U selu gdje sam rođen trave po groblju je sila jedna. I ove godine moji rođaci Ibro i Fazlija kose tu silu po grobovima i oko grobova, a mobilni telefoni im zvone: zovu ih iz Njemačke, iz Švajcarske, iz Pazara: de, tako ti Boga, pokosi ono oko mezara moga déda, ono oko babova…
Uoči Bajrama je, posljednji dan ramazanskog posta. Ramazan je ove godine bio u ljeto, dogodine će pola biti u proljeće, pola u ljeto. Po devet godina se u našim krajevima ramazan posti u ljeto, po devet u proljeće, po devet u zimu, i po devet u jesen. Svake godine kalendarom po deset dana unatrag. Ljetni post je na selu teži no u gradu. Moj rahmetli otac je postio barem 77 ramazana, nikad se prije iftara nije iftario. Sjećam se, prži zvijezda nebeska, otac posti, a cijeli dugi dan kosi. Ni kap vode da popije, sve mu se na ustima uhvatila ona bjelkasta naslaga, koju u Sandžaku zovu polep. Ponekad odloži kosu, ode na izvor ili na potok, umije se i spere ono usireno s usta, nakvasi ruke do lakata, onda noge do koljena, pa opet kosu u ruke. Živio je devedeset godina.
Koji dan uoči ljetnih Bajrama ode se na groblje, da se oplijevi korov i pokosi trava, e da se na Bajram ujutro lakše dođe do grobova i kraj njih prouči fatiha ili jasin. U selu gdje sam rođen trave po groblju je sila jedna. I ove godine moji rođaci Ibro i Fazlija kose tu silu po grobovima i oko grobova, a mobilni telefoni im zvone: zovu ih iz Njemačke, iz Švajcarske, iz Pazara: de, tako ti Boga, pokosi ono oko mezara moga déda, ono oko babova, nemoj peruniku. A oni to i bez tih molbi pokose, svake godine. Ali zvačima iz daljine i tuđine omililo da podsjete na grobnu travu, iako na groblje nijedan kročiti neće. A groblje, kao i selo, otkako se smanjilo na dvije kuće, sve više grezne u korov, trn i glog.
Čim se spomene košenje groblja, sjećanje odvuče na jednu zgodu iz jednoga sela, koje neće valjati da imenujem. Zato što su protagonisti te zgode, izgleda, svi živi, pa ako bi jednome od njih do očiju doprlo troje imena, moglo bi se ovo pričanje u grdno vrgnuti. Elem, to je selo veliko, pa mu je i groblje veliko. I u groblju trava raste i gusta i visoka. I jedan stanovnik toga sela, neka mu ime bude recimo Mursel, svake godine pokosi tu travu. Od toga što pokosi, Mursel zdene nekad tri, nekad i četiri plasta sijena. Drugi u selu nerado gledaju na mogućnost da svoju stoku hrane sijenom grobljanskim. Mursel je drukči. Kaže da je cio svijet groblje i da sva trava svijeta niče iz nečijih grobova, samo što to ljudi ne znaju, jer ne razmišljaju pravilno. Smatra da koseći travu groblja, groblje uređuje, te je čistije i prohodnije no druga groblja. To Murselu niko i ne spori, ali opet, tolike godine hraniti stoku za mužu ili stoku za vuču ili konja za jahanje travom iz groblja, to nije u redu. Neki mrmljaju da je groblje imovina zajednička, te ga zato ne bi smio stalno kositi i sijeno mu plastiti jedan te isti čovjek. Tih te tako misle nije u selu malo, pa jedan dan jedan od seljana rekao Murselu: ‘E, Mursele, tolike godine kosiš travu ovoga našega groblja: bogomi je grehota da ti je naše groblje livada. Makni se od toga, učini nešto da se ne griješiš dalje. Ogradi groblje, dadni neki prilog, nešto sirotinji udijeli od toga sijena što ukosiš, načini kapiju na groblju, bez kapije nam je groblje.’ Mursel sve to odbija. Groblje ionako niko ne bi kosio, nepokošena travuljina bi od kiša polegla, na nju bi podjesen pao snijeg, pa bi ta starež dogodine poštetila novu travu, a onda bi u sve to tice i vjetrovi zasijali šipurka i gloga i bodljave gladiševine, i groblje bi za koju godinu bilo ne za kosu već za trnokop. Tako Mursel. A trojica mladića iz sela, neka su im imena Hajro, Hakija i Hivzo, što iz dokolice, što iz znatiželje, odluče da Mursela malo u pamet ugnaju.
