Među piscima, po socijalnom sastavu većinom namještenicima i trgovačkim pomoćnicima, koji su se preko Vidovićeva etičko-prosvjetnog pokreta obrazovali, javio se u Novom čovjeku sredinom dvadesetih, međuratnih godina i Rizo Ramić. Jedan dio saradnika ovog lista, koji su se koristili njegovim književnim prostorom, postat će kasnije gorljivi učesnici bosanskohercegovačke književne ljevice.
U njemu je 1926. godine i Rizo Ramić uzvikivao: „Kritikujmo!“, ali taje se uzvik tada odnosio na ljude „koji su već uronuli u pokvarenost duše i tijela“ koji u sablažnjivim pričama “veličaju svoj cinizam i bezosjećajnost za plemenito i moralno”. Ramićev književni put počinjao je tako od Vidovićevih etičkih načela, ali se razvijao u prvavcu socijalno-klasnog izoštravanja prema društvu i književnosti. To je zasvjedočila već godine 1929. Knjiga drugova, “almanah najmlađih jugoslavenskih socijalnih liričara”, koja nikad ne ugleda dana, a ostade kao znamenit događaj u međuratnom književnom životu, i uz nju, gotovo istovremeno književna večer njenih pjesnika, koje se održa 15. aprila 1929. kao “pravi trijumf književne ljevice”. Ramić nije bio pjesnički učesnik u ovom zborniku, ali je stihove kao što su „ zastave naše su zgrčene čaše šake naše/ što prijete krvavim jutrima“ smatrao svojim. Uz Novaka Simića i Jovana Popovića te Husniju Čengića, on je organizirao saradnju i okupljanje oko ove zbirke te njeno izdvajanje o čemu govori prepiska u vezi s njom i svjedoče njeni učesnici. A između zapljene Kniige drugova i književne večeri njenih pjesnika dođe do zabrane novog broja zagrebačke “kritike”, u kome su se nalazili, pored jednog Simićeva članka, i pjesme Rize Ramića, Vlade Vlaisavljevića i Atifa Ljubovića, a u pjesmi posljednjega nalazili su se i stihovi “Ruše se i prskaju lampioni…/ a posljed-nji prosjak bit će gospodin kao bog”. O književnoj večeri najmlađih socijalnih liričara pisao je kasnije, zatajujući sebe, Rizo Ramić u članku Sa Jovanom Popovićem u tamnici: “U aprilu 1929. godine izvedena je uz saradnju Partije jedna odlično uspjela kulturna manifestacija, koja je oduševila napredne krugove, a ozlojedila i zaprepastila gospodu i njihovu policiju. Održana je književna večer jugoslavenskih, mladih naprednih književnika, koje je po posjeti, po oduševljenju s kojim je primljeno, po izrazito socijalnoj tematici pročitanih radova, po žaru s kojim su mladi književnici nastupili, bilo nešto dotad neviđeno i nedoživljeno u Sarajevu.” Sala Narodnog pozorišta bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a u njoj su se, pored stotinjak intelektualaca, nalazili i oko devet stotina radnika pretežno iz željezničke radionice i ložionice. Žagor je počeo već nakon uvodne riječi Novaka Simića, a svaka daljnja tačka programa pozdravljana je s odobravanjem i dugotrajnim pljeskom. Priredbi i svečanom banketu prisustvovao je dr. Vlado Jokanović, jedan od glavnih učesnika kasnije “sarajevske komunističke afere”, pa je policija na toj činjenici i zasnivala svoje optužbe o povezanosti urednika i saradnika Knjige drugova, koji su ispunili i program književne večeri u Sarajevu, sa revolucionarnim radničkim pokretom. Tako se, zajedno s drugovima, sa Jovanom Popovićem i Novakom Simićem, i Rizo Ramić nađe u tamnici, odakle kroz prozor iskoči Husnija Čengić i polomi noge, a Ramić dobi godinu dana robije, i konačno životno i književno opredjeljenje.
Od tada je Ramić ostavio stihove, a predao se kritici, onoj sa socijalno-klasnih pozicija, po sili ranog poriva koji je na samom početku njegove pismenosti provalio iz njega: “Kritikujmo!“ Jer to je bila neposredna i djelatna riječ u odnosu prema književnosti kao vidu društvenog stvaranja. Ono što je kao polazište označio Novak Simić u tome vremenu Knjige drugova, oštru kritiku estetike Grupe sarajevskih književnika, koji su “pripovedačku Bosnu” isticali kao folklorni, regionalni mutnohistorijski pojam sa svim motivskim i psihološkim specifikacijama koje iz toga proizlaze, stvarajući tako jedan stiliziran književni mit i estetiku svedenu na izvore narodne pjesme i “tamnog vilajeta”, a prešutkujući i odbacujući sve druge historijski i suvremeno socijalne i društveno-politički drukčije pojave u književnosti naroda Bosne i Hercegovine – takvu kritiku takve estetike i književnosti primijenit će, nešto kasnije, i Rizo Ramić na bošnjačku književnost i bošnjačke književne stvaraoce.
