgovornost za rat i katastrofe nije usamljena, već je, po načinu, a možda i količini slična ako već ne i jednaka odgovornosti drugih naroda bivše SFRJ”. Molim vas da ovo pojasnite s obzirom da se, najvjerovatnije, mnogo ljudi ne bi složilo sa vama?
To velim i sada. Mene ne mori nikakva briga što se neko sa mnom u ovome neće složiti. Znam ko se neće složiti: oni koji su sebe uvjerili da su dobri, a da su Srbi, je l’ da, loši. Pa ako su Srbi za sve krivi, oni kojih je u Jugoslaviji bilo oko 40%, a što oni preostali, kojih je bilo 60% nisu rekli, e mi ćemo lijepo Jugoslaviju čuvati, nas je 60% i ne damo da nam je vas 40% sruši? Ha? Tako sada ispadaju jagnjad i Slovenci i Hrvati i Bošnjaci i Albanci, a Srbi vukovi. Srbi su bili najbrojniji jugoslavenski narod, i zbog te brojnosti njihova je odgovornost najveća. Ali je, po načinu, ona više slična onoj drugih naroda no što je različita. Srpska kulturna i politička elita je upropastila sve što je Srbija u dugotrajnom procesu svoje modernizacije postigla, obrukala je Srbiju i Beograd, obrukala bogme i srpski narod, osiromašila ga, gurnula u bijedu i beznađe. Srpska je strana u ratu po Bosni i Hrvatskoj počinila strašne zločine, no odgovornost za rat i krvavi nestanak Jugoslavije, podvlačim odgovornost, golemu snose i Hrvati i Slovenci i Bošnjaci i Albanci. Slovenci su prvi upotrebili oružje protiv JNA, i to u vrijeme kad je Jugoslavija postojala, počeli su ubijati one mlade vojnike. To su ljudi zaboravili, ili zaboravili ili im se čini da je u redu da Slovenac od pedeset godina godine 1991. ubije nečije dijete od 19 godina koje je otišlo da odsluži vojsku u Sloveniji. Prvi su zapucali Slovenci. Pa zar to nije onda odgovornost za pucanje? A rat se itekako počinje pucanjem. I tako dalje. Pa onda sva ona histerija Tuđmanova i otvaranje rata u Bosni, sa konclogorima, s etničkim čišćenjima, s dogovorima s Miloševićem, pa Izetbegovićeve neodgovorne nagodbe s Tuđmanom. Kosovski Albanci, na nagovor svoje političke elite, nisu nikako izlazili na izbore u Srbiji. Da su izlazili, mogli su doprinijeti stvaranju opozicijskog jakog bloka u srbijanskoj skupštini u Beogradu, jer su činili 20% biračkog tijela Srbije. Tako su mogli vjerovatno pomoći u rušenju Miloševića mirnim putem, a time ga mogli spriječiti i u onome njegovu inženjeringu po izbornim jedinicama na Kosovu. A da ne govorimo o tome da su Albanci mogli imati pokrajinsku vladu posve po svojoj političkoj volji. Ja ne velim da njih Milošević nije gnječio, ja samo velim da Albanci nisu htjeli da učestvuju u izborima. Time su oni preuzeli odgovornost za dio krize koja se poslije okrenula u rat i zločine. To svi znaju, no je najkonformnije reći da su Srbi za sve odgovorni. Velikim dijelom jesu, no je velika laž svu odgovornost pripisivati njima.
Poznato je da ste navijač Partizana. Da li vas je uvrijedilo što su vas na internet sajtu u forumima vašeg omiljenog kluba pojedini “Grobari” nazivali “turčinom” i “ustašom”?
To da me neko nazvao “ustašom” ili “turčinom” novo mi je. Ja sam, na zvaničnoj web stranici Partizana nekoliko puta napisao svoje mišljenje povodom nekih navijačkih ispada. Većina navijača se slagala u svojim komentarima s onim što sam tamo pisao. A to što ima zapjenušanih nije nikakvo čudo. Internet je široko dostupna mogućnost za izražavanje mišljenja, pa je eto i neki razularen nacionalistički bilmez na mene zaurlao. Ima i onih koji su me zvali i simpatizerom memorandumske Srbije. Nedavno sam dobio od nekoga citat s interneta kako me neko zove “srbonjokalom”, prvi sam put čuo tu riječ.
Ja volim Partizan od djetinjstva, idem i iz Zagreba na njegove utakmice. Išao sam i u Rim na utakmicu s Laziom, prije godinu i po dana. A na utakmicu s Realom iz Madrida poveo sam preklanske godine i svoju djecu blizance. Pa je moja kćerka, uz pomoć Boža Koprivice, ušla i na igralište prije utakmice i slikala igrače. Sad ima u svome albumu Ronalda, Zidanea, Beckhama. Pa je te slike pokazala djeci iz svoga razreda u Zagrebu. Odmah je pola razreda počelo potajno navijati za Partizan.