Bio je kraj juna, trava po groblju već zrela za košenje, grobovi već utonuli u nju, te ona trojica, jedne srijede, upitala Mursela, e kad će groblje pokositi, ‘da se može grobovima prići’. Mursel im rekao da će, akobogda, u subotu groblje pokositi. A ona se trojica plaho pripremila za tu Murselovu subotu. Uzeli od nekoga iz Pazara mikrofon i zvučnik, i dugačke žice dosta. U kuću jednoga od njih, ostavili mikrofon, a od mikrofona poveli žicu, kroz prozor kuće pa kroz visoku travu i uveli u groblje. Žicu zakivcima prignali uz zemlju, da nikome ne zapne za nogu. U udubljenje kraj jednog groba, čije su tahte pod humkom davno popustile, položili zvučnik, opkolili ga zelenim busenjem i prekrili travom, a sve priredili tako da kosa ne dohvati ni žicu ni zvučnik. Žicu utaknuli u zvučnik. Sve uključili na struju isprobali u četvrtak dok je Mursel bio na pijaci u Sjenici, pa probu ponovili i u petak, Mursel bio u Dugoj Poljani. Isključili iz struje i ostavili sistem da prenoći.
U subotu ujutro Mursel otkovao pa naoštrio kosu, napunio brusaru vodom, stavio u nju brus, pa je zataknuo za kaiš, uzeo kosu na rame i otišao u groblje da kosi. Ona trojica ga gledala iz one sobe u kojoj im je bio mikrofon. Krenuo Mursel da kosi, jedan mah, drugi, deseti, trideseti, i približio se onome udubljenju gdje bio zvučnik. U taj čas Hajro, koji je stajao uz prozorsko okno, dao Hakiji znak da napravu utakne u struju. Mursel zamahne kosom, a Hivzo, promijenivši glas na potmulo, vikne u mikrofon: ‘Aaa, ne tamo!’ I zvučnik prenese krkljavo: aaa, ne tamo! Mursel to čuje, no pomisli da to neko ispod groblja tjera goveda, pa nastavi da kosi. Kad li se iz trave grobne začuje: ‘Aaa, nemoj me po kostima, ako si mi pobogu brat!’ Murselu se ukoči i ruka koja kosu drži za kosište i ruka koja kosu za rukelj drži. Okrene se oko sebe, sam ispred onoga utonuloga groba, ozgor već prži sunce, a s njega lipti hladan znoj. Sam pod nebom, s kosom u šakama, gleda bolje oko sebe, ništa ne vidi. Selo i dalje stoji gdje se zaselilo. Kud će? Da pobjegne iz groblja u selo, svi će ga pitati, a što ne pokosi groblje, Mursele, kad reče. A da nastavi? Uzdahne, udahne, načini dva-tri sitna zamaha, pa dva-tri malo jača, pa još jedan, ništa se ne javi, zamahne najzad kako uvijek zamahne, a ispod busenja glas: ‘Aaa, za ovo ćeš se na svome maslu u džehennemu pržiti!’
Baci Mursel kosu od sebe, pa se iz sve snage dade u trk. Stigne do najbliže kuće, do one iste u čijoj je jednoj sobi onaj mikrofon. Zalupa na vrata, iziđe Hajro: ha, Mursele, kojim dobrom? Aman, Hajro, zbori grob! Koji grob, Mursele, kakvo zborenje, đe to ima da grob zbori? Ima, Hajro, u naše groblje grob, eno zbori! Stani, Mursele, hoću ja da vidim koji to grob zbori: povedi me! Hoću, Hajro, ali da ti ideš prvi, a ja za tobom. Uđu u groblje, Hajro prvi. Uzme Murselovu kosu, pa priđe ondje gdje Mursel pokazuje, i krene da kosi. Kosi Hajro, kosa oštra, pada trava na otkos. Nema ništa ovdje da zbori, Mursele. Ima, Hajro, ima: ja sam čuo, jok jedan put, no i triput. Aman, Mursele, vidiš li da kosim baš đe si ti kosio, a ništa. No ti se to priviđa, Mursele, hoće to po groblju. Ada, ne priviđa mi se, o Hajro, nijesam ja ništa vido no sam čuo. E pa prividio ti se glas, Mursele. Uto stigne i Hakija, šta je, Mursel mu kaže što je i Hajru kazao. Uzme i Hakija kosu, zamahne njom po travi najjače nekoliko puta – ne čuje se ništa. Kažu Murselu, neka sad pokuša sam, dok su oni tu. On pokuša, mahne najjače – ništa. Eto, vidiš da ti se pričinja, Mursele. Hajde, kosi ti slobodno, odosmo mi kući.
Ostave ga u groblju, a na pola puta do kuće i sami čuju iz groblja: ‘Aaaa, bogme ćeš za ovo na azabu biti!’ Krajem oka poglednu onamo i vide kako Mursel, bacivši kosu, raspamećen preskače ogradu, pa bježi prema svojoj kući i utrčava u nju. Više nikad nije pokosio groblje. Priča se, kako mu je, nakon dosta godina, neko šušnuo da su mu sve to priredili neki iz sela. Kad je to načuo, zadao je tvrdu vjeru da će počinioce naći i pobiti ih ka zečeve. Nisam čuo da ih je našao, a nadam se da ni ovo neće pročitati Mursel.
* preuzeto sa: portalnovosti.com