„To je sablja age Čengića,
Što posječe sedam Petrovića
Na Grahovu, polju širokome,
Na sramotu knjazu brđanskome”.
I
Od Kobilje glave do Suhe u razmaku od devet sahata u širinu prostrlo se široko i zeleno Gatačko polje. Unaokolo i po polju poredalo se do četrdeset sela sa oniskim pločnim i slamnim kućama, dok se gdje i gdje podiže koji čardak.
S jugoistočne strane polju oholo se diže stari Lipik, ogledajući pod sobom onu široku ravan i sela, nadvirujući se nad Rijeku, onu ponornicu, što krivuda Poljem gatačkim.
Nedaleko ispod Lipnika, nešto na lijevu stranu, gleda gorda kula age Čengića. Tvrda je pusta i od kamena građena na tri visoka boja, a na gornjem boju četiri izbočena ćoška na sve četiri strane. Između ćoškova je velika uokrug odaja, pokrivena šimlom, lijepo izrezanom. U toj se odaji, okupljaju i vijećaju buljukbaše, kad ih aga zovne na vijeće. Sama kula je opasana jakim zidom daleko unaokolo, da kula ostaje u sredini. Uza sav zid po avliji iščičkalo se nekoliko zgrada, u kojima stanuje agina straža, junačka družina, pak još nekoliko dućana i jedna džamija. Ispod kule s gornje strane vijuga se mala rječica, koja dijeli kulu i agine dvore od sela Mula, dok je dolje puklo polje u širinu i duljinu, a lijepo i zeleno.
Bilo je to godine 1848, pod konac mjeseca srpnja. Jako jutro opučilo. Aga je sjedio na gornjem boju na izbočenom ćošku, što gleda ravno niz polje. Sio taman do demirli pendžera. Zagrnuo se crvenim ćurkom, zapalio na dugi ja- semin te pije kahvu. Odbijao je guste dimove, iskašljujući se i gledajući polju u širinu.
Ćošak prostrt gatačkim ćilimom, a unaokolo ovisoke sećije s minderima. U svakoj ćoši po jedna šilta od vune.
Kako je aga prekrstio noge, onako se u plećima savio. Ruku, u kojoj je držao jasemin, u laktu opro o koljeno, a drugu držao ravno i u njoj findžan.
Smail-aga potegne iz čibuka, srkne iz finđžana pa onda ustavi očima na luli, ko da gleda kako se motaju dimovi. Pa onda okrene glavom niz polje u maglu, a dugi mu se brk ustavi na ćurku i crna, malo prosijeda brada plazne po prsima. Na glavi mu šal od trabuluza, a s butrasta lica, na komu su se jagodice crvenile, sijevala su dva žarka, krupna oka, upala; iznad njih se svile guste, velike obrve.
Na jednom se okrene vratima.
Hasane! — zovnu jakim glasom da je ćoškom odzvanjalo.
Časom upade hitri momak te stade odmah do vrata.
Siđi, der dolje pa vidi jesu li se počeli spremati! — odreza aga momku.
Momak skoči i ode kuli niz skaline.
U avliji sve na nogama. Izveli konje i mazge te tovare čadore, prtljagu, jelo i pilo. Kavazi naoružani i pod pusa- tom prolazili i tamo i amo, nadzirali, zavirivali idje li sve u redu. U kraju dvorišta svezan hrže agin konj Krhat i nogama kopa kaldrmu ispod sebe. Nije se bilo ni rasvanulo kad su svi bili poustajali.
Hasan se vrati kuli i kaže agi šta je vidio.
Sad der donesi ibrik vode da uzmem abdest!
U tren oka eto opet Hasana s ibrikom. Aga zagrne rukave. Ispod njih se ukažu jake mišičave ruke, kao suncem opaljene a dlakom obrasle. Dok je aga abdest uzimao, Hasan je držao mahramu da se aga otare.