Godine 1935. u Jugoslavenskom listu povest će Ramić “mali razgovor o muslimanima književnicima” protiv težnje klerikalne štampe da stvori predstavu književničkog ugleda za one koji to svojim pisanjem ne zaslužuju. S kriterijem o književnosti kao “ozbiljnom i važnom društvenom radu, čiji su ciljevi dalekosežniji i bitniji od onih najličnijih i svakodnevnih”, koji će kasnije razviti u postavku o književnom radu ovih stvaralaca kao “stvarnom umjetničkom dokumentu o tome životu” – Ramić je pristupio reviziji narečenih vrijednosti, da bi na kraju neočekivano i hrabro zaključio: “Život Muslimana pod doskorašnjim feudalnim odnosima i ovaj današnji komplikovan i surov, koji oni zbog svoje zaostalosti ponajteže osjećaju, još čekaju na svoga pisca. Prirodno bi bilo da toga pisca dadne muslimanska sredina, ali da to ne mora biti dokaz je Ivo Andrić, koji je zasada od svih naših književnika nabolji poznavalac muslimanskog života, što je zasvjedočio svojim još nenadmašenim novelama o Muslimanima”, novelama koje su, za Ramića, najuspjeliji izraz “umjetničkog dokumenta o tome životu” u prošlosti. Insistirajući na upoznavanju “intimnog i stvarnog života naših Muslimana” putem književnosti, pri čemu je uspjelo sažimao psihološke i socijalne odrednice u istoj umjetničkoj strukturi, Ramić je tražio da muslimanski pisci o njemu “iznose punu istinu bez romantičnog i lažnoga patosa i farbanja”, kako bi “na javu izbile neutješne i potresne slike života muslimanskih masa”, njihova kulturna i životna zaostalost te “sve gorke istine” o “takozvanoj muslimanskoj inteligenciji”. Ovo je bio prvi sintetičan socio-psihološki zahtjev, koji je prodirao u srž postojeće problematike i umjetničke vrijednosti bošnjačke književnosti, otkrivajući kod većine njenih pisaca nedostatak društvene svijesti, nemoć stvaralačkog napona i jalovost umjetničke realizacije, te udaljenost od “muslimanskog svijeta i njegovih jada i problema”, kako je na kraju gorko i sa žaljenjem zapisao. Bio je tu uvod u kritiku koju će razviti Putokaz od 1937. godine, idejna platforma te kritike.
Kao jedan od pokretača i saradnika Putokaza Ramić je u Jugoslavenskom listu 1937. prikazao njegov prvi broj, otkrivajući istovremeno i svoj vlastiti odnos prema ovom časopisu, u kome „se ne nalazi… ni mentalitet ni duh be- ha feudalizma”, časopisu za kojim se “odavno osjeća velika potreba”, čiji je urednik “naš poznati talentirani mladi književnik Hasan Kikić autor zapaženog romana Ho-ruk i knjige novela Provincija u pozadini, što je najbolja garancija da će biti uređivan i vođen solidno”, a u kome sarađuju Safet Krupić i Skender Kulenović poznati u javnosti “po svojim naučnim radovima (naročito Krupić)”. Već u broju drugom Ramić je objavio svoj znameniti esej Tri generacije književnika Muslimana, pun socijalno-historijske atmosfere i oštrog klasno-kritičkog odnosa prema bošnjačkoj književnosti, koja, po njegovu mišljenju, od samih početaka svoga stvaranja nije izražavala život i interese bošnjačkih masa. Ovaj esej Rize Ramića predstavljao je prvi cjelovit kritički pregled ove književnosti i marksističku reviziju njenih feudalnih i građanskih izvorišta, duha i osjećajnosti do godine 1937., a svojim socijalno-klasnim kritičkim utemeljenjem i svođenjem na predstavnike pokreta socijalne literature kod Bošnjaka kao na pravi izraz narodnog života i društvenih potreba ovog naroda, on je težio za revolucionarnom aktivacijom suvremenog bošnjačkog književnog stvaranja i preko njega bošnjačkog društva.