Prije nekoliko godina za odlazak u rodni kraj morali ste imati vizu, inače ne bi ste mogli ući u Srbiju. Kakav je osjećaj sa vizom u pasošu obilaziti rodno mjesto?
Nije meni bio velik problem ići u rodni kraj sa srpskom ulaznom vizom u hrvatskom pasošu, no je meni muka bila što čekajući tu vizu nisam stigao da vidim svoju bolesnu majku, pa mi je umrla, stigao sam samo da je ukopam u pazarsko groblje Gazilar. Ja imam i srpsko i hrvatsko državljanstvo, prvo po rođenju, a drugo po osnovi braka s hrvatskom državljankom i potrebnog broja godina boravka. Imam i oba pasoša. Ali nisam mogao iz Hrvatske izići koristeći hrvatski pasoš, a u Srbiju ući na onaj srpski. To sam pokušao jednom, pa znam, jedva sam izbjegao da me graničari ne odvedu u zatvor. A Srbi iz Hrvatske su mogli tako putovati, samo meni i drugim nesrbima to nije dopuštano. To je bilo vrijeme kad je srbijanska granična policija prosipala takvu samovolju na granici da to nije lako opisivati bez mučnine u trbuhu. Ništa bolja nije prema meni i sličnima bila ni hrvatska a ni slovenačka policija u vrijeme od 1992. do 1997, kad sam imao jedino stari jugoslavenski pasoš, a skoro svi drugi već imali pasoše naših novih država.
U Hrvatskoj je nedavno, o trošku države, objavljena antologija srpskog pjesništva oko koje se digla velika prašina. Vaš komentar?
Hrvatska kulturna elita je jako nacionalistička. U njoj ima i jako pokvarenih ljudi. Živo je čudo da je “obični hrvatski čovjek” mogao ostati zdrav u pameti gledajući i slušajući te svoje “kulturne odličnike”. Neki od ovih su se pobunili što u nekakvoj panorami srpskog pjesništva ima pjesnika srpskih nacionalista, a ne bune se kad su hrvatske panorame i antologije pune hrvatskih nacionalista. Ta “prašina” oko te pjesničke panorame nije ništa neobično za današnju Hrvatsku, pa i za druge sredine. Odavno je onaj žalosni izraz “svak svoje zna” postao moralna zastava naših krajeva.
No je ta panorama srpskog pjesništva jedna loša knjiga. U njoj priređivačica nudi svoj književni ukus u formi panorame, nikakvu ona panoramu nije ni načinila. Predgovor je šlampav, zbrdazdolan, u “panorami” ima samo jedan pjesnik ijekavac, a nema nijednog pjesnika muslimana ni nesrbina. Kakva je to onda panorama? To otvara podosta pitanja o kulturnoj politici današnje Srbije. Jesu li srpski pjesnici samo oni koje antologičari smatraju srpskim pjesnicima, a nigdje ne obrazlože šta to jednoga pjesnika čini pjesnikom srpskim? U Srbiji ima pjesnika muslimana, kao Ibrahim Hadžić, Ismet Rebronja, Šaban Šarenkapić, koji cijeli život iz nje nisu odlazili, a po književnom su izrazu i temama “srpskiji” od mnogih drugih kojima se tepa kao predstavnicima nemuštoga “nebolomstva”. To je samo jedna od tačaka gdje se vidi nemar i nehat srpske kulturne elite.
Početkom maja umro je Ismet Rebronja, jedan od najznačajnijih pjesnika i jezičkih znalaca koje je dao Sandžak. Kako tumačite njegov značaj za našu književnost i šta bi trebalo uraditi da se barem malo odužimo Ismetu?
Ismet je meni bio jedan od najdražih i najdragocjenijih ljudi. Ja sam ga mnogo volio, a on je bolji bio prema meni no ja prema njemu. Ja ne znam kako se čovjek može odužiti Rebronji, ja mislim da ne može nikako. Trebalo mu se oduživati dok je hodao Pazarom, sam, napušten, najuren s posla, nepotreban novim razularenim silnicima. Ti isti sigurno neće nijednoj ulici u Pazaru dati Rebronjino ime. Vidjeli smo kakvu su ulicu nazvali imenom Ćamila Sijarića: ne znam ima li više od pet kuća u toj ulici. A Ćamil je zaslužio da se po njemu zove ona cijela ulica koja spaja onu ćupriju na Jošanici sa vrhom čaršije, a prelazi mostom preko Raške.