Taman aga otklanjao, a sve spremno za put. Još zadije za pas dvije male, dimiskiju oko sebe, pa dolje. Sve ga čekalo gotovo uz konje u lakim opancima. Pozdrav mu daju, a on, onako plećat, osrednjega rasta, baca okom unaokolo i pogledu je svoje ljude. Na njemu šalvare od crvene čohe, bijeli tozluci, u opancima, a na gornjem struku fermen i koporan te o pasu silah. Crven-kabanicu mu smotali na Krhata. Dočekalo ga do šezdeset druga sa dvije buljukbaše. Ahmedom Baukom i Avdom Zlatanićem. Momci pridržašeagi Krhata, a aga ga bismilom uzjaha. I ostali posjedoše na konje. Naprijed je jašio Smail-aga i uza nj odesnu Zlatanić a olijevu Bauk.
Cijela družina udari na vrata pa Gatačkim poljem. Polje pritisla bjelkasta jutrenja magla. Kroz maglu izbija dim iz seljačkih kuća, dok su uz to pomalo počeli prodirati i traci novoga jutarnjega sunca.
Put ih nosio preko krši i brda, dok ne padoše na Drobnjake. Pogubiše tu nekad davno Gazi Husref-bega, komu tijelo prenesoše u Sarajevo a drob tu zakopaše, te otuda i ime. Odsjedoše na Mljetečaku, na malenoj ravni okruženoj sa svih strana gustom šumom. Tu rastovare i raspusa- te. Momci sasjekoše u šumi koce da razapnu čadore. Usred ravni razapeto do deset čadora za družinu, a u sredini im zeleni agin čador. Avdo je Zlatanić sa svojim čadorom po- odmakao za jedno šezdeset aršina na brežuljku, a s njime još dvadesetak Nikšića, da budu straža.
Odatle je aga slao svoje kavaze da kupe harač po Drob- njacima. Sa svih strana vrvila raja i agi harače donosila.
Na samom Mljetečaku bilo je veselo, žurno. Koji su ostali uz agu, jedni lože nove vatre, drugi peku kahvu, treći okreću ovnove pri vatri, a pod zelenim čadorom sjedi Bauk i uz gusle agi popijeva.
II
Dan za danam već i dvadeset dana kako padoše na Mljetečak.
Uto agi dođoše na poklon dvije vojvode. Jedno je od Malinskoga Mirko Aleksić a drugo od Tušine Novica Cero- vić. Vrčem agi pod čador.
Pomaga vi Bog i ruku vi ljubim, ago! — pozdravi Novica agu, klanjajuć se do zemlje, a rukama u nakrst preko prsa.
Dobra vi sreća, vojvodo! Kako ste mi, moje vojvode, kako vaša djeca i družina i ostala raja?
Fala Bogu, u zdravlje vaše, gospodaru! — odgovaraju vojvode pokorno.
Sjednite, vojvode! Daj, Hasane, ispeci kahvu!
Vojvode sjedoše a aga im dobaci dugu čohnu duhansku kesu da zapale.
Dok je Hasan kahvu pekao, aga je vojvode ispitivao kako je raji, da im nije teško, da im tko zuluma ne čini.
Neću ja da je ikom s mene teško a ne trpim da ma tko moju raju tišti. Za koga bih samo čuo, moja bi mu sablja sudila!
Ne, bogami, ago, mi se u vaše zdravlje nikoga ne bojimo, nit nam je od koga zuluma. Ta valja dati Bogu božje a caru carsko. Vi ste carski beg i njegov većil! —pre- vijale se vojvode.
Vojvode, kad ste tu, ne treba mi nikoga da šaljem u Malinsko i Tušinu. No iđite vi i kupite harače i donesite ovdje!
Za oto smo i došli, čestiti ago, da vi javimo da ćemo skupiti harač i da vi se poklonimo!
Vojvode se digoše. Pristupe aginoj ruci i otraške ispa- doše čadoru na vrata. Umakoše šumom mjereći čadore.
Otalen oni niz Drobnjake svojim nahijama. Novica skačući s kamena na kamen zasukivao brk i sve strukom pritczao.
