SANJIN KODRIĆ “KNJIGA FUNDAMENTALNOG I PIONIRSKOG ZNAČAJA”
Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti dr. Jahje Fehratovića autorsko-priređivačko je djelo izrazitog značaja i naročito rijetke, kapitalne vrijednosti.
Pojam sandžačkobošnjačke književnosti terminološki je relativno nov, no – sasvim suprotno – pojava na koju upućuje povijesno seže do vremena srednjeg vijeka, otkada se kontinuirano razvija sve do danas, kad napokon biva temeljito i cjelovito književnohistorijski i kulturološki definirana. Sandžačkobošnjačka književnost, naime, složeni je prekogranični književni fenomen izrazitog interliterarnog i interkulturalnog karaktera, koji upravo i u ovoj svojoj interliterarnoj i interkulturalnoj složenosti temelji svoj specifični, jasno prepoznatljivi književni i kulturalni identitet.
S jedne strane, kao književnost Bošnjaka Sandžaka, sandžačkobošnjačka književnost sastavni je dio cjeline bošnjačke književnosti kao takve, za koju je, uz druge važne elemente, vezana jezikom, književnom i kulturalnom tradicijom te povijesnim iskustvom i kulturalnim pamćenjem, a naročito osjećajem nacionalnog jedinstva i zajedništva, dok s druge strane sandžačkobošnjačka književnost zalazi i u okvire drugih književnosti ili, pak, s njima ostvaruje vrlo bliske veze i odnose. Uz veze i odnose s npr. jezički u cijelosti drugačijom albanskom književnošću, a naročito književnošću susjednog Kosova, to se posebno odnosi na bosanskohercegovačku te crnogorsku književnost, s kojima sandžačkobošnjačka književnost dijeli jedan značajan dio svojeg korpusa, s čestom pojavom dvo-, pa čak i višepripadnih književnih autora i važnim međusobnim književno-kulturalnim ukrštanjima te preplitanjima. Istovremeno, sandžačkobošnjačka književnost u vezi je i sa srpskom književnošću, s kojom je, kao samosvojan i osoben književno-kulturalni fenomen, također stoljećima ostvarivala vrlo važne interliterarne i interkulturalne interferencije, mada nažalost ova povijest bilježi i nerijetke slučajeve kad su se pojedini izvorno sandžačkobošnjački pisci i njihova djela, odnosno uopće pojedine sandžačkobošnjačke književne pojave nastojale sasvim neprirodno uključiti unutar okvira srpskog nacionalnog književnog i kulturalnog sistema. Pored ovog, sandžačkobošnjačka književnost u pojedinim slučajevima interliterarno i interkulturalno povezana je i s hrvatskom te makedonskom književnošću, s kojima isto tako dijeli jedan, istina manji broj autora i autorskih opusa, a što su, također, važni prilozi interliterarnosti i interkulturalnosti pojave sandžačkobošnjačke književnosti. A sve ovo reći će i to da je sandžačkobošnjačka književnost u naročito značajnom i složenom odnosu s manje-više cjelinom južnoslavenske interliterarne zajednice, unutar koje je, međutim, kao i svaki drugi samosvojni i osobeni književni fenomen, zadržala svoju prepoznatljivost i posebnost, baš onako kako je to slučaj i s drugim književnim pojavama književno-kulturalnog konteksta kojem pripada, s tim što se unutrašnja složenost južnoslavenske interliterarne zajednice u slučaju sandžačkobošnjačke književnosti u njoj sinegdoški, na način pars pro toto zrcali kao rijetko gdje. Ovakvo što vidljivo je i na sinhronijskoj i na dijahronijskoj razini, odnosno i u komparativnoj i u historijskoj perspektivi, koja u slučaju ove književnosti pokazuje neosporne elemente specifičnosti povijesnog razvoja sandžačkobošnjačke književne prakse, čak i u odnosu prema ostatku bošnjačke književnosti, unutar koje sandžačkobošnjačka književnost otud predstavlja najzaokruženiju i najprepoznatljiviju njezinu užu književno-kulturalnu pojavu. A time, konačno, sandžačkobošnjačka književnost na važan način dodatno usložnjava te kvalitativno unapređuje i ono što je cjelina bošnjačkog književno-kulturalnog sistema.
Ovakvo što, tj. ovakvu pojavu sandžačkobošnjačke književnosti sa svim njezinim specifičnostima, posebnostima i prepoznatljivostima, ali i izrazito značajnim interliterarnim i interkulturalnim aspektima, predstavlja knjiga Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti dr. Jahje Fehratovića. Pritom, prva dva toma ove knjige odnose se na sandžačkobošnjačku književnu baštinu i tradiciju – srednjovjekovnu sandžačkobošnjačku književnu praksu, književni rad na orijentalnim jezicima i alhamijado književnost, odnosno stariju književnost uopće, te usmenu književnost, a što je osnova na kojoj će se počev od početka 20. st. razvijati novija sandžačkobošnjačka književnost, koju u nastavku trebaju predstaviti preostala tri toma knjige. Svaki od ovih književnih tokova podrazumijeva niz vlastitih osobenosti, na svoj način doprinoseći onome što su osobenosti sandžačkobošnjačke književnosti kao cjeline, a što samosvojnost i prepoznatljivost sandžačkobošnjačke književnosti potvrđuje i u pojedinačnom vidu i na razini ukupnosti književno-kulturalnog sistema.
Uz autorski tekst, Enciklopediju sandžačkobošnjačke književnosti dr. Jahje Fehratovića čini mahom slabije poznata, a široj javnosti čak i manje-više potpuno nepoznata građa, jer – iako je u pitanju pojava sa svojim vlastitim književnim i kulturalnim identitetom i kontinuitetom, odnosno iako je u pitanju uopće izrazito važna i neosporna književnohistorijska datost – sandžačkobošnjačka književnost fenomen je sve dosad uglavnom nedovoljno uvažavan ili previđan, pa čak i svjesno marginaliziran te negiran, između ostalog i na političko-ideološkoj osnovi. Sve ovo razlog je da je rad na ovoj knjizi predstavljao višestruki istraživački izazov i na autorskoj i na priređivačkoj razini, pri čemu je konačni rezultat knjiga nesumnjivog pionirskog i fundamentalnog karaktera – s Enciklopedijom sandžačkobošnjačke književnosti bošnjačka književnost Sandžaka dobila je, napokon, prvi svoj cjelovitiji opis te svoje odgovarajuće mjesto kako u historiji bošnjačke književnosti kao cjeline, tako i u historiji južnoslavenske interliterarne zajednice uopće.
Sarajevo, 14. 9. 2014.