Ivo Andrić je rekao: „Jezik je život ljudi, a izvan života je samo smrtno ćutanje. Jezik je živa snaga sa kojom je vezana ne samo kultura nego i samo postojanje jednog naroda.“
Jezik i narod su zaista sudbinski vezani. Ono što se dešava narodu, dešava se i njegovom jeziku. I obratno. A, kako reče Vuk Karadžić, jezik nije privatno blago, nego opšte dobro. Zato i briga o jeziku treba da bude briga svih. Zbog toga, govor kojim je zborio moj komšija Ibrahim iz Godijeva, smatrao sam da bi trebalo zaštititi, i brigu o tome sam preuzeo lično.
Jedanput, Ibrahim mi je pričao o nekoj staroj pušci, koju mu milicija bijaše tek oduzela:
– Rekoše mi: „Daj, Ibrahime, pušku. Znamo da je imaš.“ Te him je ja dadoh. Šta ću?! A sad tražu da him kažem njojno porijeklo. Kako hi porijeklo ufatilo? Čuš, porijeklo za pušku? Ko, bogomi, da je insan. A vala, bogomi, mi je bi žo. Eto ti. A porijeklo? Šta znam ja koje joj je porijeklo. Ta puška je još iz rata. Još kad su Talijani ovudijer bili. Bogomi sam tadijer bio otfrko. Otišo ja u Jelovi vrt da o’sečem ljeskovak, kad tamo, nekaka vojska. Imahu neke peruške zatnute za šešire i bijahu posijedali da jedu. Ja se u čudo nađoh. Ali, tamo malo dalje, ugledam, prislonjene puške u kup. Onako, ka’ Kemal Musić kad se kukuruz u snopove sveže, pa se oni snopovi prislonu jedan uz drugi. Vala, mislim se ja, svaka kuća u selo ima pušku, do naša. Merkam ono oruž’e očima i nakastio da zdipim jednu. Taman što je uzeh, dvije – tri još iz onoga kupa padoše i shandareše se. Srce mi siđe u pete i ni sam ne znam kako pobegoh kroz neko granje. Naredi Bog, pukoše za mnom puške. Od straha se zavukoh u jedan grmen i ućutah se. Da dahnem ne smijem, ali pušku ne ispušćam. Dva vojnika počeše da obilazu oko grmena đe sam ja. Vala, mene obli hladan znoj. Najgore ne umijem da lepertiram pušku, a puco bi hi bogme. Teke, srećom, ono džamrganje prestade. Odnese đavo vojnike. Al’ ja ne mogu da ustanem. Jok, vala, ni mrdnut. Pa, ja verujem, jedan sahat sam bio tu. Teke u jedan vakat ošajatih k’ selu. Za stoku mi ni nom ne pada. Stigoh kod kuće, kad rahmetli otac se ufati za glavu. „Šta ti je to, dijete, kukala ti majka? Otkud ti ta puška?“ Ja ugnuh ramenima. Rekoh: „Bogomi neka vojska, gore u Jelovi vrt, bijaše, te ja ovu jednu uzeh“. „A kaka je bila ta vojska, omrčio ti se dan, ka što će ti se“, poče otac da udara dlanom od dlan. „Šta znam“, rekoh. „Nekaka sa peruškama.“ „Ooo, jadane, to su Talijani. Oni imaju istražnu paščad, najće nas i svija će nas postrijeljat. Vrći to đe si naš’o, kako ti glava zna.“ „Đe da je vratim, kukala mi majka“, mislim se ja, ali natovarih onu puščetinu na leđa i krenuh pr’o livade. Šta ću, kako ću, zakopah ja onu pušku pod jedan sklad. Nagrnuh joj zemlje otud i otud, utapkah malo nogom, rekoh, dobro je. Tu je vala ni istražna paščad ne mogu naj. Odoh da spavam u pljevaru iza kuće. Kad se probudih, sunce beše podobro o’skočilo. Ja kod kuće, kad, hoćeš, tamo nema nikog živog. Ovara ovamo, ovara onamo, nikog. Haj, velahaule, šta li bi s ovijem narodom? Kad oni se prepali da ne dođu Talijani s istražnijem paščadima i ponijeli nešto prostirke i još ponešto, i sakrili se u jedan ložnjak, dole u potok. Otac kad me viđe, odma’ me pita jesam li vrnuo onu pušku. Reko jesam, te oni ono stvari što su bili poćerali pod ložnjak natovariše na volove i vratiše se ka kući. Do poslen raje ta puška bila pod ona’ sklad zakopana i kad sam je otkop’o, bijaše čitava zahrđala i, samćim, pokvarila se od dugog ležanja u zemlju. Vukla su je đeca oko kuće i štrakarala sa šnjom. Ada, ko mačuga, ko ona. I skoro se ona’ moj stariji, Suljo, nešto sporečk’o sa jednijem đetetom iz Ćućića i zaprijetio mu sa onom puškom. Ova ga izjavi u miliciju te, evo, dođoše kapaši i poniješe je. A, bogomi, od toga nema ni puške ni jada. Batalčina, ko sve batalčine. No, hajt! I sad tražu da him kažem njojzino porijeklo. Ada, kako porijeklo, mrkla him svijes’. K’o, bogomi, da je insan, a ne gvožđurija.
Ovako je pričao moj komšija Ibrahim. Zborom koji je karakterističan za Bošnjake u Crnoj Gori, ma gdje ga svrstavali stručnjaci.
Granice svijeta mog komšije Ibrahima završavale su se gdje se završavao i jezik kojim je govorio. Takođe, to su bile granice i starih Balota iz Rožaja. Pričao mi je moj pašenog Harun, a njemu njegov otac Husein, kako su Balote iz Rožaja išli da kupuju brašno u Peć, u vrijeme kada su Italijani sa Albancima držali vlast tamo. Presrela italijansko-albanska straža jednog Balotu na granici, pa ga pitali:
“Ko si ti?”
Balota samo ugnuo ramenima.
“Govoriš li ti albanski?”, pitali ga.
“Jok!”, odgovorio Balota.
“Govoriš li ti srpski?” “
Jok!”, opet će Balota.
“Pa kojim jezikom govoriš”, pripitaše ga graničari.
“Ovako. Ko ovo mi što pričamo”, odgovori Balota.
Objavljeno u: Bošnjačke novine, br. 33-34, Rožaje 2013., str. 50-51.