Smijemo, strijela ga! — primaknu se Mirku kd da se boji da ga tko ne bi čuo. Malina ih je, a nadat se neće!
Meni se čini, nema ih do jedno šezdeset. Eno si vidio uz agin čador bit će ih triestak, a na onaj brežuljak s buljukbašom Zlatanićem jedno dvadeset. Nas će biti u najmanju ruku tri stotine; je li?
Dobro je, samo ohitajmo i kupimo ljude!
Obojica skrenuše u Tušinu. Odmah tu sazovu knezove iz obližnjih sela.
Okupili se, a njima će Novica:
Svima nam, braćo, dosta gatačkoga krvoloka. Ne dajmo harača. Snositi se ne da. Sad je ovo prilika da ga sjašemo s vrata, sebi i ostalom hrišćanluku. Za oto vas sazvah ovdje, da vijećamo kako da na nj udarimo i da ga se kurtarišemo!
Aja, bogami! Zlo ćemo proći! usprotivi se Radovan Jošan.
A jer, Radovane, zlo te ne smelo?
Znate, kako su sve gazije uz agu, pa, božija vjera, iznijet se ne možemo!
– Čuj, na zlo mu svanulo, kao da ćemo prsa o prsa udariti na agu! — skoči Mirko Aleksić.
Da kako? — u čudu će Jošan.
U noć, kad svi spavaju!
Jest, jest, u noć, kad spavaju, pa ćemo ih poklat ko ovce! — čuli se glasovi na svih strana.
Eto tako, a sad svaki u svoju nahiju i okupljajte čete! Samo potajno da nas tko ne izda, jer onda zlo i naopako! Pamtite: Ne dajmo harača! — preporuči im No- vica.
Dvadeset sedmoga kolovoza s prva noći knezovi se počeli okupljati sa svojim hajducima. Kad se svi iskupiše, bijaše ih do četiri stotine.
Pod zoru krenu na put. Kradom i šutom verali su se kroz šumu i pod noć padoše do Morače. Tu se ustave da otpočinu i otalen dogovorno da navale na agu.
Istoga dana ispred noći — dvadeset devetog kolovoza — dođe agi pod čador njegova od djetinjstva posestrima Sekana, sva blijeda i prestravljena.
Šta je, Sekano, tko te goni, Sekano? — veselo ju dočeka Smail-aga.
Ago, ako boga znadeš, bježi i nosi živu glavu! Na te su ustala sva Brda i radi ti se o glavi!
Sjedi, Sekano, ne boj se!
Nijcsu ti Novica i Mirko dolazili da ti se poklone, no da ti uhode vojsku!
Aga kao da nije za to mario.
Neka ih! — odreza aga posve ponosito. Sramota je bježati turčinu izpred kaurina. Tako mi one sablje — i pogleda u direk, o komu je sablja visila — koja posiječe sedam Petrovića na Grahovu i koja je na Loznici odsijecala ruse glave, ne bojim se sve sedmero Brda ni njihova knjaza brđanskoga!
Vjeruj, ago, što ti velju! — uvjeravala ga je Sekana. Čuvaj se! — i ode.
Ču T, Bauče, šta vlahinja reče? — upita aga Bauka kad umaknu Sekana.
I Bauk podvi glavom, a onda će uspravno pogledati agu:
Nikad se Bauk hrdje nije bojao. Ni pred junakom uzmaknuti neću, a nemoli pred brđanskim hajdukom!
Kaž’, Bauče, po duši koliko smiješ dočekati vlaha?
Bog i vjera, ni pred četrdeset uzmaknuti neću!
Hej, aferim, krilo sokolovo! Babina mi rahmeta, ni Smail se od pedeset poplašiti neće, a više Crna Gora i nema valjanih hajduka!
Aga kucnu Bauka po ramenima i dodade mu gusle iza sebe.
Bauk sjede uravan, prevuče gudalom po konjskoj struni, a iz junačkoga grla odjeknu starinska pjesma:
Procvilio sužanj u tamnici,
U tamnici bana junačkoga Prije zore i bijela dana …
I do u kasnu noć čule su se gusle ispod agina čadora.