Nakon oštrih socijalno-klasnih rezova kroz prvu i drugu generaciju književnika Bošnjaka, opterećenih feudalnim mentalitetom, ali i priznanja njihovoj djelatnosti za građanskim preobražajem bošnjačkog književno-kulturnog života u borbi “protiv muslimanske klerikalne reakcije”, Ramić je naglasak svoga razmatranja stavio na pojavu “najmlađih književnika” vezujući je za godinu 1929., kada “počinje ekonomska kriza i kod nas… snažno da utiče na naš cjelokupan život”. Ti su pisci već “pretežnim brojem vjesnici i tumači toga kritičkog društvenog razdoblja”, oni “uviđaju da život nije smo pjesma, radost ili čudna tajna i ukletost”. Socijalno-klasna osnova stvaranja ovih “najmlađih književnika” određena je istovjetnošću njihova položaja u društvu sa položajem radničke klase, a kritička umjerenost njihovih djela proizlazi iz njihova uvjerenja da je ta postojeća književnost usko vezana s društvom i “da kao takva, tom društvu čini lijepe usluge jer, dok gospodu zabavlja i razonođuje, narod- ne mase zavodi u besposlena maštanja”. Stoga oni – objašnjavao je Ramić socijalnu poziciju i stvarnosni karakter stvaranja ove “najmlađe”, treće generacije – “otvorenim očima gledaju na život”, “zanimaju se problemima društva i nastoje da ih shvate i izraze”. Da bi, na kraju, među njima istakao Hasana Kikića kao utjelovljenje svih svojih kritičkih zahtjeva, kao jednog među najboljima “u našoj savremenoj literaturi” kako po svome ideološkom stavu tako po svojim književnim sposobnostima, otkrivajući ujedno pojam “narodnih 1H3,S8. u literaturi kao svoj vlastiti književnohistorijski kriterij i kritički zahtjev od književnih stvaralaca: “Od mlađih naših književnika on je zasada 11 nasoj književnosti pokušao da uvede narodne mase. Zagledao se intimno i kao intelektualac i kao čovjek i umjetnik u njihov bijedni i surovi život, u kome se rađaju i nestaju”. Tim dosljednim klasno-kritičkim stavom Ramić se ne samo vidljivo susreo nego i poistovijetio kako sa književnostvaralačkim tako sa kritičkim i časopisnim shvaćanjima Hasana Kikića, urednika Putokaza u međuratnoj stvarnosti Kraljevine Jugoslavije. Hasan Kikić je bio ostao za Ramića izuzetak među bošnjačkim međuratnim stvaraocima, pisac “plodan, snažnog izražaja, jezično i stilski osebujan i nov pobornik novog socijalnog realizma”; iz njegovih je knjiga – pisao je Ramić 1940. pred sam rat, “prvi put progovorila suvremena patnička, radna Bosna, u istinskom i toplom izrazu”.
A u isto vrijeme kad je izricao stroge socijalno-klasne ocjene literaturi svojih, duhovno najbližih, noseći i sam težak i osoben žig vremena i sredine na duši, Ramić je bio otvoren prema Ujeviću kao “mučeniku i žrtvi boginje ljepote”, koji je prema njegovim riječima u eseju iz 1937. “u svojoj poeziji izgrcao jauke svoga stradanja i izbuncao u svetom poetskom bunilu i pijanstvu stihove koji plamte riječima pjesničko-boemskog samoushićenja i samouzvišenja”. Pisci pokreta “socijalne literature”, a s njima i Ramić, smatrali su Ujevića iz tridesetih godina svojim pjesnikom i saputnikom, a oni koji su stvarali na književnoj ljevici, u Bosni i Hercegovini prihvatih su ga 1937. i u svoj almanah Oblaci nad kolibama sa pjesmom Kletva roditeljke Eve. Rizo Ramić je u njemu doživljavao sirotinjsku pjesničku sudbinu, a u njegovu pjevanju osjećao je misao opstanka pjsnika-boema u gradanskom društvu i zapitanost nad društvenom nejednakošću i izrazima građanskog duha. I bio je u njegovoj blizini od samog početka njegova sedmogodišnjeg boravka u Sarajevu, od 1930. Kupili su se oko njega mnogi u ‘Volgi”, u “Lovačkom rogu”, u “Šadrvanu”, “Zvonu”, “Zori”, kafani “Central”, “Pošti”, u podrumu “Napredak“ gostionicu “Kod Radoša”. Ali Rizo Ramić je jedini uočio da Tin upravo u Sarajevo “napušta ekstremistička formalna izražajna traženja i verbalne igrarije, a njegov se stih bistri izražavajući sve produhovljenije i sve potpunije umjetnikove misaone stavove prema stvarnosti”, da on “u to vrijeme vrši ne- milosrdne obračune sa samim sobom, zagleda duboko u smisao i lice svojih bližnjih”. A kad je Ujević u novembru 1937. ostavio Sarajevo, i u svome stanu u Dugom sokaku knjige, rukopise, koje će, nakon bezuspješnih potraživanja njegovih honorara u uredništvu Novog behara, njegova siromašna stanodavka, po njegovu navodnom ovlašćenju, pokušati da proda u ljeto 1939., – otkupit će ih Rizo Ramić i spasiti za Tinova postuhmno izdana sabrana djela. U čudnoj podudarnosti s ovim događajem, a bez suštinske veze s njim, više kao opsesija životne prikraćenosti, izišla je te iste godine u Snazi, “radničkom listu za kulturu i sport”, Ramićeva jedina proza Priča o novcu.
I tada je Rizo Eamić još jednom potvrdio svoje prisustvo u vremenu, ovog puta kao spasilac njegovih kn književnih vrijednosti, a cijelog života kao njegov svjedok i djelatan stvaralac u krugu književnosti kao istine i socijalne pravde, ali i kao “mašte, tog toliko prevashodnog i presudnog činioca u svakom umjetničkom stvaranju“,, koja je kod priličnog broja književnih boraca gotovo… bila odbačena”. Jer “sve je podređeno interesima naše radničke klase i predstojeće revolucije”, pisao je on u osvrtu na to doba, u tonu svojevrsnog ispovijedanja, u Budnoj Bosni 1966. godine.