Jednom došao kod nas dedo Ramo, otac moje majke Zejne. Ramo se bio tek vratio iz Turske, išao na viđénje. Skupilo se rodbine, razgovara se. Riječ po riječ, Ramo kaže kako bi rado otišao na hadž, u Meku, do pred Ćabu, na konju jašući.
ešava mi se, ima tome više od deset godina, da čim vidim glumca Brada Pitta – bilo u filmu ili kakvim vijestima – ja se sjetim djeda s majčine strane Rama Kurtanovića. Glumca Pitta nisam vidio nikad uživo, samo sam viđao Rama. A Ramo je umro kad je Brad imao tri godine. Ramo nije ni bio čovjek od gledanja filmova, jedva da je koji vidio.
Elem, jednom došao kod nas dedo Ramo, otac moje majke Zejne. Ramo se bio tek vratio iz Turske, išao na viđénje. Skupilo se rodbine, razgovara se. Riječ po riječ, Ramo kaže kako bi rado otišao na hadž, u Meku, do pred Ćabu, na konju jašući. Pješice ne može, jer je padao s konja dva-tri put, pa lomio stopalo, pa mu zaraslo dosta nakrivo, te ne može dugo da hoda. Ramo, konjanik i konjokrota, znao je na konju ići od Sjenice do Jagodine, ili do Vučitrna. I karavane je znao voditi, i on i polubrat mu Adem, preko Metohije i Peći. U Tursku na konja išao nije, takav su glas o njemu bili raširili pretjerivači u pričanju, ja sam jedno vrijeme u to vjerovao, ali imam dokaze da onamo nije na konju išao. Smatrao je da bi na hadž trebalo putovati dugo, ‘ja l pešice ja l na konja’, e da se dobro i debelo u misli svoje putom mnogoput poviješ i umotaš, prije no što se u hadžijski ihram (čaršav) poviješ i umotaš. Moji ga slušaju, neko cokće jezikom, neko šuti, a neko ga upita, pa dobro, Ramo, a što nijesi otišao na Ćabu jašući konja, kad konja, vala, imaš samo takvog. Ramo kaže da bi do onamo trebalo i sedamnaest konja. I sijena za skoro godinu dana. I vode, da ti konji piju. I hanova da se odmori i hadžija i konj. I da, osim sebe, hadžija ne bi smio nikoga, pa ni konja, svojim hadžilukom mučiti. A sedamnaest konja bi moglo biti čak i malo za do na Ćabu, rekao je. I da se na taj put ni Sinan iz Čanakala ne bi nakanio.
Ko je bio Sinan iz Čanakala, to ja nisam uspio dokučiti. A nije da se nisam trudio da dokučim. Ovo dobro znaju moja braća i dosta mojih rođaka s kojima sam i ranije i ovih dana telefonirao ili se dopisivao. Iz Čanakala, rekao je dedo Ramo, i činilo se to kao genitiv množine od imenice koju gramatičari zovu plurale tantum, nešto kao ‘iz Konavala’. Ja sam ime Čanakala prvi put čuo od svoga deda Rama. I upamtio sam ga zanavijek, jer sam u riječi vidio čanak pun kala, pa mi je bilo smiješno da u tome mjestu gdje se blato drži u čanku živi binadžija Sinan, kojemu, čak ni odande, ne pada na um da na hadž u Meku krene na konju jašući. Po pitanju Čanakala, ne može biti sumnje da se radi o mjestu koje se turski zove Çanakkale, a koje je grad i luka u Dardanelima. A Sinan taj, bio je ili neko naš, neki konjanik sa Pešteri koga je zapalo da se ondje negdje naseli, ili neki Turčin čuven sa svojih konja. Možda je bio i neki đurunlija sandžački među onima koji su dobrovoljno ili za pare otišli u bitku za Çanakkale, možda, mnogi su ondje izginuli, možda je taj Sinan pretekao. Dedu Ramu su dva rođena brata otišla u đurunlije, oba u bitku za Çanakkale, jedan se nije iz nje vratio, ostavio je kosti braneći Çanakkale od britanske vojske, u borbi koju Britanci zovu Gallipoli Campaign, a Turci Çanakkale Savaşı. Sinan se zvao i otac moga djeda Rama, dakle pradjed moj s majčine strane, ali on nije mogao biti taj koga je dedo spomenuo. Jer Ramov otac Sinan, zna se, nikada s Pešteri nije nikamo išao. Ramo je pak sigurno išao u Stambol i u Adapazar i u Bursu, koju svi moji i danas zovu Brusa. Imao je ondje jednog brata i dvije sestre, njima je išao na viđénje.