III
Na izvanu vladala mrtva tišina. Ni ćuha vjetra, a nebom se smucali crni oblaci, te se razlijevali da prekriju i ono jasnih mjesta na nebu što ih je ostalo. Zavladao je mrak da se ništa ne vidi, samo što je od ostale timne još tamnije ono gdje je šuma u naokolo. Omarna vrućina bije odasvuda, iz zemlje, iz kamena, od svake strane.
Dok ujedanput ne udari sjevljavina, a iza sjevljavine poče kiša sipiti i škropiti po žednoj zemlji, po zelenoj travi, po bijelim čadorima. Ispočetka udari kiša tiho, po- najlak, a onda sve više i više, sve jače i jače. Munje režu nebom jedna za drugom, pa zaori izdaleka, izbliza. Munja bljesne i prekine onaj pakleni mrak, pa je opet nestane.
Tamo od Morače kradu se brdom i kamenom po kiši Brđani. Ne vide puta, ali se veru, penju — samo Što se čuje naglo disanje od umorna hoda. Kad prereže munja nebom, onda im rasvijetli put. Crna četa tiho i kradom gamzi k Mljetečaku. Svaka glava strukom prekrivena, a mnogo ih je, do četiri stotine, u dvije grane. Bljesak munjehitro pozirne na njih, pa opet iščezne, šaljući za sobom zaglušnu orljavinu.
Četa gamzi i puža k Mljetečaku, kupajući se u pljusku kiše. U šumi se ustavi, te jedan drugoga šaputanjem do- zivlje.
Mirko! Gdje je Mirko? ispod glasa zovnu Novica i pođe kroz hajduke da traži Aleksića. Aleksić je bio s Jo- šanom: upravo ga pokaza novi bljesak.
Ja ću, Mirko, sa stotinom mojih opkoliti ćador Zlatanićev! — reče Novica. Ti ćeš s ostalima na agu i da ste svi spremni. Kad ja oborim na Zlatanića, aga će i svi drugi na pucanj poustajati, a vi iz pušaka, sa svih strana…
Tko će da vidi, spavaju li? — upita Mirko. Nitko se ne javi.
Eno ti Luke Vukova, on je i došle uhodio gdje je trebalo! — dobaci tiho Jošan Mirku.
Svi su naprijed proturavali Luku, te ga iščeka Novica i Mirko.
Dobro razvidi te kako su porazmješćeni, još jednom!
Izvedi i agina konja!
Bojali su se oni, ako aga uzjaše na svoga Krhata, da će biti zla. Uhoda se je libio kroz šumu prama ravni gdje su turski čadorovi. Pao šumi na kraj, poljegao po zemlji i čekao i čekao. Ni disao nije. Kad ne oču nikakva glasa, nikakva šuma, doli kiše što tu pred zoru siplje, diže se pa konjma, gdje su bili privezani, da pasu travu. I opet za- sine — a on zapazi Krhata. Polako ga odveže i krene natrag kroz šumu vodeći Krhata.
Svi spavaju kao poklani! potiho će vojvodama.
Dotle su bili svi zabrinuti i u strahu.
Svi spavaju kao poklani! — ohrabriše se vojvode i obveseliše.
Četom prohuji od usta do usta:
Spavaju ko poklani!
Još jedan bljesak. Svi su se u čas promijenili.
Na noge, braćo! — pozvaše vojvode i hajduci se razdvojiše.
Novica skrene brežuljku gdje je Zlatanić. Iz sto pušaka zagrmi, stotinu taneta prozviždi kroz Zlatanićev čador.
Vlasi! Vlasi! — skoči Zlatanić i dozivlje.
Družina mu se diže, hoće da se lati oružja — al’ puška sveđ grmi, te jedan po jedan pada mrtav zemlji. Šesnaest ih izgubilo glave, dok ih četvorica i peti Zlatanić s golim handžarima u rukama ne umakoše u noćnu tminu.
Pucanj je odjekivao od kama do kama, od drva do drva. Njemu odgovarao pucanj Aleksićeve čete kao jeka u planini.
