Gurbi-babin gazel jedan je od brojnih tekstova u istočnom i zapadnom pjesništvu nadahnutim kafom. Ti tekstovi mogu činiti zasebnu književnu vrstu. Zapadni pjesnici su kafu zvali ‘muslimanskim vinom’ i hvalili njeno djelovanje na duh i tijelo
U Novopazarskom groblju Gazilar stoji turbe pjesnika i sufije Ahmeda Gurbi-babe. O turbetu vodi brigu stara pazarska porodicaDervišhalitović. Iz te je porodice Ziba, profesorica i društvena aktivistica, a drugarica životna pjesnika Šabana Šarenkapića. Sa Šabanom sam, prije desetak dana, otišao na Gazilar, pa smo kroz rešetke prozora na turbetu gledali kabur Gurbi-babin. I vidjeli smo ostatke voštanih svijeća na tome prozoru, znak koji ostavljaju poštovaoci derviškog pjesnika. A Ziba mi je pričala kako se događalo da njen amidža Bakija (koji je, kao najstariji u porodici, držao ključ od turbetskih vrata) kraj kabura Gurbi-babina ostavi ibrik pun vode, a ujutru nađe leđen pun vode, a ibrik prazan. A u turbe niko ne može ući, osim ključara, onoga koji je vodu ostavio. A taj što je vodu u ibrik ostavio nije lake pameti ni lake riječi, niti ponovo ulazi u turbe kad vodu ostavi.
O životu Ahmeda Gurbi-babe (vjerovatno 1698-1774) zna se jako malo, a to malo se zna na osnovu podataka iz njegovih stihova. Čini se da je najveći dio života proživio u Edrenu, a izgleda da nikad nije bio u Istanbulu. Rođen je u Novom Pazaru, i cijeloga življenja bio jako vezan za rodni grad. Od njegovih stihova je sačuvan ‘Divan’, od prije neku godinu se njegov cijeli tekst može vidjeti i na web-stranici novopazarske biblioteke Dositej Obradović. Stihove je Gurbi-baba pisao zdesna nalijevo, ali njihov jezik nije arapski, već osmanski turski. U njegovu ‘Divanu’ najviše je pjesama religijskih i sufijskih. Od onih koji su nešto drukčiji izdvaja se i jedan gazel od pet distiha u pohvalu kafi. Evo ga ovdje, u prevodu Seada Ibrića:
O sufijo, međ svim pićima, jedinstvena je kahva,
Taj divni miris koji srce mami, dušu napaja kahva.
Za ulul-elbab i ljude basireta, njena je iskrenost dovoljna,
Svojim nadahnućem prsa čudesno otvara kahva.
Onaj koji ne iskusi to divno svojstvo kahve,
Sna se neće kutarisati, oči drži otvorenim kahva.
Saraju moga tijela bez prestanka daruje ruže,
Reci mi ti, koji krivo gledaš, zašto ti smeta kahva?
Gurbi je ne treba isuviše hvaliti pred ljudima aška,
Uvojkom boje ljubavi, danas je pohvaljena kahva.
Gurbi-babina pohvala kahve zahtjevan je tekst, a na ovom mjestu neka ne bude riječi o podrobnostima te zahtjevnosti. Javna mjesta gdje su se pila kahva zvala su se ‘kuće spoznaje’. A u tim kućama se znavalo da je ‘uvojak boje ljubavi’ važan simbol spoznaje i još važnije pitanje za raspravu.
Gurbi-babin gazel jedan je od brojnih tekstova u istočnom i zapadnom pjesništvu nadahnutim kafom. Ti tekstovi mogu činiti zasebnu književnu vrstu. Oduševljenje kafom zajednička je konstanta ogromnog dijela tih tekstova. (Pokuda i odvraćanja od kafe kao nezdravog ‘turskog napitka’ bilo je na Zapadu, i jakih i odvratnih). Zapadni pjesnici su kafu zvali ‘muslimanskim vinom’ i hvalili njeno djelovanje na duh i tijelo. Njemački publicista i historičar Wolfgang Schivelbusch smatra da je kafa bila presudan produkt za izgradnju građanskog društva. Jedna pjesma anonimnog engleskog autora iz 1674. godine, a naročito njena završna, treća strofa, u skladu je s onim što Gurbi-baba kazuje: da je kafa stigla u svijet nakon što je slatki otrov podmuklih vina cijeli svijet vrgnuo u sramote i nakon što su se naš razum i naše duše podavile u peharima s pjenušavim pivom, pa nakon što je turobno pivo učinilo da u naše glave uđe nečisti zadah; tada je s neba stigao moćan i ljekovit napitak, koji čini stomaku dobro, a krijepi duh čovjekov, oživljuje pamćenje, razvedrava tužne, te pobuđuje životni sokove, a pri tome ne čineći čovjeka ludim. Ovo je završna strofa:
Coffee arrives, that grave and wholesome Liquor,
That heals the stomach, makes the genius quicker,
Relieves the memory, revives the sad,
And cheers the Spirits, without making mad.
Engleska pjesmica je objavljena prije nego što se Ahmed Gurbi-baba rodio. U teško prebrojivom mnoštvu tekstova o kafi valja se sjetiti i arije iz ‘Kantate o kafi’ Johanna Sebastiana Bacha, u kojoj se kaže kako slast kafe nadmašuje onu hiljade poljubaca (Ey, wie schmeckt der Coffee Süsse/ Lieblicherals Tausend Küsse). Ali su prva javna mjesta za pijenje kafe i na Istoku i na Zapadu imala dramatičnu sudbinu. U Osmanskom carstvu su lokali za javno pijenje kahve doživjeli takav procvat da su i džamijama oduzimali dobar broj posjetilaca. Selim Drugi je, sredinom 16. stoljeća, počeo borbu protiv kafe i kafana, visokim nametima i strogim nadzorom, a dovršio ju je Murat Četvrti, ukazom o zatvaranju i rušenju kafana u Istanbulu. Prva kafa u takozvanom zapadnom svijetu popijena je, izgleda, 1626. u Rimu. Charles Drugi, kralj Engleske, Škotske i Irske, zabranio je 1675. javna mjesta za točenje i pijenje kafe, ali je zabranu brzo opozvao, jer su kafopije prijetili velikom pobunom. A prva zakonska zabrana kafe desila se u Švedskoj, u vrijeme dok je Gurbi-baba još sastavljao svoj ‘Divan’, godine 1756. Nju su postigli seljaci, kojima je bilo zabranjeno da piju rakiju, pa su pritisnuli parlament da kazni i više slojeve, te je ravnoteža uspostavljena zabranom točenja kafe. Druga polovina 17. stoljeća donosi mir i otrežnjenje, ali je oporavak dug i nije bezbolan. Na Istoku su derviši bili najvjerniji čuvari i poklonici kafe, na Zapadu su joj najnaklonjeniji protestanti. Prvi su hvalili e njenu moć da čovjeka drži budnim i bodrim, te što u ljubavnom ludilu ne dopušta da čovjek potone kao što potone pijući vino, a drugi su je smatrali pićem primjerenim da čovjekovu duhu sačuva strogost i odgovornost. U to vrijeme se otvaraju prvi javni lokali za pijenje kafe u Veneciji, Marseju, Londonu i Amsterdamu.
Kofein, sa hemijskom formulom C₈H₁₀N₄O₂, promijenio je povijest uživanja. Ako je dopušteno reći, kofein je u mom životu načinio jedinu moju konzumentsku ovisnost. Često mi u san zna doći kuća iz čijih slavina teče sama kafa. Ogromna kafetijera-ložionica nalazi se u podrumu, iz njenog moćnog nosca teče jaka kafa pod pritiskom u slavine i u radijatore. Njome se kupam, njome perem zube, nju koristim za brijanje. Čari kafe bez šećera otkrila mi je Slavica Miletić (o tako mi onih naših duplih kafa u beogradskoj kafani Bosna!), a caffetiera italiana mi odavno čini kuću kućom. Ta je naprava za mene jedan od triju najvažnijih pronalazaka dvadesetog stoljeća. Uz anesteziju, lokalnu, a bogme i totalnu. I uz kofer sa točkovima.
Kad bi Ahmed Gurbi-baba mogao danas proći kroz Novi Pazar, bio bi svakako preneražen raznim stvarima. Najviše bi ga ožalostio strašan odnos i javašluk muslimanskog življa prema vodi rijeka Jošanice, Trnavice i Raške. Ali bi sa jedne stvari bio zadovoljan: grad je pun kafečajnica, jedinstvenih mjesta u kojima se nudi barem deset vrsta kahve, dovoljno za duhovnu elitu, ulul-elbabi basiret. U tim kafečajnicama je kahva nadjačala gramatiku: gorka kahva je u Pazaru više gorka nego gorčija, a i gorka baška šećer je gorčija od gorčije. Osim kahve u kafečajnicama se nude i čaj, pa limunada i čudnovati napitak pripravljen od bobica zimzelenog proletera kleke. Da je i kafino drvo zimzeleno, možda zna malo ljudi, ali za to ima opravdanja. U našim se šumama na njega ne može naići. Nisam ni ja znao, dugo, a ne bih ni danas znao, da ga nisam vidio, u Brazilu, na jednoj maloj plantaži u državi Santa Catarina. Plodovi su toga drveta bili žuti, jer je ono bilo drvo Coffea amarella, varijetet arapskog kafinog drveta. Ono arapsko, ili abesinsko, ili etiopsko, kažu, ima plodove tamnocrvene. A u afričkoj zemlji Sierra Leone, priča se da su zreli plodovi kafe bijele boje. Ta arapska i afrička drveta ja vidio nisam, a rado bih se na njih popeo, kao na trešnju.
* preuzeto sa portalnovosti.com