Kod nas je jedan čas, jedna minuta, ništa. Naprimjer:
Mlada djevojka odložila šav, s kojim iz dana u dan po tri seksera zarađuju, da s njima pomogne svojoj porodici. Slomljena joj volja, posao joj dodija i ona se nasloni jedan čas na prozor, da pogleda svijet. Ta i kad bi radila – ne bi joj ništa donio.
Zanatlija, izradio mnogo, a robi mu nema prodaje. Uhvati ga tjeskoba, pa sjedne na ćefenak, da odahne uz cigaru jedan čas. Ta da i radi, – malo bi mu donio.
Mali trgovac, nekad u dobrom stanju, naučen komociji, nasloni se jedan čas da prodrijema i snatri. Ta dan mu je i komad, a kad bi pazarivao, za taj čas je šibica ili papir – ne isplati se.
Hodža, zapisuje u berbernici, premećući svoju “medžmuu”, zna joj svako slovo, pa je potura i zijeva, gledajući berbera kako drijema. I prepušća se jedan čas mislima, što nema kojeg stalnog gosta berbernice, da se prodžumbusa ili kako bi bilo da padne muha berberu na nos pa da ga razljuti; ili, što god hoćeš mašta, – jer šta bi radio?
Školovan čovjek, u dokolici vremena, oblači se i ulaguje. I računa jedan čas: hoće li u kafanu ili u klub na igru ili kritikovanje. Domišlja se… a i da ne, ne bi prisjeo stolu da šta uradi – ne može, nekako mu dosadno, kao da su čavli u stolici.
Dan, sumorno se diže i gubi, noć sumorno pada i ustaje. Skanjuje se, kao da im se za nas ne hiti, kao da bi ponekad mogli i izostati, a nekamoli se za jedan čas oprostiti.
A u kulturnom svijetu kako je taj čas dragocjen i kako prolazi u brzom tempu! Zatvorimo oči i predstavimo sebi bar nešto iz njega, jednoga kao i drugoga kao i svakoga – važnoga:
Na hiljadama željezničkih pruga jure bezbrojni vlakovi u raznim smjerovima, kroz razne predjele, po raznom vremenu, krcati raznim svijetom i materijalom. Do njih i od njih jure automobili, kočije, pošte i taljige, motori, tramvaji. S ovima hiti svjetina za neodloživim poslovima, žurnija u misli nego što su brza vozila pod njom, u žagoru u brzom razgovoru.
Čovjek je sapeo zemlju, gospodari njom!
Ali je čovjek okupirao i more i postavio silesije od brodova na nj, da žure iz jednog svijeta u drugi, kao sjajni elegantni hoteli, kao bogate žitnice i bogate tvrđave. A ko je čuo prebrzo kretanje mašina u utrobama takvih brodova, razumije se kolikim se naporom, s kolikim podvizima šiba: naprijed, samo naprijed!
Čovjek ne miruje! I zrak savladava da mu pronesi glase po svijetu, diže se u oblake i iz visina prijeti s ratujućim flotama jakom neprijatelju na mir, a slabijim na posluh.
I to sve radi čovjek – kulturan čovjek, bez razlike: ko je i odakle je. Čovjek, koji bi lijene slabiće u svakom času gurnuo nogom dalje od sebe, neka se previjaju u svojoj gluposti, ako neće u kolo radina, neumrlih kulturnih radina.
Pa će možda i nas ćuškati nogama, ako već jednom ne pokrenemo mašinerije svog života, koje dugo hrđaju zapuštene, razbataljene i koje će sve više hrđati, ako se s malo truda i volje ne priprave na kretanje.
Nemamo brzih odluka…
A na njih čeka samo jedan čas.