Kiša pljušti ko bog hoće — a Aleksić siplje na agin čador i na one oko njega. Ispod čadora glasovi i dozivanja.
Vlasil Vlasi!
Turci se ispod čadora dižu, a kroz čadore mimo njihovih glava huje ubojna taneta i pogađaju.
Konja, Huseine, konja! — raskrivi se aga kao ranjen lav.
Hasan leti, put mu kaže vatra iz pušaka. Al Krhata nema. I privede svoga vranca.
Aga zakorači jednom nogom u uzengiju.
Ja’llah! — izusti zadnjom i pade mrtav na zemlju.
Kroz prsa mu prozviždalo hajdučko tane.
Hrđo! — skoči Hasan i zaleti se u sječu. U isti čas priskoči mrtvom agi povisok čovjek i odrubi mu glavu.
umukne puška. Samo se čuje po gdjekoji put gdje jekne ovdje-ondje ranjenik, predavajući dušu Bogu.
Tko je ostao u čadorima — sve samo hladna tjelesa; mrtva tjelesa pred čadorima.
Čete se sastadoše i gmuše na čadore. Presijecaju mrtva trupla, snimaju s njih odoru, pusat i odijela, plijene i haraju čadore.
Još nije zora opučila, a čete se povratiše u Tušinu. Kad se svi okupili, Mirko Aleksić dovede vranca i donese aginu glavu.
Isti dan sva okolna sela poprtljaju sve svoje, kuće popale i odmetnu se u Crnu Goru.
Kiša je već davno stala, oblaci se razbjegli. Svanuo vedar dan. Sunce granulo i obasjalo krvlju poštrapani Mlje- tečak, po komu su ležala mrtva trupla aginih kavaza, ispresijecana i iznakažena, sa kojih su čas prije crnogorski hajduci posnimali pusat i haljine.
Ravni se prosula crvena krv, usirena, kišom nakvašena, a sunčani traci odsijevaju o orošenoj i krvlju naškropljenojtravi. Čadorovi na pola izgorjeli i izrešetani tanetima iz vlaškijeh pušaka, te popadali po zemlji, sakrivajući pod sobom poginule žrtve …
Nekako na sredini Mljetečaka još upravno stoji veliki zeleni agin čador, išupljikan na stotinu mjesta. Kano da priječi suncu da obasja ono tijelo bez glave, pusata i odijela, golo golcato — kakva su i druga, što se malo na uz- nak ispružilo — tijelo age Čengića.
Skoro je bilo i podne kad izbi Bauk i Zlatanić sa ostatkom svoje družine, koji umakoše smrti i spasiše se u noćnoj tmici. Dok su dvojica u šumi sjekli nosila za agino tijelo, drugi su pokapali svoju poginulu braću. Agino tijelo stave na nosila i naizmjenice ga donesoše pustoj kuli Lip- niku.
Agino tijelo sahrane u avliji kule odmah pokraj džamije.
IV
Kao strijela — tako se je brzo pronio cijelom Hercegovinom i Bosnom glas o smrti Smail-age čengića. Zamalo je o tom čuo i car u Stambulu.
Do dva mjeseca po smrti Smail-aginoj hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović Stočević raspiše knjige na sve hercegovačke kapetane, ajane i muselime. Vezir im je pisao kako su Crnogorci na vjeri i izdajnički pogubili Smail- -agu, te da ga treba junački osvetiti, jer turski ponos ne- može podnijeti tu sramotu.
Do mjesec dana, u određeni dan, vojska se je okupljala i vrvjela sa svih strana na Bari Dajevića. Tu je od Taslidže beg Selmanović, od Nevesinja beg Redžebpašić, od Trebinja Hasan-beg Resulbegović Trebinjac, od Nikšića Mustaj-beg Mušović, a Mostarce je vodio vezirov sin Hafiz- -paša, koji je ujedno bio vojsci glavni zapovjednik.
Vojska se slegla na Baru Dajevića. Bara je pusta zelena, duga i široka, a povrh nje se vijuga bistra Tara koja je proždrta na stotine konja i junaka. Na sredini popeti bijeli čadorovi, dok se barom između čadorova poigravaju hati i paripi, a silne binadžije pale iz malih pušaka. Sve je veselo, da bi čovjek rekao da su u svatove pošli. Stari kahrimanMuko Jiica oblijeće na svom kulašu ko na gorskoj vili. Stasit je i debeo u pasu: oko njega oblijeće ljuta demeskija, dok mu iza silaha vire dvije kubure srmali pača. Oko glave je omotao veliku svilenu ahmediju i naturio fes nad oči, iznad kojih su se svile velike, guste i sijede obrve, kroz koje je dćdo krvavim očima prevaljivao. Duga bijela brada pala po njemu i mjcšala se s onom bijelom šumom, što je gusto ponikla po dedovim prsima. Dedo leta na svome kulašu i miri junake, da ne udaraju, dok svi ne budu na okupu. Brine se dobro dedo Juca Muko stari od Nikšiča, legla junačkoga.
Junaci se natiskivali jedan mimo drugoga i sad bi na jedan, na deset, na stotinu, na cijelu vojsku udario da osveti svoga Smail-agu.
Tamo preko Bare, preko rijeke Tare na Zasjenu u utvrđenim šančevima sjatila se crnogorska vojska, ogledajući puške i handžare i brojeći ubojne fišeke.
Četu je hrabrio vojvoda Novica i obilazio od šanca do šanca, vodeći za sobom pretila dora od Mostara Pinje bajraktara, čiju je posjekao glavu, snimio pusat i haljine i odveo vilena dorina. Novica je hrabrio svoje utvrđene Crnogorce, al’ nekako zabrinuto, kao da čuje glas nagorkinje vile gdje mu dovikuje:
Ceroviću, sve t’ u za’ čas bilo!
Što izdade svoga gospodara? —
Izdalo te ljeto i godina,
Za rukom ti ništa ne nicalo
A na kuli čedo ne plakalo!…
Dva tetića Ahmed Bauk i Begler-beg Ljubović naganjali se jedan mimo drugoga koji će prvi udariti i prvu crnogorsku ugrabiti glavu.
Polako, djeco, moji sokolovi, dok i ostala dođe družina! — mirio ih dedo.
Kad vidje starac dedo da ih nije više moći ustaviti, pod- bode kulaša i odleće onome čadoru od crvene svile pod kojim je sjedio Hafiz-paša s Hasan-begom Trebinjcem i drugim kapetanima.
Neće dedo da sjaše kulaša nego ispred čadora viče:
Hoćemo li, pašo, udariti? Više nije moći junake suzbiti, a i vlaha sve više predobiva! Hoćemo Ii, je li vrijeme? — okrenu se Hafiz-paša Hasan-begu.
Neka još malo! Nije došao Sulejman kapetan sa Ljubušacima! Valja i njih pričekati!
Stari se Muko povrati, al Bauk i Ljubović bijahu već prešli Taru i juriš učinili na crnogorske šančeve. Iz svih šanaca, na hiljade budža sipala živa vatra.
Muko se i opet vrati pred Hafiz-pašin čador te se raskri vi:
Aman, pašo, carskoga ti hljeba, da udaramo! Bauk i Ljubović udariše, pa jazuk, da nam ludo poginu dvije gazi je!
Tko im je govorio da udaraju prije reda? Neka ginu! javi se Hasan-beg.
Šta, carski murtatine, božja te sablja pogubila! — dobaci mu Muko Jiica.
Okrenu kulaša na dizgin, naturi čalmu na junačko čelo, podbode konja, a iz korica mu sinu ljuta posjeklica.
Tko je turčin, na noge! — podviknu što ga grlo nosi. Poginuše nam dvije gazije!
Leti kulaš kao strijela kroz vojsku, a za njim vjetar huji.
Allahu-ekber! — zatekbiri stari Jiica.
Bog je velik! — zaori tisuće grla, a na stotine konja i junaka nagrnu preko Tare.