Nas nekoliko ćemo se vazda sjećati Ismeta, kad sjednemo u kafanu “Breza”, u kojoj smo s njime mnogoput sjeli, pa će nekome i suza za njime niz obraz krenuti, a valjda ćemo onda nešto i smisliti da se okupimo i na kakvu skupu posvećenom njegovim knjigama i stihovima.
Od 21. maja Crna Gora je nezavisna država. Kako sada vidite Sandžak kroz čije srce prolazi granica i koju ne priznaje BNV iz Novog Pazara? I kako tumačite činjenicu da je preko devedeset posto Bošnjaka-Muslimana iz Crne Gore glasalo za nezavisnost?
Meni je najprije drago da se crnogorski referendum završio bez prolivanja krvi. Nekih uzvišenih osjećaja ja za taj događaj nemam. Crna Gora je već nekoliko godina praktično samostalna država, taj sam utisak imao svaki put kad bih, ljeti, od Pazara autom prolazio kroz nju na putu za Hvar. Ne smije se zaboraviti da je skoro pola birača bilo protiv državne samostalnosti. Taj će se broj vremenom smanjivati, no će se, ja mislim, zadugo zadržati neko čvrsto jezgro, između četvrtine i trećine biračkog tijela.
Crna Gora je kulturno i mentalno čudesna zemlja. Najbolje što ima jeste onaj njen jedinstveno duhoviti svijet, gospodstven i bezmjerno otmjen. Njega kvari jedan, ne malen dio razularenih šovinista, punih mržnje i lakih na oružju. Takvi još uvijek vode u svojim glavama i po svojim kućama svoju “istragu poturica”. Nadam se da će crnogorska elitna inteligencija tu stvar tematizirati i kroz rasprave doći na zaključak da se odrekne te opsjednutosti, a s njome i četništva kao ideologije. Nadam se da neće krenuti putem Vuka Draškovića i njegovih oživljavanja ravnogorskog pokreta. Crnogorsko četništvo je velika zla počinilo na muslimanskom življu, ne bi valjalo po budućnost Crne Gore da se ta činjenica zataškava. Muslimani u Crnoj Gori su podržali crnogorsku samostalnost, tu bi stvar valjalo razumjeti kao njihovu vjeru u bolji život od dosadašnjega. Kakve će posljedice taj izbor imati za budućnost Sandžaka, vrlo je zahtjevno pitanje. Sandžak je, uz Istru, bio najčvršća cjelina u bivšoj Jugoslaviji. Najčvršća, kažem, jer je neprekidno, stoljećima pripadao istoj državi. To se ovim referendumom završilo za Sandžak, a za Istru se završilo referendumima 1991. godine. U crnogorskom dijelu Sandžaka muslimansko stanovništvo živi s komšijama pravoslavcima, a ovi su, kako se čuje, uglavnom bili protiv osamostaljivanja od Srbije. Ta činjenica može imati uticaja na daljnje otežavanje odnosa pripadnika dviju vjera. Motive muslimana crnogorskih da glasaju za otcjepljenje od Srbije svakako je diktirala i želja da se “osvete” velikosrpskoj stvari. Za nadati se je da ova želja nije u njihovu glasanju bila najjači motiv, jer, ako bi tako bilo, onda bi njihovi glasovi za Crnu Goru bili neiskreni. Ja sam, kad već o ovome pričamo, slušao ne mali broj ljudi u Pazaru kako navijaju i za pripojenje Kosova Albaniji e samo da se “naudi Velikoj Srbiji”. Ponekad bih takve upitao, pa kako možeš biti protivnik “Velike Srbije” a zagovornik “Velike Albanije”. Odgovori upitanih su uvijek bili smušeni, vođeni nekim njihovim nemuštim logičkim šićarenjem.
Primjera za neobjašnjivu ludost u kojoj živimo ima premnogo. Evo jednog: troje mojih rođaka je, prije sedam godina, kad je NATO bacao bombe na Novi Pazar, običavalo da bombardovanja, zajedno s drugim znatiželjnicima, gleda sa jedne zgodne terase, a imajući pred sobom gajbu piva, pa bi na svaku bombu koja padne na grad, svaki odloživši flašu iz ruke, zapljeskao. A bombe padaju na njihov grad! I kad se ja na takvu priču rasrdim, onda me odmah proglase popustljivim prema Srbima i kažu kako ja ne razumijem njihovu patnju. To je nešto što pokazuje da je misaona uneređenost prepreka koju valja savladati da bi se vodio iskren i kritički dijalog o sandžačkim prilikama. Nije ta uneređenost ništa veća od one u jednog dijela pravoslavaca, no je žalosno što se o njoj ne govori. U Novom Pazaru imaju tri ili četiri televizije, to je odlična mogućnost za otvaranje diskusije o glavnim problemima grada. Pa Pazar, Sjenica i Tutin su u dva svjetska rata zajedno imali manje žrtava nego poneki gradić u Bosni u dva dana ovoga posljedneg rata. Tu činjenicu ljudi kao da neće da poštuju. A o njoj bi i muslimani i pravoslavci morali vodati računa kao o velikom opštem dobru i trajnom važnom zalogu za budućnost.
