KEMAL MUSIĆ “IZ UGLA PISCA – JEZIK JE ŽIVOT LJUDI”

Ivo  Andrić  je  rekao:  „Jezik  je život  ljudi,  a  izvan  života  je  samo smrtno  ćutanje.  Jezik  je  živa  snaga  sa  kojom  je  vezana  ne  samo kultura  nego  i  samo  postojanje jednog naroda.“

Jezik  i  narod  su  zaista  sudbinski  vezani.  Ono  što  se  dešava narodu,  dešava  se  i  njegovom jeziku.  I  obratno.  A,  kako  reče Vuk  Karadžić,  jezik  nije  privatno blago,  nego  opšte  dobro.  Zato  i briga  o  jeziku  treba  da  bude  briga  svih.  Zbog  toga,  govor  kojim je  zborio  moj  komšija  Ibrahim  iz Godijeva,  smatrao  sam  da  bi  trebalo  zaštititi,  i  brigu  o  tome  sam preuzeo lično.

Jedanput,  Ibrahim  mi  je  pričao  o nekoj  staroj  pušci,  koju  mu  milicija bijaše tek oduzela:

–  Rekoše  mi:  „Daj,  Ibrahime, pušku.  Znamo  da  je  imaš.“  Te him  je  ja  dadoh.  Šta  ću?!  A  sad tražu  da  him  kažem  njojno  porijeklo.  Kako  hi  porijeklo  ufatilo? Čuš,  porijeklo  za  pušku?  Ko, bogomi,  da  je  insan.  A  vala,  bogomi,  mi  je  bi  žo.  Eto  ti.  A  porijeklo?  Šta  znam  ja  koje  joj  je porijeklo.  Ta  puška  je  još  iz  rata. Još  kad  su  Talijani  ovudijer  bili. Bogomi  sam  tadijer  bio  otfrko. Otišo  ja  u  Jelovi  vrt  da  o’sečem ljeskovak,  kad  tamo,  nekaka  vojska.  Imahu  neke  peruške  zatnute  za  šešire  i  bijahu  posijedali da  jedu.  Ja  se  u  čudo  nađoh.  Ali, tamo  malo  dalje,  ugledam,  prislonjene  puške  u  kup.  Onako,  ka’ Kemal Musić kad  se  kukuruz  u  snopove  sveže, pa  se  oni  snopovi  prislonu  jedan  uz  drugi.  Vala,  mislim  se  ja, svaka  kuća  u  selo  ima  pušku, do  naša.  Merkam  ono  oruž’e očima  i  nakastio  da  zdipim jednu.  Taman  što  je  uzeh,  dvije –  tri  još  iz  onoga  kupa  padoše  i shandareše  se.  Srce  mi  siđe  u pete  i  ni  sam  ne  znam  kako  pobegoh  kroz  neko  granje.  Naredi Bog,  pukoše  za  mnom  puške. Od  straha  se  zavukoh  u  jedan grmen  i  ućutah  se.  Da  dahnem  ne  smijem,  ali  pušku  ne ispušćam.  Dva  vojnika  počeše da  obilazu  oko  grmena  đe  sam ja.  Vala,  mene  obli  hladan  znoj. Najgore  ne  umijem  da  lepertiram  pušku,  a  puco  bi  hi  bogme. Teke,  srećom,  ono  džamrganje prestade.  Odnese  đavo  vojnike. Al’  ja  ne  mogu  da  ustanem.  Jok, vala,  ni  mrdnut.  Pa,  ja  verujem, jedan  sahat  sam  bio  tu.  Teke  u jedan  vakat  ošajatih  k’  selu.  Za stoku  mi  ni  nom  ne  pada.  Stigoh kod  kuće,  kad  rahmetli  otac  se ufati  za  glavu.  „Šta  ti  je  to,  dijete,  kukala  ti  majka?  Otkud  ti ta  puška?“  Ja  ugnuh  ramenima. Rekoh:  „Bogomi  neka  vojska, gore  u  Jelovi  vrt,  bijaše,  te  ja  ovu jednu  uzeh“.  „A  kaka  je  bila  ta vojska,  omrčio  ti  se  dan,  ka  što će  ti  se“,  poče  otac  da  udara  dlanom  od dlan. „Šta  znam“,  rekoh. „Nekaka  sa  peruškama.“  „Ooo, jadane,  to  su  Talijani.  Oni  imaju istražnu  paščad,  najće  nas  i  svija će  nas  postrijeljat.  Vrći  to  đe  si naš’o,  kako  ti  glava  zna.“  „Đe da  je  vratim,  kukala  mi  majka“, mislim  se  ja,  ali  natovarih  onu puščetinu  na  leđa  i  krenuh  pr’o livade.  Šta  ću,  kako  ću,  zakopah ja  onu  pušku  pod  jedan  sklad. Nagrnuh  joj  zemlje  otud  i  otud, utapkah  malo  nogom,  rekoh, dobro  je.  Tu  je  vala  ni  istražna paščad  ne  mogu  naj.  Odoh  da spavam  u  pljevaru  iza  kuće.  Kad se  probudih,  sunce  beše  podobro  o’skočilo.  Ja  kod  kuće,  kad, hoćeš,  tamo  nema  nikog  živog. Ovara  ovamo,  ovara  onamo, nikog.  Haj,  velahaule,  šta  li  bi s  ovijem  narodom?  Kad  oni  se prepali  da  ne  dođu  Talijani  s istražnijem  paščadima  i  ponijeli nešto  prostirke  i  još  ponešto,  i sakrili  se  u  jedan  ložnjak,  dole  u potok.  Otac  kad  me  viđe,  odma’ me  pita  jesam  li  vrnuo  onu pušku.  Reko  jesam,  te  oni  ono stvari  što  su  bili  poćerali  pod ložnjak  natovariše  na  volove  i vratiše  se  ka  kući.  Do  poslen  raje  ta  puška  bila  pod  ona’  sklad zakopana  i  kad  sam  je  otkop’o, bijaše  čitava  zahrđala  i,  samćim, pokvarila  se  od  dugog  ležanja u  zemlju.  Vukla  su  je  đeca  oko kuće  i  štrakarala  sa  šnjom.  Ada, ko  mačuga,  ko  ona.  I  skoro  se ona’  moj  stariji,  Suljo,  nešto sporečk’o  sa  jednijem  đetetom iz  Ćućića  i  zaprijetio  mu  sa  onom puškom.  Ova  ga  izjavi  u  miliciju te,  evo,  dođoše  kapaši  i  poniješe je.  A,  bogomi,  od  toga  nema  ni puške  ni  jada.  Batalčina,  ko  sve batalčine.  No,  hajt!  I  sad  tražu da  him  kažem  njojzino  porijeklo.  Ada,  kako  porijeklo,  mrkla him  svijes’.  K’o,  bogomi,  da  je insan, a ne gvožđurija.