I puška osu s obje strane. Grmilo i pucalo a dim pao, kao gusta magla. Crnogorci utvrđeni u šančevima te pucaju, da ni oka otvoriti ne dadu.
Bog je velik! … — grmilo je uz grmljavinu pušaka.
Bauk i Ljubović prvi provališe u crnogorske šančeve, a za njima sva sila.
Nestade više pucanja velikih pušaka, samo se čuo zveket handžara. Tek po gdjekad odjekne po koja mala — zar kad kome tijesno dođe.
U zahod sunca Crnogorci napustiše svoje tvrde šančeve. Potisnuti dadoše se u bijeg. Brži su brze munje. Bacaju sa sebe pusat i odijelo, struku i torbu, hranu i džebhanu da im je lašnje bježati. Za njima se naganjali turci, tjerajućiih ko uplašene ovce. Crnogorci kao bez glave nageli Tušini, a za njima turci popijevajući.
Bauk u prvima potjerao na konju — a ono pred njim Radovan Jošan.
Stan’, Jošane, da se okušamo! —zagrmi Bauk sa dorata.
Jošan se vronu, mahnu hamdžarom i doratu presiječe dizgine. Konj odskoči na stranu, a Jošan dohrani i po drugi put. šćaše Bauka po leđima, al’ shvati dorata po sapima. Bauk skoči s dorata i uhvate se po prsa. Obojica zapjenila, te se nose, da jedan drugomu ne može odoljeti. Ujednom sa strane omače puška i pogodi Jošana, i u isti mah prileće, da odsiječe Jošanovu glavu.
Ne udaraj, da te jad ne nađe! Dosta sam se s njim namučio, pa da mu ja odsiječem glavu! — viknu Ah- med, a handžar mu sinu iz korica.
Ja sam, brate!
Ahmed prepoznade brata Junuza i učini mu veselje, da on odsiječe Jošanovu glavu.
Dok je ostala turska družina spratila ostanke crnogorskih četa u Novičinu kulu u Tušini, Ahmed i brat mu Ju- nuz vodili su ranjena dorata i razgledavali putem tjelesa.
Oni skrećući Tušini — a pred njima na zamaku na stijeni sio čovjek, ama ga prepoznati ne mogu. Tako je od puščanog dima pocrnio, izgorio. Razgaljena mu prsa, nogu metnuo preko noge, na laktu mu dizgin i uz njega hrže đogat. Zapalio na kratki čibuk, a kako koji put udahne u se dim, pa ga pušće, onako mu se nadmu i spuste prsa, a iz njih šikne mlaz krvi. Malo podalje od njega mrtvo tijelo crnogorsko.
Oni bliže i prepoznaše ga.
Jesi li ti to, Beglere, brate! — priskoči njemu Ahmed i zagrli ga. Je li ti kakva rana i hoćeš li je moći preboljeti?
U veselju me ni ne boli, kad osvetismo Smail-agu. A ni umrijeti ne bih žalio da je rana od junačke ruke! No me brcnu iz male puške ona hrđa! — i pokaže prstom na truplo ukraj sebe odsječene glave. — Ležalo pritajeno, ranjeno, a kako ja mimo njega — omače iz puške, a ja mu zajam vratih. Eto vidiš!
Omotaju mu ranu, uzjahaju na konja, te s’ njim Junuz krenu natrag Dajevića bari, a Ahmed Novičinoj kuli.
*
Obsjeli kulu i u njoj Novicu sa dvaestak druga. Turci htjedoše navaliti na kulu, uhvatiti Novicu i kulu zapaliti. A1 ih je sustavljao Hasan-beg, da čekaju do sutra. Uto pane noć, a Novica s družinom pobjegni kroz Hasan-begovu stražu: pustio ga je sam Hasan-beg.
Sutradan se vratiti na Dajevića baru i sakupili sto dvadeset odsječenih crnogorskih glava. A istoga dana krenula vojska pjevajući i puškarajući, noseći sobom glave crnogorske da njima okiti — grob age Čengića.