A sedamnaest konja za ići s Pešteri do Meke? Sedamnaest konja, koji te nose kao štafetu, u sedamnaest dionica, jedan te nosi po heftu ili dvije, pa promijeniš konja, pa opet tako, i opet tako, sve do Meke tako. Ali, sedamnaest u Sandžaku nije uvijek sedamnaest, nego je ponekad više od sedamnaest. Sedamnaest je izraz za mnogo i za dosta. Šerif, moj dedo s očeve strane je, savjetujući svoje sinove da se u životu čuvaju, njima govorio: ‘Čuvajte se! Ja da se nijesam čuvao, i sedamnaest glava da sam imao, svijeh sedamnaest bih izgubio.’ Nije to ‘ukleti’ talijanski broj 17, nije. U Italiji je 17 ono što je ponegdje kod nas 13. Đavolje tuce je 13, a 17 je đavolje tuce i po. Mnogi talijanski hoteli nemaju sobu broj 17, avionska sjedala s brojem 17 sujeverni talijanski putnik rado izbjegava. Petak, datuma sedamnaestoga ono je što je kod nas petak trinaesti. Kažu da je to došlo iz sujevjerja starih Rimljana. Neki vele da je iz pitagorejske doktrine. Broj 17 kvari sklad 4×4 i 6×3. Pristalice teorije o analfabetizmu u srednjem vijeku kažu kako je rimski broj XVII gledan kao rastavljen na slova VIXI, što je na latinskom perfekt od vivere ‘živjeti’, a često se mogao vidjeti na grobnom kamenu: VIXI, dakle ‘živio sam’, to jest ‘umro sam’.
Sinan iz Čanakala. U Trojanskom ratu onaj koji je Trojance prevario da onoga golemog konja od drveta uvedu u grad, imao je ime Sinon. Homernigdje ne spominje Sinona, ali ga spominje Vergilije. I Kvint Smirnjanin ga spominje. Po nekima je Sinon otvorio rezu na trbuhu konja, da iz njega, već prema kojem izvoru, iziđe 30, 35, 40 ili 50 naoružanih Ahajaca. Po drugima je Sinon bio onaj koji je iz daljine motrio uvlačenje drvene grdosije u zidine trojske, i bakljama dojavljivao Ahajcima. A Troja je bila ondje gdje se i danas pokazuju njeni ostaci i iskopine, uz grad Çanakkale. Sinon – Sinan je jedina veza do koje sam uspio doprijeti. Ona je svakako nategnuta i nije nenasilna. Mitološka je, a moj dedo Ramo sigurno nije bio mitološki potkovan. I nije rekao Sinon, već Sinan. I kakve bi veze mogao imati paganski Ahajac Sinon od Troje sa muslimanom Sinanom iz Čanakala? Teško bi se ikakva, osim fonetske, mogla i tražiti, još teže naći. A bogovi i religije su se plaho izmijenjale od Sinona do Sinana. Borgesovci i poklonici metempsihoze bi možda kazali da se duša prepredenog lažova i varalice Ahajca Sinona preselila u dušu nekog muhadžira rahatlije Sinana s Pešteri, nastanjenog u Çanakkale, ili pak nekog drugog Turčina o kome se govorilo u poslovicama, pa se pročuo i van Turske. A moji su rođaci onda, možda, upitali Rama Kurtanovića što nije na hadž otišao na svom konju, jer su mislili da je Stambol (pa tako i Çanakkale) jako blizu Meke i blizu Ćabe, ili da je najdalje na pola puta od Sjenice do Meke. Možda, kažem, jer su tek docnije saznali da je, gledajući od Sjenice, negdje kod Stambola tek prva petina toga puta.
Moj dedo Ramo nije iz Turske otišao na hadž, ni na konju ni drukčije. Nije ni kasnije. Ali je njegova kćer Zepa, mlađa sestra moje majke, kao prva, i dosad jedina žena hadžija iz moje rodbine, odlučila da ode, i otišla je, u Meku i na Ćabu, na najduži hodočasnički put od svih evropskih velikih religija. Avionom, čarter letom iz Sarajeva za Džedu, u jesen 1990. Televizija Sarajevo, snimajući na butmirskom aerodromu ispraćaj hadžija, snimila je i Zepine riječi: ide na put kojim joj je otac, barem pedeset godina, želio da pođe.
Nakon završetka snimanja filma ‘Troja’ u kojem je igrao Ahileja, Brad Pitt je onoga drvenoga konja iz filma poklonio gradu Çanakkale. Eno i sad ta grdosija od dasaka i letvi, najčuvenije kljuse zapadnoga svijeta, stoji na šetalištu uz igalo Mramornog mora. Ono se možda ne da, možda se i ne može povezati sa hipotetičkim hadžijskim konjem Sinana iz Čanakala, ali meni su to dvoje nekako blizu, kao Çanakkale i Troja što su blizu, skoro se dodiruju. Matematičari bi rekli da nisu tangente, ali jesu asimptote. Neko je rekao da je Galipoljska bitka bila nastavak vječnog rata za Troju. Nisam među onima koji dijele takvo mišljenje, a kad bih bio, mogao bih reći da su se u Trojanskom ratu i borili pa bogme i ginuli i moji rođaci. I to na strani Trojanaca.
- Preuzeto sa: https://www.portalnovosti.com/konjem-na-hadz