Novi Pazar je jedan od najneuređenijih gradova u Evropi. Zbog velikog doseljavanja grad više nema dovoljno vode, obadvije rijeke, Jošanica i Raška, strašno su zagađene, služba gradske čistoće je pred infarktom, golem broj ulica između kuća u novim naseljima nije širi od tri metra, to nije mjera za grad. Moja braća imaju kuću na obali Jošanice, tako kad ljeti budem kod njih gledam s balkona hrnjage svježih ovčijih drobova kako plove onom rijekom s koje sam, kad sam u gimnaziju išao, pio vode čiste kao na kakvom izvoru u planini. Te drobove u rijeku ne bacaju Srbi ili Miloševićevi ljudi, no muslimani pazarski, oni koji se ćitabom Kur’anom kunu! I sad kad ja o tome zinem, onda će stotine pazarskih dežurnih čuvara dina i imana vrisnuti kako ja eto, govorim protiv našega Pazara, a neki će možda reći i da govorim protiv muslimana. A malo će ko reći da je sav onaj gadluk što plovi rijekama pazarskim žalosni plod vlastitoga autizma, sebičnosti i pogrešnih ljudi koje su sami Pazarci izabrali da im budu rukovodioci kroz ovaj teški vakat. Sve je više omladine koja se drogira, čuje se i da narko-mafija vuče važne konce u društvenom i političkom životu grada. Ovo posljednje je i svjetski problem, no u Pazaru njegovo rješavanje dodatno otežava očajna socijalna sitacija, masovna nezaposlenost, feudalni odnosi u oblasti zapošljavanja, stalno urušavanje sistema zdravstvene zaštite ljudi i tako dalje.
Nipošto nisam zaboravio samovolju policije i drugih organa vlasti prema muslimanskom življu u Pazaru, Tutinu, Sjenici, po Pešteri u vrijeme Miloševića, to je bilo jako žalosno i sramotno vrijeme, znam nekoliko ljudi koji i danas trpe posljedice od pendreka razularenih Miloševićevih poslušnika, no moram kazati da se Pazarci ne bi smjeli skrivati iza toga vremena kad se progovori o teškim stvarima i prilikama za koje su odgovorni sami.
Prevodili ste na italijanski jezik poeziju Izeta Sarajlića za koju je dobio nagradu “Alberto Moravija”. Kasnije ste imali žestoke polemike u vezi ovog velikog pjesnika. Šta je značio Kiko za Bosnu i da li i danas mislite da ste ga odbranili pred sarajevskim dežurnim dušebrižnicima?
Izet Sarajlić je jedan od najslavnijih Bosanaca u svijetu. On je i najprevođeniji bosanski i jugoslavenski pjesnik. Imao sam sreću da sam desetak godina bio često s njime, na putovanjima po Italiji, u Sarajevu, u Zagrebu, ljeti na Hvaru. Prije rata sam ga najčešće sretao kad bi dolazio u Beograd. Iz tih godina nastalo je dosta lijepih uspomena. Jedna od tih uspomena je i prevođenje knjige njegovih stihova na italijanski, koji sam radio s Raffaellom Marzanom, a stalno se s Izetom savjetujući. Čim je umro, jedan dio filistarske pjesničke sarajevske čaršije proglasio ga je srbofilom, boljševikom i tako dalje, te ga pokušao diskreditovati kao pjesnika i čovjeka. U tome se nekoliko hulja poslužilo strašnim stvarima, lažima, klevetama i opanjkavanjima. A Izet nije mogao odgovoriti, jer je umro, a mrtav ne odgovara. Ja sam se protiv toga pobunio, jednim tekstom, na koji je uslijedilo nekoliko orkestrirano napisanih tekstova tih istih razularenih pokvarenjaka koji su pljuvanje na mrtvog pjesnika Sarajlića čak pokušali podmetnuti kao kritički govor o njemu. O nekakvoj polemici s njima tu zapravo ne može biti govora, jer moj odgovor njima još čeka na objavljivanje.
razgovarao: Saladin Dino Burdžović
* Intervju je premijerno objavljen u Časopisu za Intervju Eckermann 2006. godine.