Cantar de mio Cid ili Pjesma o cidu, prvo je literarno ostvarenje na kastilskom, odnosno književno španskom jeziku. Nikada se nije precizno utvrdilo ko je napisao ovo djelo, niti kada je napisano. Španski naučnici u književnosti nagađali su da je ova epska pjesma, napisana u tri pjevanja, nastala negdje oko 1140. godine. Ono što se pouzdano zna jeste da najstariji rukopis koji je sačuvan, nisu rekli gdje je arhiviran, datira iz 1307. Ispisan je rukom Pedra Abada. Pjesma je prvi put štampana za javnost 1779., a priredio ju jeTomas Antonio Sanches. Sva kasnija izdanja objavljena u proteklom vijeku građena su na osnovi djela Cantar del mio Cid, texto, gramatica y vocabulario koji je napisao ugledni španski naučnik Don Ramon Menendez Pital i objavio u Madridu 1911. godine.
Kao usmenu književnost u literaturi Finske možemo pronaći narodni ep Kalevala koji potiče iz XII vijeka, a prenosio se sve do 1835. kada ga je, prema provjerenim podacima, liječnik po zanimanju i istraživač finskih narodnih pjesamaElias Lonnrot kroz istančan ukus uredio i objavio prvo izdanje pronađenih pjesama. Uspio je trajno uobličiti neprocjenjivu vrijednost protkanu kroz usmeno predanje Finske…
Ako se pažljivo pročitaju ova djela istinski čitatelj pronaći će da je Cantar del mio Cid u prvom priređivačkom izdanju objavljena 1779., što bi značilo da je ova knjiga samo godinu dana starija od prvog prijevoda baladeHasanaginica na francuski jezik. Ovaj prijevod je anoniman. Godine 1835. kada Kalevala izlazi iz okvira usmene književnosti i ulazi u svoje prve tvrde korice, iste te 1835., pojavljuje se drugi prijevod unutar porodice ruskoga jezika koji je preveo i kreativno ovještao Aleksandar Sergejević Puškin, a 61 godinu prije, dakle 1774. opat, prirodoslovac, etnograf i putopisacAlberto Fortis objavljuje Hasanaginicu u prvom tomu knjige Viaggio in Dalmazia u Veneciji, pet godina ranije nego se pojavilo prvo izdanjeCantar de mio Cid u španskoj književnosti. Ovi precizni i pozdani podaci koliko su interesantni toliko su i važni. Dva prvopomenuta djela ni u kojoj dimenziji ne zauzimaju nivo u kojemu su, neka mi bude dozvoljeno da kažem, Hasanaga i njegova nevjerna žena Hasanaginica, jer u poemi glavnu riječ ipak ima Hasanaga, mada su u okvirima svoje zemlje, a danas i svjetske književnosti veoma cijenjena djela. Ono što je nama bitno jeste da ove velike pjesme ni u kojem vremenu, bez obzira ko je bio na vlasti, nisu doživjele omalovažavanje niti potcjenjivanje onih kojima su bile namjenjene kao što je slučaj sa baladom o plemenitom ratniku i junaku Hasanagi i njegovoj ženi. Odgovornošću svojih čuvara književnosti obje pomenute pjesme smještene su na Olimpplanetarne literature. Treba svakako još pomenuti da je Charles Nodier prilagodio Hasanagu i Hasanaginicu u formi proze što se još nije desilo u porodici slavenskih jezika i objavio je 1820. pod originalnim naslovomComplainte de la noble epouse d Asan Aga, kao reprezentativno djelo bosanskohercegovačke književnosti. Biću toliko neskoroman pa ću kazati, iziritiran nebrigom vlastodržaca i njihovih poslušnika o BiH i umjetničkom naslijeđu, da sam prije nekoliko godina fasciniran poemom istražio i napisao prvi sonetni vijenac o d Asan Aga-i.
Dakle već puna dva vijeka ova poema predstavlja poticaj najvećim piscima i književnim prevodiocima svijeta. Samo oni čija jeste pjesma o Hasanagi omalovažavaju te dijamantske stihove… Ono što želim kazati jeste da dok Bosanci i Hercegovci ne prepoznaju enormno bogatstvo u svojoj umjetnosti, stvaraoce koji istinski rade, koja traje i koja dokazuje da smo postojali kao kulturan i obrazovan narod i prije nego mnogi drugi u Europi, dok sami sebe ne počnu poštivati kao što drugi poštuju svoje naslijedstvo i dok iz svog identiteta ne pobrišu balkansku psihologiju odnosa naspram čuvara književnosti, likovne umjetnosti i nauke stvari se neće promjenuti i oni najtvrdokorniji borci za očuvanje će izaći iz bitke za cjelovitu BiH jer je vode ljudi koji je ne vole i pljačkaju… A za ovakvo stanje krivi su oni intelektualci koji su 1995. postavili pravac koji se zovemodernistički kasabizam i minder nauka…
* Preuzeto sa bloga Diplomatska pošta Dijana Kalača