Ovako  je  pričao  moj  komšija Ibrahim. Zborom koji je karakterističan  za  Bošnjake  u Crnoj  Gori,  ma  gdje  ga  svrstavali stručnjaci.

Granice  svijeta  mog  komšije Ibrahima  završavale  su  se  gdje  se završavao  i  jezik  kojim  je  govorio. Takođe,  to  su  bile granice  i  starih Balota  iz  Rožaja.  Pričao  mi  je  moj pašenog  Harun,  a  njemu  njegov otac  Husein,  kako  su  Balote  iz Rožaja  išli  da  kupuju  brašno  u Peć,  u  vrijeme  kada  su  Italijani sa  Albancima  držali  vlast  tamo. Presrela italijansko-albanska straža  jednog  Balotu  na  granici, pa ga pitali:

“Ko si ti?”

Balota samo ugnuo ramenima.

“Govoriš  li  ti  albanski?”,  pitali ga.

“Jok!”,  odgovorio Balota.

“Govoriš li ti srpski?” “

Jok!”,  opet će Balota.

“Pa  kojim  jezikom  govoriš”,  pripitaše ga graničari.

“Ovako.  Ko  ovo  mi  što  pričamo”, odgovori Balota.

Objavljeno u: Bošnjačke novine, br. 33-34, Rožaje 2013., str. 50-51.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *